Vidimo li stvarnost takvu kakva jeste?

Kognitivni naučnik Donald Hoffman pokušava odgovoriti na važno pitanje: da li
mi doživljavamo svijet onakvim kakav on zaista jeste... ili kakvim ga mi trebamo? U ovom pomalo šokantnom predavanju, on promišlja o tome kako naš um konstruiše našu stvarnost.

Volim veliku misteriju,

i fasciniran sam najvećom
nerazriješenom misterijom u nauci,

vjerovatno zato jer je lična.

Radi se o tome ko smo mi,

i ne mogu da ne budem znatiželjan.

Misterija je sljedeća:

koji je odnos između tvog mozga

i tvog svjesnog iskustva,

kao što je tvoje iskustvo ukusa čokolade

ili dodir baršuna?

Ova misterija nije nova.

1868. godine Thomas Huxley je napisao,

"Kako nešto tako izvanredno
kao što je stanje svijesti dolazi

kao rezultat nadraženog živčanog tkiva

je podjednako neobjašnjivo

kao pojavljivanje duha
kada Aladin protrlja svoju lampu".

Huxley je znao da su moždane aktivnosti

povezane sa svjesnim iskustvima,

ali nije znao zašto.

Nauci njegovog vremena
to je bila misterija.

Godinama nakon Huxley-a,

nauka je otkrila mnogo
o moždanoj aktivnosti,

ali je odnos između moždane aktivnosti

i svjesnih iskustava ostao misterija.

Zašto?
Zašto smo smo tako malo napredovali?

Pa, neki stručnjaci smatraju
da mi ne možemo riješiti ovaj problem

zbog pomanjkanja neophodnih
koncepata i inteligencije.

Ne očekujemo od majmuna da riješe
probleme kvantne mehanike,

kao što ne možemo očekivati
ni od naše vrste da riješi ovaj problem.

Ali, ja se ne slažem s tim.
Ja sam više optimističan.

Mislim da smo jednostavno stvorili
lažnu pretpostavku.

Kada jednom to izmijenimo,
možda ćemo i moći riješiti ovaj problem.

Danas ću vam reći
koja je to pretpostavka,

zašto je lažna, i kako je izmijeniti.

Počnimo pitanjem:

vidimo li stvarnost
onakvu kakva ona jeste?

Otvorim oči

i imam iskustvo koje opisujem
kao crveni paradajz na metar od mene.

Kao rezultat ovoga,
vjerujem da se u stvarnosti,

crveni paradajz nalazi na metar od mene.

Onda zatvorim oči, i moje iskustvo
se mijenja u sivo polje,

ali da li je još uvijek u stvarnosti,
crveni paradajz na metar od mene?

Mislim da jeste, ali možda griješim?

Možda pogrešno tumačim
prirodu svojih opažanja?

Pogrešno smo tumačili
naša opažanja i ranije.

Mislili smo da je Zemlja ravna ploča,
jer izgleda tako.

Pitagora je otkrio da smo bili u krivu.

Zatim smo mislili da je Zemlja
nepokretni centar svemira,

jer izgleda tako.

Kopernik i Galileo su otkrili ponovo,
da smo u krivu.

Galileo se onda zapitao, može li biti
da pogrešno tumačimo naša iskustva

i na druge načine.

Napisao je: "Mislim da okusi,
mirisi, boje itd

prebivaju u našoj svijesti.

Stoga, ako bi se živa bića uklonila,
sva ova iskustva bi bila poništena."

E to je zapanjujuća tvrdnja.

Je li Galileo mogao biti u pravu?

Je li moguće da toliko pogrešno
tumačimo naša iskustva?

Šta moderna nauka ima da kaže na sve ovo?

Pa, neurolozi kažu
da je skoro trećina moždane kore

odgovorna za vid.

Kad samo otvorite oči
i pogledate po ovoj prostoriji,

milijarde neurona
i bilioni sinapsi se angažuju.

Ovo je prilično iznenađujuće,

jer u mjeri u kojoj
mi razmišljamo o vidu uopšte,

zamišljamo ga kao foto aparat.

On samo uslika objektivnu stvarnost
kakva jeste.

E sad, postoji dio vida
koji jeste poput foto aparata:

oko sadrži leću koja fokusira
sliku na pozadinu oka

gdje se nalazi 130 miliona fotoreceptora,

tako da je oko nešto poput foto aparata
od 130 megapiksela.

Ali to ne objašnjava rad milijarde neurona

i biliona sinapsi koje omogućuju vid.

Šta rade ovi neuroni?

Pa, neurolozi nam kažu
da oni stvaraju, u realnom vremenu,

sve oblike, predmete, boje
i pokrete koje vidimo.

Čini se kako mi samo pravimo snimak
ove prostorije kakva jeste;

dok zapravo mi konstruišemo
sve što vidimo.

Ne konstruišemo cijeli svijet odjednom.

Konstruišemo samo ono
što nam je potrebno u trenutku.

Postoje mnogi dokazi,
koji su prilično uvjerljivi,

da mi konstruišemo ono što vidimo.

Pokazaću vam dva.

U ovom primjeru, vidite crvene diskove
kojima su neki dijelovi izrezani,

ali ako samo malo zarotiram ove diskove,

odjednom vidite trodimenzionalnu kocku
koja se pojavljuje na ekranu.

Ekran je naravno ravan,

stoga je trodimenzionalna kocka
koju vidite

samo vaša konstrukcija.

U sljedećem primjeru,

vidite svijetleće plave trake
prilično oštrih ivica

kako se kreću preko polja tačaka.

U stvari, nijedna tačka se ne pomiče.

Sve što radim, iz kadra u kadar,
jeste mijenjanje boje tačaka

iz plave u crnu, ili iz crne u plavu.

Ali kada ovo radim brzo,

vaš vizuelni sistem kreira
svijetleće plave trake

oštrih ivica i u pokretu.

Postoji još mnogo primjera,
a ovo su samo dva

da vi konstruišete ono što vidite.

Međutim neurolozi idu još dalje.

Oni tvrde da mi rekonstruišemo stvarnost.

Tako kada imam iskustvo
koje opisujem kao crveni paradajz,

to iskustvo je zapravo
tačna rekonstrukcija

svojstava stvarnog crvenog paradajza

koji bi postojao čak i ako ne gledam.

E sad, zašto neurolozi kažu
da mi ne samo da konstruišemo,

nego i rekonstruišemo?

Pa, standardni argument

je uglavnom evolucioni.

Oni naši preci koji su vidjeli preciznije,

imali su konkurentsku prednost u odnosu
na one koji su vidjeli manje precizno,

i zato su su imali više izgleda
da prenose svoje gene.

Mi smo potomci onih
koji su vidjeli preciznije,

tako da možemo biti sigurni da su,
u normalnom slučaju,

naše percepcije tačne.

Ovo piše u standardnim udžbenicima.

U jednom udžbeniku stoji, na primjer, da

"U kontekstu evolucije,

vid je koristan baš zato
što je tako tačan."

Dakle ideja je da su tačne percepcije
pogodnije percepcije.

Daju vam prednost za opstanak.

Ipak, da li je ovo ispravno?

Je li ovo ispravna interpretacija
teorije evolucije?

Pa, prvo pogledajmo nekoliko primjera
iz prirode.

Australijski krasnik

je jamičast, sjajan i braon.

Ženka ne može letjeti.

Mužjak leti, u potrazi, naravno,
za primamljivom ženkom.

Kada je pronađe, sleti i pare se.

Postoje još neke vrste
u australskoj divljni,

Homo sapiensi.

Mužjak ove vrste ima masivan mozak

koji koristi za lov na hladno pivo.

(Smijeh)

Kada ga pronađe, iskapi ga,

i ponekad baci flašu nazad u divljinu.

E sad ove boce imaju sitna ispupčenja,
sjajne su

i takve nijanse smeđe
da zagolicaju maštu ovih buba.

Mužjaci se počnu rojiti
oko ovih boca, pokušavajući ih pariti.

Gube sav interes za stvarne ženke.

Klasični slučaj kad muškarac
napusti ženu zbog boce.

(Smijeh) (Aplauz)

Ova vrsta insekata je skoro izumrla.

Australija je morala da promijeni
boce za pivo, kako bi spasila svoje bube.

(Smijeh)

Mužjaci su uspješno pronalazili ženke

hiljadama, vjerovatno i milionima godina.

Činilo se da su oni vidjeli stvarnost
onakvu kakva jeste, ali očigledno nisu.

Evolucija im je omogućila hakovanje.

Ženka je sve što je bradavičasto,
sjajno i smeđe,

što veća to bolja.

(Smijeh)

Čak i puzajući po cijeloj boci,
mužjak nije uvidio svoju grešku.

E sada, možete reći, bube, naravno,
one su veoma jednostavna stvorenja,

ali takvi sigurno nisu sisari.

Sisari se ne oslanjaju na trikove.

Pa ne bih se baš zadržavao na ovome,
ali ideja vam je jasna. (Smijeh)

Ovim se postavlja važno tehničko pitanje:

da li prirodna selekcija zaista favorizuje
viđenje stvarnosti onakve kakva ona jeste?

Srećom, ne moramo mahati rukama
i pogađati;

evolucija je matematički precizna teorija.

Možemo da ovo provjerimo
koristeći jednačine evolucije.

Možemo, tako, da imamo različite organizme
koji se takmiče u vještačkim okruženjima

i da vidimo koji od njih će preživjeti
a koji će napredovati,

čiji senzorni sistemi su podobniji.

Ključni pojam u ovim jednačinama
je podobnost.

Pogledajmo ovaj odrezak:

šta ovaj odrezak predstavlja
u kontekstu podobnosti životinje?

Pa, za gladnog lava koji traži hranu,
on povećava podobnost.

Za dobro uhranjenog lava koji je
u potrazi za parom, ne povećava podobnost.

I za zeca u bilo kojem stanju,
odrezak ne povećava podobnost,

tako da podobnost ne zavisi
od stvarnosti kakva jeste, da,

ali takođe i od organizma,
njegovog stanja i njegovog djelovanja.

Podobnost nije isto
što i stvarnost kakva jeste,

i podobnost je ta,
ne stvarnost kakva jeste,

koja je centralna tačka
u jednačini evolucije.

Tako, u mojoj laboratoriji,

izvodili smo stotine hiljada
simulacija evolucijskih igara

sa mnogo različitih,
nasumice odabranih okruženja

i organizama koji se takmiče
za resurse u ovim okruženjima.

Neki organizmi vide cjelokupnu stvarnost,

drugi vide samo njene dijelove,

dok drugi ne vide ništa od stvarnosti,

samo podobnost.

Ko pobjeđuje?

Pa, mrzim što ovo moram da kažem,
ali percepcija stvarnosti izumire.

U skoro svakoj simulaciji,

organizmi koji nisu vidjeli
ništa od stvarnosti,

ali su podobni

istrijebili su sve organizme
koji su vidjeli stvarnost kakva jeste.

Tako da je zaključak
da evolucija ne favorizuje vertikalne,

ili tačne percepcije.

Ovakve percepcije stvarnosti izumiru.

Ovo je pomalo zapanjujuće.

Kako može biti da nam
to što ne vidimo svijet precizno

daje prednost za opstanak?

Ovo je pomalo kontraproduktivno.

Ali, sjetite se australskog krasnika.

Krasnik je preživjeo
hiljadama, vjerovatno milionima godina,

koristeći se jednostavim trikovima
i hakovima.

Ono što nam jednačine evolucije govore

je da su svi organizmi uključujući i nas,
u istoj situaciji kao i buba krasnik.

Mi ne vidimo stvarnost kakva jeste.

Oblikovani smo trikovima i hakovima
koji nas održavaju u životu.

Ipak,

potrebna je pomoć našim intuicijama.

Kako može biti korisno
da ne vidimo stvarnost kakva jeste?

Pa srećom, imamo veoma korisnu
metaforu:

sučelje desktopa na vašem kompjuteru.

Zamislite plavu ikonicu
za TED govor kojeg pišete.

Ikonica je plava i pravougaona

i nalazi se u donjem desnom uglu
na desktopu.

Da li to znači da je i sam tekst
u kompjuteru plav,

pravougaon,
i u donjem desnom dijelu kompjutera?

Naravno da nije.

Svako ko tako misli
je pogrešno shvatio svrhu sučelja.

Ono nije tu da vam pokaže
stvarnost kompjutera.

Ono je tu, zapravo,
da sakrije tu stvarnost.

Ne želite znati o diodama

rezistorima i svim megabajtima softvera.

Ako biste se bavili ovim
nikada ne biste napisali tekst

ili uredili fotografiju.

Stoga, ideja je da nam je
evolucija omogućila sučelje

koje prikriva stvarnost
i vodič je prilagodljivom ponašanju.

Prostor i vrijeme,
kako ih vi sada doživljavate,

su vaš desktop.

Fizički objekti su samo ikonice
na desktopu.

To je očigledno.

Hoffman, ako misliš da je voz
koji juri prugom 200 milja/h

samo ikonica na tvom kompjuteru,

zašto ne staneš pred njega?

I nakon što te više ne bude,
kao ni tvoje teorije,

znaćemo da je taj voz
nešto više od ikonice.

Pa, ja ne bih stao pred taj voz

iz istog razloga

iz kojeg ne bih neoprezno tu ikonicu
bacio u kantu za smeće:

ne zato što doživljavam samu
ikonicu doslovno -

fajl nije doslovno plav ili pravougaon -

ali je ipak ozbiljno tretiram.

Mogao bih izgubiti sedmice rada.

Slično tome, evolucija nas je oblikovala

uz pomoć simbola opažanja
dizajniranih da nas održe živima.

Bolje da ih shvatimo ozbiljno.

Ako ugledate zmiju, nemojte je podizati.

Ako ugledate liticu,
nemojte skočiti s nje.

Ovi simboli su dizajnirani zbog naše
bezbjednosti i treba ih shvatati ozbiljno.

To ipak ne znači da ih trebamo
shvatati doslovno.

To je logička greška.

Još jedna primjedba: ništa od ovog
nije zapravo novo.

Fizičari nam već dugo ukazuju na to
da metal tog voza djeluje čvrsto

ali je zapravo najviše prazan prostor sa
mikroskopskim česticama koje jure naokolo.

Ovdje ništa nije novo.

Pa, i ne baš.

To je kao da kažete,
znam da ta plava ikonica na desktop-u

ne predstavlja stvarnost tog kompjutera,

ali ako bih uzeo lupu i zagledao
se u nju izbliza,

vidio bih sitne piksele,

i to je stvarnost kompjutera.

Pa, i ne baš - još uvijek
ste na desktop-u, i to je sva poenta.

Ove mikrosopske čestice i dalje postoje
u prostoru i vremenu

još uvijek su u sučelju korisnika.

Tako da ja iznosim nešto znatno
radikalnije od ovih fizičara.

Napokon, možete mi prigovoriti,

vidi, svi mi vidimo voz,

samim tim niko od nas ne konstruiše voz.

Ali, zapamtite ovaj primjer.

U ovom primjeru, svi mi vidimo kocku,

ali ekran je ravan,

tako da je kocka koju vidite
kocka koju ste sami stvorili.

Svi vidimo kocku

jer smo svi mi, svi do jednog,
stvorili kocku koju vidimo.

Isto važi i za voz.

Svi vidimo voz jer
svi vidimo voz koji smo konstruisali,

i isto vrijedi za sve fizičke predmete.

Skloni smo da mislimo da je opažanje nešto
poput prozora u stvarnost kakva jeste.

Teorija evolucije nam govori da je ovo
pogrešno tumačenje

naših opažanja.

Naprotiv, stvarnost je više poput
trodimenzionalnog desktop-a

dizajniranog tako da sakrije
složenost realnog svijeta

i usmjerava prilagodljivo ponašanje.

Prostor kako ga opažate je desktop.

Fizički predmeti su samo ikonice
na tom dekstop-u.

Nekad smo mislili da je Zemlja ravna ploča
jer je tako izgledalo.

Onda smo mislili da je Zemlja
nepokretni centar stvarnosti

jer je tako izgledalo.

Pogriješili smo.

Pogrešno smo protumačili naša opažanja,

Sada vjerujemo da su
vrijeme/prostor i predmeti

priroda stvarnosti kakva jeste.

Teorija evolucije nam kaže
da opet griješimo.

Pogrešno tumačimo sadržaj
naših perceptivnih iskustava.

Nešto postoji kada ne gledate

ali to nije vrijeme/prostor
niti su to fizički objekti.

Ali nama je teško otpustiti
vrijeme/prostor i predmete

kao što je teško za bubu krasnika
da pusti svoju flašu.

Zašto? Zato što smo slijepi
za naše sopstveno sljepilo.

Ali, imamo prednost
u odnosu na bubu krasnika:

u našoj nauci i tehnologiji.

Gledajući kroz leće teleskopa

otkrili smo da Zemlja
nije nepokretni centar stvarnosti,

i gledajući kroz leće teorije evolucije,

otkrili smo da vrijeme/prostor i predmeti

nisu prava priroda stvarnosti.

Kada proživljavam perceptivno iskustvo
koje opisujem kao crveni paradajz,

ja sam u interakciji sa stvarnošću,

ali ta stvarnost nije crveni paradajz
i nije ni slična crvenom paradajzu.

Slično tome, kada imam iskustvo
koje opisujem kao lav ili odrezak,

ja sam u inetarkciji sa stvarnošću,

ali ta stvarnost nije lav ili odrezak.

U ovome je fora:

kada imam perceptivno iskustvo
koje opisujem kao mozak, ili neurone,

ja sam u interakciji sa stvarnošću,

ali ta stvarnost nije mozak ili neoroni,

niti je slična mozgu ili neuronima.

I ta stvarnost, što god ona bila,

je stvarni izvor uzroka i posljedice

u svijetu -
to nije mozak niti su to neuroni.

Mozak i neuroni nemaju uzročne moći.

Oni nisu uzrokom nijednog
od naših perceptivnih iskustava,

niti našeg ponašanja.

Mozak i neuroni su vrste - specifični skup
simbola, hakovanje.

Šta ovo znači za misteriju svjesnosti?

Pa, otvara nove mogućnosti.

Na primjer,

uzmimo da je stvarnost neka ogromna mašina
koja uzrokuje naša svjesna iskustva.

Sumnjam u to, ali je vrijedno istražiti.

Pretpostavimo da je stvarnost velika mreža
interakcija između agenata svjesnosti,

jednostavna i kompleksna, koja uzrokuje
međusobna iskustva svjesnosti.

Zapravo, ovo nije tako blesava ideja
kao što se čini,

i ja je trenutno istražujem,

Ali, u ovome je poenta:

jednom kada se odreknemo
naše uveliko intuitivne

ali jako pogrešne pretpostavke
o prirodi same stvarnosti,

otvoriće se nove perspektive
o najvećoj misteriji života.

Kladim se da će se stvarnost
pokazati fascinantnijom

i više nepredvidivom
nego što smo ikada zamišljali.

Teorija evolucije daje nam konačni izazov:

usudi se prepoznati da opažanje
nije u tome da se spozna istina,

nego da se rađaju djeca.

I usput, čak je ovaj TED
samo u vašim glavama.

Hvala vam mnogo.

(Aplauz)

Chris Anderson: Ako ste to stvarno
Vi tamo, hvala Vam.

Toliko toga je u ovome.

Mislim, prije svega, neki ljudi
mogu postati duboko depresivni

razmišljajući o tome da,
ako evolucija ne favorizuje stvarnost,

zar to u nekoj mjeri,
ne podriva sva naša nastojanja,

našu sposobnost da mislimo
da možemo saznati istinu,

vjerovatno ukjučujući i vašu teoriju,
ako idemo tako daleko?

Donald Hoffman: Pa, ovo ne sprečava
uspjeh u nauci.

Ono što imamo je jedna teorija,
koja se pokazala krivom,

da je opažanje isto što stvarnost,
i da je stvarnost ono što opažamo.

Ta teorija se pokazala pogrešnom.

OK, odbacimo tu teoriju.

To nas ne sprečava da postulišemo
razne vrste drugih teorija,

o prirodi stvarnosti,

tako da je napredak prepoznati
da je jedna od naših teorija neispravna.

Nauka nastavlja kao i inače.
Nema problema tu.

CA: Znači mislite da je moguće
- (Smijeh) -

To je cool, ali ono što Vi kažete,
mislim, da je moguće da vas evolucija

ipak može urazumiti.

DH: Da. To je vrlo, vrlo dobra poenta.

Simulacije evolucijskih igara koje sam
pokazao su konkretno o našim opažanjima,

i one pokazuju da naša opažanja
nisu oblikovana tako

da nam pokažu stvarnost kakva jeste,

ali to nije ista stvar sa našom logikom
ili matematikom.

Nismo radili takve simulacije,
ali se kladim da ćemo otkriti

da postoje određeni selekcijski pritisci
na našu logiku i matematiku

da se makar kreću u pravcu istine.

Mislim, ako ste poput mene,
matematika i logika nisu lagane.

Ne shvatamo ih kako treba,
ali barem selekcijski pritisci

nisu ravnomjerno daleko
od stvarne matematike i logike.

Mislim da ćemo otkriti da moramo
posmatrati svaku kognitivnu sposobnost

pojedinačno, i vidjeti šta
evolucija radi svakoj od njih.

Ono što je istinito za opažanje, možda
nije istinito i za matematiku i logiku.

CA: Mislim, zaista, ono što Vi predlažete
je nešto poput savremene

interpretacije svijeta biskupa Berkeley-a:

svijest kreira materiju, ne obratno.

DH: Pa, malo je drugačije od Berkeley-a.

Berkley je smatrao da, on je bio vjernik,
i mislio je da je krajnja

priroda stvarnosti bog i tako dalje,

i ja ne idem tamo gdje je on išao,

tako da je malo drugačije od Berkeley-a.

Ja ovo zovem realizmom svjesnosti.
Zapravo je veoma drugačiji pristup.

CA: Don, ja doslovno mogu pričati s Vama
satima, i nadam se da će biti tako.

Hvala mnogo na tome.
DH: Hvala Vama. (Aplauz)