Ljudi se više boje kukaca nego umiranja. (Smijeh) Tako barem stoji u knjizi iz 1973. "Book Of Lists", koja je prethodila najboljima, najgorim, najsmiješnijima listama s kojima se susrećete danas online. Samo strah od visine i javnih govora su premašili šesteronožne stvorove kao izvor straha. Mislim da kada bi još dodali paukove, kombinacija paukova i kukaca bi došla na vrh liste. Ja nisam jedna od tih ljudi. Ja zaista volim kukce. Mislim da su zanimljivi i prekrasni, a ponekad čak i slatki. (Smijeh) I nisam sama. Stoljećima, najveći znanstveni umovi, od Charlesa Darwina do E.O. Wilsona, bivali su inspirirani proučavanjem jednih od najmanjih umova na Zemlji. Kako to? Što nas to tjera da se vraćamo kukcima? Jedan razlog je količina onoga što znamo o njima. Brojniji su od bilo koje druge vrste životinja. Niti ne znamo koliko vrsta kukaca postoji, zato što nove vrste stalno bivaju otkrivene. Najmanje ih je milijun, a možda čak i 10 milijuna. To znači da bi mogli imati kalendar s kukcem mjeseca i ne ponoviti vrstu 80 000 godina. (Smijeh) Evo vam, pande i mačići! (Smijeh) A sada ozbiljno, kukci su neophodni. Trebamo ih. Procijenjeno je da jedan od tri zalogaja hrane dobiven zahvaljujući oprašivačima. Znanstvenici pomoću kukaca dolaze do velikih otkrića o svemu, od strukture našeg živčanog sustava do toga kako naši geni i DNA funkcioniraju. Ono što ja najviše volim o kukcima jest da nam mogu reći o našem ponašanju. Kukci rade sve što rade i ljudi. Upoznaju se, razmnožavaju, tuku, prekidaju veze. I čine sve to s onime što izgleda kao ljubav ili mržnja. Ali ono što pokreće njihovo ponašanje je ipak drukčije od onoga što pokreće nas, i ta razlika može biti vrlo poučna. To je najočitije kad se sve svede na zajednički interes -- seks. Mislim da mogu dokazati i u potpunosti stojim iza tvrdnje koja naizgled može zvučati iznenađujuće. Mislim da je seks u kukaca puno zanimljiviji od seksa u ljudi. (Smijeh) Ta divlja raznolikost koju vidimo u njih dovodi u pitanje neke od naših pretpostavki što znači biti muško i žensko. Možemo početi s činjenicom da puno kukaca uopće ne treba seks da bi imali potomke. Ženke uši mogu napraviti svoje male, sićušne klonove bez parenja. Djevičansko rođenje, baš u njih. Na vašim grmovima ruža. (Smijeh) Kada zaista imaju seks, čak je i njihova sperma zanimljivija nego ljudska. Postoji vrsta voćnih mušica čija je sperma duža od tijela mužjaka. To je važno jer mužjaci koriste svoju spermu kako bi se natjecali. Mužjaci kukaca se natječu i oružjem, kao što su rogovi ovih tvrdokrilaca. Ali se isto tako natječu i nakon parenja svojom spermom. Vilinski konjici imaju penise koji izgledaju poput švicarskog noža sa svim alatkama izvučenim prema van. (Smijeh) Koriste te alatke kao žlice kako bi uklonili spermu prijašnjih mužjaka s kojima se ženka parila. (Smijeh) I, što možemo naučiti iz toga? (Smijeh) U redu, to nije lekcija u smislu da ih trebamo oponašati ili da oni nama trebaju dati primjer koji trebamo slijediti. Što možemo smatrati srećom. Jesam li spomenula da je seksualni kanabalizam uobičajen među kukcima? Tako da ne, ne radi se o tome. Ono što ja mislim da kukci rade jest da krše mnoga pravila oko spolnih uloga koje mi ljudi imamo. Ljudi smatraju da priroda zapovijeda verziju sitkoma iz 1950-te godine kakvi su mužjaci i ženke. Mužjaci su uvijek dominantni i agresivni, a ženke pasivne i sramežljive. Ali to baš nije uvijek tako. Uzmimo kao primjer kobilice, rođaka zrikavca i skakavaca. Mužjaci su vrlo izbirljivi s kime se pare, zato što ne prenose samo spermu tijekom parenja, nego daju ženkama nešto poput svadbenog dara. Na ovim fotografijama možete vidjeti dvije kobilice koje se pare. Na obje slike, mužjak je desno, a ovaj produžetak nalik maču je ženski organ za lijeganje jaja. Bijela grudica je sperma, a zelena grudica je svadbeni dar, koju mužjak proizvodi iz vlastitog tijela i energetki je vrlo skupo. Može težiti čak i trećinu njegove tjelesne mase. Zastat ću na trenutak i pustiti vas da razmislite kako bi bilo kad bi muškarac svaki put tijekom seksa trebao proizvesti nešto što teži 20 do 30 kilograma. (Smijeh) Ok, oni to ne bi mogli napraviti vrlo češto. (Smijeh) I također, niti kobilice ne mogu. To znači da su mužjaci kobilica vrlo izbirljivi kome će pokloniti svoj svadbeni dar. Taj dar je vrlo hranjiv i ženka ga jede tijekom i nakon parenja. Tako da što je veći dar, bolje za mužjaka jer ima više vremena za njegovu spermu da uđe u njeno tijelo i oplodi njena jajašca. Ali to isto tako znači da su mužjaci vrlo pasivni što se tiče parenja, dok su ženke vrlo agresivne i kompetitivne, u pokušajima da dobiju što više tih svadbenih darova. To baš i nije po standardnim pravilima. Općenito, mužjaci uopće nisu tako važni u životu mnogih kukaca. U kukaca koji žive u zajednici -- pčela, osa i mrava -- jedinke koje viđate svaki dan -- mravi koji idu u i iz vaše zdjele šećera, pčele koje lepršaju od cvijeta do cvijeta -- sve su to ženke. Ljudima je to bilo teško prihvatiti tisućljećima. Drevni Grci su znali da postoji kasta pčela, trutovi, koji su mnogo veći nego radilice i iako nisu odobravali lijenost trutova jer su primjetili da samo borave u košnici sve do svadbenog leta -- to su mužjaci. Oni su tamo radi oplodnje, ali ne sudjeluju u skupljanju nektara ili peludi. Grci nisu mogli otkriti kojeg su spola trutovi i jednim dijelom su bili zbunjeni jer su bili svjesni da pčele imaju žalac i nisu mogli vjerovati da bilo koja životinja koja ima takvo oružje može biti ženka. Aristotel se također uključio. Razmišljao je: "U redu, ako su jedinke sa žalcem mužjaci..." Tada se zbunio jer bi to značilo da se mužjaci također brinu za mlade u zajednici, a on je smatrao da je to u potpunosti nemoguće. Tada je zaključio da možda pčele imaju spolne organe oba spola u istoj jedinki, što i nije tako nezamislivo, neke životinje ziasta jesu takve, ali nikada nije to do kraja shvatio. Čak i danas, moji studenti, na primjer, zovu svaku životinju koju vide, uključujući kukce, mužjakom. I kad im kažem da je bijesna vojska mrava sa ogromnim klještima koje koriste za obranu kolonije, sačinjena od ženki, kao da mi ne vjeruju u potpunosti. (Smijeh) I također svi crtani filmovi -- Mravi, Pčelin film -- prikazuju glavnog lika kukaca kao mužjaka. Kakve veze to ima? To su crtani filmovi. To je mašta. U njima životinje pričaju. Kakve veze ima ako pričaju kao Jerry Seinfeld? Ja mislim da ima veze, i da je to dio puno većeg problema koji ima veliki utjecaj u medicini i zdravstvu i u mnogo drugih aspekata našeg života. Znate da znanstvenici koriste, kako ih mi zovemo, modelne organizme, stvorenja -- bijeli štakori ili vinske mušice -- koji služe kao standard za sve druge životinje, uključujući ljude. Ideja je da ono što važi za čovjeka će također važiti i za bijelog štakora. Uglavnom, to i jest slučaj. Ali ta ideja modelnih organizma može otići i predaleko. Ono što mislim da smo napravili je upotrebljavanje mužjaka bilo koje vrste kao da su oni sami modelni organizam. Norma. Kako stvari trebaju biti. A ženke su varijanta -- nešto specijalno što se proučava kada se ovlada temeljima. I tako se vraćamo na kukce. Mislim da ono što to znači jest da ljudi ne vide ono što im je ispred nosa. Zato što su pretpostavili da je svjetska scena većinom popunjena muškim igračima a ženke imaju manje, usputne uloge. Ali kada to činimo, propuštamo puno toga o tome kakva je priroda. Također propuštamo koliko se prirodna i živuća bića, uključujući ljude, mogu razlikovati. To je razlog zašto su mužjaci korišteni kao modeli u mnogim medicinskim istraživanjima za što sada znamo da je problem, ako želimo da su rezultati primjenjivi i na muškarce i žene. Zadnja stvar o kukcima koju volim je nešto za što puno ljudi smatra da je obeshrabrujuće o njima. Imaju male, sićušne mozgove s vrlo malom konignitvnom moći, kako mi to vidimo. Imaju složeno ponašanje ali nemaju složene mozgove. Na taj način ih ne možemo gledati kao male ljude zato što ne rade stvari na način kao i mi. Zaista volim što je teško prikazati kukce čovjekolikima, da ih se promatra i misli o njima kao malim ljudima sa egzoskeletom i šest nogu. (Smijeh) Umjesto toga ih treba prihvatiti po njihovim uvjetima, zato što nas kukce navode na pitanja o tome što je normalno i što je prirodno. Znate da ljudi pišu fikcije i pričaju o paralelnim svemirima. Teoretiziraju o nadnaravnom, kako možda duhovi preminulih hodaju među nama. Očaranost drugim svjetovima je djelomično razlog zašto ljude žele brbljati o nadnaravnom. Što se mene tiče, kome treba sposobnost da vidi mrtve ljude, kada može gledati žive kukce? Hvala. (Pljesak)