iO Tillett Wright: Pedeset nijansi homoseksualnosti

Umjetnica iO Tillett Wright je fotografirala 2000 ljudi koji se smještaju negdje u LBGTQ (lesbian, bisexual, gay, transsexual, queer) spektar i mnoge od njih upitala: Možete li odrediti postotak koliko ste gay ili lezbijka? Čini se da većina ljudi smatra kako su u nekih sivim zonama seksualnosti, a ne 100% gay ili lezbijke. To predstavlja pravi problem kad je u pitanju diskriminacija: Gdje povući crtu? (Snimljeno na TEDxWomen.)

Ljudska bića se svrstavaju u okvire

one sekunde kad ugledaju jedno drugog. –

Je li ta osoba opasna? Jesu li privlačne?

Jesu li potencijalan par? Jesu li potencijalna prilika za druženje?

Ovakvo malo ispitivanje radimo kada upoznajemo ljude

kako bismo napravili umni sažetak što se njih tiče.

Kako se zoveš? Odakle si?

Koliko godina imaš? Što radiš?

Nakon toga postajemo intimniji.

Jesi li ikada imao kakve bolesti?

Jesi li se ikada razveo?

Da li ti dah zaudara dok mi odgovaraš na ova pitanja?

Što te interesira? Tko te interesira?

S kojim spolom voliš spavati?

Shvaćam.

Neurološki smo predodređeni

da tražimo ljude slične nama.

Počinjemo stvarati grupe čim smo dovoljno odrasli

da znamo kako prihvaćanje izgleda.

Povezujemo se jedni s drugima na osnovu bilo čega –

glazbeni odabir, rasa, spol, kvart u kojem smo odrasli.

Tražimo okolinu koja učvršćuje naše osobne odabire.

Ipak, ponekad samo pitanje „Što radiš?“

može zvučati kao da netko otvara malu kutijicu

i traži od vas da se ugurate u nju.

Otkrila sam da je to zato što su kategorije previše ograničene.

Te kutije su pretijesne.

I to može postati stvarno opasno.

Dakle, evo nečeg vezanog uz mene,

prije no što krenemo dalje.

Odrasla sam u veoma zaštićenoj okolini.

Odrasla sam u donjem dijelu Manhattana u ranim osamdesetima,

dva bloka dalje od središta punk glazbe.

Bila sam zaštićena od bolnih netrpeljivosti

i društvenih restrikcija što se odgoja tiče nametnutih od onih koji su se bazirali na religiji.

Tamo odakle ja dolazim ukoliko niste „tetkica“, radikalni mislioc

ili neka vrsta performera,

bili ste čudak.

(Smijeh)

Bio je to neortodoksan odgoj

no kao dijete na ulicama New Yorka,

, naučite kako vjerovati vlastitim instinktima,

naučite kako se nositi s vlastitim idejama.

Kada mi je bilo šest godina, odlučila sam da želim biti dječak.

Jednog sam dana otišla u školu, a djeca mi nisu dala da s njima igram košarku.

Rekli su da ne dopuštaju curama da igraju.

Otišla sam kući, obrijala glavu,

vratila se sljedeći dan i rekla, „Dječak sam.“

Mislim, tko zna, zar ne?

Kad imate šest godina , možda to možete učiniti.

Nisam željela da itko zna da sam djevojčica i nitko nije znao.

Držala sam se te šarade osam godina.

Dakle, ovo sam ja s 11 godina.

Glumila sam dječaka po imenu Walter

u filmu pod nazivom „Julian Po“.

Bila sam žestoka, slijedila Christiana Slatera okolo i gnjavila ga.

Vidite, također sam bila dijete-glumac

što je udvostručilo razinu nastupa mog identiteta

jer nitko nije znao da sam zapravo djevojčica koja glumi dječaka.

. Zapravo, nitko tko je bio dio mog života nije znao da sam djevojčica –

ni moji učitelji u školi, ni moji prijatelji,

, ni redatelji s kojima sam radila.

Djeca bi često došla do mene za vrijeme nastave,

zgrabila me za grlo i provjeravala da li imam Adamovu jabučicu

ili bi zgrabili moje prepone kako bi provjerili s čime baratam.

Kada bih išla na wc, okretala bih svoje cipele prema wc školjci

kako bi izgledalo da piškim stojeći.

Za vrijeme spavanja kod drugih imala bih napadaje panike

kako bih omela djevojke u namjeri da me poljube

bez da se odam.

Vrijedno je spomena

to da nisam mrzila svoje tijelo ni svoje genitalije.

Nisam osjećala kao da sam u krivom tijelu.

Osjećala sam se kao da izvodim razrađenu točku.

Ne bih se okarakterizirala kao transrodna osoba.

Iako, u mojoj je obitelji bilo ljudi koji su vjerovali u terapiju

i vjerojatno bi mi dijagnosticirali

nešto poput spolne dismofije

dismofije i stavili me na hormone da odgode pubertet.

No u mom slučaju,

jednostavno sam se jednog dana probudila, s 14

godina i odlučila da ponovo želim biti djevojka.

Pubertet me udario i nisam pojma imala što znači biti djevojka

i bila sam spremna otkriti tko sam zapravo.

Kada se dijete ponaša ovako kako sam se ja ponašala,

onda se zapravo ne mora otkriti, zar ne?

Nitko nije pretjerano šokiran.

(Smijeh)

No moji me roditelji nisu tražili da se definiram.

Kada sam imala 15 godina i nazvala oca

kako bih mu rekla da sam se zaljubila,

posljednje što nam je na umu bilo je

razgovarati o tome koje su posljedice

činjenice da je moja prva ljubav bila djevojka.

Tri godine kasnije, kada sam se zaljubila u muškarca,

moji roditelji također nisu okom trepnuli.

Vidite, to je jedan velikih blagoslova mog veoma neortodoksnog djetinjstva

što me nitko nije tražio da se definiram

kao išta u ikojem trenu.

Bilo mi je dozvoljeno da to budem ja, rastući i mijenjajući se vakog trenutka.

Prije četiri, gotovo pet godina

Prijedlog 8, velika debata u vezi ravnopravnosti brakova,

je podigla mnogo prašine diljem ove zemlje.

U to vrijeme udaja nije bilo nešto

o čem sam puno razmišljala.

. No mene je zatekla činjenica da je Amerika,

zemlja s toliko oduzetim zapisima civilnih prava,

mogla tako bučno ponavljati svoje greške.

Sjećam se kako sam gledala raspravu na tv-u

misleći kako je zanimljivo

što je odvajanje crkve i države

u suštini povuklo geografske granice kroz ovu zemlju,

između mjesta gdje ljudi vjeruju

i mjesta gdje ljudi ne vjeruju.

I onda je ta rasprava povukla geografske granice oko mene.

Ako je ovo bio rat s dvije različite strane,

ja sam se podrazumijevala kako pripadam u gay ekipu

jer definitivno nisam bila 100% straight.

U to vrijeme sam počinjala isplovljavati

iz te osmogodišnje osobne krize koja me vodila

od toga da sam bila dječak

do toga da budem ta neobična djevojka koja je izgledala kao dječak u ženskoj odjeći

do potpuno suprotnog ekstremnog super štedljivog,

prekomjernog dječaka koji lovi djevojčice

sve do finalnog neodlučnog istraživanja onog što ustvari jesam,

muškobanjasta djevojka

koja voli i dječake i djevojčice, ovisno o osobi.

Godinu dana sam provela fotografirajući ovu novu generaciju djevojaka, poput mene,

koje su se osjećale kao da su unutar linija –

djevojke koje voze skejtboard, no rade to u čipkastom donjem rublju,

, djevojke koje su imale muške frizure no nosile su djevojačke lakove za nokte,

, djevojke koje su imale sjenila koja im odgovaraju uz razbijena koljena,

djevojke koje su voljele i djevojke i dječake koji su svi voljeli djevojke i dječake

koji su mrzili biti ukalupljeni u bilo što.

Voljela sam te ljude, divila sam se njihovoj slobodi,

no gledala sam kako svijet izvan našeg utopijskog balona

eksplodira u te gnjevne rasprave

gdje su sveznalice počinjale uspoređivati našu ljubav sa sodomijom na nacionalnoj televiziji.

Ova moćna svjesnost mi je sinula

jer sam bila manjina i to u vlastitoj zemlji,

temeljeno na jednom aspektu mog karaktera.

Legalno i neosporno sam bila građanin drugog reda.

Nisam bila aktivist.

Ne mašem nikakvim zastavama u svom životu,

no bila sam šokirana ovim pitanjem:

Kako bi itko mogao glasati za ukidanje prava

ogromnom mnoštvu ljudi koje poznajem

na temelju jednog dijela njihovog karaktera?

Kako mogu govoriti da mi kao grupa

ne zaslužujemo jednaka prava kao i netko drugi?

Da li smo uopće bili grupa? Kakva grupa?

I da li su ovi ljudi ikada svjesno upoznali žrtvu njihove diskriminacije?

Jesu li znali protiv koga glasaju i kakav je bio utjecaj?

Tada mi je sinulo

da možda ako pogledaju u oči

tih ljudi koje svrstavaju u građane drugog reda

da će im možda biti teže to učiniti.

Možda će ih to prekinuti.

Očigledno nisam mogla dobiti 20 milijuna ljudi na jednu večeru

pa sam smislila način kako ih mogu upoznati jedne s drugima preko fotografija

bez ikakvog uljepšavanja,

bez ikakvog osvijetljenja i bez ikakve manipulacije s moje strane.

Jer na fotografiji možete pregledati lavlje brkove

bez straha da će vam otkinuti glavu.

Za mene fotografija nije samo puko prikazivanje filma,

to je izlaganje gledaoca

nečem novome, mjesto gdje nikada nisu bili,

no najvažnije, ljudima kojih bi se mogli bojati.

Časopis Life je upoznao pomoću slika mnogo generacija ljudi

s dalekim, udaljenim kulturama za koje nikada ne bi znali da postoje.

Stoga sam odlučila napraviti niz veoma jednostavnih portreta,

poput onih zatvorskih.

Zapravo sam odlučila fotografirati svakoga u ovoj zemlji

tko nije 100 posto heteroseksualan,

što je, ukoliko ne znate, neograničen broj ljudi.

(Smijeh)

Dakle, ovo je bio veliki pothvat

i kako bih to učinila trebala mi je pomoć.

Trčala sam u veliku hladnoću,

slikala svaku osobu za koju sam smatrala da bih mogla doprijeti do nje

do veljače prije dvije godine.

Slikala sam ove fotografije, otišla u HRC (Kampanja za ljudska prava) te ih upitala za pomoć.

Financirali su mi dva tjedna snimanja u New Yorku

te smo nakon toga napravili ovo.

(Glazba)

Video: Ja sam iO Tillett Wright, umjetnica sam koja je rođena i odrasla u New Yorku.

(Glazba)

Self Evident Truths je fotografska kuća LGBTQ današnje Amerike.

Moj cilj je napraviti jednostavan portret

svakoga tko je iole manje od 100 posto heteroseksualan

ili se osjeća kao da pripada u LGBTQ spektar na bilo koji način.

Moj cilj je pokazati humanost koja postoji u svakom od nas

kroz jednostavnost naših lica.

(Glazba)

„Čuvamo ove istine kako bismo bili samosvjesni da su svi ljudi stvoreni jednaki.“

To je zapisano u Proglasu neovisnosti.

Ne uspijevamo kao nacija

držati do morala na kojima smo temeljeni.

Ne postoji jednakost u SAD-u.

[Što za tebe znači jednakost?“]

[„Brak“] [„Sloboda“] [„Građanska prava“]

[„Odnosite se prema svakoj osobi kao da se odnosite prema sebi“]

To je kada ne morate razmišljati o tome, tako je jednostavno.

Borba za jednaka prava nije samo vezana uz homoseksualni brak.

Danas u 29 država, što je više od polovice ove zemlje,

zakonski možete biti otpušteni na osnovu vašeg seksualne orijentacije.

[„Tko je odgovoran za jednakost?“

Čula sam stotine ljudi koji su mi dali isti odgovor:

„Svi smo odgovorni za jednakost.“

Do sada smo slikali 300 lica u New Yorku.

I ne bismo bili u mogućnosti učiniti ništa od toga

da nije bilo velikodušne potpore Kampanje za ljudska prava.

Želim projekt proširiti širom zemlje.

Želim posjetiti 25 američkih gradova i želim snimiri 4000 ili 5000 ljudi.

To je moj doprinost ljuskim pravima u borbi moje generacije.

Izazivam vas da pogledate u lica ovih ljudi

i da im kažete da zaslužuju manje od bilo kojeg drugog ljudskog bića.

(Glazba)

[„Self evident truths“]

[„4000 lica diljem Amerike“]

(Glazba)

(Pljesak)

iO Tillett Wright: Apsolutno nas ništa nije moglo pripremiti na ono što nam se dodgodilo nakon toga.

Gotovo 85 000 ljudi je pogledalo taj video

i počelo nam slati mailove iz cijele zemlje

govoreći nam da dođemo u njihove gradove i pomognemo im pokazati njihova lica.

Mnogo više ljudi je željelo pokazati lica no što sam očekivala.

Stoga sam promijenila svoj cilj na 10 000 lica.

Taj video je napravljen u proljeće 2011.

i do sada sam putovala u gotovo 20 gradova

i snimila gotovo 2000 ljudi.

Znam da je ovo govor,

no voljela bih da odvojimo minutu šutnje

šutnje i da pogledate ova lica

jer ne postoji ništa što mogu reći da ih opiše.

Jer ukoliko slika vrijedi tisuću riječi,

onda slika lica treba potpuno nov rječnik.

Nakon putovanja i razgovaranja s ljudima

na mjestima poput Oklahome ili malog grada u Teksasu,

pronašli smo dokaze da je početna premisa totalno kriva.

Vidljivost zaista je ključ.

Prisnost zaista je prolazna droga do empatije.

Jednom kada problem iskoči u vašem vrtu ili među vašom obitelji,

izglednije je da ćete istraživati naklonost tome

ili istraživati novu prespektivu u vezi toga.

Naravno, na svojim putovanjima sam susretala ljude

koji su se legalno rastavljali od svoje djece ukoliko su bila nešto drugo, a ne heteroseksualna,

no susretala sam i ljude koji su bili južnjački baptisti

no promijenili su crkvu zato što su im djeca bila lezbijke.

Širenje empatije je postala osnovica Self Evident Truths-a.

No evo što sam naučila, a zaista je zanimljivo:

Self Evident Truth ne briše razlike među nama.

Zapravo, baš suprotno, naglašava ih.

Predstavlja, ne samo kompleksnost

koju nalazimo u povorci različitih ljudskih bića

već kompleksnost koju nalazimo unutar svake individue.

Nismo imali previše okvira, imali smo ih premalo.

U nekom trenutku sam shvatila da je moja mislija fotografiranja „gejeva“ bila svojstveno pogrešna

jer postoji milijun različitih nijansi homoseksualnosti.

Pokušavala sam pomoći

i ovjekovječila sam upravo onu stvar koju sam cijeli život pokušavala izbjeći –

još jedan okvir .

U nekom trenutku sam postavila pitanje kako bih oslobodila formu

koja je ljude tražila da se izjasne

na skali od jedan do 100 posto homoseksualca.

Bila sam svjedok tolikim egzistencijalnim krizama koje su se odvijale preda mnom.

(Smijeh)

Ljudi nisu znali što učiniti

jer se nikada prije nisu susretali s opcijom.

Možete li odrediti količinu vaše otvorenosti?

Kada ih je prošlo stanje šoka, iako,

velik broj ljudi se odlučio biti negdje između 70 i 95 posto

ili na mjestima od 3 do 20 posto.

Naravno, bilo je mnogo ljudi koji su odabrali 100 posto jednog ili drugog,

no otkrila sam mnogo veću količinu ljudi

koji se identificiraju kao nešto što je mnogo nijansiranije.

Otkrila sam da većina ljudi spada u spektar kojeg nazivamo „Sivim“.

Da budem jasnija – i ovo je veoma važno –

ni na koji način ne kažem da prioritet ne postoji.

I neću čak ni odaslati problem izbora protiv biološkog imperativa

jer ukoliko bilo tko od vas smatra

da je seksualna orijentacija stvar izbora,

pozivam vas da izađete i pokušate biti sivi.

Slikat ću vas samo ukoliko probate.

(Smijeh)

Ono što govorim je da ljudska bića nisu jednodimenzionalna.

Najvažnija stvar koju treba uzeti iz ovog sustava postotaka je ova:

Ukoliko imate homoseksualne osobe ovdje,

a heteroseksualne ondje

i dok prepoznajemo kako se većina ljudi izjašnjava

kako je negdje bliže jednom ili drugom,

postoji taj ogroman spektar ljudi koji postoji u sredini.

I realnost koju to predstavlja je komplicirana.

Jer, na primjer, ukoliko prrihvatite zakon

koji dozvoljava šefu da otpusti zaposlenika zbog homoseksualnog ponašanja,

gdje točno povlačite granicu?

Da li je to ovdje kod ljudi koji su do sada imali jedno ili dva heteroseksualna iskustva?

Ili je to kod ljudi

koji su imali samo jedno ili dva homoseksualna iskustva do sada?

U kojem trenutku pojedinac postaje građanin drugog reda?

Još jedna zanimljiva stvar koju sam naučila iz svog projekta i svojih putovanja

je to kakvo je jadno sredstvo za vezanje seksualna orijentacija.

Nakon toliko putovanja i upoznavanja toliko ljudi,

da vam kažem, postoji toliko mnogo kretena i dragih ljudi,

demokrata i republikanaca, vojnika i kraljica

i svake druge polarizacije koju možete zamisliti

unutar LGBT zajednice

kao i unutar ljudske rase.

Na stranu činjenica da igramo s jednom legalnom rukom vezanom na leđima

i jednom kad pređete preko priča o predrasudama i borbi,

to što ste nešto drugo, a ne hetero

ne znači nužno da ništa nemamo zajedničko.

Dakle, u beskrajnoj proliferaciji lica koja doliči Self Evident Truth-u,

kao što se nadam da se i sve više pojavljuje na mnogim govornicama,

autobusnim stajalištima, plakatima, Facebook stranicama, screen saverima,

možda će se gledanjem tog procesa ljudskosti

početi događati nešto zanimljivo i korisno.

Nadam se da će ove kategorije, ove binarnosti,

ove previše pojednostavljene granice

početi postajati beskorisne i raspasti se.

Jer one zapravo ne opisuju ništa od onog što vidimo

i nikoga koga znamo i ništa što zapravo jesmo.

Ono što vidimo su ljudska bića i sva njihova raznovrsnost.

Kad vidimo toliko raznovrsnosti, teško je osporiti njihovu ljudskost.

Ako ništa drugo, barem se nadam da je teže osporiti njihova ljudska prava.

Dakle, da li bi ste meni

osporili pravo na stan,

pravo na posvajanje djece, pravo na brak,

slobodu da ovdje kupujem, živim?

Jesam li ja ta koju odabirete ne priznavati

kao vaše dijete, vašeg brata, vašu sestru, vašu majku, vašeg oca,

vašeg susjeda, vašeg rođaka, vašeg ujaka, predsjednika,

vaše policajke ili vatrogasca?

Prekasno je

jer ja već jesam sve od navedenog.

Mi već jesmo sve od navedenog i oduvijek smo bili.

Stoga nas nemojte pozdravljati kao strance,

pozdravljajte nas kao vaše kolege, ljudska bića, točka.

Hvala.

(Pljesak)