Nadolazeća kriza s antibioticima

Antibiotici spašavaju živote. Ali ih jednostavno previše koristimo, često i u svrhe nenamijenjene spašavanju života, kao što je liječenje gripe ili uzgoj jeftinijih pilića. Istraživač Ramanan Laxminarayan tvrdi kako je rezultat toga prestanak djelovanja tih lijekova na sve ljude, jer bakterije koje napadaju postaju sve više otporne. Poziva nas sve, i pacijente i liječnike podjednako, da razmislimo o antibioticima i njihovoj trenutačnoj učinkovitosti kao o ograničenom resursu te da dvaput razmislimo prije nego li ih upotrijebimo. Otrežnjujući pogled na to kako globalni medicinski trendovi mogu imati značajni negativan učinak.

Prvi pacijent liječen antibioticima

bio je policajac u Oxfordu.

Na njegov slobodan dan,

ogrebao se o trn ruže radeći u vrtu.

Ta je mala ogrebotina postala inficirana.

Tijekom sljedećih dana,
glava mu je natekla

od gnojnih čireva

i oko mu je bilo toliko inficirano

da su mu ga morali izvaditi.

Do kraja veljače 1941. godine,

ovaj je jadni čovjek bio na rubu smrti.

Nalazio se u Radcliffe ambulanti u Oxfordu

i, na njegovu sreću,

mali tim liječnika

predvođen doktorom Howardom Floreyem

uspio je sintetizirati

veoma malu količinu penicilina,

lijeka kojeg je otkrio

Alexander Fleming 12 godina prije,

ali nikada nije primijenjen na čovjeka

i nitko nije znao hoće li lijek djelovati,

sadrži li nečistoće koje bi
mogle ubiti pacijenta,

ali su Florey i njegov tim shvatili

da ako već moraju,
mogli bi ga upotrijebiti

na nekome tko će svakako umrijeti.

Tako su Albertu Alexanderu,

oxfordskom policajcu, dali lijek

i unutar 24 sata,

počeo se oporavljati.

Spustila mu se temperatura,
vratio mu se apetit.

Drugog mu je dana bilo puno bolje.

Počelo im je nedostajati penicilina

pa bi trčali s njegovim urinom

preko ceste, kako bi resintetizirali
penicilin iz njegova urina

i ponovno mu ga dali,

i to je uspijevalo.

Četvrti je dan bio
na dobrom putu oporavka.

To je bilo čudo.

Peti dan su ostali bez penicilina

i siroti je čovjek preminuo.

Tako da ta priča nije završila baš lijepo,

ali, na sreću milijuna drugih ljudi,

kao ovog djeteta liječenog
u ranim 1940-ima,

koje je umiralo od sepse

i koje se u samo šest dana,
kao što možete vidjeti,

oporavilo zahvaljujući ovom
čudesnom lijeku, penicilinu.

Milijuni su preživjeli

i globalno zdravstvo se transformiralo.

Antibiotici su se koristili

za pacijente poput ovih,

ali korišteni su i veoma neozbiljno

u nekim slučajevima,

za liječenje samo prehlade ili gripe,

koje ne bi reagirale na antibiotik.

Također su korišteni u velikim količinama

ne-terapeutski, odnosno
u malim koncentracijama

za brži rast pilića i svinja.

Samo kako bi smanjili cijenu mesa
za nekoliko penija,

potrošili smo mnogo antibiotika
na životinje,

ne za liječenje, ne za bolesne životinje,

već prvenstveno za potpomognut rast.

Kamo nas je to dovelo sada?

U osnovi, masivna upotreba antibiotika

diljem svijeta

nametnula je tako veliki
selektivni pritisak na bakterije

da je sada otpornost postala problem

jer su opstale samo

rezistentne bakterije.

Siguran sam da ste svi
čitali o ovome u novinama,

da ste vidjeli ovo u svakom časopisu

na koji ste naišli,

ali stvarno želim da u potpunosti shvatite

važnost ovog problema

Ovo je ozbiljno.

Sljedeći dijapozitiv prikazuje otpornost
acinetobactera na karbapenem.

Acinetobacter je gadna bolnička bakterija,

i karbapenem je poprilično

najjača vrsta antibiotika

kojom možemo napasti ovu bakteriju.

Možete vidjeti da je u 1999.

ovo bio uzorak otpornosti.

većinom ispod 10 posto
širom Sjedinjenih Država.

Sada pogledajte što se događa
kada pokrenemo video.

Ne znam gdje živite,

ali gdjegod to bilo,
zasigurno je puno gore sada

nego što je bilo 1999. godine.

To je problem s otpornošću na antibiotike.

Ovo je globalno pitanje

koji jednako pogađa
i bogate i siromašne zemlje,

i u njegovoj srži,
mogli biste pitati

nije li to zapravo samo medicinski problem?

Ako bismo naučili doktore
ne koristiti antibiotike toliko,

ako bismo naučili pacijente
ne zahtijevati antibiotike,

možda ovo zapravo ne bi bio problem

i možda bi farmaceutske kompanije

trebale više raditi na razvoju

više antibiotika.

No, ispada da postoji nešto fundamentalno
u vezi s antibioticima

što ih razlikuje od drugih lijekova,

a to je da ako ja
zloupotrijebim antibiotike

ili ako koristim antibiotike,

nisam samo ja pogođen,
već su i drugi ljudi pogođeni

na isti način kao da odlučim
odvesti se na posao

ili otići negdje avionom,

troškovi koje nametnem drugima

kroz globalne klimatske promjene
prisutni su svugdje

i ja ne uzimam, nužno, te troškove u obzir.

Ovo je ono što bi ekonomisti
mogli nazvati problemom zajednice,

i problem zajednice je točno

ono s čim se suočavamo
i u slučaju antibiotika:

da ne uzimamo u obzir —

i mi, uključujući pojedince, pacijente,

bolnice, čitav zdravstveni sustav —

ne uzimamo u obzir troškove
koje oni nameću drugima

načinom na koji su antibiotici
zapravo korišteni.

Ovaj je problem sličan

drugome području za koje svi znamo,

a to je upotreba goriva i energije,

i naravno, upotreba energije

i iscrpljuje energiju kao što i

vodi do lokalnog zagađenja
i klimatskih promjena.

I tipično, u slučaju energije,

postoje dva načina na koja se može
nositi s problemom.

Jedan je da bolje koristimo
naftu koju imamo,

što je analogno boljoj upotrebi

postojećih antibiotika,

a to možemo učiniti na brojne načine

o kojima ćemo pričati ubrzo,

dok je druga opcija poticanje traženja
novih naftnih bušotina,

odnosno, u slučaju antibiotika,
traženje novih antibiotika.

Ovo dva načina nisu odvojena.

Povezani su, jer ako mnogo ulažemo

u nove naftne bušotine,

smanjujemo poticaje za očuvanje nafte

i to će se na isti način
dogoditi s antibioticima.

Događa se i obrnuto,

ako prigodno koristimo naše antibiotike,

ne moramo nužno ulagati

u razvoj novih lijekova.

Ako ste mislili da je ovo dvoje u cjelosti,

potpuno balansirano
između ove dvije opcije,

mogli bi razmotriti činjenicu da

je ovo zapravo igra koju igramo.

To je zapravo igra koevolucije,

a koevolucija je, na ovoj slici,

između geparda i gazela.

Gepardi su evoluirali
tako da trče brže,

jer da ne trče brže

ne bi imali što jesti za ručak.

Gazele su evoluirale da trče brže jer

ako ne bi trčale brže,
one bi postale ručak.

To je igra koju mi
igramo protiv bakterija,

samo što mi nismo gepardi,

mi smo gazele,

i bakterija bi,

samo za vrijeme ovog kratkog govora,

dobila djecu i unuke,

i shvatila kako biti rezistentna

samo putem selekcije
te probom i pogreškom,

pokušavajući neprestano iznova.

S obzirom na to, kako
ostati ispred bakterija?

Imamo procese otkrivanja lijekova,

provjeravanje molekula,

imamo klinička ispitivanja,

i onda kada mislimo da imamo lijek,

onda imamo regulatorni proces
Uprave za hranu i lijekove.

Nakon što prođemo kroz to sve,

onda pokušavamo ostati korak ispred

bakterija.

Jasno je da je ovo igra koja
ne može biti održana,

ili koja se može pobijediti

samo inovacijama kako biti u prednosti.

Moramo usporiti tempo koevolucije,

i postoje ideje koje možemo
posuditi od energije

i koje su od pomoći kada razmišljamo

kako bi to mogli napraviti u slučaju

antibiotika, također.

Ako razmislite kako se nosimo s

cijenom energije, na primjer,

uzimamo u obzir porez na emisije,

što znači da namećemo trošak zagađenja

ljudima koji zapravo koriste tu energiju.

Mogli bi razmotriti da isto
učinimo s antibioticima,

i možda bi to osiguralo da se antibiotici

zapravo umjesno koriste.

Postoje subvencije za čistu energiju,

koja koristi goriva koja ne zagađuju toliko

ili možda ne treba fosilna goriva.

Analogija je slijedeća: možda se trebamo

udaljiti od upotrebe antibiotika,

i ako razmislite o tome, koje su
dobre zamjene za antibiotike?

Izgleda da bi bilo što što smanjuje

potrebu za antibioticima
stvarno funkcioniralo,

tako da bi to moglo uključivati
bolju kontrolu bolničkih infekcija

ili cijepljenje ljudi,

pogotovo protiv sezonske gripe.

Sezonska je, gripa vjerojatno,

najveći pokretač upotrebe antibiotika,

kako u ovoj zemlji, tako
i u mnogim drugim zemljama,

i to bi stvarno moglo pomoći.

Treća bi opcija mogla uključiti
nešto poput razmjenjivih kvota.

Ovo se može činiti kao daleki scenarij,

ali ako razmotrimo činjenicu da možda

nećemo imati antibiotika
za mnoge ljude s infekcijama,

mogli bi uzeti u obzir
činjenicu da bi možda

željeli raspodijeliti tko bi
trebao zapravo korisiti

neke od tih antibiotika od drugih,

i to bi mogli biti na bazi
kliničke potrebe

ali i na bazi cijene.

Zasigurno i educiranje potrošača pomaže.

Veoma često, ljudi
previše koriste antibiotike

ili previše propisuju bez da, nužno,

znaju da to rade

pa su se mehanizmi koji
daju podatke o rezultatima

pokazali korisnima,

također, i na energiji-

kada kažete nekome da troši

puno energije tijekom špice,

skloni su smanjiti potrošnju,

i isti je primjer izveden

i u slučaju antibiotika.

Bolnica u St. Louisu bi, u biti, postavila

na tablu imena kirurga

poredana po tome koliko
su antibiotika koristili

u prethodnom mjesecu,

i to je čisto bila povratna informacija,

nije bilo nikakvog posramljivanja,

nego je, u osnovi, pružilo
neke informacije

kirurzima i možda ih potaklo da razmisle

kako koriste antibiotike.

Također je mnogo toga moguće napraviti

s aspekta opskrbe.

Ako pogledate cijenu penicilina,

trošak po danu iznosi oko 10 centa.

To je relativno jeftin lijek.

Ako uzmete lijekove otkrivene od tada-

linezolid ili daptomicin-

oni su značajno skuplji,

tako da se svijetu naviknutom plaćati
10 centi po danu za antibiotike,

ideja plaćanja 180 dolara po danu

čini puno.

No, što nam to zapravo govori?

Cijena nam govori

da više ne bi trebali

uzimati jeftine, učinkovite
antibiotike zdravo za gotovo

u doglednoj budućnosti,

i cijena nam je signal

da bi možda trebali obraćati

puno više pažnje očuvanju.

Cijena je, također, signal

da bi možda trebali početi
gledati na druge tehnologije,

na isti način na koji su
cijene benzina signal

i pokretna sila za, na primjer,

razvoj električnih auta.

Cijene su važan signal

i moramo obratiti pozornost,

ali, isto tako moramo
u obzir uzeti činjenicu da

iako se ove visoke cijene čine
neobičnima za antibiotike,

zanemarive su u usporedbi
s dnevnim cijenama

nekih lijekova za rak,

koji mogu spasiti pacijentov život samo
za nekoliko mjeseci ili možda godinu,

dok bi antibiotici, potencijalno,

spasili pacijentov život zauvijek.

Tako da će ovo uključivati

potpuno novi preokret u pristupu,

to je, također, zastrašujuć preokret jer

u mnogim djelovima ove zemlje,

u mnogim djelovima svijeta,

ideja plaćanja 200 dolara

za dan liječenja antibioticima

je jednostavno nezamisliva.

Trebamo razmisliti o tome.

Postoje opcije zaštitne mreže,

odnosno, druge alternativne tehnologije

na kojima ljudi rade.

One uključuju bakteriofage, probiotike,

međustanična komunikacija, sinbiotici.

Sve su to korisni putevi
koje treba istražiti

i postati će još unosniji

kada cijena novih antibiotika počne rasti,

a vidjeli smo da tržište odgovara,

i vlada sada razmatra

načine poticanja razvoja novih antibiotika.

Ali tu postoje izazovi.

Ne želimo samo bacati novac.

Želimo biti u mogućnosti

uložiti u novi antibiotik

na načine da zapravo ohrabrimo

umjesnu upotrebu i prodaju tih antibiotika,

a upravo je to izazov.

Vraćajući se na te tehnologije,

svi ćete se prisjetiti rečenice
iz onog poznatog

filma o dinosaurima: "Priroda će pronaći put."

Tako da ovo nisu trajna rješenja.

Stvarno to moramo zapamtiti,
kakva god tehnologija bila,

priroda će naći način kako ju izbjeći.

Mogli bi pomisliti da je ovo problem

samo sa antibioticima i bakterijama,

ali ispostavilo se da imamo točno isti,

identični problem i
u mnogim drugim područjima,

s tuberkulozom otpornom na više lijekova,

što je ozbiljan problem
u Indiji i Južnoj Africi.

Tisuće pacijenata umire jer

su zamjenski lijekovi toliko skupi,

a, u nekim slučajevima, ni oni ne djeluju

i imate ekstremno otpornu tuberkulozu.

Virusi postaju rezistentni.

Poljoprivredni štetnici. Paraziti malarije.

Trenutno, veliki dio svijeta ovisi o

jednom lijeku, artemisininima,

za liječenje malarije.

Otpornost na artemisinin se već pojavila

i ako ona postane široko rasprostranjena,

riskiramo

jedini lijek koji imamo za liječenje
malarije širom svijeta

na siguran i efikasan način.

Komarci razvijaju otpornost.

Ako imate djecu, vjerojatno znate za uši,

a ako ste iz New Yorka,

znam da su tamo specijalnost stjenice.

One su također rezistentne.

Moramo proučiti i primjer preko bare.

Ispada da su i štakori otporni na otrove.

Ono što je zajedničko
svim ovim stvarima je

da smo imali ove tehnologije

za kontrolu prirode samo za
proteklih 70, 80 ili 100 godina

i u trenutku

smo potratili našu mogućnost kontrole,

jer nismo prepoznali da će

prirodna selekcija i evolucija pronaći

način da se osveti,

i moramo potpuno promisliti

kako ćemo koristiti

mjere za kontrolu bioloških organizama,

i promisliti kako ćemo poticati

razvoj, uvođenje,

u slučaju propisivanja antibiotika

i korištenje vrijednih resursa.

I sada stvarno trebamo
početi razmišljati o njima

kao o prirodnim resursima.

I tako stojimo na raskrižju.

Opcija je proći kroz ta razmišljanja

i pažljivo razmotriti poticaje

kako bi promijenili način poslovanja.

Alternativa je

svijet u kojem je čak i vlat trave

potencijalno smrtonosno oružje.

Hvala.

(Pljesak)