Svakodnevni predmeti, tragične prošlosti

Zijah Gafić fotografiše predmete iz naše svakodnevice - satove, cipele, naočare. Ali ove fotografije su zavaravajuće jednostavne; predmeti na njima su ekshumirani u masovnim grobnicama rata u Bosni. Gafić, TED Fellow i građanin Sarajeva, fotografisao je svaki predmet u ovim grobnicama kako bi napravio živuću arhivu identiteta onih koji su poginuli.

Ovo su jednostavni predmeti:

satovi, ključevi, češljevi, naočale.

To su stvari koje su
žrtve genocida u Bosni

nosile sa sobom
na njihovom posljednjem putovanju.

Svima su nam poznati ovi uobičajeni,

svakodnevni predmeti.

Činjenica da su neke od žrtava nosile

lične predmete poput
četkice i paste za zube

jasan je znak da nisu znali

šta će im se ubrzo desiti.

Uglavnom, govoreno im je da će biti

razmjenjeni za zarobljenike rata.

Ovi predmeti su pronađeni

u brojnim masovnim grobnicama
širom moje domovine,

i dok sada pričamo,
forenzičari ekshumiraju tijela

iz novootkrivene masovne grobnice,

20 godina poslije rata.

I vjerovatno je najveća ikada otkrivena.

Tokom četiri godine sukoba

koji je razorio
bosansku naciju u ranim 90-im,

oko 30.000 građana, uglavnom civila

je nestalo, vjerovatno ubijeno,

i još 100.000 je ubijeno

tokom ratnih operacija.

Većina njih je ubijena

ili u prvim danima rata

ili pri kraju sukoba,

kada su sigurne zone UN-a,
poput Srebrenice,

pale u ruke srpske vojske.

Međunarodni tribunal

je izrekao nekoliko presuda

za zločine protiv čovječnosti i genocida.

Genocid je sistematsko i namjerno

uništavanje rasnih, političkih, vjerskih

ili etničkih grupa.

Koliko god je genocid vezan za ubijanje,

toliko ima veze
i sa uništavanjem njihove imovine,

njihovog kulturološkog nasljeđa,

i u konačnici bilo kakvog traga
o tome da su oni ikada i postojali.

Genocid nije samo ubijanje;

to je i osporavanje identiteta.

Uvijek postoje tragovi -

ne postoji savršen zločin.

Uvijek postoje ostaci poginulih

koji su dugotrajnijih
od njihovih krhkih tijela

i našeg selektivnog
i slabog sjećanja na njih.

Ovi predmeti su pronađeni

u brojnim masovnim grobnicama,

i glavni cilj ove zbirke predmeta

je jedinstven proces

identifikacije onih koji
su nestali tokom zločina,

prvog genodica na tlu Evrope

nakon Holokausta.

Niti jedno tijelo ne bi trebalo
ostati neotkriveno

ili neidentificirano.

Kada budu pronađeni,

ovi predmeti koje su žrtve nosile sa sobom

na njihovom putu ka egzekuciji

su pažljivo očišćeni, analizirani,

katalogizirani i uskladišteni.

Na hiljade predmeta je upakovano
u bijele plastične kesice

baš poput onih koje gledate na CSI-u.

Ovi predmeti se koriste
kao forenzički dokazi

prilikom vizuelne idektifikacije žrtava

ali također služe i kao veoma vrijedni
forenzički dokazi

u sadašnjim suđenjima za ratne zločine.

Preživjeli bivaju povremeno pozvani

da pokušaju identifikovati
ove predmete fizički,

ali fizičko prepoznavanje
je veoma zahtjevno,

neefikasno i veoma je bolan proces.

Kada forenzičari, doktori i advokati

završe sa korištenjem ovih predmeta,

oni postaju siročad ove priče.

Mnogi od njih bivaju uništeni,
vjerovali ili ne,

ili jednostavno uskladišteni,

daleko od očiju i od uma.

Prije nekoliko godina sam odlučio

da fotografišem svaki ekshumirani predmet

kako bih napravio vizuelnu arhivu

koju preživjeli mogu
sa lahkoćom pretraživati.

Budući da sam pripovjedač,
volim raditi za zajednicu,

volim ići iza podizanja svijesti.

I u ovom slučaju, neko bi mogao

prepoznati ove predmete

ili će barem njihove fotografije ostati

kao trajni, nepristrasni
i precizni podsjetnik

o tome šta se desilo.

Fotografija je vezana za empatiju,

i to koliko su ovi predmeti
poznati garantuje empatiju.

U ovom slučaju, ja sam samo sredstvo,

forenzičar, ako želite,

i rezultat je fotografija koja je najbliža

tome da bude dokument.

Jednom kada sve nestale osobe
budu identifikovane,

jedino će nijhova tijela
u njihovim grobovima

i ovi uobičajeni predmeti ostati.

Uz svu njihovu jednostavnost,

ovi predmeti su posljednji svjedok

identiteta žrtava,

posljednji vječni podsjetnik

da su ovi ljudi ikada postojali.

Hvala vam.

(Aplauz)