Prvi pacijent liječen antibioticima bio je policajac u Oxfordu. Na njegov slobodan dan, ogrebao se o trn ruže radeći u vrtu. Ta je mala ogrebotina postala inficirana. Tijekom sljedećih dana, glava mu je natekla od gnojnih čireva i oko mu je bilo toliko inficirano da su mu ga morali izvaditi. Do kraja veljače 1941. godine, ovaj je jadni čovjek bio na rubu smrti. Nalazio se u Radcliffe ambulanti u Oxfordu i, na njegovu sreću, mali tim liječnika predvođen doktorom Howardom Floreyem uspio je sintetizirati veoma malu količinu penicilina, lijeka kojeg je otkrio Alexander Fleming 12 godina prije, ali nikada nije primijenjen na čovjeka i nitko nije znao hoće li lijek djelovati, sadrži li nečistoće koje bi mogle ubiti pacijenta, ali su Florey i njegov tim shvatili da ako već moraju, mogli bi ga upotrijebiti na nekome tko će svakako umrijeti. Tako su Albertu Alexanderu, oxfordskom policajcu, dali lijek i unutar 24 sata, počeo se oporavljati. Spustila mu se temperatura, vratio mu se apetit. Drugog mu je dana bilo puno bolje. Počelo im je nedostajati penicilina pa bi trčali s njegovim urinom preko ceste, kako bi resintetizirali penicilin iz njegova urina i ponovno mu ga dali, i to je uspijevalo. Četvrti je dan bio na dobrom putu oporavka. To je bilo čudo. Peti dan su ostali bez penicilina i siroti je čovjek preminuo. Tako da ta priča nije završila baš lijepo, ali, na sreću milijuna drugih ljudi, kao ovog djeteta liječenog u ranim 1940-ima, koje je umiralo od sepse i koje se u samo šest dana, kao što možete vidjeti, oporavilo zahvaljujući ovom čudesnom lijeku, penicilinu. Milijuni su preživjeli i globalno zdravstvo se transformiralo. Antibiotici su se koristili za pacijente poput ovih, ali korišteni su i veoma neozbiljno u nekim slučajevima, za liječenje samo prehlade ili gripe, koje ne bi reagirale na antibiotik. Također su korišteni u velikim količinama ne-terapeutski, odnosno u malim koncentracijama za brži rast pilića i svinja. Samo kako bi smanjili cijenu mesa za nekoliko penija, potrošili smo mnogo antibiotika na životinje, ne za liječenje, ne za bolesne životinje, već prvenstveno za potpomognut rast. Kamo nas je to dovelo sada? U osnovi, masivna upotreba antibiotika diljem svijeta nametnula je tako veliki selektivni pritisak na bakterije da je sada otpornost postala problem jer su opstale samo rezistentne bakterije. Siguran sam da ste svi čitali o ovome u novinama, da ste vidjeli ovo u svakom časopisu na koji ste naišli, ali stvarno želim da u potpunosti shvatite važnost ovog problema Ovo je ozbiljno. Sljedeći dijapozitiv prikazuje otpornost acinetobactera na karbapenem. Acinetobacter je gadna bolnička bakterija, i karbapenem je poprilično najjača vrsta antibiotika kojom možemo napasti ovu bakteriju. Možete vidjeti da je u 1999. ovo bio uzorak otpornosti. većinom ispod 10 posto širom Sjedinjenih Država. Sada pogledajte što se događa kada pokrenemo video. Ne znam gdje živite, ali gdjegod to bilo, zasigurno je puno gore sada nego što je bilo 1999. godine. To je problem s otpornošću na antibiotike. Ovo je globalno pitanje koji jednako pogađa i bogate i siromašne zemlje, i u njegovoj srži, mogli biste pitati nije li to zapravo samo medicinski problem? Ako bismo naučili doktore ne koristiti antibiotike toliko, ako bismo naučili pacijente ne zahtijevati antibiotike, možda ovo zapravo ne bi bio problem i možda bi farmaceutske kompanije trebale više raditi na razvoju više antibiotika. No, ispada da postoji nešto fundamentalno u vezi s antibioticima što ih razlikuje od drugih lijekova, a to je da ako ja zloupotrijebim antibiotike ili ako koristim antibiotike, nisam samo ja pogođen, već su i drugi ljudi pogođeni na isti način kao da odlučim odvesti se na posao ili otići negdje avionom, troškovi koje nametnem drugima kroz globalne klimatske promjene prisutni su svugdje i ja ne uzimam, nužno, te troškove u obzir. Ovo je ono što bi ekonomisti mogli nazvati problemom zajednice, i problem zajednice je točno ono s čim se suočavamo i u slučaju antibiotika: da ne uzimamo u obzir — i mi, uključujući pojedince, pacijente, bolnice, čitav zdravstveni sustav — ne uzimamo u obzir troškove koje oni nameću drugima načinom na koji su antibiotici zapravo korišteni. Ovaj je problem sličan drugome području za koje svi znamo, a to je upotreba goriva i energije, i naravno, upotreba energije i iscrpljuje energiju kao što i vodi do lokalnog zagađenja i klimatskih promjena. I tipično, u slučaju energije, postoje dva načina na koja se može nositi s problemom. Jedan je da bolje koristimo naftu koju imamo, što je analogno boljoj upotrebi postojećih antibiotika, a to možemo učiniti na brojne načine o kojima ćemo pričati ubrzo, dok je druga opcija poticanje traženja novih naftnih bušotina, odnosno, u slučaju antibiotika, traženje novih antibiotika. Ovo dva načina nisu odvojena. Povezani su, jer ako mnogo ulažemo u nove naftne bušotine, smanjujemo poticaje za očuvanje nafte i to će se na isti način dogoditi s antibioticima. Događa se i obrnuto, ako prigodno koristimo naše antibiotike, ne moramo nužno ulagati u razvoj novih lijekova. Ako ste mislili da je ovo dvoje u cjelosti, potpuno balansirano između ove dvije opcije, mogli bi razmotriti činjenicu da je ovo zapravo igra koju igramo. To je zapravo igra koevolucije, a koevolucija je, na ovoj slici, između geparda i gazela. Gepardi su evoluirali tako da trče brže, jer da ne trče brže ne bi imali što jesti za ručak. Gazele su evoluirale da trče brže jer ako ne bi trčale brže, one bi postale ručak. To je igra koju mi igramo protiv bakterija, samo što mi nismo gepardi, mi smo gazele, i bakterija bi, samo za vrijeme ovog kratkog govora, dobila djecu i unuke, i shvatila kako biti rezistentna samo putem selekcije te probom i pogreškom, pokušavajući neprestano iznova. S obzirom na to, kako ostati ispred bakterija? Imamo procese otkrivanja lijekova, provjeravanje molekula, imamo klinička ispitivanja, i onda kada mislimo da imamo lijek, onda imamo regulatorni proces Uprave za hranu i lijekove. Nakon što prođemo kroz to sve, onda pokušavamo ostati korak ispred bakterija. Jasno je da je ovo igra koja ne može biti održana, ili koja se može pobijediti samo inovacijama kako biti u prednosti. Moramo usporiti tempo koevolucije, i postoje ideje koje možemo posuditi od energije i koje su od pomoći kada razmišljamo kako bi to mogli napraviti u slučaju antibiotika, također. Ako razmislite kako se nosimo s cijenom energije, na primjer, uzimamo u obzir porez na emisije, što znači da namećemo trošak zagađenja ljudima koji zapravo koriste tu energiju. Mogli bi razmotriti da isto učinimo s antibioticima, i možda bi to osiguralo da se antibiotici zapravo umjesno koriste. Postoje subvencije za čistu energiju, koja koristi goriva koja ne zagađuju toliko ili možda ne treba fosilna goriva. Analogija je slijedeća: možda se trebamo udaljiti od upotrebe antibiotika, i ako razmislite o tome, koje su dobre zamjene za antibiotike? Izgleda da bi bilo što što smanjuje potrebu za antibioticima stvarno funkcioniralo, tako da bi to moglo uključivati bolju kontrolu bolničkih infekcija ili cijepljenje ljudi, pogotovo protiv sezonske gripe. Sezonska je, gripa vjerojatno, najveći pokretač upotrebe antibiotika, kako u ovoj zemlji, tako i u mnogim drugim zemljama, i to bi stvarno moglo pomoći. Treća bi opcija mogla uključiti nešto poput razmjenjivih kvota. Ovo se može činiti kao daleki scenarij, ali ako razmotrimo činjenicu da možda nećemo imati antibiotika za mnoge ljude s infekcijama, mogli bi uzeti u obzir činjenicu da bi možda željeli raspodijeliti tko bi trebao zapravo korisiti neke od tih antibiotika od drugih, i to bi mogli biti na bazi kliničke potrebe ali i na bazi cijene. Zasigurno i educiranje potrošača pomaže. Veoma često, ljudi previše koriste antibiotike ili previše propisuju bez da, nužno, znaju da to rade pa su se mehanizmi koji daju podatke o rezultatima pokazali korisnima, također, i na energiji- kada kažete nekome da troši puno energije tijekom špice, skloni su smanjiti potrošnju, i isti je primjer izveden i u slučaju antibiotika. Bolnica u St. Louisu bi, u biti, postavila na tablu imena kirurga poredana po tome koliko su antibiotika koristili u prethodnom mjesecu, i to je čisto bila povratna informacija, nije bilo nikakvog posramljivanja, nego je, u osnovi, pružilo neke informacije kirurzima i možda ih potaklo da razmisle kako koriste antibiotike. Također je mnogo toga moguće napraviti s aspekta opskrbe. Ako pogledate cijenu penicilina, trošak po danu iznosi oko 10 centa. To je relativno jeftin lijek. Ako uzmete lijekove otkrivene od tada- linezolid ili daptomicin- oni su značajno skuplji, tako da se svijetu naviknutom plaćati 10 centi po danu za antibiotike, ideja plaćanja 180 dolara po danu čini puno. No, što nam to zapravo govori? Cijena nam govori da više ne bi trebali uzimati jeftine, učinkovite antibiotike zdravo za gotovo u doglednoj budućnosti, i cijena nam je signal da bi možda trebali obraćati puno više pažnje očuvanju. Cijena je, također, signal da bi možda trebali početi gledati na druge tehnologije, na isti način na koji su cijene benzina signal i pokretna sila za, na primjer, razvoj električnih auta. Cijene su važan signal i moramo obratiti pozornost, ali, isto tako moramo u obzir uzeti činjenicu da iako se ove visoke cijene čine neobičnima za antibiotike, zanemarive su u usporedbi s dnevnim cijenama nekih lijekova za rak, koji mogu spasiti pacijentov život samo za nekoliko mjeseci ili možda godinu, dok bi antibiotici, potencijalno, spasili pacijentov život zauvijek. Tako da će ovo uključivati potpuno novi preokret u pristupu, to je, također, zastrašujuć preokret jer u mnogim djelovima ove zemlje, u mnogim djelovima svijeta, ideja plaćanja 200 dolara za dan liječenja antibioticima je jednostavno nezamisliva. Trebamo razmisliti o tome. Postoje opcije zaštitne mreže, odnosno, druge alternativne tehnologije na kojima ljudi rade. One uključuju bakteriofage, probiotike, međustanična komunikacija, sinbiotici. Sve su to korisni putevi koje treba istražiti i postati će još unosniji kada cijena novih antibiotika počne rasti, a vidjeli smo da tržište odgovara, i vlada sada razmatra načine poticanja razvoja novih antibiotika. Ali tu postoje izazovi. Ne želimo samo bacati novac. Želimo biti u mogućnosti uložiti u novi antibiotik na načine da zapravo ohrabrimo umjesnu upotrebu i prodaju tih antibiotika, a upravo je to izazov. Vraćajući se na te tehnologije, svi ćete se prisjetiti rečenice iz onog poznatog filma o dinosaurima: "Priroda će pronaći put." Tako da ovo nisu trajna rješenja. Stvarno to moramo zapamtiti, kakva god tehnologija bila, priroda će naći način kako ju izbjeći. Mogli bi pomisliti da je ovo problem samo sa antibioticima i bakterijama, ali ispostavilo se da imamo točno isti, identični problem i u mnogim drugim područjima, s tuberkulozom otpornom na više lijekova, što je ozbiljan problem u Indiji i Južnoj Africi. Tisuće pacijenata umire jer su zamjenski lijekovi toliko skupi, a, u nekim slučajevima, ni oni ne djeluju i imate ekstremno otpornu tuberkulozu. Virusi postaju rezistentni. Poljoprivredni štetnici. Paraziti malarije. Trenutno, veliki dio svijeta ovisi o jednom lijeku, artemisininima, za liječenje malarije. Otpornost na artemisinin se već pojavila i ako ona postane široko rasprostranjena, riskiramo jedini lijek koji imamo za liječenje malarije širom svijeta na siguran i efikasan način. Komarci razvijaju otpornost. Ako imate djecu, vjerojatno znate za uši, a ako ste iz New Yorka, znam da su tamo specijalnost stjenice. One su također rezistentne. Moramo proučiti i primjer preko bare. Ispada da su i štakori otporni na otrove. Ono što je zajedničko svim ovim stvarima je da smo imali ove tehnologije za kontrolu prirode samo za proteklih 70, 80 ili 100 godina i u trenutku smo potratili našu mogućnost kontrole, jer nismo prepoznali da će prirodna selekcija i evolucija pronaći način da se osveti, i moramo potpuno promisliti kako ćemo koristiti mjere za kontrolu bioloških organizama, i promisliti kako ćemo poticati razvoj, uvođenje, u slučaju propisivanja antibiotika i korištenje vrijednih resursa. I sada stvarno trebamo početi razmišljati o njima kao o prirodnim resursima. I tako stojimo na raskrižju. Opcija je proći kroz ta razmišljanja i pažljivo razmotriti poticaje kako bi promijenili način poslovanja. Alternativa je svijet u kojem je čak i vlat trave potencijalno smrtonosno oružje. Hvala. (Pljesak)