Forenzički antropolog koji donosi zaključenje o "nestalima"

U Gvatemalskom 36-godišnjem sukobu, 200.000 civila je ubijeno - i više od 40.000 nikad nije identificirano. Forenzički antropolog - pionir Fredy Peccerelli i njegov tim koriste DNK, arheologiju i pripovijedanje kako bi pomogli obiteljima pronaći tijela svojih voljenih. To je otrežnjujući zadatak, ali može donijeti spokoj uma - i samo ponekad, pravdu.

Guatemala se oporavlja od
36-godišnjeg oružanog sukoba.

Sukoba koji se vodio za vrijeme
hladnog rata.

To je zapravo mali ustanak ljevice

i razarajući odgovor države.

Ono što imamo kao rezultat je
200.000 civilnih žrtava,

160.000 njih ubijeno u zajednicama:

mala djeca, muškarci, žene, čak i starci.

I onda imamo otprilike 40.000 drugih,
nestale,

one koje i danas tražimo.

Zovemo ih Desaparecidos.

Sad, 83 posto žrtava su Maje,

žrtve koji su potomci

originalnih stanovnika centralne Amerike.

I samo 17 posto su europskog porijekla.

Ali najvažnija stvar ovdje je da

oni ljudi koji nas trebaju braniti,
policija, vojska

su ti koji su počinili većinu zločina.

Sada obitelji, one žele informacije.

Žele znati što se dogodilo.

Žele tijela svojih voljenih.

Ali najviše od svega,
oni žele da vi,

da svi znaju kako njihovi voljeni
nisu učinili ništa krivo.

Moj slučaj je bio da da je moj otac dobio
prijetnje smrću 1980.

I mi smo otišli.

Napustili smo Guatemalu i došli ovdje.

Odrastao sam u New Yorku,

odrastao sam u Brooklynu zapravo,
i išao sam u New Utrecht srednju školu

i diplomirao sam na Brooklyn College.

Jedina stvar je bila ta

što nisam znao što se zapravo
događa u Guatemali.

Nije me bilo briga za to,
bilo je prebolno.

No do 1995. nisam odlučio nešto poduzeti.

Vratio sam se.

Vratio sam se u Guatemalu
kako bih tražio tijela,

kako bih shvatio što se dogodilo
i kako bi potražio dio sebe.

Radimo tako da dajemo ljudima informacije.

Pričamo s članovima obitelji
i dajemo im da biraju.

Puštamo ih da odluče ispričati nam priču,

da nam kažu što su vidjeli,

da nam kažu o svojim voljenima.

I još važnije,

dopuštamo im da odaberu dati nam dio sebe.

Dio, bit, onoga što jesu.

I tu DNK usporedit ćemo

s DNK koja dolazi iz kostura.

Dok to činimo, tražimo tijela.

I to su sada već kosturi,

jer većina ovih zločina dogodila se
prije 32 godine.

Kada pronađemo grob,

izvadimo zemlju i očistimo tijelo,
dokumentiramo ga i ekshumiramo.

Doslovno vadimo kostur iz zemlje.

Kada imamo ta tijela, nosimo ih
natrag u grad, u naš laboratorij,

i započinjemo proces pokušaja
razumijevanja dvije stvari:

Jedno je kako su ljudi umrli.

Ovdje vidite ranu od metka na potiljku

ili ranu od mačete, na primjer.

Druga stvar koju želimo razumjeti je
tko su oni:

Je li do dijete,

ili odrasla osoba.

Je li to muškarac ili žena.

Ali kada smo gotovi s tom analizom,

ono što učinimo je uzmemo mali komad kosti

i ekstraktiramo DNK iz nje.

Uzet ćemo tu DNK

i usporedit ćemo je s DNK obitelji,
naravno.

Najbolji način da vam ovo objasnim je
da pokažem dva slučaja.

Prvi je slučaj vojnog dnevnika.

Ovo je dokument koji je prokrijumčaren
od nekud 1999.

I ono što ovdje vidite,
jest država koja slijedi pojedince,

ljude koji su, poput vas,
željeli promijeniti svoju zemlju,

i sve su zapisali.

I jedna od stvari koje su zapisivali
je kada su ih pogubili.

U tom žutom četverokutu, vidite šifru,

to je tajna šifra: 300.

A potom vidite datum.

300 znači "pogubljen" i datum označava
kada su pogubljeni.

To će postati važno za trenutak.

Ono što smo činili jest da smo
napravili ekshumaciju 2003.,

gdje smo ekshumirali 220 tijela
iz 53 groba u vojnoj bazi.

Grob 9 odgovarao je obitelji
Sergia Saula Linaresa.

Sergio je bio profesor na sveučilištu.

Diplomirao je na
državnom sveučilištu u Iowi

i vratio se u Guatemalu
kako bi promijenio svoju zemlju.

I uhvatili su ga 23. veljače 1984.

I ako možete vidjeti ondje,
pogubljen je 29. ožujka 1984.,

što je bilo nevjerojatno.

Imali smo tijelo, informaciju o obitelji
i njihov DNK,

i sada imamo dokumente koji nam
točno govore što se dogodilo.

Ali najvažnije je da smo
dva tjedna kasnije

imali još jedan pogodak,
još jedno poklapanje,

iz istog groba za Amancia Villatora.

DNK tog tijela poklapao se
s DNK te obitelji.

I potom smo primjetili
da je on također u dnevniku.

No bilo je nevjerojatno vidjeti
da je također pogubljen 29. ožujka 1984.

To nas je dovelo do razmišljanja
koliko tijela ima u grobu.

Šest.

Onda smo rekli, koliko je ljudi
pogubljeno 29. ožujka 1984.?

Također šest.

Imamo Juana de Diosa,
Huga, Moisesa i Zoila.

Svi oni pogubljeni istog dana,
ali uhvaćeni na različitim lokacijama

i u različitim trenutcima.

Svi stavljeni u taj grob.

Sve što smo trebali sada je DNK
te četiri obitelji.

Tako da smo otišli i potražili ih
i našli ih.

I identificirali smo tih šest tijela
i vratili ih obiteljima.

Drugi slučaj o kojem vam želim pričati

je vojna baza imena CREOMPAZ.

Doslovno znači "Vjerovati u mir",
ali akronim zapravo znači

Regionalni upravljački centar za
mirovne operacije.

I ovdje vojska Guatemale
trenira mirotvorce drugih zemalja

koji služe s UN-om

i idu u zemlje kao što su Haiti i Kongo.

Imali smo svjedočanstva da

postoje tijela, postoje grobovi.

Otišli smo ondje s nalogom za pretragu,
i dva sata nakon što smo došli

pronašli smo prvi od 84 groba,
ukupno 533 tijela.

Sad, kad razmislite o tome,

mirotvorci koji treniraju iznad tijela.

Poprilično je ironično.

No tijela -- licem prema dolje,
većina, ruke vezane iza leđa,

povezi za oči, svakakve traume --

to su bili bespomoćni ljudi
koji su pogubljeni.

Ljudi koje traže 553 obitelji.

Usredotočit ćemo se na Grob 15.

Grob 15, što so primjetili,
bio je grob pun žena i djece,

63 njih.

I zbog toga smo odmah pomislili,

bože, gdje postoji takav slučaj.

Kada sam došao u Guatemalu 1995.,

čuo sam za slučaj masakra koji se
dogodio 14. svibnja 1982.

kada je vojska došla, pobila muškarce,

i odvela žene i djecu helikopterima
na nepoznatu lokaciju.

Pa, znate što?

Odjeća iz ovog groba odgovarala
je odjeći iz regije

iz koje su ovi ljudi odvedeni,

odakle su odvedene žene i djeca.

Pa smo napravili malo DNK analize,
i znate što?

Identificirali smo Martinu Rojas
i Manuela Chena.

Oboje su nestali u tom slučaju,
i sada smo imali dokaze.

Imali smo dokaze koji potvrđuju
da se ovo dogodilo

i da su ovi ljudi odvedeni u tu bazu.

Sad, Manuel Chen imao je 3 godine.

Njegova majka otišla je do rijeke
oprati odjeću i ostavila ga kod susjede.

Tada je došla vojska

i odvela ga u helikopteru i nikad nije
ponovno viđen

dok ga nismo pronašli u Grobu 15.

Sada sa znanošću,
arheologijom, antropologijom i genetikom,

ono što činimo je da dajemo glas
onima bez glasa.

Ali činimo više od toga.

Zapravo dajemo dokaze za suđenja,

kao suđenje za genocid koje se
dogodilo prošle godine u Guatemali

gdje je general Rios Montt proglašen
krivim za genocid i osuđen na 80 godina.

Došao sam vam danas reći
da se ovo događa posvuda --

događa se u Meksiku
točno ispred nas danas --

i ne možemo dozvoliti da se više događa.

Moramo stati zajedno i odlučiti

da nećemo imati više nestalih.

Nema više nestalih, ljudi.

U redu? Nema više nestalih.

Hvala vam.

(Pljesak)