Što možemo naučiti od uvrnutih spolnih života kukaca

Marlene Zuk s oduševljenjem i odlučnošću proučava kukce. U ovom poučnom i smiješnom govoru, dijeli s nama neke od razloga zbog kojih su kukci zadivljujući - posebice zbog maštovitih načina kako se pare.

Ljudi se više boje kukaca nego umiranja.

(Smijeh)

Tako barem stoji u knjizi iz 1973.
"Book Of Lists",

koja je prethodila najboljima, najgorim,
najsmiješnijima listama

s kojima se susrećete danas online.

Samo strah od visine i javnih govora

su premašili šesteronožne stvorove
kao izvor straha.

Mislim da kada bi još dodali paukove,

kombinacija paukova i kukaca
bi došla na vrh liste.

Ja nisam jedna od tih ljudi.

Ja zaista volim kukce.

Mislim da su zanimljivi i prekrasni,

a ponekad čak i slatki.

(Smijeh)

I nisam sama.

Stoljećima, najveći znanstveni umovi,

od Charlesa Darwina do E.O. Wilsona,

bivali su inspirirani proučavanjem
jednih od najmanjih umova na Zemlji.

Kako to?

Što nas to tjera da se vraćamo kukcima?

Jedan razlog je količina onoga što znamo
o njima.

Brojniji su od bilo koje
druge vrste životinja.

Niti ne znamo koliko vrsta kukaca postoji,

zato što nove vrste stalno
bivaju otkrivene.

Najmanje ih je milijun,
a možda čak i 10 milijuna.

To znači da bi mogli imati
kalendar s kukcem mjeseca

i ne ponoviti vrstu 80 000 godina.

(Smijeh)

Evo vam, pande i mačići!

(Smijeh)

A sada ozbiljno, kukci su neophodni.

Trebamo ih.

Procijenjeno je da jedan
od tri zalogaja hrane

dobiven zahvaljujući oprašivačima.

Znanstvenici pomoću kukaca dolaze do
velikih otkrića

o svemu, od strukture našeg
živčanog sustava

do toga kako naši geni i
DNA funkcioniraju.

Ono što ja najviše volim o kukcima

jest da nam mogu reći o našem
ponašanju.

Kukci rade sve što rade i ljudi.

Upoznaju se, razmnožavaju,
tuku, prekidaju veze.

I čine sve to s onime što izgleda kao
ljubav ili mržnja.

Ali ono što pokreće njihovo ponašanje
je ipak drukčije od onoga što pokreće nas,

i ta razlika može biti vrlo poučna.

To je najočitije

kad se sve svede na zajednički
interes -- seks.

Mislim da mogu dokazati i u
potpunosti stojim iza

tvrdnje koja naizgled može zvučati
iznenađujuće.

Mislim da je seks u kukaca puno
zanimljiviji od seksa u ljudi.

(Smijeh)

Ta divlja raznolikost koju vidimo u njih

dovodi u pitanje neke od naših
pretpostavki

što znači biti muško i žensko.

Možemo početi s činjenicom

da puno kukaca uopće ne
treba seks da bi imali potomke.

Ženke uši mogu napraviti svoje male,
sićušne klonove bez parenja.

Djevičansko rođenje, baš u njih.

Na vašim grmovima ruža.

(Smijeh)

Kada zaista imaju seks,

čak je i njihova sperma
zanimljivija nego ljudska.

Postoji vrsta voćnih mušica

čija je sperma duža od tijela mužjaka.

To je važno jer mužjaci koriste svoju
spermu kako bi se natjecali.

Mužjaci kukaca se natječu i oružjem,
kao što su rogovi ovih tvrdokrilaca.

Ali se isto tako natječu i nakon
parenja svojom spermom.

Vilinski konjici imaju penise koji
izgledaju poput švicarskog noža

sa svim alatkama izvučenim prema van.

(Smijeh)

Koriste te alatke kao žlice

kako bi uklonili spermu prijašnjih mužjaka
s kojima se ženka parila.

(Smijeh)

I, što možemo naučiti iz toga?

(Smijeh)

U redu, to nije lekcija u smislu
da ih trebamo oponašati

ili da oni nama trebaju dati primjer koji
trebamo slijediti.

Što možemo smatrati srećom.

Jesam li spomenula da je seksualni
kanabalizam uobičajen među kukcima?

Tako da ne, ne radi se o tome.

Ono što ja mislim da kukci rade

jest da krše mnoga pravila oko
spolnih uloga koje mi ljudi imamo.

Ljudi smatraju da priroda zapovijeda
verziju sitkoma iz 1950-te godine

kakvi su mužjaci i ženke.

Mužjaci su uvijek dominantni i agresivni,

a ženke pasivne i sramežljive.

Ali to baš nije uvijek tako.

Uzmimo kao primjer kobilice,

rođaka zrikavca i skakavaca.

Mužjaci su vrlo izbirljivi s kime se pare,

zato što ne prenose samo spermu
tijekom parenja,

nego daju ženkama nešto poput
svadbenog dara.

Na ovim fotografijama možete vidjeti
dvije kobilice koje se pare.

Na obje slike, mužjak je desno,

a ovaj produžetak nalik maču
je ženski organ za lijeganje jaja.

Bijela grudica je sperma,

a zelena grudica je svadbeni dar,

koju mužjak proizvodi iz vlastitog tijela

i energetki je vrlo skupo.

Može težiti čak i trećinu
njegove tjelesne mase.

Zastat ću na trenutak i pustiti
vas da razmislite

kako bi bilo kad bi muškarac
svaki put tijekom seksa

trebao proizvesti nešto
što teži 20 do 30 kilograma.

(Smijeh)

Ok, oni to ne bi mogli napraviti
vrlo češto.

(Smijeh)

I također, niti kobilice ne mogu.

To znači da su mužjaci kobilica
vrlo izbirljivi

kome će pokloniti svoj svadbeni dar.

Taj dar je vrlo hranjiv

i ženka ga jede tijekom i nakon parenja.

Tako da što je veći dar,
bolje za mužjaka

jer ima više vremena za njegovu spermu

da uđe u njeno tijelo
i oplodi njena jajašca.

Ali to isto tako znači da su
mužjaci vrlo pasivni što se tiče parenja,

dok su ženke vrlo agresivne
i kompetitivne,

u pokušajima da dobiju što više tih
svadbenih darova.

To baš i nije po standardnim pravilima.

Općenito,

mužjaci uopće nisu tako važni u
životu mnogih kukaca.

U kukaca koji žive u zajednici --
pčela, osa i mrava --

jedinke koje viđate svaki dan --

mravi koji idu u i iz vaše zdjele šećera,

pčele koje lepršaju od
cvijeta do cvijeta --

sve su to ženke.

Ljudima je to bilo teško prihvatiti
tisućljećima.

Drevni Grci su znali da postoji
kasta pčela, trutovi,

koji su mnogo veći nego radilice

i iako nisu odobravali lijenost trutova

jer su primjetili da samo borave u košnici

sve do svadbenog leta --

to su mužjaci.

Oni su tamo radi oplodnje,

ali ne sudjeluju u skupljanju
nektara ili peludi.

Grci nisu mogli otkriti kojeg su spola
trutovi

i jednim dijelom su bili zbunjeni
jer su bili svjesni da pčele imaju žalac

i nisu mogli vjerovati

da bilo koja životinja koja ima takvo
oružje može biti ženka.

Aristotel se također uključio.

Razmišljao je: "U redu, ako su jedinke sa
žalcem mužjaci..."

Tada se zbunio jer bi to značilo

da se mužjaci također brinu za mlade
u zajednici,

a on je smatrao da je to
u potpunosti nemoguće.

Tada je zaključio da možda
pčele imaju spolne organe oba spola

u istoj jedinki,

što i nije tako nezamislivo,
neke životinje ziasta jesu takve,

ali nikada nije to do kraja shvatio.

Čak i danas,
moji studenti, na primjer,

zovu svaku životinju koju vide,
uključujući kukce, mužjakom.

I kad im kažem da je bijesna
vojska mrava

sa ogromnim klještima
koje koriste za obranu kolonije,

sačinjena od ženki,

kao da mi ne vjeruju u potpunosti.

(Smijeh)

I također svi crtani filmovi --
Mravi, Pčelin film --

prikazuju glavnog lika kukaca kao mužjaka.

Kakve veze to ima?

To su crtani filmovi. To je mašta.

U njima životinje pričaju.

Kakve veze ima ako pričaju
kao Jerry Seinfeld?

Ja mislim da ima veze,

i da je to dio puno većeg problema

koji ima veliki utjecaj
u medicini i zdravstvu

i u mnogo drugih aspekata
našeg života.

Znate da znanstvenici koriste,
kako ih mi zovemo, modelne organizme,

stvorenja --
bijeli štakori ili vinske mušice --

koji služe kao standard za sve druge
životinje, uključujući ljude.

Ideja je da ono što važi za čovjeka

će također važiti i za bijelog štakora.

Uglavnom, to i jest slučaj.

Ali ta ideja modelnih organizma
može otići i predaleko.

Ono što mislim da smo napravili

je upotrebljavanje mužjaka bilo koje vrste
kao da su oni sami modelni organizam.

Norma.

Kako stvari trebaju biti.

A ženke su varijanta --

nešto specijalno što se proučava
kada se ovlada temeljima.

I tako se vraćamo na kukce.

Mislim da ono što to znači

jest da ljudi ne vide ono
što im je ispred nosa.

Zato što su pretpostavili da je svjetska
scena većinom popunjena muškim igračima

a ženke imaju manje, usputne uloge.

Ali kada to činimo, propuštamo
puno toga o tome kakva je priroda.

Također propuštamo koliko se
prirodna i živuća bića, uključujući ljude,

mogu razlikovati.

To je razlog zašto su mužjaci korišteni
kao modeli u mnogim medicinskim

istraživanjima za što sada znamo
da je problem,

ako želimo da su rezultati primjenjivi
i na muškarce i žene.

Zadnja stvar o kukcima koju volim

je nešto za što puno ljudi smatra
da je obeshrabrujuće o njima.

Imaju male, sićušne mozgove

s vrlo malom konignitvnom moći,
kako mi to vidimo.

Imaju složeno ponašanje
ali nemaju složene mozgove.

Na taj način ih ne možemo gledati
kao male ljude

zato što ne rade stvari na način kao i mi.

Zaista volim što je teško
prikazati kukce čovjekolikima,

da ih se promatra i misli o njima
kao malim ljudima

sa egzoskeletom i šest nogu.

(Smijeh)

Umjesto toga ih treba prihvatiti
po njihovim uvjetima,

zato što nas kukce navode na pitanja
o tome što je normalno i što je prirodno.

Znate da ljudi pišu fikcije
i pričaju o paralelnim svemirima.

Teoretiziraju o nadnaravnom,

kako možda duhovi preminulih
hodaju među nama.

Očaranost drugim svjetovima

je djelomično razlog zašto ljude
žele brbljati o nadnaravnom.

Što se mene tiče,

kome treba sposobnost da vidi mrtve ljude,

kada može gledati žive kukce?

Hvala.

(Pljesak)