Svake godine u katastrofama pogine preko milijun ljudi. Dva i pol milijuna ljudi je trajno onesposobljeno i raseljeno, a zajednicama je potrebno 20 do 30 godina za oporavak dok ekonomski gubici broje milijarde. Kad bi se početni odaziv smanjio za jedan dan bilo bi moguće smanjiti cjelokupni oporavak za tisuću dana ili tri godine. Pogledajmo kako to radi? Kad bi početni odaziv stigao, spasio živote ublažio prisutne opasnosti poplave, druge grupe bi mogle prići vratiti vodu, ceste, struju. Što znači da građevinari, osiguravatelji, svi oni bi mogli prići i obnoviti kuće, što znači da je moguće obnoviti ekonomiju, a možda i poboljšati i učiniti otpornijom na sljedeću katastrofu. Velika osiguravajuća tvrtka je rekla da kad bi se zahtjev vlasnika kuća obradio jedan dan ranije, činilo bi razliku od šest mjeseci u popravku doma te osobe. I zato se ja bavim robotikom katastrofa -- zato što omogućuju ubrzavanje prolaska katastrofe. Sada, već ste vidjeli nekoliko ovakvih. Ovo su UAV-i. Ovo su dvije vrste UAV-a: letjelica s rotirajućim krilima, kolibri letjelica s nepokretnim krilom, sokol A opsežno se koriste od 2005. godine -- Uragana Katrina. Pokazat ću vam kako ovaj kolibri, ova rotirajuća letjelica, radi. Fantastično za građevinske inženjere. Mogu vidjeti oštećenje iz kuteva koje ne dohvati dalekozor sa tla ili satelitska snimka, ili bilo što, što leti pod višim kutem. Ali ne trebaju samo građevinari i osiguravatelji ovakvu tehnologiju. Postoji nešto kao što je ova letjelica, sokol. Ova letjelica se može koristiti za prostorne nadzore. Pri tome se spajaju slike zajedno i dobiva 3D rekonstrukcija. Koristili smo obje pri pregledu Oso klizišta u državi Washington, jer je veliki problem bilo prostorno i hidrološko razumijevanje katastrofe -- a ne potraga i spašavanje. Spasilački timovi su imali sve pod kontrolom i znali su što rade. Veći je problem je bila mogućnost da ih rijeka i klizište ne uništi i poplavi odaziv. I ne samo da je bio izazov za odaziv i štetu imovine, već je postala rizična i budućnost ribolova lososa u tom dijelu države Washington. Zato je bilo potrebno razumijeti što se događa. Za sedam sati, odlaskom iz Arlingtona, vožnja od Zapovjednog mjesta incidenta do poprišta, let UAV-a, obrada podataka, vožnja natrag u zapovjedno mjesto Arlington -- sedam sati. Imali su sedam sati za podatke kojima inače treba dva do tri dana bilo kojim drugim načinom -- i u većoj razlučivosti. Totalni preokret. I ne mislite samo na UAV-e. Mislim, seksi su -- ali sjetite se, 80 posto svjetske populacije živi pokraj vode, što znači da je kritična infrastruktura ispod vode -- dijelovi do kojih ne možemo doći, kao što su mostovi i drugo. Zato imamo bezposadna morska vozila, jednog tipa kojeg ste već sreli, SAR-bot, četvrtasti delfin. Ide ispod vode i koristi sonar. Dakle, zašto su morska vozila toliko bitna i zašto su tako jako, jako bitna? Često se previde. Razmislite o tsunamiju u Japanu -- 644 km obale potpuno uništeno, dvostruko više od količine obale uništene uraganom Katrina u SAD-u. Pričamo o vašim mostovima, cijevima, lukama -- uništeni. A ako nemate luku, nemate način da stigne pomoćna opskrba da izdrži populaciju. To je bio ogroman problem kod potresa na Haitiju. Zato su nam potrebna morska vozila Sad, pogledajmo gledište SAR-bota što su oni vidjeli. Radili smo na ribarskoj luci. Otvorili smo tu ribarsku luku, koristeći sonar, za četiri sata. Ribarskoj luci su rekli da je potrebno šest mjeseci da bi tim ronioca prišao, i da će roniocima biti potrebno dva tjedna. Propustili bi jesensku ribarsku sezonu, što je velik ekonomski gubitak za taj kraj koji je nešto kao njihov Cape Cod. UMV, vrlo značajni. Ali znate, svi roboti koje sam vam pokazala su bili mali, a to je zato što roboti ne rade stvari koje ljudi rade. Idu na mjesta na koja ljudi ne mogu. Izvrstan primjer za to je Bujold. Bezposadna vozila na tlu su posebno mala, pa Bujold -- (Smijeh) Pozdravite Bujolda. (Smijeh) Bujold se opsežno koristio u WTC-u u tornjevima 1, 2 i 4. Penjete se po ruševinama, spuštate se, idete dubokim prolazima. Da bi vidjeli WTC iz perspektive Bujolda, pogledajte ovo. Pričamo o katastrofi gdje ne stane osoba ni pas -- i pri tome je požar. Jedina nada da dođete do prolaska za spas u podrumu, je da prođete kroz vatru. Bilo je toliko vruće, da se na jednom robotu gusjenica počela topiti i spadati. Roboti ne zamjenjuju ljude ili pse, ili kolibrije ili sokole ili delfine. Rade stvari na nov način. Pomažu odazivu, stručnjacima na nove i inovativne načine. Najveći problem nije napraviti robote manjima. Niti otpornijima na toplinu. Niti napraviti više senzora. Najveći problem su podaci, informatika, zato što ovi ljudi trebaju prave podatke u pravo vrijeme. Ne bi li bilo divno da stručnjaci mogu odmah pristupiti robotima bez gubljenja vremena na vožnju do poprišta nesreće, pa tko god je tamo, iskoristi svog robota preko interneta. Razmislimo o tome. Razmislimo o kemijskom iskliznuću vlaka u seoskom okrugu. Koje su šanse da su stručnjaci, vaš kemijski inženjer, vaši inženjeri željezničkog prijevoza, trenirani na bilo kakvom UAV-u kojeg vaš okrug posjeduje? Vjerojatno, nikakve. Zato koristimo ovakva sučelja da omogućimo ljudima da koriste robote bez znanja kojeg robota koriste. ili koriste li uopće robote ili ne. Ono što roboti daju, što roboti daju stručnjacima, su podaci. Problem je dakle: tko dobiva podatke i kada? Jedna stvar je dostaviti sve informacije svima i pustiti da ih sortiraju. Problem pri tome je preopterećenje mreža, i još gore, preopterećuje kognitivne sposobnosti svakog čovjeka koji pokušava doći do komadića informacije oni moraju donijeti odluke koje će donijeti promjenu. Zato moramo razmisliti o takvim izazovima. Dakle, podaci su u pitanju Vratimo se na WTC, pokušavali smo rješiti taj problem snimajući samo podatke iz Bujolda samo kad je bila duboko u ruševinama, zato što je USAR tim to tražio. Ono što nismo znali tada je da bi građevinski inženjeri voljeli, trebali podatke dok smo snimali noseće grede, serijske brojeve, lokacije, dok je ulazila dublje u ruševine. Izgubili smo vrijedne podatke. Prema tome, izazov je prikupiti sve podatke i dostaviti pravim ljudima. Evo još jedan razlog. Naučili smo da se neke zgrade -- kao što su škole, bolnice, gradske vijećnice -- pregledavaju četiri puta od strana različitih agencija tijekom faze odaziva. Sada, gledamo da ako podijelimo podatke koje roboti prikupe, ne samo da možemo stisnuti slijed faza da bi smanjili vrijeme odaziva, nego možemo paralelno početi sa odazivom. Svatko može vidjeti podatke. Tako ih možemo skratiti. Tako da, zaista, "robotika katastrofe" je pogrešan naziv. Ne radi se o robotima. Nego o podacima. (Pljesak) Moj izazov za vas je: sljedeći put kad čujete za katastrofu, potražite robote. Možda su ispod zemlje, možda su ispod vode, možda su na nebu, ali bi trebali biti tamo. Potražite robote, jer roboti dolaze u spas. (Pljesak)