Želite li djecu dobro podučiti? Kvalitetno ih hranite.

Što možemo očekivati da će nam djeca naučiti, ako su gladna ili im je prehrana puna šećera i praznih kalorija? Bivši šef kuhinje Bijele kuće i kreator pravila prehrane, Sam Kass, iznosi ulogu koju škole mogu imati, uz mentalni, pridonoseći i fizičkom razvoju učenika.

Po zanimanju sam šef kuhinje

i kreator pravila prehrane,

no dolazim iz obitelji nastavnika.

Moja sestra je nastavnik
za djecu s poteškoćama u Chicagu.

Moj otac je upravo otišao u mirovinu
nakon 25 godina rada u osnovnoj školi.

Moji teta i tetak su bili profesori.

Svi moji rođaci nešto podučavaju.

U biti, svatko u mojoj obitelji
podučava, osim mene.

Naučili su me da jedini način
kako bih dobio prave odgovore,

je postavljati prava pitanja.

Pa koja su prava pitanja

kada je riječ o poboljšanju rezultata
u obrazovanju kod naše djece?

Očito, postoje brojna važna pitanja,

no, mislim da je dobro
započeti od sljedećeg:

Što mislimo koja je veza

između mentalnog razvoja djeteta

i njegovog fizičkog razvoja?

Što možemo očekivati
od naše djece da nauče,

ako im je prehrana puna šećera
i bez hranjive vrijednosti?

Što uopće oni mogu naučiti

ako njihova tijela doslovno gladuju?

I uz sve resurse koje ulažemo u škole,

trebali bismo zastati i upitati se:

Pripremamo li zaista našu djecu za uspjeh?

Prije nekoliko godina

bio sam u žiriju kulinarskog
natjecanja 'Chopped'.

Četiri kuhara natječu se u kuhanju
nepoznatim namirnicama

kako bi se vidjelo tko može
pripremiti najbolja jela.

Izuzetak je ova, posebna epizoda.

Umjesto četiri strastvena kuhara,
koji se bore za središte pozornosti,

nešto o čemu ne bih ništa znao --

(Smijeh)

ovi su bili kuhari u školama;

znate, žene koje ste obično zvali
'tete koje dijele užinu',

no, ja inzistiram da ih zovemo
školskim kuharicama.

Te žene, neka ih bog blagoslovi...

provode svoj dan kuhajući za tisuće djece,

doručak i ručak, sa samo
$2.68 (oko 18 kn) po ručku,

od čega otprilike samo $1 (oko 7 kn)
ide na samu hranu.

U toj epizodi,

nepoznata namirnica za pripremu
glavnog jela bila je kvinoja.

Znam da je prošlo mnogo vremena,

od kada je većina vas ručala u školi,

a mi smo mnogo napredovali
po pitanju hranjivosti obroka,

no, kvinoja još uvijek nije uključena
u prehranu u većini školskih kantina.

(Smijeh)

I to je bio izazov.

No, jelo koje nikada neću zaboraviti
je skuhala jedna žena,

koja se zove Cheryl Barbara.

Cheryl je bila voditelj prehrane

u srednjoj školi zajednice
u državi Connecticut.

Pripremila je izvrsno jelo od tjestenine.

Bilo je izvanredno.

Bile su to pappardelle
s talijanskom kobasicom,

keljom i parmezanom.

Bilo je vrlo ukusno, na nivou kvalitete
za restorane, osim...

što je ubacila kvinoju,
gotovo nekuhanu,

u jelo.

Bio je to neobičan izbor,

i bilo je super hrskavo.

(Smijeh)

I tako sam preuzeo riječ u žiriju,
što se od tebe očekuje

i pitao je zašto je to učinila.

Cheryl je odgovorila:
'Pa, prvo, ne znam što je kvinoja.'

(Smijeh)

'Ali znam da je ponedjeljak,

a tada u mojoj školi, u srednoj školi
u mojoj zajednici,

uvijek pripremam jelo od tjestenine.

Vidite, Cheryl je objasnila
da za mnoge od njezine djece,

nije bilo obroka vikendom.

NIje bilo obroka subotom.

NIje bilo obroka ni nedjeljom.

Zato je pripremila tjesteninu,
jer je htjela biti sigurna

kako je skuhala nešto, za što je znala
da će njezina djeca jesti.

Nešto od čega će biti siti, rekla je.

Nešto što će im napuniti želudac.

Cheryl je pričala,
kada bi došao ponedjeljak,

djeca bi imala toliko jaku bol od gladi,

da ne bi čak ni mogli početi
razmišljati o učenju.

Jedino o čemu su mislili, bila je hrana.

Jedina stvar.

I nažalost, statistika pokazuje isto.

Dakle, stavimo ovo u kontekst djeteta.

I usredotočit ćemo se

na najvažniji obrok
u danu, doručak.

Upoznajte Allison.

Ima 12 godina,

strašno je pametna

i želi postati fizičarka kada odraste.

Ako Allison pohađa školu
koja poslužuje hranjivi doručak

svim svojim učenicima,

dogodit će se sljedeće.

Njezine šanse,
dobijanjem hranjivog obroka,

jedan koji uključuje voće i mlijeko
te jedan s manje šećera i soli,

dramatično rastu.

Allison će imati nižu stopu pretilosti
nego prosječno dijete.

Rjeđe će morati ići liječniku,

imat će niže razine tjeskobe i depresije,

bolje će se ponašati,

više će pohađati nastavu
i češće će dolaziti na vrijeme.

Zašto?

Zato što je u školi čeka ukusan obrok.

Iznad svega, Allison je mnogo zdravija

nego prosječan školarac.

A što onda s djetetom,

koje nema hranjiv doručak
koji će ga dočekati?

Pa, pogledajte Tommyja.

I on ima 12 godina. Predivno je dijete.

Želi postati liječnik.

Do trenutka kada je Tommy u vrtiću,

već ima nešto slabije
rezultate iz matematike.

Do trenutka kada je u trećem razredu,

ima slabije ocjene
iz matematike i čitanja.

Do vremena kada navrši 11 godina,

veća je vjerojatnost da će Tommy
morati ponavljati razred.

Istraživanja pokazuju da djeca koja
nemaju redovitu prehranu,

naročito doručak,

imaju, iznad svega, slabe
kognitivne funkcije.

Koliko je, stoga, raširen ovaj problem?

Nažalost, on prožima sve.

Dat ću vam dva podatka,

za koje se čini da su na
suprotnim krajevima ovog problema,

ali su, zapravo,
dvije strane istog novčića.

S jedne strane,

jedan od šest Amerikanaca
pati od nedostatka hrane,

uključujući 16 milijuna djece,
što je gotovo 20% ljudi

koji nemaju dovoljno hrane.

Samo u ovom gradu, u New York-u,

474.000 djece ispod dobi od 18 godina
suočava se s glađu svake godine.

To je suludo.

S druge strane,

prehrana je glavni uzročnik
moguće smrti i bolesti

u ovoj zemlji, dosad.

I gotovo trećina djece o kojoj
smo govorili večeras,

na putu je da oboli od dijabetesa
tijekom svog života.

Ono što je teško shvatiti, ali je istina,

je da su često to ista djeca.

Dakle, zasite se unosom nezdravih
i praznih kalorija,

kojima su okruženi u svojoj zajednici
i koje im roditelji jedino mogu priuštiti.

No tada, do kraja mjeseca,

potroše se bonovi za hranu,
ili se skrati broj radnih sati na poslu

i oni ostaju bez novca za pokrivanje
osnovnih troškova za hranu.

No, trebali bismo moći
ovo riješiti, zar ne?

Znamo odgovore.

Dok sam radio u Bijeloj kući,
osnovali smo program

gdje smo za sve škole, koje su imale 40%
više djece iz obitelji s niskim prihodima,

mogli poslužiti doručak i ručak
svakom djetetu u toj školi.

Besplatno.

Program je bio nevjerojatno uspješan,

jer nam je pomogao svladati
jednu vrlo tešku prepreku,

kada se radilo o davanju
hranjivog doručka toj djeci.

A ta prepreka je bila stigma.

Vidite, škole poslužuju
doručak prije nastave,

i on je bio dostupan
samo siromašnoj djeci.

Tako su svi znali tko je siromašan
i tko je trebao državnu pomoć.

A sva djeca, bez obzira
koliko njihovi roditelji zarađuju,

imaju velik ponos.

I što se dogodilo?

Škole koje su primijenile ovaj program,

uočile su porast ocjena
u matematici i čitanju za 17,5%.

17,5%.

A istraživanje pokazuje, da kada djeca
imaju redovit i hranjiv doručak,

njihove šanse za završetak
školovanja rastu za 20%.

20%.

Kada djeci damo potrebnu ishranu,

dajemo im šansu da napreduju,

u učionici, ali i dalje.

Ne morate mi vjerovati u vezi ovoga,

ali biste trebali pričati s Donnom Martin.

Jako volim Donnu Martin.

Donna Martin je direktorica
školske prehrane u okrugu Burke,

u Waynesboro-u, državi Georgia.

Okrug Burke jedno je
od najsiromašnijih područja

pete najsiromašnije države u zemlji

i oko 100% Donninih učenika živi
u, ili ispod granice siromaštva.

Prije nekoliko godina,

Donna je odlučila istaknuti se
kroz nove standarde koji su dolazili

te popraviti prehrambene
standarde u školi.

Poboljšala ih je i dodala voće,
povrće i cjelovite žitarice.

Posluživala je doručak u učionicama
svim svojim učenicima.

A provela je i program davanja večere.

Zašto? Pa...

mnogo njezinih učenika
nije imalo večeru kada bi došli kući.

I kako su oni reagirali?

Djeca su hranu obožavala.

Jako im se svidjela bolja prehrana,

i to što nisu bili gladni.

No, najveća podrška Donni
došla je s neočekivane strane.

Zvao se Eric Parker

i bio je glavni nogometni trener
za klub Bears okruga Burke.

Trener Parker godinama je
trenirao osrednje timove,

Bears-i su često završavali
sa slabim rezultatom,

veliko razočaranje za državu koja je
među najvećim ljubiteljima nogometa

u cijeloj zemlji.

No, one godine kada je Donna
izmijenila jelovnik,

Bears-i ne samo da su
pobijedili u svojoj skupini,

već su krenuli u osvajanje
državnog prvenstva,

pobjedivši klub Trojans okruga Peach

28:14.

(Smijeh)

A trener Parker,

zaslugu za osvajanje prvenstva
pripisao je Donni Martin.

Kada djeci osiguramo osnovnu prehranu,

oni će napredovati.

I to nije samo zbog svih osoba
poput Cheryl Barbara,

niti svih Donna Martin na ovom svijetu.

To je zbog svih nas.

I osigurati djeci osnovnu prehranu
samo je početak točka.

Ono što sam postavio zapravo je model

za mnoga od najvažnijih pitanja
s kojima se suočavamo.

Ako se posvetimo jednostavnom cilju
pravilne ishrane nas samih,

mogli bismo vidjeti
stabilniji i sigurniji svijet,

mogli bismo značajno poboljšati
našu ekonomsku produktivnost,

mogli bismo promijeniti
našu zdravstvenu skrb

i mogli bismo uspjeti

osigurati da naš planet može
opskrbljivati buduće generacije.

Hrana je ono, gdje naši zajednički napori

mogu imati najviše utjecaja.

Stoga se moramo upitati:
Koje je pravo pitanje?

Što bi se dogodilo

da smo se hranili zdravije,
hranom iz održivog uzgoja?

Kako bi to utjecalo na nas?

Cheryl Barbara,

Donna Martin,

trener Parker i Bearsi iz okruga Burke

mislim da znaju odgovor.

Veliko vam hvala.

(Pljesak)