San koji se nismo usudili sanjati

Koji su vaši snovi? Ili još bolje, koji su vaši neostvareni snovi? Dan Pallota sanja o vremenu u kojem smo jednako uzbuđeni, znatiželjni i znanstveno orjentirani u vezi razvoja naše ljudskosti kao što smo to u razvoju naše tehnologije. "Ono od čega najviše strahujemo je da će nam biti uskraćena prilika da ispunimo svoj pravi potencijal," kaže Pallota. "Zamislite život u svijetu u kojem jedno u drugome jednostavno prepoznajemo taj duboki, egzistencijalni strah -- i hrabro volimo jedni druge jer znamo da biti čovjek znači živjeti s tim strahom."

Kada razmišljam o snovima,

kao mnogi od vas,

pomislim na ovu sliku.

Bilo mi je 8 kada sam
gledao Neila Armstronga

kako silazi sa Lunarnog modula
na površinu Mjeseca.

Nikada prije nisam vidio ništa slično

i nikada od tada nisam vidio ništa slično.

Na Mjesec smo stigli
iz jednog jednostavnog razloga,

John Kennedy nas je obvezao
krajnjim rokom.

A da nije bilo tog krajnjeg roka,

još uvijek bismo o tome sanjali.

Leonard Bernstein je rekao da su
dvije stvari nužne za veliko postignuće:

plan i ne baš dovoljno vremena.

(Smijeh)

Rokovi i obveze

velike su lekcije Apolla koje blijede.

I one daju značenje izrazu
"lansiranje na Mjesec".

A našem su svijetu
očajnički potrebni politički vođe

voljni postaviti odvažne rokove

Za ponovno postizanje smionih snova
u rangu Apolla.

Kada razmišljam o snovima,

sjetim se transvestita
iz LA-a i Stonewalla

i milijuna drugih ljudi
koji su riskirali sve

razotkrivši se kada je to
stvarno bilo opasno,

i ove slike Bijele kuće
obasjane duginim bojama,

da --

(Pljesak) --

slaveći pravo na brak za
američke gej i lezbijske građane.

To je slika koju nisam mogao zamisliti
ni u svojim najluđim snovima

kada mi je bilo 18

i kada sam shvatio da sam gej

i osjećao se otuđen od svoje domovine

i od svojih snova zbog toga.

Pomislim na ovu sliku moje obitelji

koju nisam ni sanjao da bih
ikada mogao imati --

(Pljesak) --

i naše djece koja drže ovaj
novinski naslov

za koji nisam sanjao da bi ikada mogao
biti štampan o presudi Vrhovnog suda.

Potrebno nam je više hrabrosti
transvestita i astronauta.

(Smijeh)

(Pljesak)

No, ja želim govoriti o potrebi da sanjamo

u više od jedne dimenzije,

jer bilo je nešto o Apollu
što nisam znao kad mi je bilo 8,

i nešto o organiziranju
osvjetljenja u duginim bojama.

Od 30 astronauta u originalnim
programima Mercury, Gemini i Apollo

samo je sedam brakova preživjelo.

One čuvene slike astronauta
kako skakuću po Mjesecu

prikrivaju alkoholizam
i depresiju na Zemlji.

Thomas Merton, trapistički redovnik,

upitao je u vrijeme Apolla,

"Što možemo dobiti ploveći do Mjeseca

ako nismo u stanju prijeći ponor
koji nas razdvaja od nas samih?"

A što možemo dobiti pravom na brak,

ako nismo u stanju prijeći gorčinu

i emocionalnu udaljenost koja nas
tako često dijeli od naše ljubavi?

I ne samo u braku.

Vidio sam izuzetno štetne, destruktivne,

tragične unutarnje sukobe unutar
LGBT i AIDS aktivizma

i aktivizma protiv raka dojke
i neprofitnog aktivizma,

sve u ime ljubavi.

Thomas Merton je također pisao
o ratovima između svetaca

i da "postoji sveprisutni oblik
suvremenog nasilja

kojem najlakše podliježu idealisti:

aktivizam i premorenost.

Mahnitost našeg aktivizma
neutralizira naš rad za mir.

Ona uništava naš vlastiti
unutarnji kapacitet za mir."

Isuviše često naši snovi postaju
kategorizirane fiksacije

na neku budućnost

uništavajući našu sposobnost da budemo
prisutni u svom životu ovoga časa.

Naši snovi o boljem životu
za neko buduće čovječanstvo

ili neko drugo čovječanstvo
u drugoj zemlji

otuđuje nas od prekrasnog
ljudskog bića koje sjedi do nas

upravo ovoga časa.

No, to je samo cijena napretka, kažemo.

Možete ići na Mjesec

ili možete imati stabilnost
u svom obiteljskom životu.

I ne možemo zamisliti da sanjamo
u obje dimenzije istovremeno.

I ne postavljamo letvicu
puno više od stabilnosti

kada se radi o našem
emocionalnom životu.

Što je razlog da je naša tehnologija
za međusobni razgovor

otišla vertikalno,

naša sposobnost da slušamo
i razumijemo jedni druge

nije otišla nikuda.

Naš pristup informacijama
popeo se do neba,

naš pristup veselju, prizemljen.

No, ova ideja da se naša sadašnjost
i naša budućnost međusobno isključuju,

da ispunjenje našeg
potencijala za činjenje znači

odricanje od našeg dubokog
potencijala za bivanje,

da se broj tranzistora u krugu
može duplicirati i duplicirati,

ali naša sposobnost za suosjećanje
i ljudskost i spokoj i ljubav

je na neki način ograničena,

jest lažni izbor koji nas guši.

Ja ne sugeriram samo uobičajenu ideju

o boljoj uravnoteženosti
poslovnog i privatnog života.

Što mi koristi da provodim
više vremena s djecom kod kuće

ako su mi misli uvijek
negdje drugdje dok to radim?

Ja ne govorim čak ni o usredotočenosti.

Usredotočenost je odjednom postala
alat za poboljšanje produktivnosti.

(Smijeh)

Točno?

Ja govorim o sanjanju,

jednako hrabrom u dimenziji
našeg postojanja

kao što sanjamo o
industriji i tehnologiji.

Ja govorim o neustrašivoj autentičnosti

koja nam dozvoljava da
plačemo jedno s drugim,

herojskoj poniznosti koja nam dozvoljava
da skinemo maske i budemo stvarni.

Upravo naša nesposobnost
da budemo jedno s drugim,

naš strah da plačemo jedno s drugim,
uzrokuje toliko mnogo problema

koje mahnito pokušavamo
riješiti prije svega,

od zastoja u Kongresu
do ekonomske nehumanosti.

(Pljesak)

Ja govorim o onome što je
Jonas Salk nazvao Epoha B,

nova epoha u kojoj postajemo
jednako uzbuđeni i znatiželjni

i znanstveni u razvoju naše ljudskosti

kao što smo to u razvoju
naše tehnologije.

Ne bismo smjeli ustuknuti
pred ovom prilikom

samo zato jer je
zapravo ne razumijemo.

Bilo je vrijeme kada
nismo razumjeli svemir.

Ili zato jer su nam bliži
tehnologija i aktivizam.

To je sama definicija
zaglavljenosti u zoni ugode.

Nama je sada vrlo ugodno zamišljati
nezamisliva tehnološka postignuća.

U 2016. upravo je dimenzija
samog našeg bića

ono što vrišteći traži
svoj pravedni dio naše imaginacije.

Svi smo mi ovdje da sanjamo,

no, možda, ako ćemo biti iskreni,

svatko od nas ganja vlastiti san.

Čitajući imena na bedževima da vidim
tko bi mi mogao pomoći s mojim snom,

ponekad gledajući ravno
kroz našu ljudskost.

Ne mogu se s tobom gnjaviti ovaj čas.
Imam ideju za spas svijeta.

Točno?

(Smijeh)

Prije više godina, jednom davno,
imao sam ovo prekrasno društvo

koje je smišljalo duga putovanja

s ciljem herojskog
građanskog angažiranja.

I imali smo ovu mantru:

"Čovječan. Ljubazan. Budi oboje."

I poticali smo ljude da besramno
eksperimentiraju s dobrotom.

Kao, "Hajde pomozite svima
da postave svoje šatore."

A bilo je puno šatora.

(Smijeh)

"Hajde kupite svima
ledene lizalice."

"Pomozite ljudima
popraviti probušene gume,

čak iako znate da će
red za večeru biti još dulji."

I ljudi su to stvarno prihvatili,
do te mjere da

ako vam je pukla guma
na vožnji protiv AIDS-a

imali ste problem da ju zamijenite

jer vam je toliko ljudi nudilo pomoć.

Tijekom nekoliko dana,
za desetine tisuća ljudi,

mi smo stvarali te svjetove

i svi su rekli da bi željeli
da svijet uvijek može biti takav.

Kako bi bilo da probamo stvoriti
takvu vrstu svijeta

u ovih sljedećih nekoliko dana?

Pa umjesto da nekome priđemo
pitajući, "Čime se vi bavite?"

da ih pitamo, "Koji su vaši snovi?"

ili "Koji su vaši neostvareni snovi?"

Znate, kratica "TED."
Služite snovima jedno drugoga.

(Pljesak)

Možda je san "Želim ostati trijezan"

ili "Želim sagraditi kuću na drvetu
sa svojim klincem."

Umjesto da priđete osobi
koju svatko želi upoznati,

priđite osobi koja je sasvim sama

i pitajte ju želi li popiti kavu.

Ja mislim da mi najviše strahujemo

da će nam biti uskraćena prilika
da ispunimo svoj pravi potencijal,

da smo rođeni da sanjamo,

a mogli bismo umrijeti bez da
ikada imamo tu priliku.

Zamislite da živite u svijetu
u kojem jednostavno prepoznajemo

taj duboki, egzistencijalni strah
jedan u drugome

i hrabro volimo jedan drugoga jer znamo

da biti čovjek znači živjeti s tim strahom.

Vrijeme je da sanjamo
u više dimenzija istovremeno,

a negdje izvan dosega
svih čudesnih stvari

koje možemo i hoćemo
i moramo učiniti

leži domena svih nevjerovatnih stvari
koje bismo mogli biti.

Vrijeme je da zakoračimo u tu dimenziju

i otkrijemo činjenicu
da i tamo imamo snove.

Kad bi Mjesec mogao sanjati,

mislim da bi to bio njegov san za nas.

Čast mi je biti s vama.

Puno vam hvala.

(Pljesak)