Skriveni razlog za siromaštvo kojemu se svijet treba obratiti odmah

Kolektivno je suosjećanje značilo općenito smanjenje svjetskog siromaštva od 1980-ih, kaže odvjetnik za građanska prava Gary Haugen. Ipak za sav svjetski novac od pomoći, postoji sveprisutan skriveni problem koji siromaštvo održava na žiovtu. Haugen otkriva mračan temeljni uzrok koji moramo prepoznati i prema kojem moramo djelovati sada.

Iskreno, po osobnosti

baš i ne plačem.

Ali mislim kako mi je to
u karijeri bila dobra stvar.

Ja sam odvjetnik za građanska prava ,

i vidio sam neke užasne stvari po svijetu.

Počeo sam karijeru radeći na slučajevima
policijske zloporabe u Sjedinjenim državama.

A onda sam 1994. poslan u Ruandu

kako bih bio voditelj UN-ove istrage genocida.

Ispada kako suze
baš i nisu neka pomoć

kada pokušavate
istražiti genocid.

Stvari koje sam morao vidjeti,
i osjetiti i dodirnuti

su bile poprilično neizrecive.

Što vam mogu reći je slijedeće:

kako je genocid u Ruandi

bio jedan od svjetskih najvećih neuspjeha
jednostavnog suosjećanja.

Ta riječ, suosjećanje (compassion)m zapravo
dolazi od dvoje latinske riječi:

cum passio, što jednostavno znači
"patiti sa."

A stvari koje sam vidio i iskusio

u Ruandi kad sam se približio
ljudskoj patnji,

zbilja me, na trenutke, dovelo do suza.

Ali samo želi da sam se,
i ostatak svijeta,

pokrenuo ranije.

I ne samo do suza,

nego da zapravo zaustavimo genocid.

Za kontrast,
također sam bio uključen

u jedan od svjetskih najvećih
uspjeha suosjećanja.

A to je borba protiv globalnog siromaštva.

To je zadatak u koji smo
vjerojatno uključeni svi ovdje.

Ne znam je li vaše prvo upoznavanje

moglo biti kroz napjeve "We Are the World",

ili je to možda bila slika djeteta
kojem ste pokrovitelj na vratima vašeg frižidera,

ili možda rođendan kad ste donirali za svježu vodu.

Ne znam zapravo koje je bilo
moje prvo upoznavanje sa siromaštvom

ali pamtim najneskladniji susret.

Bilo je to upoznavanje sa Venus --

ona je mama iz Zambije.

Ima troje djece i udovica je.

Kad sam je upoznao,
prehodala je oko 12 milja

u jedinoj odjeći koju ima,

da dođe u glavni grad
i podijeli svoju priču.

Sjedila je sa mnom satima,

samo me uvodeći u svijet siromaštva.

Opisala je kako je to bilo kad je
ugljen u vatri za kuhanje

konačno postao posve hladan.

Kad je zadnja kap
ulja za kuhanje konačno istekla.

Kad je zadnja hrana,
unatoč njezinom velikom trudu,

konačno nestala.

Morala je gledati kako
njen najmlađi sin, Peter,

pati od pothranjenosti,

dok su mu se noge
polako svijale u beskorisnost.

Dok su mu oči postajale mutne i prazne.

A potom kako je Peter konačno postao hladan.

Kroz preko 50 godina, priče poput ove
poticale su nas na suosjećanje.

Nas čija djeca imaju što za jesti.

Potiče nas se ne samo
da marimo za globalno siromaštvo,

nego da zapravo pokušamo
dati doprinos za prekid patnje.

Ima obilje prostora za kritiku
kako nismo učinili dovoljno,

a kako ono što jesmo učinili
nije bilo dovoljno učinkovito,

ali istina je ovo:

borba protiv globalnog siromaštva
je vjerojatno najšire,

najdulje ispoljenje
ljudske pojave suosjećanja

u posvijesti naše vrste.

Pa bih volio podijeliti
poprilično šokantan uvid

koji može zauvijek promijeniti
način na koji razmišljate o toj borbi.

Ali prvo, dajte da počnem s onim
što vjerojatno već znate.

Prije trideset i pet godina,
kada bih bio maturirao u srednjoj školi,

rekli su nam kako 40.000 djece
umire svaki dan uslijed siromaštva.

Taj je broj, danas,
smanjen na 17.000.

Puno previše, naravno,

Ali to znači kako svake godine,

postoji osam milijuna djece
koja ne moraju umrijeti radi siromaštva.

Nadalje, broj ljudi
u našem svijetu

koji žive u krajnjem siromaštvu

koji je definiran kao život od otprilike dolara i četvrt dnevno

taj je pao sa 50 posto

na samo 15 posto.

To je velik napredak,

i to premašuje svačije pretpostavke
o tome što je moguće.

I ja mislim kako vi i ja,

mislim, iskreno, kako se možemo
osjećati ponosno i ohrabreno

kad vidimo način na koji
suosjećanje zapravo ima moć

Da uspije u zaustavljanju patnje brojnih milijuna.

Ali evo dijela o kojem možda i niste čuli toliko.

Ako podignete liniju siromaštva samo na dva dolara dnevno,

ispada da su prividno istih dvije milijarde ljudi

koji su bili zarobljeni u grubom siromaštvu
kad sam bio u srednjoj školi,

i dalje ovdje,

35 godina kasnije.

Pa zašto, zašto je toliko milijardi i dalje
zarobljenih u takvom grubom siromaštvu?

Pa, razmislimo o Venus na trenutak.

Kroz desetljeća smo moja žena i ja
bili potaknuti najobičnijim suosjećanjem

da budemo pokrovitelji djeci,
da financiramo mikro kredite,

da podržavamo izdašne razine
međunarodne pomoći.

Ali zapravo sve do kad
nisam pričao s Venus,

nisam imao ideju kako
nijedan od tih pristupa

zapravo ne rješava to
zašto je ona morala gledati smrt svoga sina.

"Bilo nam je dobro," rekla mi je Venus,

"dok nam Brutus nije počeo činiti nevolje"

Sad, Brutus je Venusin susjed
a "činiti nevolje"

je ono što se dogodilo
dan nakon što je Venusin muž umro,

kad je Brutus samo došao
i izbacio Venus i djecu iz kuće,

ukrao im svu zemlji,
te im opljačkao tezgu.

Vidite, Venus je u bijedu bacilo nasilje.

A tad mi je sinulo, naravno,

kako nijedno od mojih dječjih pokroviteljstava,
nijedan mikrokredit,

nijedan od tradicionalnih
programa protiv siromaštva

neće zaustaviti Brutusa,

jer tako nisu niti zamišljeni.

To mi je postalo još jasnije
kad sam sreo Griseldu.

Ona je čudesna mlada djevojka
koja živi u siromašnoj zajednici

u Gvatemali.

A jedna je od stvari
koje smo naučili tijekom godina

kako je možda najmoćnija stvar

koju Griselda i njena obitelj mogu učiniti

da izvedu Griseldu i njenu obitelj iz siromaštva

je osigurati da ona ide u školu.

Stručnjaci to zovu Učinak djevojke.

Ali kad smo upoznali Griseldu,
ona nije išla u školu.

Zapravo, rijetko je kada
uopće napuštala svoj dom.

Koji dan prije nego što smo je sreli,

dok je hodala doma iz crkve sa svojom obitelji,

usred bijela dana,

ljudi iz njene zajednice
su je samo zgrabili sa ulice,

i nasilno ju silovali.

Vidite, Griselda je imala
svaku priliku da ide u školu,

samo za nju nije bilo sigurno doći do nje.

A Griselda nije jedina.

Širom svijeta, siromašne žene i djevojke

dobi od 15 od 44,

one su -- kad su žrtve
svakodnevnog nasilja

zlostavljanja u obitelji i spolnog nasilja --

ta dva oblika nasilja bilježe
više smrti i invaliditeta

nego malarija, nego automobilske nesreće,
nego rat zajedno.

Istina je kako su siromašni našeg svijeta
zarobljeni u cijelim sustavima nasilja.

U južnoj Aziji, na primjer,
mogu se provozati pored mlina za rižu

i vidjeti čovjeka kako diže
vreće od 50 kilograma riže

na svoja tanka leđa.

Ali neću imati pojma, do kasnije,

kako je on zapravo rob,

Držan nasiljem u tom mlinu za rižu
još otkad sam bio u srednjoj školi.

Desetljeća programa protiv siromaštva
upravo u njegovoj zajednici

nikad nisu bila u stanju spasiti ga,
niti ikojeg od stotinu drugih robova

od batina i silovanja
i mučenja

nasilja unutar mlina za rižu.

Zapravo, pola stoljeća
programa protiv siromaštva

je ostavilo više siromašnih ljudi u ropstvu

nego u bilo koje doba tijekom povijesti.

Stručnjaci nam kažu kako je danas
oko 35 milijuna ljudi u ropstvu.

To je približno stanovništvu
cijele nacije Kanade,

gdje sjedimo danas.

Eto zašto sam, tijekom vremena,
ovu epidemiju nasilja nazvao

Učinak skakavca selca.

Stoga što u životima siromašnih,
spušta se poput kuge

i sve uništava.

Zapravo, kad ispitujete
vrlo, vrlo siromašne zajednice,

stanovnici će vam reći
kako im je najveći strah nasilje.

Ali primjetite kako nasilje kojeg se boje

nije nasilje genocida ili ratova,

već svakodnevno nasilje.

Za mene je, kao odvjetnika, naravno,
prva reakcija bila razmišljati,

dobro, naravno
moramo promijeniti sve zakone.

Moramo učiniti svo to nasilje
protiv siromašnih nezakonitim.

Ali tada sam otkrio, već jest.

Problem nije kako
siromašni nemaju zakone,

već kako nemaju provedbu zakona.

U zemljama u razvoju,

temeljno je provedba zakona
tako slomljena

da je UN nedavno izdao
izvješće koje otkriva

kako "najveći dio siromašnih ljudi živi
izvan zaštite zakona."

Sad iskreno, vi i ja nemamo
otprilike nikakvu ideju

što bi to značilo

jer nemamo takvo
iskustvo iz prve ruke.

Djelatna provedba zakona
nam je totalna pretpostavka.

Zapravo, ništa ne izražava tu pretpostavku
jasnije nego tri jednostavna broja:

9-1-1,

što je, naravno, broj
policijskog operatera za hitnu pomoć

ovdje u Kanadi i u Sjedinjenim državama,

gdje je prosječno vrijeme odziva
na poziv policije kroz 911

oko 10 minuta.

Tako da to shvaćamo
posve zdravo za gotovo.

Ali što kad ne bi bilo
provedbe zakona da vas zaštiti?

Žena u Oregonu je nedavno
iskusila kako bi to bilo.

Bila je sama doma u svojoj
mračnoj kući u subotnjoj noći,

kad si je čovjek počeo
trgati prolaz u njen dom.

To je bila njezina najgora noćna mora,

jer ju je taj čovjek spremio
u bolnicu uslijed napada

samo dva tjedna ranije.

Tako prestrašena, uzima telefon
i čini ono što bi učinio svatko od nas:

zove 911 --

ali samo da dozna kako radi
rezanja proračuna u njenom okrugu,

provedba zakona
nije raspoloživa vikendima.

Slušajte.

Otpravnica: Nemam nikoga
tamo koga bih poslala.

Žena: Ok.

Otpravnica: Um, očito ako uđe
unutar prebivališta i napadne vas,

možete li ga upitati da ode?

Ili znate li ako je opijen ili nešto?

Žena: Već sam ga upitala.
Već sam mu rekla da vas zovem.

Provalio je i prije,
razvalio mi vrata, napao me.

Otpravnica: Aha.

Žena: Um, da pa ...

Otpravnica: Ima li ikoji način na koji bi mogli
sigurno napustiti prebivalište?

Žena: Ne, ne mogu, jer
on mi priječi otprilike jedini izlaz.

Otpravnica: Dobro, jedina stvar koju mogu
jest dati vam neke savjete,

i nazvati šerifov ured sutra.

Očito, ako on uđe i
na nesreću ima oružje

ili vam pokuša nanijeti tjelesne ozljede,
to je druga priča.

Znate, šerifov ured
tamo ne radi.

Nemam nikoga za poslati."

Gary Haugen: Tragično,
žena iz te kuće

je bila nasilno napadnuta,
zadavljena i silovana

jer to je ono što znači živjeti
izvan vladavine zakona.

A tu žive milijarde
naših najsiromašnijih.

Kako to izgleda?

U Boliviji, na primjer, ako čovjek
seksualno napadne siromašno dijete,

statistički, viši mu je rizik
smrti od pokliznuća tijekom tuširanja

nego da će ikada ići
u zatvor radi tog zločina.

U južnoj Aziji, ako
podjarmite siromašnu osobu,

viši vam je rizik
od pogotka munje

nego da ćete ikad ići
u zatvor za taj zločin.

I tako epidemija
svakodnevnog nasilja, samo divlja i dalje.

I uništava naše napore kako bi pokušali
pomoći milijardama ljudi

izaći iz njihovog pakla od dva dolara na dan.

Jer podaci jednostavno ne lažu.

Ispada kako možete dati
sve vrste roba i usluga

siromašnima,

ali ako ne spriječite ruke
nasilnih siledžija

da to sve oduzmu,

bit ćete vrlo razočarani
s dugoročnim učinkom vašeg napora.

Pa biste pomislili kako će raspadanje
temeljne provedbe zakona

u zemljama u razvoju
biti ogroman prioritet

u globalnoj borbi protiv siromaštva.

Ali nije.

Revizori međunarodne pomoći
nedavno nisu mogli naći

niti jedan posto pomoći
koja bi išla zaštiti siromašnih

od kaosa bezakonja
svakodnevnog nasilja.

A iskreno, kad i pričamo o
nasilju protiv siromašnih,

nekad je to na najčudniji način.

Organizacija za svježu vodu priča
srcedrapajuću priču

o djevojkama koje su
silovane na putu po vodu,

a tada slave rješenje kroz novi bunar

koji drastično skraćuje njihovu hodnju.

Kraj priče.

Ali niti riječ o silovateljima koji
su i dalje točno tamo u toj zajednici.

Kad bi mlada žena na nekom
od naših sveučilišnih kampusa

bila silovana na putu do knjižnice,

nikad ne bismo slavili rješenje
približavanja knjižnice bliže spavaonici.

A ipak, iz nekog razloga,
to je u redu za siromašne ljude.

Sada, istina je kako tradicionalni stručnjaci

za gospodarski razvoj
i ublažavanje siromaštva,

ne znaju riješiti ovaj problem.

I što se onda događa?

Ne pričaju o njemu.

Ali temeljniji je razlog

što je provedba zakona za siromašne
u zemljama u razvoju

tako zanemarena,

taj što ju ljudi u
zemljama u razvoju, sa novcem,

ne trebaju.

Bio sam na Svjetskom ekonomskom forumu nedugo

pričajući upraviteljima korporacija koji imaju
krupne poslove u zemljama u razvoju

i samo sam ih pitao,

"Kako vi zaštitite sve svoje ljude
i imovinu od svog tog nasilja?"

A oni su pogledali jedni druge,
i rekli, praktički jednoglasno,

"Kupimo ju."

Zbilja, privatne su sigurnosne snage
u zemljama u razvoju

sada četiri, pet i sedam puta
veće od javnih policijskih snaga.

U Africi, najveći je poslodavac
na kontinentu trenutno privatna sigurnost.

Ali vidite, bogati mogu platiti za sigurnost
i mogu se i dalje bogatiti,

ali siromašni je ne mogu platiti
i ostaju posve nezaštićeni

te i dalje ostaju bacani po zemlji.

To je krupna i skandalozna sramota.

A to ne mora biti tako.

Slomljena provedba zakona može biti popravljena.

Nasilje može biti zaustavljeno.

Gotovo svi kaznenopravni sustavi,

počinju slomljeni i pokvareni,

ali mogu biti preobraženi
kroz žestok trud i zalaganje.

Put naprijed je zapravo prilično jasan.

Broj jedan: moramo početi smatrati

zaustavljanje nasilja neophodnim
dijelom borbe protiv siromaštva.

Zapravo, bilo koja rasprava
o globalnom siromaštvu

koja ne uključuje problem nasilja
se mora smatrati neozbiljnom.

I drugo, moramo početi
ozbiljno ulagati resurse

i dijeliti stručnost kako bi
podržali zemlje u razvoju

dok oblikuju nove,
javne sustave pravde,

ne privatne sigurnosti,

koji daju svima priliku da budu sigurni.

Ove su preobrazbe
zbilja moguće

i događaju se danas.

Nedavno, Zaklada Gates
je financirala projekt

u drugom najvećem gradu
Filipina,

gdje su mjesni odvjetnici
i mjesni provoditelji zakona

bili u stanju tako drastično preobraziti
pokvarenu policiju i slomljeno sudstvo,

da su u samo četiri kratke godine,

bili u stanju mjerljivo smanjiti

komercijalno seksualno nasilje
protiv siromašne djece za 79 posto.

Znate, gledajući unazad u povijest,

što je uvijek najviše
neobjašnjivo i neoprostivo

su jednostavni neuspjesi suosjećanja.

Jer vjerujem kako povijest saziva
sud naših unuka

a oni nas samo pitaju:

"Bako, djede, gdje ste bili?

Gdje si bio, djede, kad
su Židovi bježali iz nacističke Njemačke

te bili odbijeni od naših obala ?

Gdje si bio?

I bako, gdje si bila kad su sproveli

naše japansko-američke susjede
u internacijske logore?

I djede, gdje si bio
kad su tukli

naše afro-američke susjede

samo stoga što su se pokušavali
prijaviti kao glasači?"

Isto tako, kada naši unuci pitaju nas:

"Bako, djede, gdje ste bili

kad se dvije milijarde najsiromašnijih
na svijetu utapalo u kaosu bezakonja

svakodnevnog nasilja?"

Nadam se kako ćemo moći reći da smo imali suosjećanje,
da smo podigli glas,

i kao generacija, bili potaknuti
da učinimo da to nasilje stane.

Hvala vam puno.

(Aplauz)

Chris Anderson: Vrlo moćan zagovor.

Pričaj nam malo o
nekim stvarima

koje su se događale kako bi se,
na primjer, pojačala policijska obuka.

Koliko je to težak proces?

GH: Dobro, jedna od dičnih stvari
koje su se sada počele događati

je kako kolaps tih sustava
i posljedice postaju očiti.

Postoji, sada,
politička volja da se to učini.

Ali to sada samo traži ulaganje
resursa i prijenos stručnosti.

Postoji sukob političkih volja
do kojeg također mora doći,

ali to su pobjedive borbe,

jer smo napravili neke primjere
širom svijeta

pri Međunarodnoj misiji pravde
koji su vrlo ohrabrujući.

CA: Pa samo nam reci, u jednoj zemlji,
koliko košta

da se napravi materijalna razlika
za policiju, na primjer --

znam da je to samo jedan dio toga.

GH: U Guatemali, na primjer,
tamo smo počeli program

s mjesnom policijom
i pravosudnim sustavom, tužiteljstvom,

da bismo ih uvježbali kako bi mogli
zbilja učinkovito rješavati te slučajeve.

I vidjeli smo kako je progon
izvršitelja seksualnog nasilja

narastao za više od 1000 posto.

Taj je projekt bio vrlo skromno financiran
sa oko milijun dolara godišnje,

i tip učinka
koji možete dobiti za svoj novac

u pogledu poticaja
kaznenopravnom sustavu

koji može funkcionirati kad bi bio ispravno
uvježban i motiviran i vođen,

a te zemlje,
pogotovo srednji sloj

koji vidi kako zbilja nema budućnosti

s tom potpunom nestabilnosti
i potpunom privatizacijom sigurnosti

mislim kako je to prilika,
prozor za promjenu.

CA: Ali za učiniti da se to zbilja dogodi,
morate gledati u svaku kariku lanca --

policiju, koga još?

GH: Dakle to je stvar
oko provedbe zakona,

počinje sa policijom,

oni su prednji dio
cjevovoda pravde,

ali oni predaju stvar tužiocima,

a tužioci predaju sudovima,

a žrtve nasilje trebaju biti
podržane socijalnom službom

kroz sav taj put.

Tako da trebate imati pristup
koji sve to objedinjuje.

U prošlosti, čak je i bilo
nešto malo vježbe u sudstvu,

ali dobiju loše dokaze od policije,

ili malena policijska intervencija
koja ima veze s narkoticima ili terorizmom

ali nikakve sa pružanjem
običnoj siromašnoj osobi

odlične provedbe zakona,

tako da je stvar u objedinjavanju svega toga,

i zbilja možete imati ljude
u vrlo siromašnim zajednicama

sa iskustvom provedbe zakona sličnom našem,

koje nije savršeno niti u
našem iskustvu, naravno,

ali čovječe, kako je dobar osjećaj
znati da možeš nazvati 911

te će te netko valjda zaštititi.

CA: Gary, mislim da si napravio
spektakularan posao

skretanja svjetske pažnje na ovo

u svojoj knjizi i upravo ovdje danas.

Hvala ti puno.

Gary Haugen.

(Aplauz)