Zašto svi trebamo prakticirati emocionalnu prvu pomoć

Svi idemo doktoru kad nas napada gripa ili nas nešto uporno boli. Zašto onda ne idemo stručnjaku zbog emocionalne boli poput krivnje, gubitka ili usamljenosti? Guy Winch tvrdi da se previše nas pokušava samostalno nositi s najčešćim problemima psihičkog zdravlja, Ali to ne mora biti tako. U ovom govoru daje uvjerljive argumente za prakticiranje emocionalne higijene -- pružajući jednaku brigu našim emocijama i umovima kakvu pružamo i našim tijelima.

Odrastao sam s jednojajčanim
bratom blizancem

koji je bio iznimno brižan.

Kad ste blizanac, postanete stručnjak

u prepoznavanju favoritizma.

Ako je njegov kolač bio barem malo veći
od moga, imao sam pitanja.

Očito, nisam gladovao.

(Smijeh)

Kad sam postao psiholog, počeo sam
primjećivati drugu vrstu favoritizma -

koliko više cijenimo tijelo od uma.

Proveo sam devet godina na sveučilištu
radeći na doktoratu iz psihologije

i nemate pojma koliko ljudi pogleda
moju posjetnicu i kaže:

"Oh, psiholog.
Dakle, niste pravi liječnik."

Kao da bi to na njoj trebalo pisati.

(Smijeh)

Ovaj favoritizam tijela
nad umom vidim posvuda.

Nedavno sam bio kod prijatelja

i njihov se petogodišnjak
spremao na počinak.

Stajao je na stolici pored sudopera
i prao zube,

iznenada se poskliznuo i ogrebao nogu
o stolicu kad je pao.

Malo je plakao, ali kad se ustao,

popeo natrag na stolicu, uzeo je flaster
iz kutije i stavio ga na ogrebotinu.

Ovaj dječak koji jedva zna svezati pertle

znao je da treba zaštititi ogrebotinu
kako se ne bi inficirala

i da zube mora prati dvaput dnevno.

Svi znamo održavati fizičko zdravlje

i brinuti o zubnoj higijeni, zar ne?

Znali smo to već s pet godina.

Ali što znamo o održavanju
psihičkog zdravlja?

Ništa.

Što učimo djecu o emocionalnoj higijeni?

Ništa.

Kako to da više vremena provedemo
brinući se o zubima

nego o našim umovima?

Zašto nam je fizičko zdravlje
toliko važnije

od psihičkog?

Češće podliježemo
psihičkim ozljedama nego fizičkim;

ozljede poput neuspjeha,
odbacivanja ili usamljenosti.

I one se mogu pogoršati
ukoliko ih ignoriramo

i mogu dramatično utjecati
na naše živote.

Iako postoje znanstveno dokazane
tehnike

kojima možemo tretirati ovakve vrste
psihičkih ozljeda,

mi to ne činimo.

Čak nam ni ne pada na pamet
da bismo trebali.

"Oh, depresivan si?"
"Nije to ništa, sve je to u tvojoj glavi!"

Možete li se zamisliti kako to govorite
nekome sa slomljenom nogom:

"Prošeći malo, sve je to u tvojoj nozi!"

(Smijeh)

Vrijeme je da prevladamo jaz
između fizičkog i psihičkog zdravlja.

Vrijeme je da ih više izjednačimo.

poput blizanaca.

Kad smo već kod toga,
brat mi je isto psiholog.

Ni on nije pravi liječnik.

(Smijeh)

Nismo zajedno studirali.

Najteža stvar koju sam ikad napravio

bila je selidba preko Atlantika
do New Yorka

kako bih dobio doktorat iz psihologije.

Tada smo bili razdvojeni po prvi puta

i bilo je to užasno teško za obojicu.

On je ostao među obitelji i prijateljima,

a ja sam bio sam u novoj zemlji.

Užasno smo si nedostajali,

ali međunarodni pozivi
tada su bili užasno skupi

i mogli smo razgovarati
samo pet minuta tjedno.

Kad nam je došao rođendan,

bio je to prvi koji nismo
provodili zajedno.

Odlučili smo se razmetati i taj tjedan
razgovarati 10 minuta.

Cijelo sam jutro šetkao po sobi
čekajući njegov poziv --

čekao sam i čekao,
ali telefon nije zazvonio.

S obzirom na vremensku razliku,
pretpostavljao sam:

"Dobro, vani je s prijateljima,
nazvat će kasnije."

Tada nije bilo mobitela.

Ali nije nazvao.

Počeo sam shvaćati da
nakon 10 mjeseci odvojenosti

ja njemu više nisam nedostajao
koliko je on meni nedostajao.

Znao sam da će nazvati ujutro,

ali to mi je bila jedna od najtužnijih
i najduljih noći u životu.

Sljedećeg sam se jutra probudio,

pogledao telefon i shvatio
da sam ga iskopčao

prešetavajući se po sobi dan prije.

Isteturao sam se iz kreveta,

uključio telefon i odmah je zazvonio.

Bio je to moj brat i bio je bijesan.

(Smijeh)

I njemu je to bila
najduža i najtužnija noć u životu.

Pokušao sam mu objasniti što se dogodilo,
no rekao je:

"Ne razumijem.
Ako si vidio da ja ne zovem tebe,

zašto ti nisi nazvao mene?"

Bio je u pravu. Zašto ga nisam nazvao?

Tada nisam imao odgovor,
ali danas ga imam.

Krajnje je jednostavan: usamljenost.

Usamljenost stvara duboku psihičku ranu,

ranu koja nam iskrivljava
percepciju i muti razum.

Zahvaljujući njoj mislimo
da našim bližnjima nije stalo do nas.

Zahvaljujući njoj bojimo se
otvoriti ljudima

jer zašto biti žrtvom
odbacivanja ili patnje

kad već patite više no što
možete podnijeti?

Tada me morila ozbiljna usamljenost,

no bio sam okružen ljudima po cijele dane,
pa mi nije ni palo na pamet.

Usamljenost se definira
isključivo subjektivno.

Isključivo ovisi o tome osjećate li se

emocionalno ili društveno
odvojeno od okoline.

A ja jesam.

Usamljenost se uvelike istražuje
i sve je to zastrašujuće.

Usamljenost vas neće samo
učiniti nesretnima - ubit će vas.

Ne šalim se.

Kronična usamljenost povećava
izglede preuranjene smrti

za 14 posto.

Usamljenost uzrokuje povišen krvni tlak,
povišen kolesterol.

Čak otežava funkcioniranje
imunološkog sustava,

zbog čega ste ranjivi na svakakve bolesti.

Znanstvenici su zaključili

da kronična usamljenost
nosi jednako značajan rizik

dugoročnom zdravlju
i dugovječnosti kao i pušenje.

Sada se na cigarete stavljaju upozorenja:
"Ovo vas može ubiti."

Usamljenost ne dolazi s tim upozorenjem.

Zato je važno dati prednost
psihičkom zdravlju,

prakticirati emocionalnu higijenu.

Psihološku ranu ne možemo liječiti

ukoliko ne znamo da smo ozlijeđeni.

Usamljenost nije jedina psihološka rana

koja nam iskrivljava percepciju
i obmanjuje nas.

To čini i neuspjeh.

Jednom sam posjetio vrtić

i vidio troje male djece kako se igraju
s identičnim plastičnim igračkama.

Trebalo je gurnuti crveni gumb
kako bi slatki psić iskočio.

Jedna je djevojčica pokušala vući
i gurati ljubičasti gumb

i nakon toga samo je sjela i gledala
kutiju dok joj je donja usnica drhtala.

Dječak pored nje sve je to vidio,

okrenuo se prema svojoj kutiji i
rasplakao se bez da ju je uopće dodirnuo.

U međuvremenu je druga djevojčica
isprobavala sve što je stigla

sve dok nije gurnula crveni gumb,

slatki psić iskočio, a ona
ciknula od sreće.

Dakle, troje male djece
s identičnim igračkama,

ali s iznimno drugačijim
reakcijama na neuspjeh.

Prva dva djeteta bila su sposobna
gurnuti crveni gumb.

U tome ih je spriječio jedino

njihov um koji ih je prevario
rekavši im da oni to ne mogu.

Odrasli se također nerijetko
daju ovako prevariti.

Svi mi imamo zadane postavke
emocija i uvjerenja koje se aktiviraju

kadgod se susretnemo
s frustracijama i preprekama.

Znate li kako vaš um reagira na neuspjeh?

Trebali biste.

Ukoliko vas um pokušava uvjeriti
da nešto ne možete napraviti,

a vi mu povjerujete,

poput ona dva djeteta, počet ćete se
osjećati bespomoćno

i prebrzo prestati pokušavati
ili više uopće nećete ni pokušavati.

Tada ćete biti još uvjereniji
da ne možete uspjeti.

Vidite, zato toliki ljudi ne koriste
svoje prave potencijale.

Negdje usput, nekada je
čak samo jedan neuspjeh

dovoljan da ih uvjeri da ne mogu uspjeti,
a oni su u to povjerovali.

Jednom kada se uvjerimo u nešto,
teško mijenjamo to mišljenje.

To sam kao tinejdžer naučio
na teži način, sa svojim bratom.

Po noći smo se vozili s prijateljima
mračnom cestom

i zaustavila nas je policija.

U kvartu se dogodila pljačka
i tražili su sumnjivce.

Policajac je pristupio autu,
bateriju uperio prema vozaču

pa prema mom bratu na mjestu suvozača,
a onda i prema meni.

Razrogačio je oči i rekao:

"Gdje sam već vidio to lice?"

(Smijeh)

Rekoh: "Na mjestu suvozača."

(Smijeh)

Ali njemu to nije imalo nikakvog smisla.

Pomislio je da sam na drogama.

(Smijeh)

Izvukao me iz auta i počeo pretraživati,

poslao me do policijskog vozila

i tek kad se uvjerio da nemam dosje,

mogao sam mu pokazati da imam
brata blizanca na mjestu suvozača.

Ali dok smo odlazili od njega,
na faci mu je pisalo

da je bio uvjeren
da sam se izvukao s nečim.

Teško nas je razuvjeriti kad se
jednom uvjerimo u nešto.

Stoga je prirodno osjećati se
demoralizirano i poraženo nakon neuspjeha.

Ali ne smijete si dozvoliti
da se uvjerite u neuspjeh.

Morate se boriti
s osjećajem bespomoćnosti,

uspostaviti kontrolu nad situacijom i

prekinuti ovaj začarani krug
prije no što uopće počne.

Naši umovi i osjećaji

nisu pouzdani prijatelji
kakvima ih smatramo.

Promjenjivog su raspoloženja:

u jednom trenutku mogu biti puni podrške,
a u drugom krajnje neugodni.

Nekoć sam radio s jednom ženom

koja je nakon 20 godina braka
i neugodnog razvoda

konačno bila spremna na prvi spoj.

Online je upoznala muškarca
koji se činio kao dobar i uspješan čovjek

i što je najvažnije, doimao se
zainteresirano za nju.

Bila je jako uzbuđena,
kupila je novu haljinu

i našli su se na piću u
ekskluzivnom njujorkškom baru.

Nakon 10 minuta čovjek se ustao i rekao:

"Nisam zainteresiran" i otišao.

Odbacivanje je užasno bolno.

Nije se mogla pomaknuti od boli.
Samo je mogla nazvati prijateljicu.

Ovo joj je ona rekla:
"Pa što očekuješ?

Imaš široke bokove i dosadna si.

Zašto bi tako zgodan i uspješan čovjek

izlazio s gubitnicom poput tebe?"

Šokantno je koliko prijatelji
mogu biti okrutni, zar ne?

Bilo bi puno manje šokantno

da vam kažem da joj to nije
rekla prijateljica.

To si je ona sama rekla.

Svi mi to činimo, pogotovo
nakon što doživimo odbacivanje.

Svi mi počnemo razmišljati
o svim našim manama i nedostatcima,

o onome što bismo željeli
ili ne željeli biti.

Vrijeđamo sami sebe.

Možda ne tako grubo, ali svi to činimo.

Čudno da to radimo kad nam je
samopouzdanje već povrijeđeno.

Zašto ga želimo još ozbiljnije oštetiti?

Ne bismo namjerno pogoršali
fizičku ozljedu.

Kada biste porezali ruku,
ne biste si iznenada rekli:

"E, da! Uzet ću nož da vidim
koliko se duboko mogu zarezati!"

A stalno to činimo sa psihičkim ozljedama.

Zašto? Zbog loše emocionalne higijene.

Zato što ne dajemo prednost
psihičkom zdravlju.

Iz brojnih smo studija naučili
da kada nam je samopouzdanje niže,

podložniji smo stresu i anksioznosti,

neuspjesi i odbacivanja su bolniji
i trebamo više vremena za oporavak.

Kada vas netko odbije,
prvo biste trebali

oživjeti svoje samopouzdanje,
a ne ga iscijediti kao limun.

Kad emocionalno patite,

pružite si suosjećanje koje očekujete
od pravog prijatelja.

Moramo prepoznati svoje nezdrave
psihološke navike i promijeniti ih.

Jedna od najnezdravijih i najučestalijih
jest preživanje.

Preživati znači neprestano prežvakivati.

Kad se šef izviče na vas ili profesor
napravi budalu od vas pred svima,

kad se ozbiljno posvađate s prijateljem

i danima ne možete
prestati razmišljati o tome,

nekada čak i tjednima.

Mozganje o potresnim događajima
lako može prerasti u naviku,

i to skupu.

Kada toliko vremena provodite usredotočeni
na uznemirujuće i negativne misli,

podložniji ste riziku

obolijevanja od kliničke depresije,
alkoholizma, poremećaja hranjenja,

pa čak i kardiovaskularnih bolesti.

Nagon za mozganjem može se činiti
iznimno snažnim i važnim,

pa je teško prekinuti tu naviku.

Znam to jer sam i sam
prije malo više od godinu dana

razvio tu naviku.

Naime, bratu blizancu
dijagnosticiran je stadij III NHL-a.

Njegov je rak bio iznimno agresivan.

Tumori su mu bili vidljivi na tijelu.

Morao je započeti intenzivnu kemoterapiju.

Nisam mogao prestati razmišljati
o tome što on proživljava.

Niti o tome koliko pati,

iako se on nije baš nijednom požalio.

Imao je nevjerojatno pozitivan stav.

Psihičko zdravlje mu je bilo fantastično.

Ja sam bio fizički zdrav,
a psihički u kaosu.

Ali znao sam što mi je činiti.

Studije nam govore da je čak i
dvominutna distrakcija dovoljna

da u tom trenutku prekine
nagon za mozganjem.

Svaki puta kad bih iskusio zabrinjavajuću,
uznemirujuću, negativnu misao,

natjerao sam se da razmišljam o nečemu
drugom dok nagon ne prođe.

Tijekom tjedan dana
perspektiva mi se potpuno promijenila

i postala pozitivnija i bio sam pun nade.

Nakon devet tjedana kemoterapije
brat mi je išao na CT

i ja sam bio uz njega
kad je dobio rezultate.

Svi su tumori nestali.

Čekale su ga još tri runde kemoterapije,

ali znali smo da će se oporaviti.

Ovo je uslikano prije dva tjedna.

Pokrenete li se kad ste usamljeni,

promijenite li svoje reakcije na neuspjeh,

zaštite li svoje samopouzdanje,

borite li se s negativnim mislima,

nećete samo zaliječiti psihičke rane,

već ćete izgraditi emocionalnu otpornost
i napredovat ćete.

Prije sto godina ljudi su
počeli paziti na osobnu higijenu

i životni je vijek porastao za 50 posto

u tek nekoliko desetljeća.

Vjerujem da bi kvaliteta naših života
mogla jednako drastično porasti

kada bismo počeli prakticirati
emocionalnu higijenu.

Možete li zamisliti svijet

u kojemu bi svi bili psihički zdraviji?

Svijet u kojemu bi bilo manje usamljenosti
i depresije?

Svijet u kojemu bi ljudi
znali prevladati neuspjeh?

U kojemu bi bili zadovoljniji sobom
i osjećali se osnaženije?

U kojemu bi bili sretniji i ispunjeniji?

Ja mogu jer je to svijet
u kakvom želim živjeti

i svijet u kojem i moj brat želi živjeti.

Ukoliko se samo informirate
i promijenite nekoliko navika,

to je svijet u kojemu svi možemo živjeti.

Puno vam hvala.

(Pljesak)