10. Marta 2011, Bio sam na Kembridžu u MIT-ovoj istraživačkoj laboratoriji gdje je bio održan sastanak sa fakultetom, studentima i osobljem, i pokušavali smo da odlučimo da li ja treba da budem sljedeći direktor. Te noći, u ponoć, zemljotres jačine 9 Rihtera je pogodio Japan na obali Pacifika. Moja žena i porodica su bili u Japanu, i kako su vijesti počele da pristižu, hvatala me je panika. Gledao sam prenose vijesti i slušao pres-konferencije vladinih službenih lica i Tokio Power kompanije, i slušao o toj eksploziji u nuklearnim reaktorima i tom oblaku radioaktivnih čestica koji se uputio ka našoj kući koja je bila udaljena svega oko 200 kilometara. A ljudi sa televizije nam nijesu govorili ništa što smo željeli da čujemo. Htio sam da znam šta se događalo sa reaktorom, šta se događalo sa radijacijom, da li je moja porodica bila u opasnosti. Tako sam uradio ono što je instinktivno djelovalo kao ispravna stvar, a to je bilo da uđem na internet i pokušam da saznam da li mogu da uzmem stvari u svoje ruke. Na netu je bilo mnogo drugih ljudi koji su, poput mene, pokušavali da saznaju šta se dešavalo, i zajedno smo poprilično slobodno formirali grupu i nazvali je Safecast, i odlučili smo da ćemo da pokušamo da izmjerimo jačinu radijacije i da proslijedimo podatke svima jer je bilo jasno da vlada nije htjela da to uradi za nas. Tri godine kasnije, imamo 16 miliona statističkih pojedinosti, napravili smo vlastite Gajgerove brojače čiji dizajn možete da skinete i priključite ga na mrežu. Imamo program koji prikazuje većinu radijacije u Japanu i drugim djelovima svijeta. Mi smo vjerovatno jedan od najuspješnijih projekata građanske nauke u svijetu, i stvorili smo najveću otvorenu datoteku o mjerenju radijacije. I zanimljiva stvar ovdje je to kako se - (Aplauz) - Hvala. Kako se grupa amatera koja zaista nije znala šta radimo nekako sastala i uradila ono što nevladine organizacije i vlada uopšte nijesu bile sposobne da urade? Rekao bih da je ovo nekako povezano sa internetom. Nije u pitanju slučajnost. To nije bila sreća, i nije se desilo zato što smo to bili mi. Pomoglo je što je to bio događaj koji nas je privlačio jedne drugima, ali to je bio jedan novi način rađenja stvari omogućen od strane interneta i mnoštva drugih stvari koje su se odvijale, i želio bih da malo pričam o tim novim principima. Dakle, sjećate li se prije interneta? (Smijeh) Ja ga zovem P.I. U redu? Dakle, u P.I., život je bio jednostavan. Stvari su bile Euklidove, Njutnove, prilično predvidljive. Ljudi su zapravo pokušavali da predvide budućnost, čak i ekonomisti. I onda se internet desio i svijet je postao izuzetno složen, izuzetno jeftin, izuzetno brz, a oni Njutnovi zakoni koje smo tako drago njegovali su se pretvorili u obične lokalne statute, i ono što smo mi otkrili je da u ovom potpuno nepredvidljivom svijetu većina ljudi koji su preživljavali su radili sa na neki način drugačijim skupom principa, i želio bih da malo pričam o tome. Prije interneta, ako se sjećate, kada bismo pokušali da napravimo servise radili smo tako što bismo napravili podlogu za hardver i podlogu za mrežu i softver i koštalo bi nas na milione dolara da uradimo bilo šta od značaja. Prema tome, kada bi koštalo na milione dolara da uradimo nešto značajno, nabavili bismo magistra poslovne administracije koji bi napravio plan i obezbijedio novac sa rizičnog kapitala ili od velikih kompanija, a zatim bismo unajmili dizajnere i inženjere koji bi sagradili stvar. Ovo je prije interneta, P.I. inovativni model. Nakon interneta je došlo do tolikog pada cijena inovacija jer su troškovi saradnje, troškovi distribucije, troškovi komunikacije i Murov zakon učinili da je cijena oprobavanja nove stvari postala približna nuli, i tako bismo imali Google-ove, Facebook-ove, Yahoo-ove studente koji nijesu imali odobrenje - inovativnost za koju nije potrebno odobrenje - nijesu imali odobrenje, PowerPoint prezentacije, oni bi samo sagradili stvar, zatim bi podizali novac, a potom bi otprilke osmislili poslovni plan nakon čega bi možda unajmili magistre poslovne administracije. Tako je internet prouzrokovao inovativnost, makar u polju softvera i servisa, prelaska sa inovativnog modela vođenim magistrom poslovne administracije na inovativni model vođen dizajnerima i inženjerima, i pogurao je inovaciju do krajnjih granica, do soba u domovima, do tek začetih kompanija, daleko od velikih ustanova, dosadnih starih ustanova koje su imale moć, novac i autoritet. I mi svi to znamo. Svi znamo da se to desilo na internetu. On je takođe prisutan i u drugim stvarima. Daću vam nekolika primjera. U istraživačkoj laboratoriji mi se ne bavimo samo hardverom. Bavimo se svakakvim stvarima. Bavimo se biologijom, hardverom; čuvene su riječi Nikolasa Negropontea: "Demo verzija ili umri," naspram "objavi ili nestani," što je bio tradicionalni akademski način razmišljanja. On bi često govorio, demo verzija treba da radi smo jednom, zato što je prvobitni režim našeg uticaja na svijet sproveden preko velikih kompanija koje smo mi inspirisali i koje su pravile proizvode poput Kindle ili Lego Mindstorms. Ali danas, sa mogućnošću da razvijamo nove stvari i dajemo ih stvarnom svijetu po tako niskim cijenama, sada mijenjam moto, i ovo je zvanični javni iskaz. Zvanično govorim, "Razvijaj ili umri." Moramo da dovedemo stvar u stvarni svijet kako bi od nje bilo prave koristi, i nekad će to biti velike kompanije, a Nikolas će moći da priča o satelitima. (Aplauz) Hvala. Ali mi lično moramo da se ispoljavamo, bez oslanjanja na jake ustanove da rade umjesto nas. Prošle godine, poslali smo grupu studenata u Šenžen, koji su sjeli na podove fabrike sa inovatorima u Šenženu, i bilo je nevjerovatno. Dešavalo se to da smo imali prerađene uređaje, a oni nisu pravili prototipe ni PowerPoint-e. Oni su prčkali po proizvedenoj opremi i unosili inovacije direktno na tu proizvedenu opremu. Tajna fabrike je bila u dizajneru a dizajner je bio bukvalno u fabrici. Ono što bi uslijedilo je to da bismo sišli do kioska gdje bismo vidjeli ove mobilne telefone. Umjesto pokretanja malih veb-sajtova kao što to rade djeca u Palo Alto-u, djeca u Šenženu prave nove mobilne telefone. Oni prave nove mobilne telefone kao što djeca u Palo Alto-u prave veb-sajtove, i tako nastaju prostranstva inovativnosti kod mobilnih telefona. To rade tako što uzmu mobilni telefon, siđu do kioska, prodaju određeni broj, pogledaju stvari druge djece, odu gore, naprave još par hiljada i vrate se dolje. Zar to ne zvuči kao stvar softvera? Zvuči kao brz razvoj softvera, A/B testiranje i ponavljanje, i šta smo mi mislili da se može raditi samo sa softverom djeca u Šenženu rade sa hardverom. Moj sljedeći saradnik će, nadam se, biti jedan od ovih inovatora iz Šenžena. I to što vidite je guranje inovacije do njenih granica. Pričamo o 3D štampačima i sličnim stvarima, i to je odlično, ali ovo je Limor. Ona je jedna od naših omiljenih apsolvenata, i ona stoji pred Samsung Techwin Pick and Place mašinom. Ova stvar može da ubaci 23,000 komponenti na sat na jednu elektronsku karticu. Ovo je fabrika u kutiji. Ono za šta je bila potrebna fabrika puna radnika koji bi radili ručno u ovoj maloj kutiji u Njujorku, ona će biti sposobna da ima efikasno - Ona zapravo ne treba da ide u Šenžen da proizvodi. Ona može da kupi tu kutiju i može da je proizvede. Dakle, proizvodnja, cijena inovacije, cijena pravljenja prototipa, distribucije, proizvodnje, hardvera, postaje tako niska da je inovacija pogurana do svojih granica i studenti i tek začete kompanije su u stanju da ih naprave. Ovo je novina, ali ovo će se dešavati i ovo će se promijeniti kao što se desilo sa softverom. Sorona je proces DuPont-a koji koristi genetički konstruisane mikrobe da pretvori kukuruzni zaslađivač u poliester. Ovaj metod je 30% efikasniji od metoda fosilnog goriva, i mnogo je zdraviji za okolinu. Genetički inženjering i bioinženjering prave pregršt sjajnih mogućnosti za hemiju, za računanje, za memoriju. Mi ćemo vjerovatno raditi dosta, očigledno stvari koje se tiču zdravlja, ali ćemo vjerovatno gajiti stolice i zgrade ubrzo. Problem je u tome što Sorona košta oko 400 miliona dolara i bilo je potrebno sedam godina da se sagradi. To donekle podsjeća na doba starih računara. Stvar je u tome da je cijena inovacije u bioinženjeringu takođe u padu. Ovo je radna površina za vezanje gena. Nekada je koštalo na milione i milione dolara za vezivanje gena. Sada to možemo ovako da radimo na radnoj površini, i djeca mogu ovo da rade u sobama domova. Ovo je Gen9 asembler gena, i sada, kada želite da odštampate gen, neko iz fabrike sa pipetama ručno sklopi stvar, dešava se jedna greška na 100 baznih parova, i to oduzima mnogo vremena i košta mnogo novca. Ovaj novi uređaj skuplja gene na čip i umjesto jedne greške na 100 baznih parova, to je sada jedna greška na 10,000 baznih parova. U ovoj laboratoriji, imaćemo svjetski kapacitet gena odštampanih u roku od godinu dana, 200 miliona prostih parova godišnje. Ovo je poput nekadašnjeg prelaska sa ručno upakovanih radio tranzistora na Pentium. Ovo će da postane Pentium bioinženjeringa, gurajući bioinženjering u ruke ljudi u sobama domova i tek začetim kompanijama. To se dešava u softveru i hardveru i bioinženjeringu, tako da je ovo jedan fundamentalan novi način razmišljanja o inovaciji. Ovo je jedna inovacija koja počinje od nule, demokratska je, haotična, teška za kontrolisanje. Nije loša, ali je poprilično drugačija, i smatram da tradicionalna pravila koja imamo za institucije više ne važe, i većina nas ovdje funkcioniše na osnovu drugačijeg skupa principa. Jedan od mojih omiljenih principa je sila povlačenja, koji predstavlja ideju povlačenja resursa sa mreže kada su nam potrebni umjesto što ih gomilamo u centar i kontrolišemo sve. Što se tiče priče Safecast-a, nisam znao ništa kada je nastao zemljotres, ali sam uspio da nađem Šona koji je bio organizator hackerspace zajednice, i Pitera, analognog hakera hardvera koji je napravio naš prvi Gajgerov brojač, i Dena, koji je napravio upravljački sistem Three Mile ostrva nakon pregorijevanja njegovih nuklearnih reaktora. Ne bih bio u mogućnosti da nađem ove ljude ranije i možda je bilo i bolje što sam ih našao u pravom trenutku na mreži. Ja sam student koji je tri puta napuštao koledž, tako da je učenje tokom školovanja meni veoma drago i blisko srcu, ali po meni je školovanje ono što tebi rade ljudi, a učenje ono što sam sebi radiš. (Aplauz) Djeluje kao, biću pristrasan, djeluje kao da pokušavaju da te natjeraju da zapamtiš cijelu enciklopediju prije nego što te pušte van da se igraš, i, po mom mišljenju, imam Vikipediju na mobilnom telefonu, djeluje kao da pretpostavljaju da ćeš biti na vrhu neke planine, sam sa sobom, koristeći prvu stvar koja ti padne na pamet ne bi li shvatio šta da radiš kad ćeš zapravo uvijek biti povezan, uvijek ćeš imati prijatelje, i možeš da pribjegneš Vikipediji kad god ti zatreba, a ono što treba da naučiš jeste kako da učiš. Što se tiče Safecast-a, grupa amatera koju smo osnovali prije tri godine, usudio bih se reći da mi, kao grupa, znamo više od bilo koje druge organizacije o tome kako da sakupljamo podatke i objavljujemo ih i kako da se bavimo građanskom naukom. Usmjeravanje ispred planiranja. Ovo predstavlja ideju da je cijena pravljenja plana ili pravljenja mape za nešto toliko skupa a nije toliko precizna niti korisna. Što se tiče Safecast-a, znali smo da smo morali da sakupljamo podatke, znali smo da želimo da objavimo te podatke, i umjesto da pokušamo da smislimo tačan plan, prvenstveno smo rekli: o, hajde da napravimo Gajgerove brojače. O, ponesalo ih je. Hajde da ih napravimo. Nema dovoljno senzora. U redu. Onda možemo da napravimo pokretni Gajgerov brojač. Možemo da se vozimo unaokolo. Možemo da prikupljamo volontere. Nemamo dovoljno novca. Hajde da pokrenemo veb-sajt za podizanje novca. Ne bismo mogli da isplaniramo cijelu stvar da nijesmo imali veoma snažno usmjerenje. Najzad smo došli gdje smo se bili uputili, i, po mom mišljenju, ovo je veoma slično brzom razvoju softvera, ali ova ideja o usmjeravanju je jako bitna. Mislim da su dobre vijesti da, iako je svijet izuzetno složen, ono što treba da radiš je jako prosto. Ja smatram da je u pitanju zaustavljanje tog vjerovanja da moras sve da osmisliš, moraš sve da posložiš, i moraš da budeš veoma spreman i da se koncentrišeš na to da budeš povezan, uvijek da učiš, potpuno svjestan, i uvijek prisutan. Ne volim riječ "futurista." Mislim da bi mi trebalo da budemo sadašnjisti, kao što smo upravo sada. Hvala. (Aplauz)