Volim velike misterije i fascinira me najveći nerazrješeni misterij u znanosti, možda zato što je osoban. Radi se o tome tko smo mi i ne mogu ne biti znatiželjan. Misterij je sljedeći: koja je veza između vašeg mozga i svjesnih iskustava, kao na primjer iskustvo okusa čokolade ili osjeta baršuna? Ovaj misterij nije ništa novo. 1868. je Thomas Huxley napisao: "Kako je moguće da nešto tako nevjerojatno kao što je stanje svijesti nastaje kao posljedica iritacije živčanog tkiva jednako neobjašnjivo kao pojavljivanje duha kad Aladdin protrlja svoju svjetiljku?" Huxley je znao da su aktivnosti mozga i svjesna iskustva povezana, ali nije znao zašto. Za znanost njegova vremena to je bio misterij. U godinama nakon Huxleyja znanost je otkrila mnogo toga o aktivnosti mozga, ali je veza između aktivnosti mozga i svjesnih iskustava još uvijek misterij. Zašto? Zašto nismo više napredovali? Neki stručnjaci misle da ne možemo riješiti ovaj problem jer nemamo potrebnog koncepta i inteligencije. Ne očekujemo od majmuna da riješe probleme iz kvantne mehanike, i, čini se, ne možemo očekivati da naša vrsta riješi ovaj problem. Ja se ne slažem. Optimističan sam. Mislim da smo jednostavno krenuli od pogrešne pretpostavke. Jednom kada ju ispravimo, mogli bismo riješiti ovaj problem. Danas bih vam želio reći koja je to pretpostavka, zašto je pogrešna i kako ju ispraviti. Počnimo s pitanjem: Vidimo li stvarnost kakva ona jest? Otvorim oči i doživim iskustvo koje opišem kao metar udaljenu crvenu rajčicu. Kao rezultat, povjerujem u to da u stvarnosti postoji metar udaljena crvena rajčica. Onda zatvorim oči i moje se iskustvo mijenja u sivo polje, ali je li u stvarnosti još uvijek metar udaljena crvena rajčica? Mislim da je, ali mogu li biti u krivu? Je li moguće da pogrešno tumačim vlastite percepcije? I ranije smo ih pogrešno tumačili. Mislili smo da je Zemlja ravna jer nam se tako činilo. Pitagora je otkrio da smo u krivu. Onda smo mislili da je Zemlja nepomično središte svemira, opet, jer nam se tako činilo. Kopernik i Galileo otkrili su da smo, opet, u krivu. Galileo se onda zapitao je li moguće da pogrešno tumačimo iskustva i na druge načine. Napisao je: "Smatram da okusi, mirisi, boje i ostalo žive u svijesti. Stoga, da se živa bića uklone, sve te osobine bile bi uništene." To je zapanjujuća tvrdnja. Bi li Galileo mogao biti u pravu? Je li moguće da toliko pogrešno tumačimo iskustva? Što o tome kaže suvremena znanost? Pa, neuroznanstvenici kažu da je otprilike trećina moždane kore uključena u vid. Kada otvorite oči i gledate uokolo, milijarde neurona i trilijuni sinapsi su uključeni u taj proces. To je pomalo iznenađujuće jer, kada uopće razmišljamo o vidu, razmišljamo o tome kao o kameri. Jednostavno uslika objektivnu stvarnost onakvom kakva ona jest. Postoji dio vida koji jest poput kamere: oko ima leću koja fokusira sliku na stražnjem dijelu oka gdje se nalazi 130 milijuna fotoreceptora, tako da je oko poput kamere od 130 megapiksela Ali to ne objašnjava milijune neurona i trilijune sinapsi uključenih u vid. Što ti neuroni rade? Neuroznanstvenici kažu da u stvarnom vremenu stvaraju sve oblike, predmete, boje i pokrete koje vidimo. Čini nam se kao da snimamo prostoriju kakva ona jest, ali zapravo konstruiramo sve što vidimo. Ne konstruiramo sve odjednom, već ono nam u tom trenutku treba. Mnogo demonstracija ukazuje na to da zaista konstruiramo ono što vidimo. Pokazat ću vam samo dvije. U ovom primjeru vidite crvene diskove kojima su uklonjeni neki djelići, ali ako malo okrenem diskove, iznenada vidite 3D kocku koja iskače iz ekrana. Naravno, ekran je plosnat, tako da trodimenzionalna kocka koju doživljavate mora biti rezultat vašeg konstruiranja. U sljedećem primjeru vidite svjetleće plave šipke oštrih rubova koje se kreću preko polja točkica. A zapravo, nijedna se točkica ne kreće. Samo mijenjam boju točkica od okvira do okvira, od plave do crne ili crne do plave. Ali kad to radim brzo, vaš vizualni sustav stvara svjetleće plave poluge oštrih rubova i u pokretu. Postoji još mnogo primjera, ali ovo su samo dva koja pokazuju da konstruirate ono što vidite. Ali, neuroznanstvenici tu ne staju. Oni kažu da mi rekonstruiramo stvarnost. Tako da, kada doživim iskustvo koje opišem kao crvenu rajčicu, ono je zapravo točna rekonstrukcija osobina stvarne crvene rajčice koja bi postojala čak i kada ju ja ne gledam. Zašto neuroznanstvenici kažu da mi ne konstruiramo, nego rekonstruiramo? Standardni je argument za to obično onaj evolucijski. Oni naši preci koji su vidjeli točnije imali su konkurentsku prednost nad onima koji su vidjeli manje točno i zbog toga su imali veće šanse prenijeti svoje gene. Mi smo potomci onih koji su vidjeli točnije tako da možemo biti sigurni da su, u normalnim slučajevima, naše percepcije točne. To vidite u standardnim udžbenicima. Jedan udžbenik, na primjer, kaže: "Evolucijski govoreći, vid je koristan upravo zato što je tako točan". Zamisao je ta da su točne percepcije podobnije percepcije. Daju vam prednost u preživljavanju. No, je li to točno? Je li to ispravna interpretacija evolucijske teorije? Pogledajmo prvo nekoliko primjera iz prirode. Australski je kukac krasnik udubljen, sjajan i smeđe boje. Ženka ne može letjeti. Mužjak leti uokolo tražeći, naravno, zgodnu ženku. Kada ju pronađe, slijeće i pare se. Postoji još jedna vrsta u pozadini, Homo sapiens. Mužjak ove vrste ima ogroman mozak koji koristi za lov hladnog piva. (Smijeh) I kada ga pronađe, iskapi ga i ponekad baci bocu u pozadinu. Te su boce udubljene, sjajne i odgovarajuće nijanse smeđe boje koja intrigira te kukce. Mužjaci nahrupe na boce u pokušaju da se pare. Gube zanimanje za prave ženke. Klasičan slučaj u kojem mužjak ostavlja ženku zbog boce! (Smijeh) (Pljesak) Vrsta je zamalo izumrla. U Australiji su morali promijeniti boce kako bi spasili kornjaše. (Smijeh) Mužjaci su uspješno pronalazili ženke tisućama, možda i milijunima godina. Izgledalo je kao da su vidjeli stvarnost kakva jest, ali se čini da nije tako. Evolucija im je podvalila. Ženka je bilo što udubljeno, sjajno i smeđe boje, što veće, to bolje! (Smijeh) Čak i kad puže po boci, mužjak ne shvaća da je pogriješio. Možda ćete reći da se to može dogoditi bubama jer su jednostavna bića, a nikako sisavcima. Sisavci se ne oslanjaju na trikove. Neću se zadržavati na ovome, ali shvaćate poantu. (Smijeh) To dovodi do važnog tehničkog pitanja: Daje li doista prirodna selekcija prednost viđenju stvarnosti kakva ona jest? Srećom, ne moramo pogađati; evolucija je matematički precizna teorija. Možemo koristiti evolucijske jednadžbe kako bismo to provjerili. Možemo imati razne organizme koji se u umjetnom svijetu natječu i vidjeti koji će preživjeti i napredovati, koji su osjeti podobniji. Podobnost je ključni pojam u tim jednadžbama. Promotrite ovaj odrezak: Što on čini za podobnost životinje? Pa, gladnom lavu željnom hrane povećava podobnost. Sitom lavu željnom parenja ne povećava podobnost. A zecu u bilo kojem stanju ne povećava podobnost, tako da podobnost ovisi o stvarnosti kakva ona jest, da, ali također i o organizmu, njegovom stanju i djelovanju. Podobnost nije isto što i stvarnost kakva ona jest, i upravo je podobnost, a ne stvarnost kakva jest središte evolucijske jednadžbe. U mom su se laboratoriju odvile stotine tisuća simulacija evolucije s različitim, nasumičnim, svjetovima i organizmima koji se bore za resurse u tim svjetovima. Neki organizmi vide čitavu stvarnost, neki samo dio nje, a neki vide samo podobnost. Tko pobjeđuje? Žao mi je što vam ovo moram reći, ali percepcija stvarnosti je izumrla. U gotovo su svakoj simulaciji oni koji uopće nisu vidjeli stvarnost nego su okrenuti podobnosti doveli do izumiranja sve organizme koji doživljavaju stvarnost kakva jest. Poanta je ta da evolucija ne daje prednost vertikalnim ili točnim percepcijama. Te percepcije stvarnosti izumiru. To je zapanjujuće. Kako to da imamo prednost za preživljavanje ako svijet ne vidimo točno? To je malo kontraproduktivno. Ali sjetite se kukca krasnika. Krasnik je uspio preživjeti tisućama, možda milijunima godina koristeći jednostavne trikove. Ono što nam evolucijske jednadžbe govore je da svi organizmi, uključujući i nas, dijele istu sudbinu kao i krasnici. Ne vidimo stvarnost kakva ona jest. Oblikovani smo trikovima koji nas drže na životu. Ipak, trebamo pomoć s intuicijom. Kako može biti korisno to da ne vidimo stvarnost kakva jest? Srećom, imamo vrlo korisnu metaforu: radna površina vašeg računala. Pogledajte plavu ikonicu za TED talk koji pišete. Ona je plava i pravokutna i u donjem je desnom uglu radne površine. Znači li to da je tekstna datoteka u računalu plava, pravokutna i u donjem desnom uglu računala? Naravno da ne. Svatko tko to misli pogrešno shvaća svrhu sučelja radne površine. Ono ne postoji da bi prikazalo stvarnost računala. Zapravo, postoji da ju sakrije. Ne želite znati o diodama i otpornicima i svim megabajtima softvera. Da morate misliti o tome, nikad ne biste mogli pisati tekst ili urediti fotografiju. Zamisao je ta da nam je evolucija dala sučelje koje skriva stvarnost i upravlja adaptivnim ponašanjem. Vrijeme i prostor koje sada doživljavate su vaša radna površina. Fizički su objekti ikonice na toj površini. Naravno, tu je očit prigovor. Hoffmanu, ako misliš da je vlak koji juri 320 km/h samo ikonica na radnoj površini, zašto ne staneš pred njega? I kada umreš, a s tobom i tvoja teorija, znat ćemo da taj vlak nije samo ikonica. Ne bih stao pred taj vlak iz istog razloga zbog kojeg ne bih neoprezno tu ikonicu stavio u koš za smeće: ne zato što ikonicu smatram doslovno -- datoteka nije doslovno plava ili pravokutna -- ali ju shvaćam ozbiljno. Mogao bih izgubiti tjedne rada. Slično tomu, evolucija nas je oblikovala perceptivnim simbolima koji nas održavaju živima. Trebamo ih shvatiti ozbiljno. Ako vidite zmiju, nemojte ju uzeti. Ako vidite liticu, nemojte skočiti s nje. Oni su osmišljeni da bismo bili sigurni, i moramo ih shvatiti ozbiljno. No, to ne znači da bismo ih trebali shvatiti doslovno. To je logička pogreška. Još jedan prigovor: Ovo nije ništa novo. Fizičari nam dugo već govore da metal toga vlaka izgleda čvrsto, ali je uglavnom prazan prostor u kojem se kreću mikroskopske čestice. Tu nema ništa novo. Pa, ne baš. To je kao da kažete da znate da plava ikona na radnoj površini nije stvarnost računala, ali ako se poslužim povećalom i pomno promotrim, vidjet ću malene piksele, a to jest stvarnost računala. Pa, zapravo i nije tako - još ste uvijek na radnoj površini, o tome se radi. Te su mikroskopske čestice još uvijek u vremenu i prostoru: još uvijek su u korisničkom sučelju. Ja govorim o nečemu daleko radikalnijem od onih fizičara. Možda ćete prigovoriti da svi vidimo vlak i stoga ga nitko od nas ne konstruira. Ali sjetite se ovog primjera. U ovom primjeru, svi vidimo kocku, ali je ekran plosnat tako da je kocka koju vidite kocka koju ste konstruirali. Svi vidimo kocku jer svatko od nas konstruira kocku koju vidimo. Isto je i s vlakom. Svi vidimo vlak jer svi vidimo vlak koji konstruiramo, a to je slučaj sa svim fizičkim predmetima. Skloni smo mišljenju da je percepcija prozor u stvarnost kakva ona jest. Evolucijska nam teorija govori da je to netočna interpretacija naših percepcija. No, stvarnost je kao 3D radna površina koja je osmišljena za skrivanje složenosti stvarnog svijeta i upravljanje adaptivnim ponašanjem. Percipirani prostor je radna površina. Fizički predmeti samo su ikone na toj radnoj površini. Mislili smo da je Zemlja ravna jer tako izgleda. Zatim smo mislili da je Zemlja nepomično središte stvarnosti jer nam tako izgleda. Bili smo u krivu. Pogrešno smo protumačili percepcije. Sada vjerujemo da su prostor, vrijeme i predmeti priroda stvarnosti kakva ona jest. Evolucijska nam je teorija još jednom pokazala da smo u krivu. Pogrešno tumačimo sadržaj perceptivnih iskustava. Postoji nešto i kada ne gledate, ali nije prostor, vrijeme i fizički predmeti. Teško nam je pustiti koncept prostora, vremena i predmeta isto kao što je krasniku teško pustiti bocu. Zašto? Zato što smo slijepi i ne vidimo vlastito sljepilo. Ali, imamo prednost nad krasnikom: znanost i tehnologiju. Gledajući kroz leću teleskopa otkrili smo da Zemlja nije nepomično središte stvarnosti, a gledajući kroz leću evolucijske teorije otkrili smo da prostor, vrijeme i predmeti nisu priroda stvarnosti. Kada doživim perceptivno iskustvo koje opišem kao crvenu rajčicu, u interakciji sam sa stvarnošću, ali ta stvarnost nije crvena rajčica i nije ništa kao crvena rajčica. Slično tomu, kada doživim iskustvo koje opišem kao lava ili odrezak, u interakciji sam sa stvarnošću, ali ona nije lav ili odrezak. I, evo iznenađenja: Kada doživim perceptivno iskustvo koje opišem kao mozak ili neuroni, u interakciji sam sa stvarnošću, ali ona nije mozak ili neuroni i nije ni nalik na mozak ili neurone. A ta stvarnost, kakva god ona bila, je pravi izvor uzroka i posljedica u svijetu - ne mozgovi niti neuroni. Mozgovi i neuroni nemaju moć uzročnosti. Ne uzrokuju perceptivna iskustva niti naše ponašanje. Mozgovi i neuroni su skup znakova specifični za vrstu, trikovi. Što to znači za misterij svijesti? Otvara niz mogućnosti. Na primjer, možda je stvarnost neki ogroman stroj koji uzrokuje naša svjesna iskustva. Čisto sumnjam, ali vrijedi istražiti. Možda je stvarnost neka ogromna interakcijska mreža agenata svijesti, jednostavnih i složenih, koji uzrokuju međusobna svjesna iskustva. Zapravo, ova zamisao ni nije tako luda kako se na prvu čini, i trenutno ju istražujem. Ali evo poante: Jednom kada napustimo uvelike intuitivnu, ali uvelike lažnu pretpostavku o prirodi stvarnosti, pojavit će se novi načini razmišljanja o najvećem životnom misteriju. Kladim se da će stvarnost na kraju ispasti puno fascinantnija i neočekivanija nego što smo mislili. Evolucijska teorija predstavlja nam najveći izazov: Usudite se priznati da percepcija nije viđenje istine, nego imanje djece. I, usput, čak je i ovaj TED talk samo u vašoj glavi. Puno vam hvala. (Pljesak) Chris Anderson: Ako si to zaista ti ovdje, hvala ti. Toliko je toga rečeno sada. Prvo, neki su ljudi sada u dubokoj depresiji zbog pomisli da, ako evolucija ne daje prednost stvarnosti, ne znači li to da, donekle, potkopava sva naša nastojanja, naše razmišljanje da možemo misliti istinito, čak uključujući i tvoju teoriju? Donald Hoffman: To nas ne sprječava da budemo uspješni u znanosti. Imamo jednu teoriju za koju se ispostavilo da je netočna, da je percepcija poput stvarnosti i stvarnost poput percepcija. Ispostavilo se da je ona netočna. Ok, odbacit ćemo tu teoriju. To nas ne sprječava da postuliramo razne teorije o prirodi stvarnosti, tako da je zapravo napredak priznati da je neka naša teorija netočna. Znanost normalno nastavlja dalje. Nema problema. CA: Znači, misliš da je moguće -- (Smijeh) -- To je fora, ali mislim da govoriš da je moguće da nas evolucija može urazumiti. DH: Da. To je jako, jako dobar zaključak. Igre simulacije evolucije koje sam pokazao bile su specifične za percepciju, i one pokazuju da su naše percepcije oblikovane ne da nam pokažu stvarnost kakva jest, nego da to nije isto kada se radi o logici ili matematici. Te simulacije nismo proveli, ali kladim se da bismo saznali kako postoje selekcijski pritisci za našu logiku i matematiku kako bi bile barem usmjerene prema istini. Ako ste poput mene, matematika i logika nisu jednostavne. Ne shvaćamo ih baš, ali barem selekcijski pritisak nije daleko od istinske matematike i logike. Mislim da ćemo otkriti da svaku kognitivnu sposobnost treba promatrati zasebno i pratiti njezin razvoj tijekom evolucije. Što je istinito o percepciji ne mora biti istinito o matematici i logici. CA: Znači, predlažeš nekakvu vrstu moderne interpretacije svijeta sličnu onoj biskupa Berkeleya: svijest uzrokuje materiju, a ne obrnuto. DH: Pa, malo se razlikuje od Berkeleyja. Berkeley je bio deist i smatrao je da je Bog krajnja priroda stvarnosti, i tako dalje, a ja ne moram govoriti o tome kao on, tako da se dosta razlikujem od Berkeleyja. Ovo nazivam svjesnim realizmom. To je sasvim drukčiji pristup. CA: Don, doslovno bih s tobom mogao razgovarati satima, i nadam se da hoću. Puno ti hvala na tome. DH: Hvala tebi. (Pljesak)