Hoćete da budete inovativni? Postanite "sadašnjisti"

"Sjećate li se prije interneta?" pita Joi Ito. "Sjećate li se kada su ljudi pokušavali da predvide budućnost?" U ovom privlačnom govoru, predstavnik MIT-ove istraživačke laboratorije preskače predviđanja budućnosti i, umjesto toga, dijeli sa nama novi pristup stvaranju u trenutku: stalno građenje i neprekidno unapređivanje, bez čekanja na dozvolu ili na dokaz da je ono što radimo prava stvar. Ova vrsta inovacije koja počinje od nule je viđena u najfascinantnijim, futurističkijim projektima koji se danas pojavljuju, i ona nastaje, on kaže, onda kada postanemo otvoreni i spremni na ono što se oko naš dešava sada. Ne budimo futuristi, on tvrdi: budimo sadašnjisti.

10. Marta 2011,

Bio sam na Kembridžu
u MIT-ovoj istraživačkoj laboratoriji

gdje je bio održan sastanak sa fakultetom,
studentima i osobljem,

i pokušavali smo da odlučimo da li

ja treba da budem sljedeći direktor.

Te noći, u ponoć,

zemljotres jačine 9 Rihtera

je pogodio Japan na obali Pacifika.

Moja žena i porodica su bili u Japanu,

i kako su vijesti počele da pristižu,

hvatala me je panika.

Gledao sam prenose vijesti

i slušao pres-konferencije

vladinih službenih lica

i Tokio Power kompanije,

i slušao o toj eksploziji

u nuklearnim reaktorima

i tom oblaku radioaktivnih čestica

koji se uputio ka našoj kući

koja je bila udaljena
svega oko 200 kilometara.

A ljudi sa televizije nam nijesu govorili

ništa što smo željeli da čujemo.

Htio sam da znam
šta se događalo sa reaktorom,

šta se događalo sa radijacijom,

da li je moja porodica bila u opasnosti.

Tako sam uradio ono što je
instinktivno djelovalo kao ispravna stvar,

a to je bilo da uđem na internet

i pokušam da saznam

da li mogu da uzmem stvari u svoje ruke.

Na netu je bilo mnogo drugih ljudi

koji su, poput mene,
pokušavali da saznaju šta se dešavalo,

i zajedno smo poprilično
slobodno formirali grupu

i nazvali je Safecast,

i odlučili smo da ćemo da pokušamo

da izmjerimo jačinu radijacije

i da proslijedimo podatke svima

jer je bilo jasno da vlada

nije htjela da to uradi za nas.

Tri godine kasnije,

imamo 16 miliona statističkih pojedinosti,

napravili smo vlastite Gajgerove brojače

čiji dizajn možete da skinete

i priključite ga na mrežu.

Imamo program koji prikazuje

većinu radijacije u Japanu
i drugim djelovima svijeta.

Mi smo vjerovatno jedan od najuspješnijih

projekata građanske nauke u svijetu,

i stvorili smo

najveću otvorenu datoteku
o mjerenju radijacije.

I zanimljiva stvar ovdje

je to kako se - (Aplauz) - Hvala.

Kako se grupa amatera

koja zaista nije znala šta radimo

nekako sastala

i uradila ono što
nevladine organizacije i vlada

uopšte nijesu bile sposobne da urade?

Rekao bih da je ovo nekako povezano
sa internetom.

Nije u pitanju slučajnost.

To nije bila sreća, i nije se desilo
zato što smo to bili mi.

Pomoglo je što je to bio događaj

koji nas je privlačio jedne drugima,

ali to je bio jedan novi način
rađenja stvari

omogućen od strane interneta

i mnoštva drugih stvari
koje su se odvijale,

i želio bih da malo pričam o

tim novim principima.

Dakle, sjećate li se prije interneta?
(Smijeh)

Ja ga zovem P.I. U redu?

Dakle, u P.I., život je bio jednostavan.

Stvari su bile Euklidove, Njutnove,

prilično predvidljive.

Ljudi su zapravo pokušavali
da predvide budućnost,

čak i ekonomisti.

I onda se internet desio

i svijet je postao izuzetno složen,

izuzetno jeftin, izuzetno brz,

a oni Njutnovi zakoni

koje smo tako drago njegovali

su se pretvorili u obične lokalne statute,

i ono što smo mi otkrili
je da u ovom

potpuno nepredvidljivom svijetu

većina ljudi koji su preživljavali

su radili sa na neki način
drugačijim skupom principa,

i želio bih da malo pričam o tome.

Prije interneta, ako se sjećate,

kada bismo pokušali da napravimo servise

radili smo tako što bismo napravili

podlogu za hardver i podlogu
za mrežu i softver

i koštalo bi nas na milione dolara

da uradimo bilo šta od značaja.

Prema tome, kada bi koštalo na milione
dolara da uradimo nešto značajno,

nabavili bismo magistra
poslovne administracije

koji bi napravio plan
i obezbijedio novac

sa rizičnog kapitala
ili od velikih kompanija,

a zatim bismo unajmili
dizajnere i inženjere

koji bi sagradili stvar.

Ovo je prije interneta,
P.I. inovativni model.

Nakon interneta

je došlo do tolikog pada cijena inovacija

jer su troškovi saradnje,
troškovi distribucije,

troškovi komunikacije i Murov zakon

učinili da je cijena
oprobavanja nove stvari

postala približna nuli,

i tako bismo imali Google-ove,
Facebook-ove, Yahoo-ove

studente koji nijesu imali odobrenje -

inovativnost za koju
nije potrebno odobrenje -

nijesu imali odobrenje,
PowerPoint prezentacije,

oni bi samo sagradili stvar,

zatim bi podizali novac,

a potom bi otprilke
osmislili poslovni plan

nakon čega bi možda unajmili
magistre poslovne administracije.

Tako je internet
prouzrokovao inovativnost,

makar u polju softvera i servisa,

prelaska sa inovativnog modela
vođenim magistrom poslovne administracije

na inovativni model vođen
dizajnerima i inženjerima,

i pogurao je inovaciju
do krajnjih granica,

do soba u domovima,
do tek začetih kompanija,

daleko od velikih ustanova,

dosadnih starih ustanova
koje su imale moć, novac i autoritet.

I mi svi to znamo.
Svi znamo da se to desilo na internetu.

On je takođe prisutan i u drugim stvarima.

Daću vam nekolika primjera.

U istraživačkoj laboratoriji
mi se ne bavimo samo hardverom.

Bavimo se svakakvim stvarima.

Bavimo se biologijom, hardverom;

čuvene su riječi Nikolasa Negropontea:
"Demo verzija ili umri,"

naspram "objavi ili nestani,"

što je bio tradicionalni akademski
način razmišljanja.

On bi često govorio, demo verzija
treba da radi smo jednom,

zato što je prvobitni režim
našeg uticaja na svijet

sproveden preko velikih kompanija

koje smo mi inspirisali

i koje su pravile proizvode poput
Kindle ili Lego Mindstorms.

Ali danas, sa mogućnošću

da razvijamo nove stvari i dajemo ih
stvarnom svijetu po tako niskim cijenama,

sada mijenjam moto,

i ovo je zvanični javni iskaz.

Zvanično govorim, "Razvijaj ili umri."

Moramo da dovedemo stvar u stvarni svijet

kako bi od nje bilo prave koristi,

i nekad će to biti velike kompanije,

a Nikolas će moći da priča o satelitima.

(Aplauz)

Hvala.

Ali mi lično moramo da se ispoljavamo,

bez oslanjanja na jake ustanove
da rade umjesto nas.

Prošle godine, poslali smo
grupu studenata u Šenžen,

koji su sjeli na podove fabrike

sa inovatorima u Šenženu,
i bilo je nevjerovatno.

Dešavalo se to

da smo imali prerađene uređaje,

a oni nisu pravili prototipe
ni PowerPoint-e.

Oni su prčkali po proizvedenoj opremi

i unosili inovacije direktno
na tu proizvedenu opremu.

Tajna fabrike je bila u dizajneru

a dizajner je bio bukvalno u fabrici.

Ono što bi uslijedilo je

to da bismo sišli do kioska

gdje bismo vidjeli ove mobilne telefone.

Umjesto pokretanja malih veb-sajtova

kao što to rade djeca u Palo Alto-u,

djeca u Šenženu prave
nove mobilne telefone.

Oni prave nove mobilne telefone
kao što djeca u Palo Alto-u

prave veb-sajtove,

i tako nastaju prostranstva

inovativnosti kod mobilnih telefona.

To rade tako što uzmu mobilni telefon,

siđu do kioska, prodaju određeni broj,

pogledaju stvari druge djece, odu gore,

naprave još par hiljada i vrate se dolje.

Zar to ne zvuči kao stvar softvera?

Zvuči kao brz razvoj softvera,

A/B testiranje i ponavljanje,

i šta smo mi mislili da se može
raditi samo sa softverom

djeca u Šenženu rade sa hardverom.

Moj sljedeći saradnik će, nadam se, biti

jedan od ovih inovatora iz Šenžena.

I to što vidite je

guranje inovacije do njenih granica.

Pričamo o 3D štampačima
i sličnim stvarima,

i to je odlično, ali ovo je Limor.

Ona je jedna od naših
omiljenih apsolvenata,

i ona stoji pred Samsung

Techwin Pick and Place mašinom.

Ova stvar može da ubaci
23,000 komponenti na sat

na jednu elektronsku karticu.

Ovo je fabrika u kutiji.

Ono za šta je bila potrebna
fabrika puna radnika

koji bi radili ručno

u ovoj maloj kutiji u Njujorku,

ona će biti sposobna da ima efikasno -

Ona zapravo ne treba da ide u Šenžen
da proizvodi.

Ona može da kupi tu kutiju
i može da je proizvede.

Dakle, proizvodnja, cijena inovacije,

cijena pravljenja prototipa, distribucije,
proizvodnje, hardvera,

postaje tako niska

da je inovacija pogurana do svojih granica

i studenti i tek začete kompanije
su u stanju da ih naprave.

Ovo je novina, ali ovo će se dešavati

i ovo će se promijeniti

kao što se desilo sa softverom.

Sorona je proces DuPont-a

koji koristi genetički
konstruisane mikrobe

da pretvori kukuruzni
zaslađivač u poliester.

Ovaj metod je 30% efikasniji
od metoda fosilnog goriva,

i mnogo je zdraviji za okolinu.

Genetički inženjering i bioinženjering

prave pregršt

sjajnih mogućnosti

za hemiju, za računanje, za memoriju.

Mi ćemo vjerovatno raditi dosta,
očigledno stvari koje se tiču zdravlja,

ali ćemo vjerovatno gajiti stolice

i zgrade ubrzo.

Problem je u tome što Sorona
košta oko 400 miliona dolara

i bilo je potrebno sedam godina
da se sagradi.

To donekle podsjeća
na doba starih računara.

Stvar je u tome da je cijena inovacije

u bioinženjeringu takođe u padu.

Ovo je radna površina za vezanje gena.

Nekada je koštalo na milione
i milione dolara za vezivanje gena.

Sada to možemo ovako
da radimo na radnoj površini,

i djeca mogu ovo da rade u sobama domova.

Ovo je Gen9 asembler gena,

i sada, kada želite da odštampate gen,

neko iz fabrike

sa pipetama ručno sklopi stvar,

dešava se jedna greška
na 100 baznih parova,

i to oduzima mnogo vremena
i košta mnogo novca.

Ovaj novi uređaj

skuplja gene na čip

i umjesto jedne greške
na 100 baznih parova,

to je sada jedna greška
na 10,000 baznih parova.

U ovoj laboratoriji,
imaćemo svjetski kapacitet

gena odštampanih u roku od godinu dana,

200 miliona prostih parova godišnje.

Ovo je poput nekadašnjeg prelaska

sa ručno upakovanih radio tranzistora

na Pentium.

Ovo će da postane Pentium bioinženjeringa,

gurajući bioinženjering u ruke

ljudi u sobama domova
i tek začetim kompanijama.

To se dešava u softveru i hardveru

i bioinženjeringu,

tako da je ovo jedan fundamentalan
novi način razmišljanja o inovaciji.

Ovo je jedna inovacija
koja počinje od nule, demokratska je,

haotična, teška za kontrolisanje.

Nije loša, ali je poprilično drugačija,

i smatram da tradicionalna
pravila koja imamo

za institucije više ne važe,

i većina nas ovdje

funkcioniše na osnovu
drugačijeg skupa principa.

Jedan od mojih omiljenih principa
je sila povlačenja,

koji predstavlja ideju povlačenja resursa

sa mreže kada su nam potrebni

umjesto što ih gomilamo u centar

i kontrolišemo sve.

Što se tiče priče Safecast-a,

nisam znao ništa
kada je nastao zemljotres,

ali sam uspio da nađem Šona

koji je bio organizator
hackerspace zajednice,

i Pitera, analognog hakera hardvera

koji je napravio naš prvi Gajgerov brojač,

i Dena, koji je napravio

upravljački sistem Three Mile ostrva

nakon pregorijevanja
njegovih nuklearnih reaktora.

Ne bih bio u mogućnosti da nađem ove ljude

ranije i možda je bilo i bolje

što sam ih našao
u pravom trenutku na mreži.

Ja sam student
koji je tri puta napuštao koledž,

tako da je učenje tokom školovanja

meni veoma drago i blisko srcu,

ali po meni je školovanje
ono što tebi rade ljudi,

a učenje ono što sam sebi radiš.

(Aplauz)

Djeluje kao, biću pristrasan,

djeluje kao da pokušavaju
da te natjeraju da zapamtiš

cijelu enciklopediju prije nego
što te pušte van da se igraš,

i, po mom mišljenju,
imam Vikipediju na mobilnom telefonu,

djeluje kao da pretpostavljaju

da ćeš biti na vrhu neke planine,

sam sa sobom, koristeći prvu stvar
koja ti padne na pamet

ne bi li shvatio šta da radiš

kad ćeš zapravo uvijek biti povezan,

uvijek ćeš imati prijatelje,

i možeš da pribjegneš Vikipediji
kad god ti zatreba,

a ono što treba da naučiš
jeste kako da učiš.

Što se tiče Safecast-a, grupa amatera

koju smo osnovali prije tri godine,

usudio bih se reći da mi, kao grupa,

znamo više od bilo koje druge organizacije

o tome kako da sakupljamo podatke
i objavljujemo ih

i kako da se bavimo građanskom naukom.

Usmjeravanje ispred planiranja.

Ovo predstavlja ideju
da je cijena pravljenja plana

ili pravljenja mape za nešto toliko skupa

a nije toliko precizna niti korisna.

Što se tiče Safecast-a, znali smo
da smo morali da sakupljamo podatke,

znali smo da želimo
da objavimo te podatke,

i umjesto da pokušamo
da smislimo tačan plan,

prvenstveno smo rekli:
o, hajde da napravimo Gajgerove brojače.

O, ponesalo ih je.

Hajde da ih napravimo.
Nema dovoljno senzora.

U redu. Onda možemo da napravimo
pokretni Gajgerov brojač.

Možemo da se vozimo unaokolo.
Možemo da prikupljamo volontere.

Nemamo dovoljno novca. Hajde da
pokrenemo veb-sajt za podizanje novca.

Ne bismo mogli da isplaniramo cijelu stvar

da nijesmo imali veoma snažno usmjerenje.

Najzad smo došli gdje smo se bili uputili,

i, po mom mišljenju, ovo je veoma
slično brzom razvoju softvera,

ali ova ideja
o usmjeravanju je jako bitna.

Mislim da su dobre vijesti da,

iako je svijet izuzetno složen,

ono što treba da radiš je jako prosto.

Ja smatram da je u pitanju
zaustavljanje tog vjerovanja

da moras sve da osmisliš,

moraš sve da posložiš,

i moraš da budeš veoma spreman

i da se koncentrišeš
na to da budeš povezan,

uvijek da učiš,

potpuno svjestan,

i uvijek prisutan.

Ne volim riječ "futurista."

Mislim da bi mi trebalo
da budemo sadašnjisti,

kao što smo upravo sada.

Hvala.

(Aplauz)