Kako je Internet olakšao organizaciju društvenih promjena, ali otežao pobjedu

Danas se informacije tako brzo šire da jednim e-mailom možemo pokrenuti globalnu kampanju o podizanju svijesti, kao što je slučaj s Occupy pokretom. Ipak, tehno-sociologinja Zeynep Tufekci želi pokazati kako društveni mediji dugoročno mogu naštetiti društvenim promjenama. Od Gezija, Arapskog proljeća, do Ukrajine i Hong Konga, pokazuje nam koje dobrobiti današnji pokreti propuštaju jer se ne radi na teži (i sporiji) način.

Puno slušamo o tome kako
društveni mediji osnažuju prosvjedovanje

i to je istina,

ali nakon više od desetljeća

proučavanja i sudjelovanja u raznim
društvenim pokretima

shvatila sam

da tehnologija koja osnažuje
društvene pokrete također

ih može, paradoksalno, oslabiti.

To nije neizbježno, ali da bi se
prevladalo, potrebno je uroniti

u ono što dugoročno osigurava uspjeh.

Lekcije se primjenjuju u mnogim domenama.

Na primjer, prosvjed u turskom
Gezi Parku u srpnju 2013. godine,

koji sam proučavala na terenu.

Twitter je bio ključan za
njegovu organizaciju.

Bio je posvuda u parku --
zajedno sa suzavcem.

Nije bio potpuno visokotehnološki.

Ali ljudi su se u Turskoj već
naviknuli na moć Twittera

zbog nesretnog incidenta
od prije godinu dana

kada su vojni zrakoplovi
bombardirali i ubili

34 kurdska krijumčara
u blizini granice,

a turski su mediji potpuno
cenzurirali ovu vijest.

Urednici su sjedili u redakcijama

i čekali da im vlada kaže što činiti.

Jedan frustrirani novinar to
više nije mogao podnijeti.

Kupio si je avionsku kartu

i otišao u selo gdje se to dogodilo.

Bio je suočen sa sljedećim:

red lijesova spuštao
se s brda, rođaci žaluju.

Kasnije mi je rekao da je
bio preplavljen osjećajima

i nije znao što učiniti

pa je izvadio telefon,

kao što je bilo tko mogao učiniti,

uslikao ovo i stavio ju na Twitter.

i voila, slika je obišla svijet,

uništila cenzuru i prisilila
masovne medije da izvijeste o tome.

Kada su se, godinu kasnije,
dogodili prosvjedi u Geziju

počelo je kao prosvjed protiv
uništavanja parka, ali

postao je prosvjed protiv autoriteta.

Nije iznenađujuće da su i njih
mediji cenzurirali,

ali nekad je bilo smiješno.

Kada je sve postalo intenzivno,

međunarodni je CNN
izvještavao uživo iz Istanbula,

a CNN Turske prikazivao
dokumentarac o pingvinima.

Volim dokumentarce o pingvinima,
ali to nije bila vijest dana.

Ljutit gledatelj spojio je ekrane
i uslikao ovu fotografiju

koja je također obišla svijet

i od onda ljudi turske medije
nazivaju pingvinskim medijima. (Smijeh)

Ali, ovaj su put ljudi znali što činiti.

Izvadili su mobitele i tražili
prave vijesti.

Štoviše, znali su da moraju otići u park
i fotografirati i sudjelovati i

podijeliti to putem društvenih medija.

Digitalna je povezanost korištena
za sve, od hrane do donacija.

Sve je, djelomično, bilo organizirano
uz pomoć novih tehnologija.

Korištenje interneta za mobiliziranje
i objavljivanje prosvjeda

poprilično je staro.

Sjećate se Zapatista,

ustanka seljaka u južnoj
Chiapas regiji Meksika

koji je vodio maskirani, karizmatični
pušač Subcomandante Marcos?

To je vjerojatno bio prvi pokret koji

je dobio pažnju svijeta
zahvaljujući Internetu.

Ili, Seattle 1999. godine,

kada su multinacionalna nastojanja
usmjerila pažnju svijeta na ono što je

tada bila nepoznata organizacija,
Svjetsku trgovinsku organizaciju,

također koristeći digitalnu tehnologiju
kako bi im pomogli pri organizaciji.

I u novije doba, pokreti

koji su potresali razne zemlje:

ustanak Arapa iz Bahreina,
Tunisa, Egipta i dalje;

"gnjevni" u Španjolskoj, Italiji,
Grčkoj; prosvjedi u Gezi Parku;

Tajvan, "EuroMaidan"
u Ukrajini; Hong Kong.

A tu su i nedavne inicijative, poput
hashtagova #BringBackOurGirls.

U današnje vrijeme mreža tweetova
može pokrenuti globalnu kampanju.

Facebook stranica može postati
središte ogromne mobilizacije.

Nevjerojatno.

Ali razmislite o ovome što sam spomenula.

Ono što se moglo postići,
ono što je proizašlo

nije proporcionalno veličini
i energiji koju su pokrenuli.

Nada koju su pobudili
nije u skladu s onim

što je bio krajnji rezultat.

I tu se nameće pitanje:

Ako digitalna tehnologija
olakšava razne pokrete,

zašto nisu vjerojatniji
uspješni rezultati?

Prihvaćajući digitalne platforme
u aktivizmu i politici možda

propuštamo dobrobiti koje pruža
organizacija na teži način.

Vjerujem da je tako.

Vjerujem da je to otprilike ovako:

lakša mobilizacija ne znači nužno
lakše postizanje ciljeva.

Da budem jasna,

tehnologija osnažuje u više načina.

Vrlo je moćna.

U Turskoj sam gledala kako
četiri mlada studenta

organiziraju mrežu gradskih
novinara 140Journos

koja je postala središte za
necenzurirane vijesti u zemlji.

U Egiptu sam vidjela kako četvero mladih
ljudi koristi digitalnu povezanost za

organiziranje zaliha i logistike za
deset poljskih bolnica,

što su jako velike operacije,

tijekom velikih sukoba
blizu Tahrir trga 2011. godine.

Pitala sam pokretača te inicijative,
koju su nazvali Tahrir Supplies,

koliko mu je trebalo od ideje do
trenutka kada je počeo s radom.

"Pet minuta", odgovorio je. Pet minuta.

Nije imao iskustva u logistici.

Ili, sjetite se pokreta Occupy
koji je potresao svijet 2011. godine.

Počeo je jednim e-mailom

iz časopisa Adbusters koji je poslan
90000 pretplatnika na njega.

Otprilike dva mjeseca kasnije

u SAD-u je bilo 600
okupacija i prosvjeda.

Manje od mjesec dana nakon prve
fizičke okupacije u Zuccotti parku

održan je globalni prosvjed
u 82 zemlje i 950 gradova.

Bio je to jedan od najvećih
globalnih prosvjeda ikad.

Usporedite to s Pokretom za građanska
prava u Alabami 1955. godine koji

se suprotstavio segregacijskom
sustavu autobusa.

Pripremali su se godinama

i odlučili da je došlo
vrijeme za akciju

nakon uhićenja Rose Parks.

Ali kako obznaniti da

će sutra započeti bojkot

ako nemate Facebooka,
SMS-ova ni Twittera?

Morali su ispisati 52000 letaka

tako što su se ušuljali u sveučilište

i potajno radili cijelu noć.

Zatim su pomoću 68
Afroameričkih ogranizacija

pročešljali grad kako bi
ručno podijelili te letke.

Logistički su zadaci bili obeshrabrujući
jer se radilo o siromašnim ljudima.

Morali su ići na posao neovisno o bojkotu

tako da je organiziran prijevoz,

opet tako što su se sastali.

Bez SMS-ova, Twittera, Facebooka.

Neprestano su se morali nalaziti
kako bi održavali prijevoz.

Danas bi to bilo puno lakše.

Stvorili bismo bazu podataka,
dostupne i potrebne vožnje,

bazu bismo koordinirali i
koristili SMS-ove.

Gotovo se uopće ne bismo morali nalaziti.

Ali opet, razmislite o ovome:

Pokret za građanska prava
u Sjedinjenim Državama

prolazio je mnoge političke prijetnje,

suočio se s gušenjem i prevladao ga,
izborio se za razne političke ustupke,

prošao i uveo inovacije kroz rizike.

Usporedimo to s Occupy pokretom.
Tri godine nakon početka

globalnog razgovora o nejednakosti

politike koje su ga pokrenule
još su uvijek na snazi.

Europu su potresli prosvjedi
protiv mjera štednje,

ali ništa se nije promijenilo.

Prihvaćajući te tehnologije,

je li moguće da previdimo neke
dobrobiti sporoga i održivoga?

Kako bih to razumjela,

vratila sam se u Tursku godinu dana
nakon prosvjeda u Geziju

i intervjuirala razne ljude,

od aktivista do političara,

iz vladajuće i opozicijske
stranke i pokreta.

Prosvjednici su očajavali.

Bili su frustrirani

jer su postigli puno manje od očekivanog.

To je potvrdilo ono što sam
čula od mnogih

prosvjednika diljem svijeta.

Shvatila sam da je dio problema to

što su današnji prosvjedi postali
kao osvajanje Mt. Everesta

uz pomoć 60 sherpa,

a internet je naš sherpa.

Biramo kraći put,

a ne nalazimo zamjenu za
dobrobiti sporijeg načina.

Zato što, znate,

posao potreban za organizaciju

svih tih zastrašujućih, mučnih
logističkih zadataka

nije samo pokrio te zadatke

već je stvorio tip organizacije
koja je mogla kolektivno razmišljati

i zajedno donositi teške odluke,

stvarati konsenzuse i inovacije,
a možda i ono važnije,

zajedno prolaziti različitosti.

Kada pogledate Marš na
Washington 1963. godine,

kada pogledate tu sliku

marša na kojem je Martin
Luther King održao svoj slavni

"Imam san" govor, 1963.,

ne vidite samo marš i ne
čujete samo moćan govor

već vidite i mukotrpan, dugotrajan
trud koji je uložen u taj marš.

I ako ste osoba na položaju,

shvaćate da morate uzeti u obzir
sposobnost koju marš predstavlja,

ne samo taj marš, nego i
kapacitete koje on predstavlja.

Usporedimo to s globalnim
marševima Occupy pokreta

koji su organizirani u 2 tjedna

i ispoljavaju nezadovoljstvo,

ali ne vidi se dugoročnost.

Pokret za građanska prava
taktično je krenuo od

bojkota do formiranja ljudskih ograda,
marševa do putnika slobode.

Današnji se pokreti brzo pojavljuju
bez organizacijske baze koja im

može omogućiti opstanak.

Izgledaju kao početnici koji
su postali poznati,

a ne znaju što dalje učiniti,

i rijetko se mogu taktički prilagoditi

jer nemaju dubinu kapaciteta

da se nose s takvim prijelazom.

Da nešto razjasnim:
ne radi se o umnožavanju.

Radi se o sposobnosti zajedničkog rada,
kolektivnog razmišljanja,

a to se može izgraditi s
vremenom uz puno truda.

Da to sve shvatim,

intervjuirala sam vođu iz
vladajuće stranke u Turskoj

i pitala ga kako on to radi.

I oni puno koriste digitalnu tehnologiju,
tako da očito nije stvar u tome.

U čemu je onda tajna?

Otkrio mi je.

Rekao je da ključ uspjeha leži u tome
da nikada ne pije čaj sa šećerom.

Pitala sam ga kakve to
ima veze s bilo čime.

Odgovorio mi je da se njegova stranka
priprema za iduće izbore

dan nakon posljednjeg

i da provodi dane sastajući se
s glasačima u njihovim domovima,

na vjenčanjima, obredima
obrezivanja

i onda se nađe s kolegama i
uspoređuju iskustva.

Svi ti sastanci svakog dana,
a čaj mu ponude na svakom

i ne smije ga odbiti jer
bi to bilo nepristojno,

ne može staviti kocku šećera
u svaku šalicu čaja

jer bi to bilo mnogo kilograma šećera,
toliko da im ne zna ni broja,

i tada sam shvatila zašto
tako brzo govori.

Sastali smo se popodne
kada je već popio puno kofeina.

Ali njegova je stranka dobila dva izbora

u godini Gezi prosvjeda i to
s uvjerljivom prednošću.

Vlade imaju razne resurse
kojima raspolažu.

Ne radi se o istoj igri,
ali različitosti su poučne.

I kao sve ovakve priče, ne radi
se samo o tehnologiji.

Radi se o tome što nam ona dopušta,
a što odgovara onome što želimo učiniti.

Današnji društveni pokreti
žele djelovati neformalno.

Ne žele institucionalno vodstvo.

Ne žele se miješati u politiku jer
se boje korupcije i suradnje.

I u pravu su.

U mnogim se zemljama guše
moderni predstavnici demokracije

zbog moćnih interesa.

Ali takvo djelovanje otežava

dugoročnu održivost i
smanjuje nadmoć nad sustavom,

što vodi do odustanka
frustriranih prosvjednika

i još veće korumpiranosti politike.

Politika i demokracija su sputane
bez djelotvornih izazova

jer su uzroci modernih pokreta ključni.

Klimatske nam promjene dolaze.

Nejednakost guši ljudski napredak,
potencijal i ekonomiju.

Mnoge zemlje guši diktatorstvo.

Pokreti moraju biti djelotvorniji.

Neki ljudi smatraju da je problem

današnjih pokreta taj što pokretači
ne riskiraju kao prije,

a to nije istina.

Gezi, Tahrir i posvuda

vidjela sam da ljudi riskiraju
živote i sve što imaju.

Također nije istina što
tvrdi Malcolm Gladwell,

a to je da su virtualne veze
današnjih prosvjednika slabe.

Nije, zato što oni dolaze na prosvjede,
baš kao i prije,

s prijateljima,

i nekada se povezuju s drugima
i to potraje cijeli život.

Još viđam prijatelje koje sam upoznala

u onim Zaptista-sazvanim globalnim
prosvjedima prije više od 10 godina,

a veze između stranaca nisu beskorisne.

Kada su bacali suzavac na mene u Geziju,

pomogli su mi ljudi koji me ne znaju,
pomagali su jedni drugima, a ne bježali.

U Tahriru sam vidjela prosvjednike

koji su davali sve od sebe
da zaštite druge prosvjednike.

Buđenje pomoću digitalizacije je super

jer je promjena načina razmišljanja
temelj za promjenu politike.

Današnji se pokreti moraju brzo razvijati

i naučiti kako kolektivno razmišljati,

razviti jake prijedloge za politiku,
stvarati konsenzuse,

shvatiti političke korake i
kako njima ostvariti nadmoć

jer sama dobra namjera,
hrabrost i žrtva

neće biti dovoljne.

A mnogo se pokušava.

U Novom Zelandu skupina mladih
razvija platformu Loomio

za sudjelovanje u donošenju odluka.

U Turskoj 140Journos održavaju
programerski maraton

i time podržavaju zajednice
i gradske novinare.

U Argentini besplatna platforma
DemocracyOS

omogućuje sudjelovanje u
parlamentu i političkim strankama.

Sve je to sjajno, ali treba nam više

jer odgovor neće biti samo bolje
online donošenje odluka

jer, da bismo unaprijedili demokraciju,
moramo napredovati na svim razinama,

od ogranizacijske, političke
do društvene.

Jer, za dugoročan uspjeh

nekad moramo piti čaj bez šećera

dok smo na Twitteru.

Hvala.

(Pljesak)