Iskreno, po osobnosti baš i ne plačem. Ali mislim kako mi je to u karijeri bila dobra stvar. Ja sam odvjetnik za građanska prava , i vidio sam neke užasne stvari po svijetu. Počeo sam karijeru radeći na slučajevima policijske zloporabe u Sjedinjenim državama. A onda sam 1994. poslan u Ruandu kako bih bio voditelj UN-ove istrage genocida. Ispada kako suze baš i nisu neka pomoć kada pokušavate istražiti genocid. Stvari koje sam morao vidjeti, i osjetiti i dodirnuti su bile poprilično neizrecive. Što vam mogu reći je slijedeće: kako je genocid u Ruandi bio jedan od svjetskih najvećih neuspjeha jednostavnog suosjećanja. Ta riječ, suosjećanje (compassion)m zapravo dolazi od dvoje latinske riječi: cum passio, što jednostavno znači "patiti sa." A stvari koje sam vidio i iskusio u Ruandi kad sam se približio ljudskoj patnji, zbilja me, na trenutke, dovelo do suza. Ali samo želi da sam se, i ostatak svijeta, pokrenuo ranije. I ne samo do suza, nego da zapravo zaustavimo genocid. Za kontrast, također sam bio uključen u jedan od svjetskih najvećih uspjeha suosjećanja. A to je borba protiv globalnog siromaštva. To je zadatak u koji smo vjerojatno uključeni svi ovdje. Ne znam je li vaše prvo upoznavanje moglo biti kroz napjeve "We Are the World", ili je to možda bila slika djeteta kojem ste pokrovitelj na vratima vašeg frižidera, ili možda rođendan kad ste donirali za svježu vodu. Ne znam zapravo koje je bilo moje prvo upoznavanje sa siromaštvom ali pamtim najneskladniji susret. Bilo je to upoznavanje sa Venus -- ona je mama iz Zambije. Ima troje djece i udovica je. Kad sam je upoznao, prehodala je oko 12 milja u jedinoj odjeći koju ima, da dođe u glavni grad i podijeli svoju priču. Sjedila je sa mnom satima, samo me uvodeći u svijet siromaštva. Opisala je kako je to bilo kad je ugljen u vatri za kuhanje konačno postao posve hladan. Kad je zadnja kap ulja za kuhanje konačno istekla. Kad je zadnja hrana, unatoč njezinom velikom trudu, konačno nestala. Morala je gledati kako njen najmlađi sin, Peter, pati od pothranjenosti, dok su mu se noge polako svijale u beskorisnost. Dok su mu oči postajale mutne i prazne. A potom kako je Peter konačno postao hladan. Kroz preko 50 godina, priče poput ove poticale su nas na suosjećanje. Nas čija djeca imaju što za jesti. Potiče nas se ne samo da marimo za globalno siromaštvo, nego da zapravo pokušamo dati doprinos za prekid patnje. Ima obilje prostora za kritiku kako nismo učinili dovoljno, a kako ono što jesmo učinili nije bilo dovoljno učinkovito, ali istina je ovo: borba protiv globalnog siromaštva je vjerojatno najšire, najdulje ispoljenje ljudske pojave suosjećanja u posvijesti naše vrste. Pa bih volio podijeliti poprilično šokantan uvid koji može zauvijek promijeniti način na koji razmišljate o toj borbi. Ali prvo, dajte da počnem s onim što vjerojatno već znate. Prije trideset i pet godina, kada bih bio maturirao u srednjoj školi, rekli su nam kako 40.000 djece umire svaki dan uslijed siromaštva. Taj je broj, danas, smanjen na 17.000. Puno previše, naravno, Ali to znači kako svake godine, postoji osam milijuna djece koja ne moraju umrijeti radi siromaštva. Nadalje, broj ljudi u našem svijetu koji žive u krajnjem siromaštvu koji je definiran kao život od otprilike dolara i četvrt dnevno taj je pao sa 50 posto na samo 15 posto. To je velik napredak, i to premašuje svačije pretpostavke o tome što je moguće. I ja mislim kako vi i ja, mislim, iskreno, kako se možemo osjećati ponosno i ohrabreno kad vidimo način na koji suosjećanje zapravo ima moć Da uspije u zaustavljanju patnje brojnih milijuna. Ali evo dijela o kojem možda i niste čuli toliko. Ako podignete liniju siromaštva samo na dva dolara dnevno, ispada da su prividno istih dvije milijarde ljudi koji su bili zarobljeni u grubom siromaštvu kad sam bio u srednjoj školi, i dalje ovdje, 35 godina kasnije. Pa zašto, zašto je toliko milijardi i dalje zarobljenih u takvom grubom siromaštvu? Pa, razmislimo o Venus na trenutak. Kroz desetljeća smo moja žena i ja bili potaknuti najobičnijim suosjećanjem da budemo pokrovitelji djeci, da financiramo mikro kredite, da podržavamo izdašne razine međunarodne pomoći. Ali zapravo sve do kad nisam pričao s Venus, nisam imao ideju kako nijedan od tih pristupa zapravo ne rješava to zašto je ona morala gledati smrt svoga sina. "Bilo nam je dobro," rekla mi je Venus, "dok nam Brutus nije počeo činiti nevolje" Sad, Brutus je Venusin susjed a "činiti nevolje" je ono što se dogodilo dan nakon što je Venusin muž umro, kad je Brutus samo došao i izbacio Venus i djecu iz kuće, ukrao im svu zemlji, te im opljačkao tezgu. Vidite, Venus je u bijedu bacilo nasilje. A tad mi je sinulo, naravno, kako nijedno od mojih dječjih pokroviteljstava, nijedan mikrokredit, nijedan od tradicionalnih programa protiv siromaštva neće zaustaviti Brutusa, jer tako nisu niti zamišljeni. To mi je postalo još jasnije kad sam sreo Griseldu. Ona je čudesna mlada djevojka koja živi u siromašnoj zajednici u Gvatemali. A jedna je od stvari koje smo naučili tijekom godina kako je možda najmoćnija stvar koju Griselda i njena obitelj mogu učiniti da izvedu Griseldu i njenu obitelj iz siromaštva je osigurati da ona ide u školu. Stručnjaci to zovu Učinak djevojke. Ali kad smo upoznali Griseldu, ona nije išla u školu. Zapravo, rijetko je kada uopće napuštala svoj dom. Koji dan prije nego što smo je sreli, dok je hodala doma iz crkve sa svojom obitelji, usred bijela dana, ljudi iz njene zajednice su je samo zgrabili sa ulice, i nasilno ju silovali. Vidite, Griselda je imala svaku priliku da ide u školu, samo za nju nije bilo sigurno doći do nje. A Griselda nije jedina. Širom svijeta, siromašne žene i djevojke dobi od 15 od 44, one su -- kad su žrtve svakodnevnog nasilja zlostavljanja u obitelji i spolnog nasilja -- ta dva oblika nasilja bilježe više smrti i invaliditeta nego malarija, nego automobilske nesreće, nego rat zajedno. Istina je kako su siromašni našeg svijeta zarobljeni u cijelim sustavima nasilja. U južnoj Aziji, na primjer, mogu se provozati pored mlina za rižu i vidjeti čovjeka kako diže vreće od 50 kilograma riže na svoja tanka leđa. Ali neću imati pojma, do kasnije, kako je on zapravo rob, Držan nasiljem u tom mlinu za rižu još otkad sam bio u srednjoj školi. Desetljeća programa protiv siromaštva upravo u njegovoj zajednici nikad nisu bila u stanju spasiti ga, niti ikojeg od stotinu drugih robova od batina i silovanja i mučenja nasilja unutar mlina za rižu. Zapravo, pola stoljeća programa protiv siromaštva je ostavilo više siromašnih ljudi u ropstvu nego u bilo koje doba tijekom povijesti. Stručnjaci nam kažu kako je danas oko 35 milijuna ljudi u ropstvu. To je približno stanovništvu cijele nacije Kanade, gdje sjedimo danas. Eto zašto sam, tijekom vremena, ovu epidemiju nasilja nazvao Učinak skakavca selca. Stoga što u životima siromašnih, spušta se poput kuge i sve uništava. Zapravo, kad ispitujete vrlo, vrlo siromašne zajednice, stanovnici će vam reći kako im je najveći strah nasilje. Ali primjetite kako nasilje kojeg se boje nije nasilje genocida ili ratova, već svakodnevno nasilje. Za mene je, kao odvjetnika, naravno, prva reakcija bila razmišljati, dobro, naravno moramo promijeniti sve zakone. Moramo učiniti svo to nasilje protiv siromašnih nezakonitim. Ali tada sam otkrio, već jest. Problem nije kako siromašni nemaju zakone, već kako nemaju provedbu zakona. U zemljama u razvoju, temeljno je provedba zakona tako slomljena da je UN nedavno izdao izvješće koje otkriva kako "najveći dio siromašnih ljudi živi izvan zaštite zakona." Sad iskreno, vi i ja nemamo otprilike nikakvu ideju što bi to značilo jer nemamo takvo iskustvo iz prve ruke. Djelatna provedba zakona nam je totalna pretpostavka. Zapravo, ništa ne izražava tu pretpostavku jasnije nego tri jednostavna broja: 9-1-1, što je, naravno, broj policijskog operatera za hitnu pomoć ovdje u Kanadi i u Sjedinjenim državama, gdje je prosječno vrijeme odziva na poziv policije kroz 911 oko 10 minuta. Tako da to shvaćamo posve zdravo za gotovo. Ali što kad ne bi bilo provedbe zakona da vas zaštiti? Žena u Oregonu je nedavno iskusila kako bi to bilo. Bila je sama doma u svojoj mračnoj kući u subotnjoj noći, kad si je čovjek počeo trgati prolaz u njen dom. To je bila njezina najgora noćna mora, jer ju je taj čovjek spremio u bolnicu uslijed napada samo dva tjedna ranije. Tako prestrašena, uzima telefon i čini ono što bi učinio svatko od nas: zove 911 -- ali samo da dozna kako radi rezanja proračuna u njenom okrugu, provedba zakona nije raspoloživa vikendima. Slušajte. Otpravnica: Nemam nikoga tamo koga bih poslala. Žena: Ok. Otpravnica: Um, očito ako uđe unutar prebivališta i napadne vas, možete li ga upitati da ode? Ili znate li ako je opijen ili nešto? Žena: Već sam ga upitala. Već sam mu rekla da vas zovem. Provalio je i prije, razvalio mi vrata, napao me. Otpravnica: Aha. Žena: Um, da pa ... Otpravnica: Ima li ikoji način na koji bi mogli sigurno napustiti prebivalište? Žena: Ne, ne mogu, jer on mi priječi otprilike jedini izlaz. Otpravnica: Dobro, jedina stvar koju mogu jest dati vam neke savjete, i nazvati šerifov ured sutra. Očito, ako on uđe i na nesreću ima oružje ili vam pokuša nanijeti tjelesne ozljede, to je druga priča. Znate, šerifov ured tamo ne radi. Nemam nikoga za poslati." Gary Haugen: Tragično, žena iz te kuće je bila nasilno napadnuta, zadavljena i silovana jer to je ono što znači živjeti izvan vladavine zakona. A tu žive milijarde naših najsiromašnijih. Kako to izgleda? U Boliviji, na primjer, ako čovjek seksualno napadne siromašno dijete, statistički, viši mu je rizik smrti od pokliznuća tijekom tuširanja nego da će ikada ići u zatvor radi tog zločina. U južnoj Aziji, ako podjarmite siromašnu osobu, viši vam je rizik od pogotka munje nego da ćete ikad ići u zatvor za taj zločin. I tako epidemija svakodnevnog nasilja, samo divlja i dalje. I uništava naše napore kako bi pokušali pomoći milijardama ljudi izaći iz njihovog pakla od dva dolara na dan. Jer podaci jednostavno ne lažu. Ispada kako možete dati sve vrste roba i usluga siromašnima, ali ako ne spriječite ruke nasilnih siledžija da to sve oduzmu, bit ćete vrlo razočarani s dugoročnim učinkom vašeg napora. Pa biste pomislili kako će raspadanje temeljne provedbe zakona u zemljama u razvoju biti ogroman prioritet u globalnoj borbi protiv siromaštva. Ali nije. Revizori međunarodne pomoći nedavno nisu mogli naći niti jedan posto pomoći koja bi išla zaštiti siromašnih od kaosa bezakonja svakodnevnog nasilja. A iskreno, kad i pričamo o nasilju protiv siromašnih, nekad je to na najčudniji način. Organizacija za svježu vodu priča srcedrapajuću priču o djevojkama koje su silovane na putu po vodu, a tada slave rješenje kroz novi bunar koji drastično skraćuje njihovu hodnju. Kraj priče. Ali niti riječ o silovateljima koji su i dalje točno tamo u toj zajednici. Kad bi mlada žena na nekom od naših sveučilišnih kampusa bila silovana na putu do knjižnice, nikad ne bismo slavili rješenje približavanja knjižnice bliže spavaonici. A ipak, iz nekog razloga, to je u redu za siromašne ljude. Sada, istina je kako tradicionalni stručnjaci za gospodarski razvoj i ublažavanje siromaštva, ne znaju riješiti ovaj problem. I što se onda događa? Ne pričaju o njemu. Ali temeljniji je razlog što je provedba zakona za siromašne u zemljama u razvoju tako zanemarena, taj što ju ljudi u zemljama u razvoju, sa novcem, ne trebaju. Bio sam na Svjetskom ekonomskom forumu nedugo pričajući upraviteljima korporacija koji imaju krupne poslove u zemljama u razvoju i samo sam ih pitao, "Kako vi zaštitite sve svoje ljude i imovinu od svog tog nasilja?" A oni su pogledali jedni druge, i rekli, praktički jednoglasno, "Kupimo ju." Zbilja, privatne su sigurnosne snage u zemljama u razvoju sada četiri, pet i sedam puta veće od javnih policijskih snaga. U Africi, najveći je poslodavac na kontinentu trenutno privatna sigurnost. Ali vidite, bogati mogu platiti za sigurnost i mogu se i dalje bogatiti, ali siromašni je ne mogu platiti i ostaju posve nezaštićeni te i dalje ostaju bacani po zemlji. To je krupna i skandalozna sramota. A to ne mora biti tako. Slomljena provedba zakona može biti popravljena. Nasilje može biti zaustavljeno. Gotovo svi kaznenopravni sustavi, počinju slomljeni i pokvareni, ali mogu biti preobraženi kroz žestok trud i zalaganje. Put naprijed je zapravo prilično jasan. Broj jedan: moramo početi smatrati zaustavljanje nasilja neophodnim dijelom borbe protiv siromaštva. Zapravo, bilo koja rasprava o globalnom siromaštvu koja ne uključuje problem nasilja se mora smatrati neozbiljnom. I drugo, moramo početi ozbiljno ulagati resurse i dijeliti stručnost kako bi podržali zemlje u razvoju dok oblikuju nove, javne sustave pravde, ne privatne sigurnosti, koji daju svima priliku da budu sigurni. Ove su preobrazbe zbilja moguće i događaju se danas. Nedavno, Zaklada Gates je financirala projekt u drugom najvećem gradu Filipina, gdje su mjesni odvjetnici i mjesni provoditelji zakona bili u stanju tako drastično preobraziti pokvarenu policiju i slomljeno sudstvo, da su u samo četiri kratke godine, bili u stanju mjerljivo smanjiti komercijalno seksualno nasilje protiv siromašne djece za 79 posto. Znate, gledajući unazad u povijest, što je uvijek najviše neobjašnjivo i neoprostivo su jednostavni neuspjesi suosjećanja. Jer vjerujem kako povijest saziva sud naših unuka a oni nas samo pitaju: "Bako, djede, gdje ste bili? Gdje si bio, djede, kad su Židovi bježali iz nacističke Njemačke te bili odbijeni od naših obala ? Gdje si bio? I bako, gdje si bila kad su sproveli naše japansko-američke susjede u internacijske logore? I djede, gdje si bio kad su tukli naše afro-američke susjede samo stoga što su se pokušavali prijaviti kao glasači?" Isto tako, kada naši unuci pitaju nas: "Bako, djede, gdje ste bili kad se dvije milijarde najsiromašnijih na svijetu utapalo u kaosu bezakonja svakodnevnog nasilja?" Nadam se kako ćemo moći reći da smo imali suosjećanje, da smo podigli glas, i kao generacija, bili potaknuti da učinimo da to nasilje stane. Hvala vam puno. (Aplauz) Chris Anderson: Vrlo moćan zagovor. Pričaj nam malo o nekim stvarima koje su se događale kako bi se, na primjer, pojačala policijska obuka. Koliko je to težak proces? GH: Dobro, jedna od dičnih stvari koje su se sada počele događati je kako kolaps tih sustava i posljedice postaju očiti. Postoji, sada, politička volja da se to učini. Ali to sada samo traži ulaganje resursa i prijenos stručnosti. Postoji sukob političkih volja do kojeg također mora doći, ali to su pobjedive borbe, jer smo napravili neke primjere širom svijeta pri Međunarodnoj misiji pravde koji su vrlo ohrabrujući. CA: Pa samo nam reci, u jednoj zemlji, koliko košta da se napravi materijalna razlika za policiju, na primjer -- znam da je to samo jedan dio toga. GH: U Guatemali, na primjer, tamo smo počeli program s mjesnom policijom i pravosudnim sustavom, tužiteljstvom, da bismo ih uvježbali kako bi mogli zbilja učinkovito rješavati te slučajeve. I vidjeli smo kako je progon izvršitelja seksualnog nasilja narastao za više od 1000 posto. Taj je projekt bio vrlo skromno financiran sa oko milijun dolara godišnje, i tip učinka koji možete dobiti za svoj novac u pogledu poticaja kaznenopravnom sustavu koji može funkcionirati kad bi bio ispravno uvježban i motiviran i vođen, a te zemlje, pogotovo srednji sloj koji vidi kako zbilja nema budućnosti s tom potpunom nestabilnosti i potpunom privatizacijom sigurnosti mislim kako je to prilika, prozor za promjenu. CA: Ali za učiniti da se to zbilja dogodi, morate gledati u svaku kariku lanca -- policiju, koga još? GH: Dakle to je stvar oko provedbe zakona, počinje sa policijom, oni su prednji dio cjevovoda pravde, ali oni predaju stvar tužiocima, a tužioci predaju sudovima, a žrtve nasilje trebaju biti podržane socijalnom službom kroz sav taj put. Tako da trebate imati pristup koji sve to objedinjuje. U prošlosti, čak je i bilo nešto malo vježbe u sudstvu, ali dobiju loše dokaze od policije, ili malena policijska intervencija koja ima veze s narkoticima ili terorizmom ali nikakve sa pružanjem običnoj siromašnoj osobi odlične provedbe zakona, tako da je stvar u objedinjavanju svega toga, i zbilja možete imati ljude u vrlo siromašnim zajednicama sa iskustvom provedbe zakona sličnom našem, koje nije savršeno niti u našem iskustvu, naravno, ali čovječe, kako je dobar osjećaj znati da možeš nazvati 911 te će te netko valjda zaštititi. CA: Gary, mislim da si napravio spektakularan posao skretanja svjetske pažnje na ovo u svojoj knjizi i upravo ovdje danas. Hvala ti puno. Gary Haugen. (Aplauz)