Kako koristim sonar za kretanje po svijetu

Daniel Kish slijep je od 13 mjeseci starosti, ali je naučio "vidjeti" koristeći eholokaciju. On pucketa jezikom i šalje bljeskove zvuka koji se odbijaju od površina u okolišu i vraćaju mu se., pomažući mu da konstriura shvaćanje prostora oko sebe. U intrigantnom govoru, Kish demonstrira kako ovo radi i traži od nas da se oslobodimo straha od "tamne nepoznanice."

(Pucketanje)

Rođen sam s bilateralnim retinoblastomom,

tumorom mrežnice.

Moje desno oko je odstranjeno

kada sam imao sedam mjeseci.

Imao sam 13 mjeseci
kada su odstranili moje lijevo oko.

Prva stvar koju sam napravio
nakon buđenja poslije zadnje operacije,

izašao sam iz kolijevke

i počeo sam lutati po odjelu intenzivnog
liječenja pedijatrije,

vjerojatno tražeći onoga koji
mi je ovo učinio.

(Smijeh)

Očigledno, lutanje po pedijatriji

bez očiju mi nije predstavljalo problem.

Problem je bio kada me uhvate.

Utisci o sljepoći su ti

koji predstavljaju puno veću prijetnju

slijepim ljudima od same sljepoće.

Razmislite na trenutak o vlastitim
stajalištima o sljepoći.

Razmislite o svojim reakcijama
kada sam tek došao na pozornicu,

ili o vjerojatnosti da vi oslijepite,

ili vaši voljeni.

Teror je većini nas neshvatljiv,

jer za sljepoću

se smatra da uklanja neznanje
i nesvjesnost,

nesretnog izlaganja razaranju
mračne nepoznatosti.

Kako poetično.

Srećom za mene,
moji roditelji nisu bili poetični.

Bili su pragmatični.

Razumjeli su da su neznanje i strah
samo stanja uma,

a um je prilagodljiv.

Smatrali su kako trebam odrastati

uživajući iste slobode
i obveze kao i svi drugi.

Njihovim riječima, iselit ću se --

što i jesam kada sam napunio 18 --

plaćat ću porez --

hvala --
(Smijeh) --

i znali su razliku između
ljubavi i straha.

Strah nas imobilizira
prilikom suočavanja s izazovima.

Znali su da bi sljepoća
predstavljala značajan izazov.

Nisam odgojen sa strahom.

Stavljali su moju slobodu prije svega,

jer to je ono što ljubav čini.

Sada, idemo dalje,
kako se snalazim danas?

Svijet je puno veća pedijatrija.

Srećom, uz sebe imam svoj vjerni štap,

duži od štapova
koje većina slijepaca koristi.

Zovem ga svojim štapom slobode.

Spriječit će me, na primjer,

od nedostojanstvenog odlaska
s pozornice. (Smijeh)

Vidim taj rub.

Prije su nas upozorili
da su se sve zamislive nesreće

dogodile govornicima
ovdje na pozornici.

Nemam namjeru dodati još jedan primjer.

Ali dalje od toga,

većina vas me mogla čuti kako pucketam
dok sam dolazio na pozornicu --

(Pucketanje) --

sa svojim jezikom.

To su bljeskovi zvuka

koji odlaze i reflektiraju se
o podloge koje me okružuju,

poput sonara šišmiša,

te mi se vraćaju u uzorcima,
s djelićima informacija,

baš kao što svjetlo radi u vašem slučaju.

Moj mozak, zahvaljujući mojim roditeljima,

je aktiviran kako bi stvarao slike
u mojoj vidnoj kori mozga,

koju sada zovemo slikovnim sustavom,

od tih uzoraka informacija,
slično kao što vaš mozak to radi.

Zovem to procesirajućim
bljeskovnim sonarom.

Tako sam naučio vidjeti
kroz svoju sljepoću,

upravljati svojim putovanjem

kroz mračne nepoznanice
vlastitih izazova,

što mi je pridonijelo nadimak

˝izvanredni Batman,˝

Sada, Batmana ću prihvatiti.

Šišmiši su cool. Batman je cool.

Ali nisam odgojen kako bi se smatrao
ni na koji način izvanrednim.

Uvijek sam se smatrao
jednakim poput bilo koga

tko plovi kroz mračne nepoznanice
vlastitih izazova.

Je li to toliko nevjerojatno?

Ne koristim svoje oči,
koristim svoj mozak.

Sada, netko, negdje,

mora misliti kako je to nevjerojatno,
jer u suprotnom ne bih bio ovdje,

ali razmislimo na trenutak o tome.

Svi vi

koji se suočavate ili ste se
ikada suočili s izazovima,

podignite ruku.

Vuuš. OK.

Puno ruka se trenutno diže,
samo da prebrojim glave.

(Pucketanje)

Ovo će potrajati.
(Pucketanje) (Smijeh)

OK, puno je ruka u zraku.

Zadržite ih gore. Imam ideju.

Svi vi koji koristite svoj mozak
prilikom nošenja s izazovima,

spustite svoje ruke.

OK, svi koji još uvijek imaju ruke u zraku

imaju izazove za sebe. (Smijeh)

Dakle, svi se suočavamo s izazovima

i svi se suočavamo s
mračnim nepoznanicama,

koje su endemske za većinu izazova,
što je ono čega se većina nas boji, OK?

Ali, svi mi imamo mozgove

koji nam omogućuju, koji se aktiviraju
kako bi nam omogućili

upravljanje našim putovanjima
kroz te izazove. OK?

Poanta ovoga: Došao sam ovdje

i -- (Pucketanje) -- nisu mi željeli reći

gdje se nalazi pult.

Dakle, ne možete vjerovati
tim TED ljudima.

˝Pronađi sam˝, rekli su,

Dakle -- (Smijeh)

I povratna informacija od sustava najava nije uopće od pomoći.

Sada vam predstavljam izazov.

Možete li svi zatvoriti oči
na trenutak, OK?

Naučit ćete nešto o
bljeskovnom sonaru.

Proizvest ću zvuk.

Držat ću ovu ploču ispred
sebe, ali ju neću pomaknuti.

Slušajte zvuk na trenutak.

Ššššššššššššš.

OK, ništa zanimljivo.

Sada, slušajte što se dogodi
s istim zvukom

kada pomaknem ploču.

Ššššššššššš.
(Visina tona postaje viša i niža)

Ne znate moć
tamne strane.

(Smijeh)

Nisam mogao odoljeti.

OK, sada nastavite žmiriti

jer, jeste li čuli razliku?

OK. Sada, idemo biti sigurni.

Kao vaš izazov,

recite mi, samo recite ˝sada˝
kada čujete da se ploča počinje micati.

OK? Krenut ćemo polako u ovo.

Ššššššš.

Publika: Sada.
Daniel Kish: Dobro. Odlično.

Otvorite oči.

U redu. Dakle svega par centimetara

i uočili ste razliku.

Iskusili ste sonar.

Svi biste bili odlični slijepci.
(Smijeh)

Pogledajmo što se može dogoditi

kada se ovom aktivacijskom procesu

da malo vremena i pozornosti.

(Video) Juan Ruiz: Ovo je kao
što vi ljudi možete vidjeti s vašim očima,

a mi možemo vidjeti s našim ušima.

Brian Bushway: Nije stvar u uživanju
u tome više ili manje,

već je stvar u uživanju u tome
na različit način.

Shawn Marsolais: Ide ravno.
DK: Da.

SM: I onda se postupno
ponovno spušta dolje.

DK: Da!
SM: Ovo je zapanjujuće.

Kao da mogu vidjeti auto. Sveta majko!

J. Louchart: Volim biti slijep.

Kada bih imao priliku, iskreno,
ne bih opet imao vid.

JR: Što je veći cilj,
što ćete se s više prepreka suočiti,

i s druge strane tog cilja

je pobjeda.

[Na talijanskom]

(Pljesak)

DK: Sada, izgledaju li ovi
ljudi prestrašeno?

Ne baš.

Dostavili smo aktivacijski trening

desecima tisuća slijepih ljudi
i onima koji vide iz svih područja

u gotovo 40 zemalja.

Kada slijepi uče vidjeti,

oni koji vide se osjećaju nadahnuto

naučiti vidjeti bolje, jasnije,
s manje straha,

jer ovo služi kao primjer
neizmjerne sposobnosti u svim nama

za navigiranje kroz bilo koji tip izazova,
kroz bilo koji oblik mraka,

do nazamislivih otkrića

kada smo aktivirani.

Želim vam svima najaktiviranije putovanje.

Puno vam hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Daniel, prijatelju.

Kao što znam, možeš vidjeti,
ovo je spektakularna ovacija na TED-u.

Hvala ti na nevjerojatnom govoru.

Samo još jedno pitanje o tvom svijetu,
tvom unutarnjem svijetu kojeg gradiš.

Smatramo da imamo stvari u našem svijetu
koje ti kao slijepac nemaš,

no kako izgleda tvoj svijet?

Što ti to imaš, a mi nemamo?

DK: Pogled od tristo šezdeset stupnjeva,

dakle moj sonar funkcionira jednako dobro
iza mene, kao i ispred mene.

Funkcionira iza uglova.

Funkcionira preko podloga.

Općenito, to je neka vrsta nejasne
trodimenzijske geometrije.

Jedan od mojih učenika, koji je sada
postao trener,

kada je izgubio vid,
nakon par mjeseci

dok je sjedio u svojoj trokatnici

shvatio je da može čuti sve što
se događa širom kuće:

razgovore, ljude u kuhinji,
ljude u kupaonici,

nekoliko katova udaljene,
nekoliko zidova udaljene.

Rekao je da je to poput
gledanja uz pomoć X-zraka.

CA: Kako zamišljaš prostor
u kojem se trenutno nalaziš?

Kako zamišljaš ovaj teatar?

DK: Puno zvučnika, očito.

Zanimljivo je to.
Kada se ljudi glasaju,

dok se smiju, vrpolje se,
dok piju ili ispuhuju nos

ili što god, sve čujem.

Čujem i najmanji pokret
koji svaki pojedinac napravi.

Ništa od toga ne uzmakne mojoj pažnji,

i onda iz perspektive sonara,

veličina prostorije, zakrivljenost
publike oko pozornice,

visina prostorije.

Kao što sam rekao, sve je to
neka vrsta trodimenzionalne geometrije

svugdje oko mene.

CA: Pa, Daniel, učinio si
nevjerojatan posao

pomažući nam svima vidjeti
svijet na drugi način.

Hvala ti puno na tome, uistinu.
DK: Hvala tebi.

(Pljesak)