Ovo su jednostavni predmeti: satovi, ključevi, češljevi, naočale. To su stvari koje su žrtve genocida u Bosni nosile sa sobom na njihovom posljednjem putovanju. Svima su nam poznati ovi uobičajeni, svakodnevni predmeti. Činjenica da su neke od žrtava nosile lične predmete poput četkice i paste za zube jasan je znak da nisu znali šta će im se ubrzo desiti. Uglavnom, govoreno im je da će biti razmjenjeni za zarobljenike rata. Ovi predmeti su pronađeni u brojnim masovnim grobnicama širom moje domovine, i dok sada pričamo, forenzičari ekshumiraju tijela iz novootkrivene masovne grobnice, 20 godina poslije rata. I vjerovatno je najveća ikada otkrivena. Tokom četiri godine sukoba koji je razorio bosansku naciju u ranim 90-im, oko 30.000 građana, uglavnom civila je nestalo, vjerovatno ubijeno, i još 100.000 je ubijeno tokom ratnih operacija. Većina njih je ubijena ili u prvim danima rata ili pri kraju sukoba, kada su sigurne zone UN-a, poput Srebrenice, pale u ruke srpske vojske. Međunarodni tribunal je izrekao nekoliko presuda za zločine protiv čovječnosti i genocida. Genocid je sistematsko i namjerno uništavanje rasnih, političkih, vjerskih ili etničkih grupa. Koliko god je genocid vezan za ubijanje, toliko ima veze i sa uništavanjem njihove imovine, njihovog kulturološkog nasljeđa, i u konačnici bilo kakvog traga o tome da su oni ikada i postojali. Genocid nije samo ubijanje; to je i osporavanje identiteta. Uvijek postoje tragovi - ne postoji savršen zločin. Uvijek postoje ostaci poginulih koji su dugotrajnijih od njihovih krhkih tijela i našeg selektivnog i slabog sjećanja na njih. Ovi predmeti su pronađeni u brojnim masovnim grobnicama, i glavni cilj ove zbirke predmeta je jedinstven proces identifikacije onih koji su nestali tokom zločina, prvog genodica na tlu Evrope nakon Holokausta. Niti jedno tijelo ne bi trebalo ostati neotkriveno ili neidentificirano. Kada budu pronađeni, ovi predmeti koje su žrtve nosile sa sobom na njihovom putu ka egzekuciji su pažljivo očišćeni, analizirani, katalogizirani i uskladišteni. Na hiljade predmeta je upakovano u bijele plastične kesice baš poput onih koje gledate na CSI-u. Ovi predmeti se koriste kao forenzički dokazi prilikom vizuelne idektifikacije žrtava ali također služe i kao veoma vrijedni forenzički dokazi u sadašnjim suđenjima za ratne zločine. Preživjeli bivaju povremeno pozvani da pokušaju identifikovati ove predmete fizički, ali fizičko prepoznavanje je veoma zahtjevno, neefikasno i veoma je bolan proces. Kada forenzičari, doktori i advokati završe sa korištenjem ovih predmeta, oni postaju siročad ove priče. Mnogi od njih bivaju uništeni, vjerovali ili ne, ili jednostavno uskladišteni, daleko od očiju i od uma. Prije nekoliko godina sam odlučio da fotografišem svaki ekshumirani predmet kako bih napravio vizuelnu arhivu koju preživjeli mogu sa lahkoćom pretraživati. Budući da sam pripovjedač, volim raditi za zajednicu, volim ići iza podizanja svijesti. I u ovom slučaju, neko bi mogao prepoznati ove predmete ili će barem njihove fotografije ostati kao trajni, nepristrasni i precizni podsjetnik o tome šta se desilo. Fotografija je vezana za empatiju, i to koliko su ovi predmeti poznati garantuje empatiju. U ovom slučaju, ja sam samo sredstvo, forenzičar, ako želite, i rezultat je fotografija koja je najbliža tome da bude dokument. Jednom kada sve nestale osobe budu identifikovane, jedino će nijhova tijela u njihovim grobovima i ovi uobičajeni predmeti ostati. Uz svu njihovu jednostavnost, ovi predmeti su posljednji svjedok identiteta žrtava, posljednji vječni podsjetnik da su ovi ljudi ikada postojali. Hvala vam. (Aplauz)