Vidimo li stvarnost takvu kakva jest?

Kognitivni znanstvenik David Hoffman pokušava odgovoriti na veliko pitanje: doživljavamo li svijet takav kakav stvarno jest.... ili takav kakav trebamo da bude? U ovome suptilno zaprepašćujućem govoru razmatra kako naši umovi za nas stvaraju stvarnost.

Volim velike misterije

i fascinira me najveći
nerazrješeni misterij u znanosti,

možda zato što je osoban.

Radi se o tome tko smo mi

i ne mogu ne biti znatiželjan.

Misterij je sljedeći:

koja je veza između vašeg mozga

i svjesnih iskustava,

kao na primjer iskustvo
okusa čokolade

ili osjeta baršuna?

Ovaj misterij nije ništa novo.

1868. je Thomas Huxley napisao:

"Kako je moguće da nešto tako nevjerojatno
kao što je stanje svijesti nastaje kao

posljedica iritacije živčanog tkiva

jednako neobjašnjivo

kao pojavljivanje duha kad Aladdin
protrlja svoju svjetiljku?"

Huxley je znao da su aktivnosti mozga

i svjesna iskustva povezana,

ali nije znao zašto.

Za znanost njegova vremena
to je bio misterij.

U godinama nakon Huxleyja

znanost je otkrila mnogo
toga o aktivnosti mozga,

ali je veza između aktivnosti mozga

i svjesnih iskustava još uvijek misterij.

Zašto? Zašto nismo više napredovali?

Neki stručnjaci misle da ne možemo
riješiti ovaj problem jer

nemamo potrebnog koncepta i inteligencije.

Ne očekujemo od majmuna da riješe
probleme iz kvantne mehanike,

i, čini se, ne možemo očekivati da
naša vrsta riješi ovaj problem.

Ja se ne slažem. Optimističan sam.

Mislim da smo jednostavno krenuli
od pogrešne pretpostavke.

Jednom kada ju ispravimo,
mogli bismo riješiti ovaj problem.

Danas bih vam želio reći
koja je to pretpostavka,

zašto je pogrešna i kako ju ispraviti.

Počnimo s pitanjem:

Vidimo li stvarnost kakva ona jest?

Otvorim oči

i doživim iskustvo koje opišem
kao metar udaljenu crvenu rajčicu.

Kao rezultat, povjerujem u to
da u stvarnosti

postoji metar udaljena crvena rajčica.

Onda zatvorim oči i moje se iskustvo
mijenja u sivo polje,

ali je li u stvarnosti još uvijek
metar udaljena crvena rajčica?

Mislim da je, ali mogu li biti u krivu?

Je li moguće da pogrešno
tumačim vlastite percepcije?

I ranije smo ih pogrešno tumačili.

Mislili smo da je Zemlja ravna
jer nam se tako činilo.

Pitagora je otkrio da smo u krivu.

Onda smo mislili da je Zemlja
nepomično središte svemira,

opet, jer nam se tako činilo.

Kopernik i Galileo otkrili su
da smo, opet, u krivu.

Galileo se onda zapitao je li
moguće da pogrešno tumačimo

iskustva i na druge načine.

Napisao je: "Smatram da okusi,
mirisi, boje i ostalo

žive u svijesti.

Stoga, da se živa bića uklone,
sve te osobine bile bi uništene."

To je zapanjujuća tvrdnja.

Bi li Galileo mogao biti u pravu?

Je li moguće da toliko
pogrešno tumačimo iskustva?

Što o tome kaže suvremena znanost?

Pa, neuroznanstvenici kažu da je
otprilike trećina moždane kore

uključena u vid.

Kada otvorite oči i gledate uokolo,

milijarde neurona i trilijuni sinapsi
su uključeni u taj proces.

To je pomalo iznenađujuće

jer, kada uopće razmišljamo o vidu,

razmišljamo o tome kao o kameri.

Jednostavno uslika objektivnu stvarnost
onakvom kakva ona jest.

Postoji dio vida koji jest poput kamere:

oko ima leću koja fokusira sliku
na stražnjem dijelu oka

gdje se nalazi 130 milijuna fotoreceptora,

tako da je oko poput
kamere od 130 megapiksela

Ali to ne objašnjava milijune neurona

i trilijune sinapsi uključenih u vid.

Što ti neuroni rade?

Neuroznanstvenici kažu da u
stvarnom vremenu stvaraju

sve oblike, predmete, boje
i pokrete koje vidimo.

Čini nam se kao da snimamo
prostoriju kakva ona jest,

ali zapravo konstruiramo sve što vidimo.

Ne konstruiramo sve odjednom,

već ono nam u tom trenutku treba.

Mnogo demonstracija ukazuje na to

da zaista konstruiramo ono što vidimo.

Pokazat ću vam samo dvije.

U ovom primjeru vidite crvene diskove
kojima su uklonjeni neki djelići,

ali ako malo okrenem diskove,

iznenada vidite 3D kocku
koja iskače iz ekrana.

Naravno, ekran je plosnat,

tako da trodimenzionalna kocka
koju doživljavate mora

biti rezultat vašeg konstruiranja.

U sljedećem primjeru

vidite svjetleće plave šipke
oštrih rubova

koje se kreću preko polja točkica.

A zapravo, nijedna se točkica ne kreće.

Samo mijenjam boju točkica od
okvira do okvira,

od plave do crne ili crne do plave.

Ali kad to radim brzo,

vaš vizualni sustav stvara
svjetleće plave poluge

oštrih rubova i u pokretu.

Postoji još mnogo primjera,
ali ovo su samo dva koja

pokazuju da konstruirate ono što vidite.

Ali, neuroznanstvenici tu ne staju.

Oni kažu da mi rekonstruiramo stvarnost.

Tako da, kada doživim iskustvo koje
opišem kao crvenu rajčicu,

ono je zapravo točna rekonstrukcija

osobina stvarne crvene rajčice

koja bi postojala čak i
kada ju ja ne gledam.

Zašto neuroznanstvenici kažu da
mi ne konstruiramo,

nego rekonstruiramo?

Standardni je argument za to

obično onaj evolucijski.

Oni naši preci koji su vidjeli točnije

imali su konkurentsku prednost nad
onima koji su vidjeli manje točno

i zbog toga su imali veće šanse
prenijeti svoje gene.

Mi smo potomci onih koji su
vidjeli točnije

tako da možemo biti sigurni da su,
u normalnim slučajevima,

naše percepcije točne.

To vidite u standardnim udžbenicima.

Jedan udžbenik, na primjer, kaže:

"Evolucijski govoreći,

vid je koristan upravo zato što
je tako točan".

Zamisao je ta da su točne percepcije
podobnije percepcije.

Daju vam prednost u preživljavanju.

No, je li to točno?

Je li to ispravna interpretacija
evolucijske teorije?

Pogledajmo prvo nekoliko
primjera iz prirode.

Australski je kukac krasnik

udubljen, sjajan i smeđe boje.

Ženka ne može letjeti.

Mužjak leti uokolo tražeći,
naravno, zgodnu ženku.

Kada ju pronađe, slijeće i pare se.

Postoji još jedna vrsta u pozadini,

Homo sapiens.

Mužjak ove vrste ima ogroman mozak

koji koristi za lov hladnog piva.

(Smijeh)

I kada ga pronađe, iskapi ga

i ponekad baci bocu u pozadinu.

Te su boce udubljene, sjajne

i odgovarajuće nijanse smeđe boje
koja intrigira te kukce.

Mužjaci nahrupe na boce u
pokušaju da se pare.

Gube zanimanje za prave ženke.

Klasičan slučaj u kojem mužjak
ostavlja ženku zbog boce!

(Smijeh) (Pljesak)

Vrsta je zamalo izumrla.

U Australiji su morali promijeniti
boce kako bi spasili kornjaše.

(Smijeh)

Mužjaci su uspješno pronalazili
ženke tisućama,

možda i milijunima godina.

Izgledalo je kao da su vidjeli stvarnost
kakva jest, ali se čini da nije tako.

Evolucija im je podvalila.

Ženka je bilo što udubljeno,
sjajno i smeđe boje,

što veće, to bolje!

(Smijeh)

Čak i kad puže po boci, mužjak
ne shvaća da je pogriješio.

Možda ćete reći da se to može dogoditi
bubama jer su jednostavna bića,

a nikako sisavcima.

Sisavci se ne oslanjaju na trikove.

Neću se zadržavati na ovome,
ali shvaćate poantu. (Smijeh)

To dovodi do važnog tehničkog pitanja:

Daje li doista prirodna selekcija prednost
viđenju stvarnosti kakva ona jest?

Srećom, ne moramo pogađati;

evolucija je matematički precizna teorija.

Možemo koristiti evolucijske jednadžbe
kako bismo to provjerili.

Možemo imati razne organizme koji
se u umjetnom svijetu natječu i

vidjeti koji će preživjeti i napredovati,

koji su osjeti podobniji.

Podobnost je ključni pojam
u tim jednadžbama.

Promotrite ovaj odrezak:

Što on čini za podobnost životinje?

Pa, gladnom lavu željnom hrane
povećava podobnost.

Sitom lavu željnom parenja
ne povećava podobnost.

A zecu u bilo kojem stanju ne
povećava podobnost,

tako da podobnost ovisi o
stvarnosti kakva ona jest, da,

ali također i o organizmu,
njegovom stanju i djelovanju.

Podobnost nije isto što i
stvarnost kakva ona jest,

i upravo je podobnost,
a ne stvarnost kakva jest

središte evolucijske jednadžbe.

U mom su se laboratoriju

odvile stotine tisuća
simulacija evolucije

s različitim, nasumičnim, svjetovima

i organizmima koji se bore za
resurse u tim svjetovima.

Neki organizmi vide čitavu stvarnost,

neki samo dio nje,

a neki vide

samo podobnost.

Tko pobjeđuje?

Žao mi je što vam ovo moram reći,
ali percepcija stvarnosti je izumrla.

U gotovo su svakoj simulaciji

oni koji uopće nisu vidjeli stvarnost

nego su okrenuti podobnosti

doveli do izumiranja sve organizme
koji doživljavaju stvarnost kakva jest.

Poanta je ta da evolucija
ne daje prednost vertikalnim

ili točnim percepcijama.

Te percepcije stvarnosti izumiru.

To je zapanjujuće.

Kako to da imamo prednost
za preživljavanje ako svijet

ne vidimo točno?

To je malo kontraproduktivno.

Ali sjetite se kukca krasnika.

Krasnik je uspio preživjeti
tisućama, možda milijunima godina

koristeći jednostavne trikove.

Ono što nam evolucijske jednadžbe govore

je da svi organizmi, uključujući i nas,
dijele istu sudbinu kao i krasnici.

Ne vidimo stvarnost kakva ona jest.

Oblikovani smo trikovima
koji nas drže na životu.

Ipak,

trebamo pomoć s intuicijom.

Kako može biti korisno to da ne
vidimo stvarnost kakva jest?

Srećom, imamo vrlo korisnu metaforu:

radna površina vašeg računala.

Pogledajte plavu ikonicu
za TED talk koji pišete.

Ona je plava i pravokutna

i u donjem je desnom uglu
radne površine.

Znači li to da je tekstna datoteka
u računalu plava,

pravokutna i u donjem
desnom uglu računala?

Naravno da ne.

Svatko tko to misli pogrešno shvaća
svrhu sučelja radne površine.

Ono ne postoji da bi prikazalo
stvarnost računala.

Zapravo, postoji da ju sakrije.

Ne želite znati o diodama

i otpornicima i svim megabajtima softvera.

Da morate misliti o tome,
nikad ne biste mogli pisati tekst

ili urediti fotografiju.

Zamisao je ta da nam je
evolucija dala sučelje

koje skriva stvarnost i upravlja
adaptivnim ponašanjem.

Vrijeme i prostor koje sada doživljavate

su vaša radna površina.

Fizički su objekti ikonice
na toj površini.

Naravno, tu je očit prigovor.

Hoffmanu, ako misliš da je vlak
koji juri 320 km/h samo

ikonica na radnoj površini,

zašto ne staneš pred njega?

I kada umreš, a s tobom i tvoja teorija,

znat ćemo da taj vlak nije samo ikonica.

Ne bih stao pred taj vlak

iz istog razloga

zbog kojeg ne bih neoprezno
tu ikonicu stavio u koš za smeće:

ne zato što ikonicu smatram doslovno --

datoteka nije doslovno plava ili
pravokutna --

ali ju shvaćam ozbiljno.

Mogao bih izgubiti tjedne rada.

Slično tomu, evolucija nas je oblikovala

perceptivnim simbolima koji nas
održavaju živima.

Trebamo ih shvatiti ozbiljno.

Ako vidite zmiju, nemojte ju uzeti.

Ako vidite liticu, nemojte skočiti s nje.

Oni su osmišljeni da bismo bili sigurni,
i moramo ih shvatiti ozbiljno.

No, to ne znači da bismo ih
trebali shvatiti doslovno.

To je logička pogreška.

Još jedan prigovor:
Ovo nije ništa novo.

Fizičari nam dugo već govore da
metal toga vlaka izgleda čvrsto,

ali je uglavnom prazan prostor
u kojem se kreću mikroskopske čestice.

Tu nema ništa novo.

Pa, ne baš.

To je kao da kažete da znate
da plava ikona na radnoj površini

nije stvarnost računala,

ali ako se poslužim povećalom
i pomno promotrim,

vidjet ću malene piksele,

a to jest stvarnost računala.

Pa, zapravo i nije tako - još ste uvijek
na radnoj površini, o tome se radi.

Te su mikroskopske čestice još
uvijek u vremenu i prostoru:

još uvijek su u korisničkom sučelju.

Ja govorim o nečemu daleko
radikalnijem od onih fizičara.

Možda ćete prigovoriti da

svi vidimo vlak i stoga

ga nitko od nas ne konstruira.

Ali sjetite se ovog primjera.

U ovom primjeru, svi vidimo kocku,

ali je ekran plosnat

tako da je kocka koju vidite
kocka koju ste konstruirali.

Svi vidimo kocku

jer svatko od nas konstruira
kocku koju vidimo.

Isto je i s vlakom.

Svi vidimo vlak jer svi vidimo
vlak koji konstruiramo,

a to je slučaj sa svim
fizičkim predmetima.

Skloni smo mišljenju da je percepcija
prozor u stvarnost kakva ona jest.

Evolucijska nam teorija govori
da je to netočna interpretacija

naših percepcija.

No, stvarnost je kao 3D radna površina

koja je osmišljena za skrivanje
složenosti stvarnog svijeta

i upravljanje adaptivnim ponašanjem.

Percipirani prostor je radna površina.

Fizički predmeti samo su ikone
na toj radnoj površini.

Mislili smo da je Zemlja ravna
jer tako izgleda.

Zatim smo mislili da je Zemlja
nepomično središte stvarnosti

jer nam tako izgleda.

Bili smo u krivu.

Pogrešno smo protumačili percepcije.

Sada vjerujemo da su prostor,
vrijeme i predmeti

priroda stvarnosti kakva ona jest.

Evolucijska nam je teorija još jednom
pokazala da smo u krivu.

Pogrešno tumačimo sadržaj
perceptivnih iskustava.

Postoji nešto i kada ne gledate,

ali nije prostor, vrijeme i
fizički predmeti.

Teško nam je pustiti koncept
prostora, vremena i predmeta

isto kao što je krasniku
teško pustiti bocu.

Zašto? Zato što smo slijepi
i ne vidimo vlastito sljepilo.

Ali, imamo prednost nad krasnikom:

znanost i tehnologiju.

Gledajući kroz leću teleskopa

otkrili smo da Zemlja nije
nepomično središte stvarnosti,

a gledajući kroz leću
evolucijske teorije

otkrili smo da prostor, vrijeme i predmeti

nisu priroda stvarnosti.

Kada doživim perceptivno iskustvo
koje opišem kao crvenu rajčicu,

u interakciji sam sa stvarnošću,

ali ta stvarnost nije crvena rajčica
i nije ništa kao crvena rajčica.

Slično tomu, kada doživim iskustvo
koje opišem kao lava ili odrezak,

u interakciji sam sa stvarnošću,

ali ona nije lav ili odrezak.

I, evo iznenađenja:

Kada doživim perceptivno iskustvo
koje opišem kao mozak ili neuroni,

u interakciji sam sa stvarnošću,

ali ona nije mozak ili neuroni

i nije ni nalik na mozak ili neurone.

A ta stvarnost, kakva god ona bila,

je pravi izvor uzroka i posljedica

u svijetu - ne mozgovi niti neuroni.

Mozgovi i neuroni nemaju
moć uzročnosti.

Ne uzrokuju perceptivna iskustva

niti naše ponašanje.

Mozgovi i neuroni su skup znakova
specifični za vrstu, trikovi.

Što to znači za misterij svijesti?

Otvara niz mogućnosti.

Na primjer,

možda je stvarnost neki ogroman stroj
koji uzrokuje naša svjesna iskustva.

Čisto sumnjam, ali vrijedi istražiti.

Možda je stvarnost neka ogromna
interakcijska mreža agenata svijesti,

jednostavnih i složenih, koji uzrokuju
međusobna svjesna iskustva.

Zapravo, ova zamisao ni nije
tako luda kako se na prvu čini,

i trenutno ju istražujem.

Ali evo poante:

Jednom kada napustimo uvelike intuitivnu,

ali uvelike lažnu pretpostavku o
prirodi stvarnosti,

pojavit će se novi načini razmišljanja
o najvećem životnom misteriju.

Kladim se da će stvarnost na kraju
ispasti puno fascinantnija i

neočekivanija nego što smo mislili.

Evolucijska teorija predstavlja nam
najveći izazov:

Usudite se priznati da percepcija
nije viđenje istine,

nego imanje djece.

I, usput, čak je i ovaj TED talk
samo u vašoj glavi.

Puno vam hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Ako si to
zaista ti ovdje, hvala ti.

Toliko je toga rečeno sada.

Prvo, neki su ljudi sada u
dubokoj depresiji zbog

pomisli da, ako evolucija
ne daje prednost stvarnosti,

ne znači li to da, donekle, potkopava
sva naša nastojanja,

naše razmišljanje da
možemo misliti istinito,

čak uključujući i tvoju teoriju?

Donald Hoffman: To nas ne sprječava
da budemo uspješni u znanosti.

Imamo jednu teoriju za koju se
ispostavilo da je netočna,

da je percepcija poput stvarnosti
i stvarnost poput percepcija.

Ispostavilo se da je ona netočna.

Ok, odbacit ćemo tu teoriju.

To nas ne sprječava da
postuliramo razne teorije

o prirodi stvarnosti,

tako da je zapravo napredak priznati
da je neka naša teorija netočna.

Znanost normalno nastavlja dalje.
Nema problema.

CA: Znači, misliš da je moguće
-- (Smijeh) --

To je fora, ali mislim da govoriš
da je moguće da nas evolucija

može urazumiti.

DH: Da. To je jako, jako dobar zaključak.

Igre simulacije evolucije koje sam pokazao
bile su specifične za percepciju,

i one pokazuju da su naše
percepcije oblikovane

ne da nam pokažu stvarnost kakva jest,

nego da to nije isto kada se radi o
logici ili matematici.

Te simulacije nismo proveli,
ali kladim se da bismo saznali

kako postoje selekcijski pritisci za
našu logiku i matematiku

kako bi bile barem usmjerene prema istini.

Ako ste poput mene, matematika
i logika nisu jednostavne.

Ne shvaćamo ih baš, ali barem
selekcijski pritisak nije

daleko od istinske matematike i logike.

Mislim da ćemo otkriti da svaku kognitivnu
sposobnost treba promatrati

zasebno i pratiti njezin razvoj
tijekom evolucije.

Što je istinito o percepciji ne mora biti
istinito o matematici i logici.

CA: Znači, predlažeš nekakvu vrstu moderne
interpretacije svijeta sličnu

onoj biskupa Berkeleya:

svijest uzrokuje materiju,
a ne obrnuto.

DH: Pa, malo se razlikuje od Berkeleyja.

Berkeley je bio deist i
smatrao je da je Bog

krajnja priroda stvarnosti,
i tako dalje,

a ja ne moram govoriti o tome kao on,

tako da se dosta razlikujem od Berkeleyja.

Ovo nazivam svjesnim realizmom.
To je sasvim drukčiji pristup.

CA: Don, doslovno bih s tobom mogao
razgovarati satima, i nadam se da hoću.

Puno ti hvala na tome.
DH: Hvala tebi. (Pljesak)