(Pucketanje) Rođen sam s bilateralnim retinoblastomom, tumorom mrežnice. Moje desno oko je odstranjeno kada sam imao sedam mjeseci. Imao sam 13 mjeseci kada su odstranili moje lijevo oko. Prva stvar koju sam napravio nakon buđenja poslije zadnje operacije, izašao sam iz kolijevke i počeo sam lutati po odjelu intenzivnog liječenja pedijatrije, vjerojatno tražeći onoga koji mi je ovo učinio. (Smijeh) Očigledno, lutanje po pedijatriji bez očiju mi nije predstavljalo problem. Problem je bio kada me uhvate. Utisci o sljepoći su ti koji predstavljaju puno veću prijetnju slijepim ljudima od same sljepoće. Razmislite na trenutak o vlastitim stajalištima o sljepoći. Razmislite o svojim reakcijama kada sam tek došao na pozornicu, ili o vjerojatnosti da vi oslijepite, ili vaši voljeni. Teror je većini nas neshvatljiv, jer za sljepoću se smatra da uklanja neznanje i nesvjesnost, nesretnog izlaganja razaranju mračne nepoznatosti. Kako poetično. Srećom za mene, moji roditelji nisu bili poetični. Bili su pragmatični. Razumjeli su da su neznanje i strah samo stanja uma, a um je prilagodljiv. Smatrali su kako trebam odrastati uživajući iste slobode i obveze kao i svi drugi. Njihovim riječima, iselit ću se -- što i jesam kada sam napunio 18 -- plaćat ću porez -- hvala -- (Smijeh) -- i znali su razliku između ljubavi i straha. Strah nas imobilizira prilikom suočavanja s izazovima. Znali su da bi sljepoća predstavljala značajan izazov. Nisam odgojen sa strahom. Stavljali su moju slobodu prije svega, jer to je ono što ljubav čini. Sada, idemo dalje, kako se snalazim danas? Svijet je puno veća pedijatrija. Srećom, uz sebe imam svoj vjerni štap, duži od štapova koje većina slijepaca koristi. Zovem ga svojim štapom slobode. Spriječit će me, na primjer, od nedostojanstvenog odlaska s pozornice. (Smijeh) Vidim taj rub. Prije su nas upozorili da su se sve zamislive nesreće dogodile govornicima ovdje na pozornici. Nemam namjeru dodati još jedan primjer. Ali dalje od toga, većina vas me mogla čuti kako pucketam dok sam dolazio na pozornicu -- (Pucketanje) -- sa svojim jezikom. To su bljeskovi zvuka koji odlaze i reflektiraju se o podloge koje me okružuju, poput sonara šišmiša, te mi se vraćaju u uzorcima, s djelićima informacija, baš kao što svjetlo radi u vašem slučaju. Moj mozak, zahvaljujući mojim roditeljima, je aktiviran kako bi stvarao slike u mojoj vidnoj kori mozga, koju sada zovemo slikovnim sustavom, od tih uzoraka informacija, slično kao što vaš mozak to radi. Zovem to procesirajućim bljeskovnim sonarom. Tako sam naučio vidjeti kroz svoju sljepoću, upravljati svojim putovanjem kroz mračne nepoznanice vlastitih izazova, što mi je pridonijelo nadimak ˝izvanredni Batman,˝ Sada, Batmana ću prihvatiti. Šišmiši su cool. Batman je cool. Ali nisam odgojen kako bi se smatrao ni na koji način izvanrednim. Uvijek sam se smatrao jednakim poput bilo koga tko plovi kroz mračne nepoznanice vlastitih izazova. Je li to toliko nevjerojatno? Ne koristim svoje oči, koristim svoj mozak. Sada, netko, negdje, mora misliti kako je to nevjerojatno, jer u suprotnom ne bih bio ovdje, ali razmislimo na trenutak o tome. Svi vi koji se suočavate ili ste se ikada suočili s izazovima, podignite ruku. Vuuš. OK. Puno ruka se trenutno diže, samo da prebrojim glave. (Pucketanje) Ovo će potrajati. (Pucketanje) (Smijeh) OK, puno je ruka u zraku. Zadržite ih gore. Imam ideju. Svi vi koji koristite svoj mozak prilikom nošenja s izazovima, spustite svoje ruke. OK, svi koji još uvijek imaju ruke u zraku imaju izazove za sebe. (Smijeh) Dakle, svi se suočavamo s izazovima i svi se suočavamo s mračnim nepoznanicama, koje su endemske za većinu izazova, što je ono čega se većina nas boji, OK? Ali, svi mi imamo mozgove koji nam omogućuju, koji se aktiviraju kako bi nam omogućili upravljanje našim putovanjima kroz te izazove. OK? Poanta ovoga: Došao sam ovdje i -- (Pucketanje) -- nisu mi željeli reći gdje se nalazi pult. Dakle, ne možete vjerovati tim TED ljudima. ˝Pronađi sam˝, rekli su, Dakle -- (Smijeh) I povratna informacija od sustava najava nije uopće od pomoći. Sada vam predstavljam izazov. Možete li svi zatvoriti oči na trenutak, OK? Naučit ćete nešto o bljeskovnom sonaru. Proizvest ću zvuk. Držat ću ovu ploču ispred sebe, ali ju neću pomaknuti. Slušajte zvuk na trenutak. Ššššššššššššš. OK, ništa zanimljivo. Sada, slušajte što se dogodi s istim zvukom kada pomaknem ploču. Ššššššššššš. (Visina tona postaje viša i niža) Ne znate moć tamne strane. (Smijeh) Nisam mogao odoljeti. OK, sada nastavite žmiriti jer, jeste li čuli razliku? OK. Sada, idemo biti sigurni. Kao vaš izazov, recite mi, samo recite ˝sada˝ kada čujete da se ploča počinje micati. OK? Krenut ćemo polako u ovo. Ššššššš. Publika: Sada. Daniel Kish: Dobro. Odlično. Otvorite oči. U redu. Dakle svega par centimetara i uočili ste razliku. Iskusili ste sonar. Svi biste bili odlični slijepci. (Smijeh) Pogledajmo što se može dogoditi kada se ovom aktivacijskom procesu da malo vremena i pozornosti. (Video) Juan Ruiz: Ovo je kao što vi ljudi možete vidjeti s vašim očima, a mi možemo vidjeti s našim ušima. Brian Bushway: Nije stvar u uživanju u tome više ili manje, već je stvar u uživanju u tome na različit način. Shawn Marsolais: Ide ravno. DK: Da. SM: I onda se postupno ponovno spušta dolje. DK: Da! SM: Ovo je zapanjujuće. Kao da mogu vidjeti auto. Sveta majko! J. Louchart: Volim biti slijep. Kada bih imao priliku, iskreno, ne bih opet imao vid. JR: Što je veći cilj, što ćete se s više prepreka suočiti, i s druge strane tog cilja je pobjeda. [Na talijanskom] (Pljesak) DK: Sada, izgledaju li ovi ljudi prestrašeno? Ne baš. Dostavili smo aktivacijski trening desecima tisuća slijepih ljudi i onima koji vide iz svih područja u gotovo 40 zemalja. Kada slijepi uče vidjeti, oni koji vide se osjećaju nadahnuto naučiti vidjeti bolje, jasnije, s manje straha, jer ovo služi kao primjer neizmjerne sposobnosti u svim nama za navigiranje kroz bilo koji tip izazova, kroz bilo koji oblik mraka, do nazamislivih otkrića kada smo aktivirani. Želim vam svima najaktiviranije putovanje. Puno vam hvala. (Pljesak) Chris Anderson: Daniel, prijatelju. Kao što znam, možeš vidjeti, ovo je spektakularna ovacija na TED-u. Hvala ti na nevjerojatnom govoru. Samo još jedno pitanje o tvom svijetu, tvom unutarnjem svijetu kojeg gradiš. Smatramo da imamo stvari u našem svijetu koje ti kao slijepac nemaš, no kako izgleda tvoj svijet? Što ti to imaš, a mi nemamo? DK: Pogled od tristo šezdeset stupnjeva, dakle moj sonar funkcionira jednako dobro iza mene, kao i ispred mene. Funkcionira iza uglova. Funkcionira preko podloga. Općenito, to je neka vrsta nejasne trodimenzijske geometrije. Jedan od mojih učenika, koji je sada postao trener, kada je izgubio vid, nakon par mjeseci dok je sjedio u svojoj trokatnici shvatio je da može čuti sve što se događa širom kuće: razgovore, ljude u kuhinji, ljude u kupaonici, nekoliko katova udaljene, nekoliko zidova udaljene. Rekao je da je to poput gledanja uz pomoć X-zraka. CA: Kako zamišljaš prostor u kojem se trenutno nalaziš? Kako zamišljaš ovaj teatar? DK: Puno zvučnika, očito. Zanimljivo je to. Kada se ljudi glasaju, dok se smiju, vrpolje se, dok piju ili ispuhuju nos ili što god, sve čujem. Čujem i najmanji pokret koji svaki pojedinac napravi. Ništa od toga ne uzmakne mojoj pažnji, i onda iz perspektive sonara, veličina prostorije, zakrivljenost publike oko pozornice, visina prostorije. Kao što sam rekao, sve je to neka vrsta trodimenzionalne geometrije svugdje oko mene. CA: Pa, Daniel, učinio si nevjerojatan posao pomažući nam svima vidjeti svijet na drugi način. Hvala ti puno na tome, uistinu. DK: Hvala tebi. (Pljesak)