Ovi roboti dolaze u spas nakon katastrofe

Kada nastupi katastrofa, tko je prvi na poprištu? Sve više, to su roboti. U svom laboratoriju, Robin Murphy stvara robote koji lete, kopaju, plivaju i puzaju kroz mjesta katastrofe, pomažući vatrogascima i spasiocima da spase više života na sigurniji način -- i pomognu zajednicama da se vrate u normalno stanje do tri godine brže.

Svake godine u katastrofama pogine
preko milijun ljudi.

Dva i pol milijuna ljudi
je trajno onesposobljeno i raseljeno,

a zajednicama je potrebno
20 do 30 godina za oporavak

dok ekonomski gubici broje milijarde.

Kad bi se početni odaziv smanjio
za jedan dan

bilo bi moguće smanjiti
cjelokupni oporavak

za tisuću dana ili tri godine.

Pogledajmo kako to radi?

Kad bi početni odaziv stigao,
spasio živote

ublažio prisutne opasnosti poplave,

druge grupe bi mogle prići

vratiti vodu, ceste, struju.

Što znači da građevinari,
osiguravatelji,

svi oni bi mogli prići i
obnoviti kuće,

što znači da je moguće obnoviti
ekonomiju,

a možda i poboljšati i učiniti
otpornijom na sljedeću katastrofu.

Velika osiguravajuća
tvrtka je rekla

da kad bi se zahtjev vlasnika
kuća obradio jedan dan ranije,

činilo bi razliku od šest mjeseci

u popravku doma te osobe.

I zato se ja bavim
robotikom katastrofa --

zato što omogućuju ubrzavanje
prolaska katastrofe.

Sada, već ste vidjeli nekoliko ovakvih.

Ovo su UAV-i.

Ovo su dvije vrste UAV-a:

letjelica s rotirajućim krilima, kolibri

letjelica s nepokretnim krilom, sokol

A opsežno se koriste od 2005. godine --

Uragana Katrina.

Pokazat ću vam kako ovaj kolibri,
ova rotirajuća letjelica, radi.

Fantastično za građevinske inženjere.

Mogu vidjeti oštećenje iz kuteva
koje ne dohvati dalekozor sa tla

ili satelitska snimka,

ili bilo što, što leti pod višim kutem.

Ali ne trebaju samo građevinari i
osiguravatelji ovakvu tehnologiju.

Postoji nešto kao što je ova
letjelica, sokol.

Ova letjelica se može koristiti za
prostorne nadzore.

Pri tome se spajaju
slike zajedno

i dobiva 3D rekonstrukcija.

Koristili smo obje pri pregledu Oso
klizišta u državi Washington,

jer je veliki problem

bilo prostorno i hidrološko razumijevanje
katastrofe --

a ne potraga i spašavanje.

Spasilački timovi su
imali sve pod kontrolom

i znali su što rade.

Veći je problem je bila mogućnost da ih
rijeka i klizište ne uništi

i poplavi odaziv.

I ne samo da je bio izazov za odaziv i
štetu imovine,

već je postala rizična i budućnost
ribolova lososa

u tom dijelu države Washington.

Zato je bilo potrebno razumijeti
što se događa.

Za sedam sati, odlaskom iz Arlingtona,

vožnja od Zapovjednog mjesta incidenta
do poprišta, let UAV-a,

obrada podataka, vožnja natrag u
zapovjedno mjesto Arlington --

sedam sati.

Imali su sedam sati za podatke
kojima inače treba

dva do tri dana
bilo kojim drugim načinom --

i u većoj razlučivosti.

Totalni preokret.

I ne mislite samo na UAV-e.

Mislim, seksi su -- ali sjetite se,

80 posto svjetske populacije
živi pokraj vode,

što znači da je kritična infrastruktura
ispod vode --

dijelovi do kojih ne možemo doći,
kao što su mostovi i drugo.

Zato imamo bezposadna morska vozila,

jednog tipa kojeg ste već sreli,
SAR-bot, četvrtasti delfin.

Ide ispod vode i koristi sonar.

Dakle, zašto su morska vozila toliko bitna

i zašto su tako jako, jako bitna?

Često se previde.

Razmislite o tsunamiju u Japanu --

644 km obale potpuno uništeno,

dvostruko više od količine obale uništene
uraganom Katrina u SAD-u.

Pričamo o vašim mostovima,
cijevima, lukama -- uništeni.

A ako nemate luku,

nemate način da stigne pomoćna opskrba

da izdrži populaciju.

To je bio ogroman problem kod
potresa na Haitiju.

Zato su nam potrebna morska vozila

Sad, pogledajmo gledište SAR-bota

što su oni vidjeli.

Radili smo na ribarskoj luci.

Otvorili smo tu ribarsku luku, koristeći
sonar, za četiri sata.

Ribarskoj luci su rekli da je
potrebno šest mjeseci

da bi tim ronioca prišao,

i da će roniocima biti potrebno
dva tjedna.

Propustili bi jesensku ribarsku sezonu,

što je velik ekonomski gubitak za taj kraj
koji je nešto kao njihov Cape Cod.

UMV, vrlo značajni.

Ali znate, svi roboti koje
sam vam pokazala su bili mali,

a to je zato što roboti ne rade stvari
koje ljudi rade.

Idu na mjesta na koja ljudi ne mogu.

Izvrstan primjer za to je Bujold.

Bezposadna vozila na tlu
su posebno mala,

pa Bujold --

(Smijeh)

Pozdravite Bujolda.

(Smijeh)

Bujold se opsežno koristio u
WTC-u

u tornjevima 1, 2 i 4.

Penjete se po ruševinama, spuštate se,
idete dubokim prolazima.

Da bi vidjeli WTC iz perspektive Bujolda,
pogledajte ovo.

Pričamo o katastrofi gdje ne stane
osoba ni pas --

i pri tome je požar.

Jedina nada da dođete do prolaska za spas
u podrumu,

je da prođete kroz vatru.

Bilo je toliko vruće, da se na jednom
robotu gusjenica počela topiti i spadati.

Roboti ne zamjenjuju ljude ili pse,

ili kolibrije ili sokole ili delfine.

Rade stvari na nov način.

Pomažu odazivu, stručnjacima na nove
i inovativne načine.

Najveći problem nije napraviti robote
manjima.

Niti otpornijima na toplinu.

Niti napraviti više senzora.

Najveći problem su podaci,
informatika,

zato što ovi ljudi trebaju prave podatke
u pravo vrijeme.

Ne bi li bilo divno da stručnjaci mogu
odmah pristupiti robotima

bez gubljenja vremena na vožnju
do poprišta nesreće,

pa tko god je tamo,
iskoristi svog robota preko interneta.

Razmislimo o tome.

Razmislimo o kemijskom iskliznuću vlaka
u seoskom okrugu.

Koje su šanse da su stručnjaci,
vaš kemijski inženjer,

vaši inženjeri željezničkog prijevoza,

trenirani na bilo kakvom UAV-u
kojeg vaš okrug posjeduje?

Vjerojatno, nikakve.

Zato koristimo ovakva sučelja

da omogućimo ljudima da koriste robote
bez znanja kojeg robota koriste.

ili koriste li uopće robote ili ne.

Ono što roboti daju,
što roboti daju stručnjacima, su podaci.

Problem je dakle:
tko dobiva podatke i kada?

Jedna stvar je dostaviti sve informacije
svima

i pustiti da ih sortiraju.

Problem pri tome je preopterećenje mreža,

i još gore, preopterećuje
kognitivne sposobnosti

svakog čovjeka koji pokušava doći do
komadića informacije

oni moraju donijeti odluke koje će
donijeti promjenu.

Zato moramo razmisliti o
takvim izazovima.

Dakle, podaci su u pitanju

Vratimo se na WTC,

pokušavali smo rješiti taj problem
snimajući samo podatke iz Bujolda

samo kad je bila duboko u ruševinama,

zato što je USAR tim to tražio.

Ono što nismo znali tada

je da bi građevinski inženjeri voljeli,

trebali podatke dok smo snimali
noseće grede, serijske brojeve,

lokacije, dok je ulazila dublje u ruševine.

Izgubili smo vrijedne podatke.

Prema tome, izazov je prikupiti
sve podatke

i dostaviti pravim ljudima.

Evo još jedan razlog.

Naučili smo da se neke zgrade --

kao što su škole, bolnice,
gradske vijećnice --

pregledavaju četiri puta
od strana različitih agencija

tijekom faze odaziva.

Sada, gledamo da ako podijelimo podatke
koje roboti prikupe,

ne samo da možemo stisnuti slijed faza

da bi smanjili vrijeme odaziva,

nego možemo paralelno početi sa odazivom.

Svatko može vidjeti podatke.

Tako ih možemo skratiti.

Tako da, zaista, "robotika katastrofe"
je pogrešan naziv.

Ne radi se o robotima.

Nego o podacima.

(Pljesak)

Moj izazov za vas je:

sljedeći put kad čujete za katastrofu,

potražite robote.

Možda su ispod zemlje,
možda su ispod vode,

možda su na nebu,

ali bi trebali biti tamo.

Potražite robote,

jer roboti dolaze u spas.

(Pljesak)