Po zanimanju sam šef kuhinje i kreator pravila prehrane, no dolazim iz obitelji nastavnika. Moja sestra je nastavnik za djecu s poteškoćama u Chicagu. Moj otac je upravo otišao u mirovinu nakon 25 godina rada u osnovnoj školi. Moji teta i tetak su bili profesori. Svi moji rođaci nešto podučavaju. U biti, svatko u mojoj obitelji podučava, osim mene. Naučili su me da jedini način kako bih dobio prave odgovore, je postavljati prava pitanja. Pa koja su prava pitanja kada je riječ o poboljšanju rezultata u obrazovanju kod naše djece? Očito, postoje brojna važna pitanja, no, mislim da je dobro započeti od sljedećeg: Što mislimo koja je veza između mentalnog razvoja djeteta i njegovog fizičkog razvoja? Što možemo očekivati od naše djece da nauče, ako im je prehrana puna šećera i bez hranjive vrijednosti? Što uopće oni mogu naučiti ako njihova tijela doslovno gladuju? I uz sve resurse koje ulažemo u škole, trebali bismo zastati i upitati se: Pripremamo li zaista našu djecu za uspjeh? Prije nekoliko godina bio sam u žiriju kulinarskog natjecanja 'Chopped'. Četiri kuhara natječu se u kuhanju nepoznatim namirnicama kako bi se vidjelo tko može pripremiti najbolja jela. Izuzetak je ova, posebna epizoda. Umjesto četiri strastvena kuhara, koji se bore za središte pozornosti, nešto o čemu ne bih ništa znao -- (Smijeh) ovi su bili kuhari u školama; znate, žene koje ste obično zvali 'tete koje dijele užinu', no, ja inzistiram da ih zovemo školskim kuharicama. Te žene, neka ih bog blagoslovi... provode svoj dan kuhajući za tisuće djece, doručak i ručak, sa samo $2.68 (oko 18 kn) po ručku, od čega otprilike samo $1 (oko 7 kn) ide na samu hranu. U toj epizodi, nepoznata namirnica za pripremu glavnog jela bila je kvinoja. Znam da je prošlo mnogo vremena, od kada je većina vas ručala u školi, a mi smo mnogo napredovali po pitanju hranjivosti obroka, no, kvinoja još uvijek nije uključena u prehranu u većini školskih kantina. (Smijeh) I to je bio izazov. No, jelo koje nikada neću zaboraviti je skuhala jedna žena, koja se zove Cheryl Barbara. Cheryl je bila voditelj prehrane u srednjoj školi zajednice u državi Connecticut. Pripremila je izvrsno jelo od tjestenine. Bilo je izvanredno. Bile su to pappardelle s talijanskom kobasicom, keljom i parmezanom. Bilo je vrlo ukusno, na nivou kvalitete za restorane, osim... što je ubacila kvinoju, gotovo nekuhanu, u jelo. Bio je to neobičan izbor, i bilo je super hrskavo. (Smijeh) I tako sam preuzeo riječ u žiriju, što se od tebe očekuje i pitao je zašto je to učinila. Cheryl je odgovorila: 'Pa, prvo, ne znam što je kvinoja.' (Smijeh) 'Ali znam da je ponedjeljak, a tada u mojoj školi, u srednoj školi u mojoj zajednici, uvijek pripremam jelo od tjestenine. Vidite, Cheryl je objasnila da za mnoge od njezine djece, nije bilo obroka vikendom. NIje bilo obroka subotom. NIje bilo obroka ni nedjeljom. Zato je pripremila tjesteninu, jer je htjela biti sigurna kako je skuhala nešto, za što je znala da će njezina djeca jesti. Nešto od čega će biti siti, rekla je. Nešto što će im napuniti želudac. Cheryl je pričala, kada bi došao ponedjeljak, djeca bi imala toliko jaku bol od gladi, da ne bi čak ni mogli početi razmišljati o učenju. Jedino o čemu su mislili, bila je hrana. Jedina stvar. I nažalost, statistika pokazuje isto. Dakle, stavimo ovo u kontekst djeteta. I usredotočit ćemo se na najvažniji obrok u danu, doručak. Upoznajte Allison. Ima 12 godina, strašno je pametna i želi postati fizičarka kada odraste. Ako Allison pohađa školu koja poslužuje hranjivi doručak svim svojim učenicima, dogodit će se sljedeće. Njezine šanse, dobijanjem hranjivog obroka, jedan koji uključuje voće i mlijeko te jedan s manje šećera i soli, dramatično rastu. Allison će imati nižu stopu pretilosti nego prosječno dijete. Rjeđe će morati ići liječniku, imat će niže razine tjeskobe i depresije, bolje će se ponašati, više će pohađati nastavu i češće će dolaziti na vrijeme. Zašto? Zato što je u školi čeka ukusan obrok. Iznad svega, Allison je mnogo zdravija nego prosječan školarac. A što onda s djetetom, koje nema hranjiv doručak koji će ga dočekati? Pa, pogledajte Tommyja. I on ima 12 godina. Predivno je dijete. Želi postati liječnik. Do trenutka kada je Tommy u vrtiću, već ima nešto slabije rezultate iz matematike. Do trenutka kada je u trećem razredu, ima slabije ocjene iz matematike i čitanja. Do vremena kada navrši 11 godina, veća je vjerojatnost da će Tommy morati ponavljati razred. Istraživanja pokazuju da djeca koja nemaju redovitu prehranu, naročito doručak, imaju, iznad svega, slabe kognitivne funkcije. Koliko je, stoga, raširen ovaj problem? Nažalost, on prožima sve. Dat ću vam dva podatka, za koje se čini da su na suprotnim krajevima ovog problema, ali su, zapravo, dvije strane istog novčića. S jedne strane, jedan od šest Amerikanaca pati od nedostatka hrane, uključujući 16 milijuna djece, što je gotovo 20% ljudi koji nemaju dovoljno hrane. Samo u ovom gradu, u New York-u, 474.000 djece ispod dobi od 18 godina suočava se s glađu svake godine. To je suludo. S druge strane, prehrana je glavni uzročnik moguće smrti i bolesti u ovoj zemlji, dosad. I gotovo trećina djece o kojoj smo govorili večeras, na putu je da oboli od dijabetesa tijekom svog života. Ono što je teško shvatiti, ali je istina, je da su često to ista djeca. Dakle, zasite se unosom nezdravih i praznih kalorija, kojima su okruženi u svojoj zajednici i koje im roditelji jedino mogu priuštiti. No tada, do kraja mjeseca, potroše se bonovi za hranu, ili se skrati broj radnih sati na poslu i oni ostaju bez novca za pokrivanje osnovnih troškova za hranu. No, trebali bismo moći ovo riješiti, zar ne? Znamo odgovore. Dok sam radio u Bijeloj kući, osnovali smo program gdje smo za sve škole, koje su imale 40% više djece iz obitelji s niskim prihodima, mogli poslužiti doručak i ručak svakom djetetu u toj školi. Besplatno. Program je bio nevjerojatno uspješan, jer nam je pomogao svladati jednu vrlo tešku prepreku, kada se radilo o davanju hranjivog doručka toj djeci. A ta prepreka je bila stigma. Vidite, škole poslužuju doručak prije nastave, i on je bio dostupan samo siromašnoj djeci. Tako su svi znali tko je siromašan i tko je trebao državnu pomoć. A sva djeca, bez obzira koliko njihovi roditelji zarađuju, imaju velik ponos. I što se dogodilo? Škole koje su primijenile ovaj program, uočile su porast ocjena u matematici i čitanju za 17,5%. 17,5%. A istraživanje pokazuje, da kada djeca imaju redovit i hranjiv doručak, njihove šanse za završetak školovanja rastu za 20%. 20%. Kada djeci damo potrebnu ishranu, dajemo im šansu da napreduju, u učionici, ali i dalje. Ne morate mi vjerovati u vezi ovoga, ali biste trebali pričati s Donnom Martin. Jako volim Donnu Martin. Donna Martin je direktorica školske prehrane u okrugu Burke, u Waynesboro-u, državi Georgia. Okrug Burke jedno je od najsiromašnijih područja pete najsiromašnije države u zemlji i oko 100% Donninih učenika živi u, ili ispod granice siromaštva. Prije nekoliko godina, Donna je odlučila istaknuti se kroz nove standarde koji su dolazili te popraviti prehrambene standarde u školi. Poboljšala ih je i dodala voće, povrće i cjelovite žitarice. Posluživala je doručak u učionicama svim svojim učenicima. A provela je i program davanja večere. Zašto? Pa... mnogo njezinih učenika nije imalo večeru kada bi došli kući. I kako su oni reagirali? Djeca su hranu obožavala. Jako im se svidjela bolja prehrana, i to što nisu bili gladni. No, najveća podrška Donni došla je s neočekivane strane. Zvao se Eric Parker i bio je glavni nogometni trener za klub Bears okruga Burke. Trener Parker godinama je trenirao osrednje timove, Bears-i su često završavali sa slabim rezultatom, veliko razočaranje za državu koja je među najvećim ljubiteljima nogometa u cijeloj zemlji. No, one godine kada je Donna izmijenila jelovnik, Bears-i ne samo da su pobijedili u svojoj skupini, već su krenuli u osvajanje državnog prvenstva, pobjedivši klub Trojans okruga Peach 28:14. (Smijeh) A trener Parker, zaslugu za osvajanje prvenstva pripisao je Donni Martin. Kada djeci osiguramo osnovnu prehranu, oni će napredovati. I to nije samo zbog svih osoba poput Cheryl Barbara, niti svih Donna Martin na ovom svijetu. To je zbog svih nas. I osigurati djeci osnovnu prehranu samo je početak točka. Ono što sam postavio zapravo je model za mnoga od najvažnijih pitanja s kojima se suočavamo. Ako se posvetimo jednostavnom cilju pravilne ishrane nas samih, mogli bismo vidjeti stabilniji i sigurniji svijet, mogli bismo značajno poboljšati našu ekonomsku produktivnost, mogli bismo promijeniti našu zdravstvenu skrb i mogli bismo uspjeti osigurati da naš planet može opskrbljivati buduće generacije. Hrana je ono, gdje naši zajednički napori mogu imati najviše utjecaja. Stoga se moramo upitati: Koje je pravo pitanje? Što bi se dogodilo da smo se hranili zdravije, hranom iz održivog uzgoja? Kako bi to utjecalo na nas? Cheryl Barbara, Donna Martin, trener Parker i Bearsi iz okruga Burke mislim da znaju odgovor. Veliko vam hvala. (Pljesak)