Volim veliku misteriju, i fasciniran sam najvećom nerazriješenom misterijom u nauci, vjerovatno zato jer je lična. Radi se o tome ko smo mi, i ne mogu da ne budem znatiželjan. Misterija je sljedeća: koji je odnos između tvog mozga i tvog svjesnog iskustva, kao što je tvoje iskustvo ukusa čokolade ili dodir baršuna? Ova misterija nije nova. 1868. godine Thomas Huxley je napisao, "Kako nešto tako izvanredno kao što je stanje svijesti dolazi kao rezultat nadraženog živčanog tkiva je podjednako neobjašnjivo kao pojavljivanje duha kada Aladin protrlja svoju lampu". Huxley je znao da su moždane aktivnosti povezane sa svjesnim iskustvima, ali nije znao zašto. Nauci njegovog vremena to je bila misterija. Godinama nakon Huxley-a, nauka je otkrila mnogo o moždanoj aktivnosti, ali je odnos između moždane aktivnosti i svjesnih iskustava ostao misterija. Zašto? Zašto smo smo tako malo napredovali? Pa, neki stručnjaci smatraju da mi ne možemo riješiti ovaj problem zbog pomanjkanja neophodnih koncepata i inteligencije. Ne očekujemo od majmuna da riješe probleme kvantne mehanike, kao što ne možemo očekivati ni od naše vrste da riješi ovaj problem. Ali, ja se ne slažem s tim. Ja sam više optimističan. Mislim da smo jednostavno stvorili lažnu pretpostavku. Kada jednom to izmijenimo, možda ćemo i moći riješiti ovaj problem. Danas ću vam reći koja je to pretpostavka, zašto je lažna, i kako je izmijeniti. Počnimo pitanjem: vidimo li stvarnost onakvu kakva ona jeste? Otvorim oči i imam iskustvo koje opisujem kao crveni paradajz na metar od mene. Kao rezultat ovoga, vjerujem da se u stvarnosti, crveni paradajz nalazi na metar od mene. Onda zatvorim oči, i moje iskustvo se mijenja u sivo polje, ali da li je još uvijek u stvarnosti, crveni paradajz na metar od mene? Mislim da jeste, ali možda griješim? Možda pogrešno tumačim prirodu svojih opažanja? Pogrešno smo tumačili naša opažanja i ranije. Mislili smo da je Zemlja ravna ploča, jer izgleda tako. Pitagora je otkrio da smo bili u krivu. Zatim smo mislili da je Zemlja nepokretni centar svemira, jer izgleda tako. Kopernik i Galileo su otkrili ponovo, da smo u krivu. Galileo se onda zapitao, može li biti da pogrešno tumačimo naša iskustva i na druge načine. Napisao je: "Mislim da okusi, mirisi, boje itd prebivaju u našoj svijesti. Stoga, ako bi se živa bića uklonila, sva ova iskustva bi bila poništena." E to je zapanjujuća tvrdnja. Je li Galileo mogao biti u pravu? Je li moguće da toliko pogrešno tumačimo naša iskustva? Šta moderna nauka ima da kaže na sve ovo? Pa, neurolozi kažu da je skoro trećina moždane kore odgovorna za vid. Kad samo otvorite oči i pogledate po ovoj prostoriji, milijarde neurona i bilioni sinapsi se angažuju. Ovo je prilično iznenađujuće, jer u mjeri u kojoj mi razmišljamo o vidu uopšte, zamišljamo ga kao foto aparat. On samo uslika objektivnu stvarnost kakva jeste. E sad, postoji dio vida koji jeste poput foto aparata: oko sadrži leću koja fokusira sliku na pozadinu oka gdje se nalazi 130 miliona fotoreceptora, tako da je oko nešto poput foto aparata od 130 megapiksela. Ali to ne objašnjava rad milijarde neurona i biliona sinapsi koje omogućuju vid. Šta rade ovi neuroni? Pa, neurolozi nam kažu da oni stvaraju, u realnom vremenu, sve oblike, predmete, boje i pokrete koje vidimo. Čini se kako mi samo pravimo snimak ove prostorije kakva jeste; dok zapravo mi konstruišemo sve što vidimo. Ne konstruišemo cijeli svijet odjednom. Konstruišemo samo ono što nam je potrebno u trenutku. Postoje mnogi dokazi, koji su prilično uvjerljivi, da mi konstruišemo ono što vidimo. Pokazaću vam dva. U ovom primjeru, vidite crvene diskove kojima su neki dijelovi izrezani, ali ako samo malo zarotiram ove diskove, odjednom vidite trodimenzionalnu kocku koja se pojavljuje na ekranu. Ekran je naravno ravan, stoga je trodimenzionalna kocka koju vidite samo vaša konstrukcija. U sljedećem primjeru, vidite svijetleće plave trake prilično oštrih ivica kako se kreću preko polja tačaka. U stvari, nijedna tačka se ne pomiče. Sve što radim, iz kadra u kadar, jeste mijenjanje boje tačaka iz plave u crnu, ili iz crne u plavu. Ali kada ovo radim brzo, vaš vizuelni sistem kreira svijetleće plave trake oštrih ivica i u pokretu. Postoji još mnogo primjera, a ovo su samo dva da vi konstruišete ono što vidite. Međutim neurolozi idu još dalje. Oni tvrde da mi rekonstruišemo stvarnost. Tako kada imam iskustvo koje opisujem kao crveni paradajz, to iskustvo je zapravo tačna rekonstrukcija svojstava stvarnog crvenog paradajza koji bi postojao čak i ako ne gledam. E sad, zašto neurolozi kažu da mi ne samo da konstruišemo, nego i rekonstruišemo? Pa, standardni argument je uglavnom evolucioni. Oni naši preci koji su vidjeli preciznije, imali su konkurentsku prednost u odnosu na one koji su vidjeli manje precizno, i zato su su imali više izgleda da prenose svoje gene. Mi smo potomci onih koji su vidjeli preciznije, tako da možemo biti sigurni da su, u normalnom slučaju, naše percepcije tačne. Ovo piše u standardnim udžbenicima. U jednom udžbeniku stoji, na primjer, da "U kontekstu evolucije, vid je koristan baš zato što je tako tačan." Dakle ideja je da su tačne percepcije pogodnije percepcije. Daju vam prednost za opstanak. Ipak, da li je ovo ispravno? Je li ovo ispravna interpretacija teorije evolucije? Pa, prvo pogledajmo nekoliko primjera iz prirode. Australijski krasnik je jamičast, sjajan i braon. Ženka ne može letjeti. Mužjak leti, u potrazi, naravno, za primamljivom ženkom. Kada je pronađe, sleti i pare se. Postoje još neke vrste u australskoj divljni, Homo sapiensi. Mužjak ove vrste ima masivan mozak koji koristi za lov na hladno pivo. (Smijeh) Kada ga pronađe, iskapi ga, i ponekad baci flašu nazad u divljinu. E sad ove boce imaju sitna ispupčenja, sjajne su i takve nijanse smeđe da zagolicaju maštu ovih buba. Mužjaci se počnu rojiti oko ovih boca, pokušavajući ih pariti. Gube sav interes za stvarne ženke. Klasični slučaj kad muškarac napusti ženu zbog boce. (Smijeh) (Aplauz) Ova vrsta insekata je skoro izumrla. Australija je morala da promijeni boce za pivo, kako bi spasila svoje bube. (Smijeh) Mužjaci su uspješno pronalazili ženke hiljadama, vjerovatno i milionima godina. Činilo se da su oni vidjeli stvarnost onakvu kakva jeste, ali očigledno nisu. Evolucija im je omogućila hakovanje. Ženka je sve što je bradavičasto, sjajno i smeđe, što veća to bolja. (Smijeh) Čak i puzajući po cijeloj boci, mužjak nije uvidio svoju grešku. E sada, možete reći, bube, naravno, one su veoma jednostavna stvorenja, ali takvi sigurno nisu sisari. Sisari se ne oslanjaju na trikove. Pa ne bih se baš zadržavao na ovome, ali ideja vam je jasna. (Smijeh) Ovim se postavlja važno tehničko pitanje: da li prirodna selekcija zaista favorizuje viđenje stvarnosti onakve kakva ona jeste? Srećom, ne moramo mahati rukama i pogađati; evolucija je matematički precizna teorija. Možemo da ovo provjerimo koristeći jednačine evolucije. Možemo, tako, da imamo različite organizme koji se takmiče u vještačkim okruženjima i da vidimo koji od njih će preživjeti a koji će napredovati, čiji senzorni sistemi su podobniji. Ključni pojam u ovim jednačinama je podobnost. Pogledajmo ovaj odrezak: šta ovaj odrezak predstavlja u kontekstu podobnosti životinje? Pa, za gladnog lava koji traži hranu, on povećava podobnost. Za dobro uhranjenog lava koji je u potrazi za parom, ne povećava podobnost. I za zeca u bilo kojem stanju, odrezak ne povećava podobnost, tako da podobnost ne zavisi od stvarnosti kakva jeste, da, ali takođe i od organizma, njegovog stanja i njegovog djelovanja. Podobnost nije isto što i stvarnost kakva jeste, i podobnost je ta, ne stvarnost kakva jeste, koja je centralna tačka u jednačini evolucije. Tako, u mojoj laboratoriji, izvodili smo stotine hiljada simulacija evolucijskih igara sa mnogo različitih, nasumice odabranih okruženja i organizama koji se takmiče za resurse u ovim okruženjima. Neki organizmi vide cjelokupnu stvarnost, drugi vide samo njene dijelove, dok drugi ne vide ništa od stvarnosti, samo podobnost. Ko pobjeđuje? Pa, mrzim što ovo moram da kažem, ali percepcija stvarnosti izumire. U skoro svakoj simulaciji, organizmi koji nisu vidjeli ništa od stvarnosti, ali su podobni istrijebili su sve organizme koji su vidjeli stvarnost kakva jeste. Tako da je zaključak da evolucija ne favorizuje vertikalne, ili tačne percepcije. Ovakve percepcije stvarnosti izumiru. Ovo je pomalo zapanjujuće. Kako može biti da nam to što ne vidimo svijet precizno daje prednost za opstanak? Ovo je pomalo kontraproduktivno. Ali, sjetite se australskog krasnika. Krasnik je preživjeo hiljadama, vjerovatno milionima godina, koristeći se jednostavim trikovima i hakovima. Ono što nam jednačine evolucije govore je da su svi organizmi uključujući i nas, u istoj situaciji kao i buba krasnik. Mi ne vidimo stvarnost kakva jeste. Oblikovani smo trikovima i hakovima koji nas održavaju u životu. Ipak, potrebna je pomoć našim intuicijama. Kako može biti korisno da ne vidimo stvarnost kakva jeste? Pa srećom, imamo veoma korisnu metaforu: sučelje desktopa na vašem kompjuteru. Zamislite plavu ikonicu za TED govor kojeg pišete. Ikonica je plava i pravougaona i nalazi se u donjem desnom uglu na desktopu. Da li to znači da je i sam tekst u kompjuteru plav, pravougaon, i u donjem desnom dijelu kompjutera? Naravno da nije. Svako ko tako misli je pogrešno shvatio svrhu sučelja. Ono nije tu da vam pokaže stvarnost kompjutera. Ono je tu, zapravo, da sakrije tu stvarnost. Ne želite znati o diodama rezistorima i svim megabajtima softvera. Ako biste se bavili ovim nikada ne biste napisali tekst ili uredili fotografiju. Stoga, ideja je da nam je evolucija omogućila sučelje koje prikriva stvarnost i vodič je prilagodljivom ponašanju. Prostor i vrijeme, kako ih vi sada doživljavate, su vaš desktop. Fizički objekti su samo ikonice na desktopu. To je očigledno. Hoffman, ako misliš da je voz koji juri prugom 200 milja/h samo ikonica na tvom kompjuteru, zašto ne staneš pred njega? I nakon što te više ne bude, kao ni tvoje teorije, znaćemo da je taj voz nešto više od ikonice. Pa, ja ne bih stao pred taj voz iz istog razloga iz kojeg ne bih neoprezno tu ikonicu bacio u kantu za smeće: ne zato što doživljavam samu ikonicu doslovno - fajl nije doslovno plav ili pravougaon - ali je ipak ozbiljno tretiram. Mogao bih izgubiti sedmice rada. Slično tome, evolucija nas je oblikovala uz pomoć simbola opažanja dizajniranih da nas održe živima. Bolje da ih shvatimo ozbiljno. Ako ugledate zmiju, nemojte je podizati. Ako ugledate liticu, nemojte skočiti s nje. Ovi simboli su dizajnirani zbog naše bezbjednosti i treba ih shvatati ozbiljno. To ipak ne znači da ih trebamo shvatati doslovno. To je logička greška. Još jedna primjedba: ništa od ovog nije zapravo novo. Fizičari nam već dugo ukazuju na to da metal tog voza djeluje čvrsto ali je zapravo najviše prazan prostor sa mikroskopskim česticama koje jure naokolo. Ovdje ništa nije novo. Pa, i ne baš. To je kao da kažete, znam da ta plava ikonica na desktop-u ne predstavlja stvarnost tog kompjutera, ali ako bih uzeo lupu i zagledao se u nju izbliza, vidio bih sitne piksele, i to je stvarnost kompjutera. Pa, i ne baš - još uvijek ste na desktop-u, i to je sva poenta. Ove mikrosopske čestice i dalje postoje u prostoru i vremenu još uvijek su u sučelju korisnika. Tako da ja iznosim nešto znatno radikalnije od ovih fizičara. Napokon, možete mi prigovoriti, vidi, svi mi vidimo voz, samim tim niko od nas ne konstruiše voz. Ali, zapamtite ovaj primjer. U ovom primjeru, svi mi vidimo kocku, ali ekran je ravan, tako da je kocka koju vidite kocka koju ste sami stvorili. Svi vidimo kocku jer smo svi mi, svi do jednog, stvorili kocku koju vidimo. Isto važi i za voz. Svi vidimo voz jer svi vidimo voz koji smo konstruisali, i isto vrijedi za sve fizičke predmete. Skloni smo da mislimo da je opažanje nešto poput prozora u stvarnost kakva jeste. Teorija evolucije nam govori da je ovo pogrešno tumačenje naših opažanja. Naprotiv, stvarnost je više poput trodimenzionalnog desktop-a dizajniranog tako da sakrije složenost realnog svijeta i usmjerava prilagodljivo ponašanje. Prostor kako ga opažate je desktop. Fizički predmeti su samo ikonice na tom dekstop-u. Nekad smo mislili da je Zemlja ravna ploča jer je tako izgledalo. Onda smo mislili da je Zemlja nepokretni centar stvarnosti jer je tako izgledalo. Pogriješili smo. Pogrešno smo protumačili naša opažanja, Sada vjerujemo da su vrijeme/prostor i predmeti priroda stvarnosti kakva jeste. Teorija evolucije nam kaže da opet griješimo. Pogrešno tumačimo sadržaj naših perceptivnih iskustava. Nešto postoji kada ne gledate ali to nije vrijeme/prostor niti su to fizički objekti. Ali nama je teško otpustiti vrijeme/prostor i predmete kao što je teško za bubu krasnika da pusti svoju flašu. Zašto? Zato što smo slijepi za naše sopstveno sljepilo. Ali, imamo prednost u odnosu na bubu krasnika: u našoj nauci i tehnologiji. Gledajući kroz leće teleskopa otkrili smo da Zemlja nije nepokretni centar stvarnosti, i gledajući kroz leće teorije evolucije, otkrili smo da vrijeme/prostor i predmeti nisu prava priroda stvarnosti. Kada proživljavam perceptivno iskustvo koje opisujem kao crveni paradajz, ja sam u interakciji sa stvarnošću, ali ta stvarnost nije crveni paradajz i nije ni slična crvenom paradajzu. Slično tome, kada imam iskustvo koje opisujem kao lav ili odrezak, ja sam u inetarkciji sa stvarnošću, ali ta stvarnost nije lav ili odrezak. U ovome je fora: kada imam perceptivno iskustvo koje opisujem kao mozak, ili neurone, ja sam u interakciji sa stvarnošću, ali ta stvarnost nije mozak ili neoroni, niti je slična mozgu ili neuronima. I ta stvarnost, što god ona bila, je stvarni izvor uzroka i posljedice u svijetu - to nije mozak niti su to neuroni. Mozak i neuroni nemaju uzročne moći. Oni nisu uzrokom nijednog od naših perceptivnih iskustava, niti našeg ponašanja. Mozak i neuroni su vrste - specifični skup simbola, hakovanje. Šta ovo znači za misteriju svjesnosti? Pa, otvara nove mogućnosti. Na primjer, uzmimo da je stvarnost neka ogromna mašina koja uzrokuje naša svjesna iskustva. Sumnjam u to, ali je vrijedno istražiti. Pretpostavimo da je stvarnost velika mreža interakcija između agenata svjesnosti, jednostavna i kompleksna, koja uzrokuje međusobna iskustva svjesnosti. Zapravo, ovo nije tako blesava ideja kao što se čini, i ja je trenutno istražujem, Ali, u ovome je poenta: jednom kada se odreknemo naše uveliko intuitivne ali jako pogrešne pretpostavke o prirodi same stvarnosti, otvoriće se nove perspektive o najvećoj misteriji života. Kladim se da će se stvarnost pokazati fascinantnijom i više nepredvidivom nego što smo ikada zamišljali. Teorija evolucije daje nam konačni izazov: usudi se prepoznati da opažanje nije u tome da se spozna istina, nego da se rađaju djeca. I usput, čak je ovaj TED samo u vašim glavama. Hvala vam mnogo. (Aplauz) Chris Anderson: Ako ste to stvarno Vi tamo, hvala Vam. Toliko toga je u ovome. Mislim, prije svega, neki ljudi mogu postati duboko depresivni razmišljajući o tome da, ako evolucija ne favorizuje stvarnost, zar to u nekoj mjeri, ne podriva sva naša nastojanja, našu sposobnost da mislimo da možemo saznati istinu, vjerovatno ukjučujući i vašu teoriju, ako idemo tako daleko? Donald Hoffman: Pa, ovo ne sprečava uspjeh u nauci. Ono što imamo je jedna teorija, koja se pokazala krivom, da je opažanje isto što stvarnost, i da je stvarnost ono što opažamo. Ta teorija se pokazala pogrešnom. OK, odbacimo tu teoriju. To nas ne sprečava da postulišemo razne vrste drugih teorija, o prirodi stvarnosti, tako da je napredak prepoznati da je jedna od naših teorija neispravna. Nauka nastavlja kao i inače. Nema problema tu. CA: Znači mislite da je moguće - (Smijeh) - To je cool, ali ono što Vi kažete, mislim, da je moguće da vas evolucija ipak može urazumiti. DH: Da. To je vrlo, vrlo dobra poenta. Simulacije evolucijskih igara koje sam pokazao su konkretno o našim opažanjima, i one pokazuju da naša opažanja nisu oblikovana tako da nam pokažu stvarnost kakva jeste, ali to nije ista stvar sa našom logikom ili matematikom. Nismo radili takve simulacije, ali se kladim da ćemo otkriti da postoje određeni selekcijski pritisci na našu logiku i matematiku da se makar kreću u pravcu istine. Mislim, ako ste poput mene, matematika i logika nisu lagane. Ne shvatamo ih kako treba, ali barem selekcijski pritisci nisu ravnomjerno daleko od stvarne matematike i logike. Mislim da ćemo otkriti da moramo posmatrati svaku kognitivnu sposobnost pojedinačno, i vidjeti šta evolucija radi svakoj od njih. Ono što je istinito za opažanje, možda nije istinito i za matematiku i logiku. CA: Mislim, zaista, ono što Vi predlažete je nešto poput savremene interpretacije svijeta biskupa Berkeley-a: svijest kreira materiju, ne obratno. DH: Pa, malo je drugačije od Berkeley-a. Berkley je smatrao da, on je bio vjernik, i mislio je da je krajnja priroda stvarnosti bog i tako dalje, i ja ne idem tamo gdje je on išao, tako da je malo drugačije od Berkeley-a. Ja ovo zovem realizmom svjesnosti. Zapravo je veoma drugačiji pristup. CA: Don, ja doslovno mogu pričati s Vama satima, i nadam se da će biti tako. Hvala mnogo na tome. DH: Hvala Vama. (Aplauz)