Ovo su jednostavni predmeti:
satovi, ključevi, češljevi, naočale.
To su stvari koje su
žrtve genocida u Bosni
nosile sa sobom
na njihovom posljednjem putovanju.
Svima su nam poznati ovi uobičajeni,
svakodnevni predmeti.
Činjenica da su neke od žrtava nosile
lične predmete poput
četkice i paste za zube
jasan je znak da nisu znali
šta će im se ubrzo desiti.
Uglavnom, govoreno im je da će biti
razmjenjeni za zarobljenike rata.
Ovi predmeti su pronađeni
u brojnim masovnim grobnicama
širom moje domovine,
i dok sada pričamo,
forenzičari ekshumiraju tijela
iz novootkrivene masovne grobnice,
20 godina poslije rata.
I vjerovatno je najveća ikada otkrivena.
Tokom četiri godine sukoba
koji je razorio
bosansku naciju u ranim 90-im,
oko 30.000 građana, uglavnom civila
je nestalo, vjerovatno ubijeno,
i još 100.000 je ubijeno
tokom ratnih operacija.
Većina njih je ubijena
ili u prvim danima rata
ili pri kraju sukoba,
kada su sigurne zone UN-a,
poput Srebrenice,
pale u ruke srpske vojske.
Međunarodni tribunal
je izrekao nekoliko presuda
za zločine protiv čovječnosti i genocida.
Genocid je sistematsko i namjerno
uništavanje rasnih, političkih, vjerskih
ili etničkih grupa.
Koliko god je genocid vezan za ubijanje,
toliko ima veze
i sa uništavanjem njihove imovine,
njihovog kulturološkog nasljeđa,
i u konačnici bilo kakvog traga
o tome da su oni ikada i postojali.
Genocid nije samo ubijanje;
to je i osporavanje identiteta.
Uvijek postoje tragovi -
ne postoji savršen zločin.
Uvijek postoje ostaci poginulih
koji su dugotrajnijih
od njihovih krhkih tijela
i našeg selektivnog
i slabog sjećanja na njih.
Ovi predmeti su pronađeni
u brojnim masovnim grobnicama,
i glavni cilj ove zbirke predmeta
je jedinstven proces
identifikacije onih koji
su nestali tokom zločina,
prvog genodica na tlu Evrope
nakon Holokausta.
Niti jedno tijelo ne bi trebalo
ostati neotkriveno
ili neidentificirano.
Kada budu pronađeni,
ovi predmeti koje su žrtve nosile sa sobom
na njihovom putu ka egzekuciji
su pažljivo očišćeni, analizirani,
katalogizirani i uskladišteni.
Na hiljade predmeta je upakovano
u bijele plastične kesice
baš poput onih koje gledate na CSI-u.
Ovi predmeti se koriste
kao forenzički dokazi
prilikom vizuelne idektifikacije žrtava
ali također služe i kao veoma vrijedni
forenzički dokazi
u sadašnjim suđenjima za ratne zločine.
Preživjeli bivaju povremeno pozvani
da pokušaju identifikovati
ove predmete fizički,
ali fizičko prepoznavanje
je veoma zahtjevno,
neefikasno i veoma je bolan proces.
Kada forenzičari, doktori i advokati
završe sa korištenjem ovih predmeta,
oni postaju siročad ove priče.
Mnogi od njih bivaju uništeni,
vjerovali ili ne,
ili jednostavno uskladišteni,
daleko od očiju i od uma.
Prije nekoliko godina sam odlučio
da fotografišem svaki ekshumirani predmet
kako bih napravio vizuelnu arhivu
koju preživjeli mogu
sa lahkoćom pretraživati.
Budući da sam pripovjedač,
volim raditi za zajednicu,
volim ići iza podizanja svijesti.
I u ovom slučaju, neko bi mogao
prepoznati ove predmete
ili će barem njihove fotografije ostati
kao trajni, nepristrasni
i precizni podsjetnik
o tome šta se desilo.
Fotografija je vezana za empatiju,
i to koliko su ovi predmeti
poznati garantuje empatiju.
U ovom slučaju, ja sam samo sredstvo,
forenzičar, ako želite,
i rezultat je fotografija koja je najbliža
tome da bude dokument.
Jednom kada sve nestale osobe
budu identifikovane,
jedino će nijhova tijela
u njihovim grobovima
i ovi uobičajeni predmeti ostati.
Uz svu njihovu jednostavnost,
ovi predmeti su posljednji svjedok
identiteta žrtava,
posljednji vječni podsjetnik
da su ovi ljudi ikada postojali.
Hvala vam.
(Aplauz)