10. Marta 2011,
Bio sam na Kembridžu
u MIT-ovoj istraživačkoj laboratoriji
gdje je bio održan sastanak sa fakultetom,
studentima i osobljem,
i pokušavali smo da odlučimo da li
ja treba da budem sljedeći direktor.
Te noći, u ponoć,
zemljotres jačine 9 Rihtera
je pogodio Japan na obali Pacifika.
Moja žena i porodica su bili u Japanu,
i kako su vijesti počele da pristižu,
hvatala me je panika.
Gledao sam prenose vijesti
i slušao pres-konferencije
vladinih službenih lica
i Tokio Power kompanije,
i slušao o toj eksploziji
u nuklearnim reaktorima
i tom oblaku radioaktivnih čestica
koji se uputio ka našoj kući
koja je bila udaljena
svega oko 200 kilometara.
A ljudi sa televizije nam nijesu govorili
ništa što smo željeli da čujemo.
Htio sam da znam
šta se događalo sa reaktorom,
šta se događalo sa radijacijom,
da li je moja porodica bila u opasnosti.
Tako sam uradio ono što je
instinktivno djelovalo kao ispravna stvar,
a to je bilo da uđem na internet
i pokušam da saznam
da li mogu da uzmem stvari u svoje ruke.
Na netu je bilo mnogo drugih ljudi
koji su, poput mene,
pokušavali da saznaju šta se dešavalo,
i zajedno smo poprilično
slobodno formirali grupu
i nazvali je Safecast,
i odlučili smo da ćemo da pokušamo
da izmjerimo jačinu radijacije
i da proslijedimo podatke svima
jer je bilo jasno da vlada
nije htjela da to uradi za nas.
Tri godine kasnije,
imamo 16 miliona statističkih pojedinosti,
napravili smo vlastite Gajgerove brojače
čiji dizajn možete da skinete
i priključite ga na mrežu.
Imamo program koji prikazuje
većinu radijacije u Japanu
i drugim djelovima svijeta.
Mi smo vjerovatno jedan od najuspješnijih
projekata građanske nauke u svijetu,
i stvorili smo
najveću otvorenu datoteku
o mjerenju radijacije.
I zanimljiva stvar ovdje
je to kako se - (Aplauz) - Hvala.
Kako se grupa amatera
koja zaista nije znala šta radimo
nekako sastala
i uradila ono što
nevladine organizacije i vlada
uopšte nijesu bile sposobne da urade?
Rekao bih da je ovo nekako povezano
sa internetom.
Nije u pitanju slučajnost.
To nije bila sreća, i nije se desilo
zato što smo to bili mi.
Pomoglo je što je to bio događaj
koji nas je privlačio jedne drugima,
ali to je bio jedan novi način
rađenja stvari
omogućen od strane interneta
i mnoštva drugih stvari
koje su se odvijale,
i želio bih da malo pričam o
tim novim principima.
Dakle, sjećate li se prije interneta?
(Smijeh)
Ja ga zovem P.I. U redu?
Dakle, u P.I., život je bio jednostavan.
Stvari su bile Euklidove, Njutnove,
prilično predvidljive.
Ljudi su zapravo pokušavali
da predvide budućnost,
čak i ekonomisti.
I onda se internet desio
i svijet je postao izuzetno složen,
izuzetno jeftin, izuzetno brz,
a oni Njutnovi zakoni
koje smo tako drago njegovali
su se pretvorili u obične lokalne statute,
i ono što smo mi otkrili
je da u ovom
potpuno nepredvidljivom svijetu
većina ljudi koji su preživljavali
su radili sa na neki način
drugačijim skupom principa,
i želio bih da malo pričam o tome.
Prije interneta, ako se sjećate,
kada bismo pokušali da napravimo servise
radili smo tako što bismo napravili
podlogu za hardver i podlogu
za mrežu i softver
i koštalo bi nas na milione dolara
da uradimo bilo šta od značaja.
Prema tome, kada bi koštalo na milione
dolara da uradimo nešto značajno,
nabavili bismo magistra
poslovne administracije
koji bi napravio plan
i obezbijedio novac
sa rizičnog kapitala
ili od velikih kompanija,
a zatim bismo unajmili
dizajnere i inženjere
koji bi sagradili stvar.
Ovo je prije interneta,
P.I. inovativni model.
Nakon interneta
je došlo do tolikog pada cijena inovacija
jer su troškovi saradnje,
troškovi distribucije,
troškovi komunikacije i Murov zakon
učinili da je cijena
oprobavanja nove stvari
postala približna nuli,
i tako bismo imali Google-ove,
Facebook-ove, Yahoo-ove
studente koji nijesu imali odobrenje -
inovativnost za koju
nije potrebno odobrenje -
nijesu imali odobrenje,
PowerPoint prezentacije,
oni bi samo sagradili stvar,
zatim bi podizali novac,
a potom bi otprilke
osmislili poslovni plan
nakon čega bi možda unajmili
magistre poslovne administracije.
Tako je internet
prouzrokovao inovativnost,
makar u polju softvera i servisa,
prelaska sa inovativnog modela
vođenim magistrom poslovne administracije
na inovativni model vođen
dizajnerima i inženjerima,
i pogurao je inovaciju
do krajnjih granica,
do soba u domovima,
do tek začetih kompanija,
daleko od velikih ustanova,
dosadnih starih ustanova
koje su imale moć, novac i autoritet.
I mi svi to znamo.
Svi znamo da se to desilo na internetu.
On je takođe prisutan i u drugim stvarima.
Daću vam nekolika primjera.
U istraživačkoj laboratoriji
mi se ne bavimo samo hardverom.
Bavimo se svakakvim stvarima.
Bavimo se biologijom, hardverom;
čuvene su riječi Nikolasa Negropontea:
"Demo verzija ili umri,"
naspram "objavi ili nestani,"
što je bio tradicionalni akademski
način razmišljanja.
On bi često govorio, demo verzija
treba da radi smo jednom,
zato što je prvobitni režim
našeg uticaja na svijet
sproveden preko velikih kompanija
koje smo mi inspirisali
i koje su pravile proizvode poput
Kindle ili Lego Mindstorms.
Ali danas, sa mogućnošću
da razvijamo nove stvari i dajemo ih
stvarnom svijetu po tako niskim cijenama,
sada mijenjam moto,
i ovo je zvanični javni iskaz.
Zvanično govorim, "Razvijaj ili umri."
Moramo da dovedemo stvar u stvarni svijet
kako bi od nje bilo prave koristi,
i nekad će to biti velike kompanije,
a Nikolas će moći da priča o satelitima.
(Aplauz)
Hvala.
Ali mi lično moramo da se ispoljavamo,
bez oslanjanja na jake ustanove
da rade umjesto nas.
Prošle godine, poslali smo
grupu studenata u Šenžen,
koji su sjeli na podove fabrike
sa inovatorima u Šenženu,
i bilo je nevjerovatno.
Dešavalo se to
da smo imali prerađene uređaje,
a oni nisu pravili prototipe
ni PowerPoint-e.
Oni su prčkali po proizvedenoj opremi
i unosili inovacije direktno
na tu proizvedenu opremu.
Tajna fabrike je bila u dizajneru
a dizajner je bio bukvalno u fabrici.
Ono što bi uslijedilo je
to da bismo sišli do kioska
gdje bismo vidjeli ove mobilne telefone.
Umjesto pokretanja malih veb-sajtova
kao što to rade djeca u Palo Alto-u,
djeca u Šenženu prave
nove mobilne telefone.
Oni prave nove mobilne telefone
kao što djeca u Palo Alto-u
prave veb-sajtove,
i tako nastaju prostranstva
inovativnosti kod mobilnih telefona.
To rade tako što uzmu mobilni telefon,
siđu do kioska, prodaju određeni broj,
pogledaju stvari druge djece, odu gore,
naprave još par hiljada i vrate se dolje.
Zar to ne zvuči kao stvar softvera?
Zvuči kao brz razvoj softvera,
A/B testiranje i ponavljanje,
i šta smo mi mislili da se može
raditi samo sa softverom
djeca u Šenženu rade sa hardverom.
Moj sljedeći saradnik će, nadam se, biti
jedan od ovih inovatora iz Šenžena.
I to što vidite je
guranje inovacije do njenih granica.
Pričamo o 3D štampačima
i sličnim stvarima,
i to je odlično, ali ovo je Limor.
Ona je jedna od naših
omiljenih apsolvenata,
i ona stoji pred Samsung
Techwin Pick and Place mašinom.
Ova stvar može da ubaci
23,000 komponenti na sat
na jednu elektronsku karticu.
Ovo je fabrika u kutiji.
Ono za šta je bila potrebna
fabrika puna radnika
koji bi radili ručno
u ovoj maloj kutiji u Njujorku,
ona će biti sposobna da ima efikasno -
Ona zapravo ne treba da ide u Šenžen
da proizvodi.
Ona može da kupi tu kutiju
i može da je proizvede.
Dakle, proizvodnja, cijena inovacije,
cijena pravljenja prototipa, distribucije,
proizvodnje, hardvera,
postaje tako niska
da je inovacija pogurana do svojih granica
i studenti i tek začete kompanije
su u stanju da ih naprave.
Ovo je novina, ali ovo će se dešavati
i ovo će se promijeniti
kao što se desilo sa softverom.
Sorona je proces DuPont-a
koji koristi genetički
konstruisane mikrobe
da pretvori kukuruzni
zaslađivač u poliester.
Ovaj metod je 30% efikasniji
od metoda fosilnog goriva,
i mnogo je zdraviji za okolinu.
Genetički inženjering i bioinženjering
prave pregršt
sjajnih mogućnosti
za hemiju, za računanje, za memoriju.
Mi ćemo vjerovatno raditi dosta,
očigledno stvari koje se tiču zdravlja,
ali ćemo vjerovatno gajiti stolice
i zgrade ubrzo.
Problem je u tome što Sorona
košta oko 400 miliona dolara
i bilo je potrebno sedam godina
da se sagradi.
To donekle podsjeća
na doba starih računara.
Stvar je u tome da je cijena inovacije
u bioinženjeringu takođe u padu.
Ovo je radna površina za vezanje gena.
Nekada je koštalo na milione
i milione dolara za vezivanje gena.
Sada to možemo ovako
da radimo na radnoj površini,
i djeca mogu ovo da rade u sobama domova.
Ovo je Gen9 asembler gena,
i sada, kada želite da odštampate gen,
neko iz fabrike
sa pipetama ručno sklopi stvar,
dešava se jedna greška
na 100 baznih parova,
i to oduzima mnogo vremena
i košta mnogo novca.
Ovaj novi uređaj
skuplja gene na čip
i umjesto jedne greške
na 100 baznih parova,
to je sada jedna greška
na 10,000 baznih parova.
U ovoj laboratoriji,
imaćemo svjetski kapacitet
gena odštampanih u roku od godinu dana,
200 miliona prostih parova godišnje.
Ovo je poput nekadašnjeg prelaska
sa ručno upakovanih radio tranzistora
na Pentium.
Ovo će da postane Pentium bioinženjeringa,
gurajući bioinženjering u ruke
ljudi u sobama domova
i tek začetim kompanijama.
To se dešava u softveru i hardveru
i bioinženjeringu,
tako da je ovo jedan fundamentalan
novi način razmišljanja o inovaciji.
Ovo je jedna inovacija
koja počinje od nule, demokratska je,
haotična, teška za kontrolisanje.
Nije loša, ali je poprilično drugačija,
i smatram da tradicionalna
pravila koja imamo
za institucije više ne važe,
i većina nas ovdje
funkcioniše na osnovu
drugačijeg skupa principa.
Jedan od mojih omiljenih principa
je sila povlačenja,
koji predstavlja ideju povlačenja resursa
sa mreže kada su nam potrebni
umjesto što ih gomilamo u centar
i kontrolišemo sve.
Što se tiče priče Safecast-a,
nisam znao ništa
kada je nastao zemljotres,
ali sam uspio da nađem Šona
koji je bio organizator
hackerspace zajednice,
i Pitera, analognog hakera hardvera
koji je napravio naš prvi Gajgerov brojač,
i Dena, koji je napravio
upravljački sistem Three Mile ostrva
nakon pregorijevanja
njegovih nuklearnih reaktora.
Ne bih bio u mogućnosti da nađem ove ljude
ranije i možda je bilo i bolje
što sam ih našao
u pravom trenutku na mreži.
Ja sam student
koji je tri puta napuštao koledž,
tako da je učenje tokom školovanja
meni veoma drago i blisko srcu,
ali po meni je školovanje
ono što tebi rade ljudi,
a učenje ono što sam sebi radiš.
(Aplauz)
Djeluje kao, biću pristrasan,
djeluje kao da pokušavaju
da te natjeraju da zapamtiš
cijelu enciklopediju prije nego
što te pušte van da se igraš,
i, po mom mišljenju,
imam Vikipediju na mobilnom telefonu,
djeluje kao da pretpostavljaju
da ćeš biti na vrhu neke planine,
sam sa sobom, koristeći prvu stvar
koja ti padne na pamet
ne bi li shvatio šta da radiš
kad ćeš zapravo uvijek biti povezan,
uvijek ćeš imati prijatelje,
i možeš da pribjegneš Vikipediji
kad god ti zatreba,
a ono što treba da naučiš
jeste kako da učiš.
Što se tiče Safecast-a, grupa amatera
koju smo osnovali prije tri godine,
usudio bih se reći da mi, kao grupa,
znamo više od bilo koje druge organizacije
o tome kako da sakupljamo podatke
i objavljujemo ih
i kako da se bavimo građanskom naukom.
Usmjeravanje ispred planiranja.
Ovo predstavlja ideju
da je cijena pravljenja plana
ili pravljenja mape za nešto toliko skupa
a nije toliko precizna niti korisna.
Što se tiče Safecast-a, znali smo
da smo morali da sakupljamo podatke,
znali smo da želimo
da objavimo te podatke,
i umjesto da pokušamo
da smislimo tačan plan,
prvenstveno smo rekli:
o, hajde da napravimo Gajgerove brojače.
O, ponesalo ih je.
Hajde da ih napravimo.
Nema dovoljno senzora.
U redu. Onda možemo da napravimo
pokretni Gajgerov brojač.
Možemo da se vozimo unaokolo.
Možemo da prikupljamo volontere.
Nemamo dovoljno novca. Hajde da
pokrenemo veb-sajt za podizanje novca.
Ne bismo mogli da isplaniramo cijelu stvar
da nijesmo imali veoma snažno usmjerenje.
Najzad smo došli gdje smo se bili uputili,
i, po mom mišljenju, ovo je veoma
slično brzom razvoju softvera,
ali ova ideja
o usmjeravanju je jako bitna.
Mislim da su dobre vijesti da,
iako je svijet izuzetno složen,
ono što treba da radiš je jako prosto.
Ja smatram da je u pitanju
zaustavljanje tog vjerovanja
da moras sve da osmisliš,
moraš sve da posložiš,
i moraš da budeš veoma spreman
i da se koncentrišeš
na to da budeš povezan,
uvijek da učiš,
potpuno svjestan,
i uvijek prisutan.
Ne volim riječ "futurista."
Mislim da bi mi trebalo
da budemo sadašnjisti,
kao što smo upravo sada.
Hvala.
(Aplauz)