Što se dogodi kad posramljivanje putem interneta izmakne kontroli?

Jon Ronson jako je dugo uživao u činjenici da Twitter daje glas nečujnima - društveni mediji poslužili su kao platforma koja nam je omogućila da se pobunimo i uzvratimo udarac opaženoj nepravdi, ali negdje usput stvari su pošle krivo. U ovom strastvenom, elokventnom govoru Ronson objašnjava kako se prečesto pretvaramo u podivljalu rulju i kako je vrijeme da preispitamo način na koji komuniciramo s drugim ljudima na internetu.

Twitter je u svojim ranim danima bio
poput mjesta radikalnog lišavanja srama.

Ljudi su priznavali svoje sramotne tajne

i drugi bi govorili:
"Ajme, pa i ja to radim."

Nečujni ljudi shvatili su da imaju glas

koji je snažan i elokventan.

Ako novine objave
rasističku ili homofobnu kolumnu,

shvatili smo da možemo
djelovati po tom pitanju.

Možemo ih "uloviti".

Možemo ih pogoditi oružjem
koje smo mi razumjeli, ali oni nisu -

posramljivanje putem društvenih medija.

Oglašivači su povlačili svoje reklame.

Kad moćni ljudi zlorabe svoje privilegije,

mi ćemo ih uloviti.

Bilo je to poput demokratizacije pravde.

Hijerarhije su se počele izjednačavati.

Namjeravali smo popraviti stanje stvari.

Ubrzo nakon toga posramljeni pisac
popularne znanosti Jonah Lehrer,

nakon što je ulovljen
u plagiranju i lažnom citiranju,

rekao mi je da je duboko
posramljen i da se kaje.

Imao je priliku

javno se ispričati
na ručku zaklade.

Trebao je to biti najvažniji
govor njegova života

koji bi mu mogao pružiti spasenje.

Prije nego što je stigao,

znao je da će zaklada
uživo prenositi taj događaj,

ali sve dok nije došao, nije znao

da su mu odmah uz glavu postavili
ogroman ekran s Twitter-feedom.

(Smijeh)

Još jedan na ekranu na razini očiju.

Mislim da zaklada
to nije učinila iz zlobe.

Mislim da nisu imali pojma:
mislim da je to bio poseban trenutak

u kojem se predivna naivnost Twittera

približavala sve užasnijoj stvarnosti.

Ovo su neki od tweetova
koji su mu se pojavljivali na razini očiju

dok se pokušavao ispričati:

"Jonah Lehrer, smarajući nas pokušava nas
natjerati da mu oprostimo."

(Smijeh)

I "Jonah Lehrer nije dokazao
da je sposoban osjećati sram."

Taj mora da je napisao najbolji psihijatar

kad toliko zna o toliko
malenoj figuri iza govornice.

I "Jonah Lehrer je samo sociopat."

Ova zadnja riječ je pravi ljudski čin -
dehumaniziranje ljudi koje vrijeđamo

jer želimo uništiti ljude,
ali bez grižnje savjesti.

Zamislite da je to pravi sud

i da je osuđeni u mraku
te moli za još jednu priliku,

a porota viče:

"Dosadno mi je! Sociopat!"

(Smijeh)

Kad gledamo drame iz sudnice,
često se poistovjećujemo

s obranom mekog srca,

ali kad nam se da moć, postajemo
poput sudaca koji osuđuju na vješala.

Moć se brzo mijenja.

Hvatali smo Jonaha jer se doimalo
kao da zloupotrebljava svoje privilegije,

ali tada je Jonah bio na podu,
a mi smo ga i dalje udarali

i međusobno si čestitali na udarcima.

Počelo se činiti čudno i prazno
kad se nije radilo o moćnoj osobi

koja je zlouporabila privilegije,
a koju bismo mogli kazniti.

Dan bez posramljivanja
počeo se činiti kao dan

rezanja noktiju ili
pretakanja iz šupljeg u prazno.

Ispričat ću vam priču

o ženi imena Justine Sacco.

Ona je bila osoba za odnose s javnošću
iz NY-a sa 170 sljedbenika na Twitteru

i često bi im tweetala sakrastične šale

poput ove na avionu iz NY-a za London:

[Neki čudni Nijemac: Putuješ prvom klasom.
G. je 2014. Nabavi dezodorans.

-unutrašnji monolog dok udišem mirise.
Hvala Bogu na tabletama!]

Justine se nasmijala, pritisnula
pošalji, nije dobila nijedan odgovor

i osjetila onaj tužan
osjećaj koji svi osjećamo

kad nam internet
ne čestita na duhovitosti.

(Smijeh)

Tamna tišina kad nam internet ne odgovara.

Zatim je stigla u Heathrow
i imala je dovoljno slobodnog vremena

prije završne postaje, pa se dosjetila
još jedne sarkastične dosjetke:

[Idem u Afriku. Nadam se
da neću dobiti AIDS. Šala, bjelkinja sam!]

Opet se nasmijala sebi, poslala, sjela
na avion, nije dobila nijedan odgovor,

isključila mobitel, zaspala,

probudila se 11 sati kasnije,

uključila mobitel dok
je avion silazio na pistu

i odmah vidjela poruku od nekoga

s kime nije pričala od srednje škole:

"Žao mi je što ti se ovo događa."

Zatim druga poruka
od najbolje prijateljice:

"Nazovi me odmah!

Priča si broj jedan
na Twitteru - diljem svijeta."

(Smijeh)

Naime, jedan od njezinih
170 sljedbenika poslao je taj tweet

novinaru Gawkera koji ga je
proslijedio svojim 15 000 sljedbenika.

[Blagdanska šala IAC-ova voditelja za PR]

Odjeknulo je kao bomba.

Nedugo zatim razgovarao sam
s tim novinarom Gawkera.

Poslao sam mu mail da ga pitam kakav
je bio osjećaj, odgovorio je: "Slastan."

Zatim je rekao: "No,
siguran sam da je ona dobro."

Ali nije bila dobro jer dok je spavala,

Twitter je preuzeo kontrolu nad
njezinim životom i potpuno ga razrušio.

Najprije su krenuli filantropi:

[Ako vas nepromišljene riječi
@JustineSacco smetaju,

pridružite mi se u @CARE-ovu
pokroviteljskom radu u Africi]

[U svjetlu... odvratnog, rasističkog
tweeta, danas ću donirati @care-u.]

Zatim su stigli izbezumljeni:

[Nemam riječi za odvratno
rasistički tweet Justine Sacco.

Posve sam izbezumljena.]

Je li netko te noći bio
na Twitteru? Nekolicina.

Je li i vašu naslovnicu potpuno
preplavila Justinina šala?

Moj jest i pomislio sam
ono što su svi pomislili te noći,

a to je: "Jao, netko je u škripcu!

Nečiji će život postati noćna mora!"

Sjeo sam u krevet,

stavio jastuk iza glave

te pomislio kako nisam posve siguran
da je ta šala trebala biti rasistička.

Možda je umjesto vedrog
šepurenja svoje privilegije,

ona izrugivala vedro
šepurenje privilegije.

Postoji komedijska tradicija ovoga,

poput South Parka ili Colberta
ili Randyja Newmana.

Možda je Justinin zločin bio u tome
što nije bila vješta poput Newmana.

Kad sam se nekoliko tjedana
kasnije u baru sreo s Justine,

bila je slomljena.

Zamolio sam je da objasni šalu

i rekla je: "Život u Americi
stavlja nas pod stakleno zvono

kada govorimo o tome što se
događa u trećem svijetu.

Ismijavala sam to zvono."

Druga žena na Twitteru te noći,
reporterka za New Statesman, Helen Lewis,

u kritici na moju knjigu o javnom
posramljivanju napisala je da je tweetala:

"Nisam sigurna da je ta
šala trebala biti rasistička."

i rekla je da je odmah dobila
gomilu tweetova poput:

"Pa i ti si samo privilegirana kuja."

Napisala je kako je na svoju sramotu

samo zašutjela i gledala
kako se Justinin život raspada.

Postajalo je sve gore:

[Svi prijavite ovu ku*ku @JustineSacco.]

Zatim počeše stizati zahtjevi
za njezinim otpuštanjem.

[Sretno s traženjem posla
u Novoj godini. #GettingFired]

Tisuće ljudi diljem svijeta

smatrali su svojom dužnošću
osigurati joj otkaz.

[@JustineSacco zadnji tweet
u tvojoj karijeri. #SorryNotSorry]

Uključile su se i korporacije u nadi
da će prodati svoje proizvode

na račun Justinina uništenja:

[Sljedeći put kad poželiš tweetati
nešto glupo prije nego poletiš,

pobrini se da letiš uz @Gogo!]

(Smijeh)

Mnogo je kompanija te noći
zaradilo masne pare.

Justinino se ime prije toga
guglalo 40 puta mjesečno,

a tog mjeseca, između
20. prosinca i kraja prosinca,

ime joj je guglano 1 220 000 puta.

Jedan ekonomist za internet rekao
mi je da to znači da je Google zaradio

između 120.000$ i 468.000$

na račun Justinina uništenja, dok
mi koji smo uistinu posramljivali

nismo dobili ništa.

(Smijeh)

Bili smo poput Googleovih
neplaćenih posramljivačkih pripravnika.

(Smijeh)

Zatim stigoše trolovi:

[Ja se nekako i nadam da će
Sacco zaraditi AIDS? LOL]

Netko je drugi na to rekao:

"Netko zaražen HIV-om trebao
bi silovati ovu kuju da saznamo

štiti li je boja kože od AIDS-a."

I ta je osoba prošla nekažnjeno,

nitko nije krenuo u lov na nju.

Svi smo bili tako uzbuđeni
oko Justinina uništenja,

a naši su posramljivački mozgovi
toliko jednostavni

da nismo mogli podnijeti
i uništavanje nekoga

tko je na neprimjeren način
uništavao Justine.

Justine je te večeri zaista ujedinila
mnogo različitih grupa,

od filantropa do "siluj kuju".

[@JustineSacco, nadam se da ćeš dobiti
otkaz! Poremećena kujo...

Samo reci cijelom svijetu da ne planiraš
koristiti kondome dok si u Africi.]

Ženama je uvijek gore nego muškarcima.

Kad se muškarca posramljuje, to izgleda
ovako: "Dobit ćeš otkaz."

Kad se ženu posramljuje, ovako:

"Dobit ćeš otkaz i silovat će te
i izvaditi ti maternicu."

Onda su se uključili Justinini poslodavci:

[IAC na tweet @JustineSacco: Ovo je
nečuven, uvredljiv komentar.

Traženi zaposlenik trenutno nedostupan
jer je na međunarodnom letu.]

Tada se ljutnja pretvorila u uzbuđenje:

[Za Božić želim samo vidjeti izraz lica
@Justine Sacco kad joj avion sleti

i ona provjeri
poruke/govornu poštu.#fired]

[Čovječe, @Justinesacco
doživjet će najbolnije

paljenje mobitela u povijesti
kad joj avion sleti.]

[Gledat ćemo kako ova kuja
@JustineSacco dobiva otkaz. UŽIVO.

Prije nego što i ona sama sazna.]

Dobili smo dražestan narativ.

Znali smo nešto što Justine nije.

Postoji li išta manje osuđivački?

Justine je spavala na avionu
i nije se mogla opravdati,

a njezina nesposobnost činila je
ogroman dio komičnosti cijele situacije.

Te smo noći na Twitteru bili poput
djece koja puzaju prema pištolju.

Netko je saznao na kojem je
točno avionu, pa je postavio link

na stranicu za praćenje leta.

[British Airways Let 43 - po predviđenom
rasporedu stiže za 1:34.]

Cijelim svijetom
počeo se širiti "hashtag":

#hasJustineLandedYet?

[Ludo je gledati nečije samouništenje,

kojega oni nisu ni svjesni.
#hasJustineLandedYet ]

[Ozbiljno, samo hoću kući
u krevet, ali cijeli je kafić

toliko uživljen u #HasJustineLandedYet.
Ne mogu odvratiti pogled. Ne mogu otići.]

[#HasJustineLandedYet moglo bi biti
najsvjetlija točka mog petka navečer.]

[Zar nitko iz CT-a neće do aerodroma
da nas obavijesti o sletanju?

Hajde, Twitteru! Hoću slike]

I znate što? Netko je htio.

[@JustineSacco sletjela je na
Cape Townovu zračnu luku.]

A ako želite znati kako
to izgleda kad otkrijete

da vam je život u krhotinama
zbog pogrešno shvaćene liberalne šale,

ne zbog trolova, već zbog
dragih ljudi poput nas,

ovako to izgleda:

[... odlučila se skriti pod naočalama.]

Zašto smo to učinili?

Mislim da su neki ljudi
uistinu bili uzrujani,

ali za neke druge ljude

Twitter je više-manje stroj
za uzajamno odobravanje.

Okružimo se ljudima koji
imaju ista stajališta kao i mi

i međusobno se odobravamo.

To je uistinu dobar osjećaj,

a ako nam netko stane
na put, isključimo ih.

Znate li što je suprotno tome?

Demokracija.

Htjeli smo pokazati da marimo
za ljude u Africi koji umiru od AIDS-a.

Želja da budemo viđeni kao suosjećajni
ljudi natjerala nas je da počinimo

ovaj krajnje nesuosjećajan čin.

Kao što je Meghan O'Bieblyn
napisala u Boston Reviewu:

"Ovo nije društvena pravda,
već alternativa katarzi."

Zadnje tri godine

proputovao sam cijelim svijetom
i upoznavao ljude poput Justine Sacco

i vjerujte mi, ima jako
puno ljudi poput nje.

Svakim danom sve ih je više.

Želimo vjerovati da su dobro, ali nisu.

Ljudi koje sam upoznao
bili su iskasapljeni.

Pričali su mi o depresiji,

anksioznosti, nesanici
i samoubilačkim mislima.

Jedna žena s kojom sam pričao,
a čija je šala također dočekana na nož,

ostala je kod kuće godinu i pol.

Prije toga radila je s odraslima
s poteškoćama u učenju

i očito je bila jako dobra u svom poslu.

Justine je, naravno, dobila otkaz
jer su društveni mediji to zahtijevali.

Ali to nije bio najgori dio -

počela se gubiti.

Budila se usred noći ne znajući tko je.

Ulovljena je jer se smatralo da je
zloupotrijebila svoje privilegije.

Naravno, ljude je bolje loviti
zbog toga nego zbog stvari

zbog kojih smo nekoć lovili ljude,
poput imanja vanbračne djece,

ali fraza "zloupotreba privilegija"
daje nam odriješene ruke

da razorimo više-manje
bilo koga koga hoćemo.

Taj termin postaje obezvrijeđen

i tjera nas da izgubimo
sposobnost empatije

i sposobnost razlikovanja
ozbiljnih i neozbiljnih prijestupa.

Justine je imala 170 sljedbenika
na Twitteru, pa da bi to funkcioniralo,

morala je biti fikcionalizirana.

Pročulo se da je kćer rudarskog
milijardera Desmonda Saccoa.

[Ne dajte da vas #JustineSacco zavara,
otac joj je južnoafrički rudarski

milijarder. Nije joj žao,
a ni njezinom ocu]

Mislio sam da je to istina o Justine

sve dok se nisam sreo s njom
i pitao je za oca milijardera.

Rekla je: "Moj otac prodaje sagove."

Sjećam se ranih dana Twittera

kad su ljudi priznavali
svoje sramotne tajne,

a drugi su odgovarali sa:
"Ajme, pa i ja to radim!"

Ovih dana traga se za
tuđim sramotnim tajnama.

Možete živjeti dobrim, moralnim životom,

ali nespretno napisan tweet
može sve prenapuhati,

postati trag do vašeg
tajnog unutarnjeg zla.

Možda postoje dvije vrste ljudi:

oni kojima su ljudi draži od ideologije

i oni kojima je ideologija draža od ljudi.

Meni su ljudi draži od ideologije,

ali trenutno vode ideologije

i pripremaju teren za
neprestane umjetne drame

u kojima je svatko ili veličanstven junak

ili odvratan negativac,

iako znamo da ljudi nisu takvi.

Jesmo pametni i glupi,

ali postoji i siva zona.

Kod društvenih medija
sjajno je bilo to što su dali glas

nečujnim ljudima,

ali sad stvaramo društvo nadzora

u kojemu je najbolji način preživljavanja
povratak na nečujnost.

Nemojmo to učiniti.

Hvala vam.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Hvala ti, Jone.

Jon Ronson: Hvala, Bruno.

BG: Ne idi nikuda.

U Justininoj priči zapanjilo me

kako ako je danas proguglate,

ova priča proteže se
preko prvih sto stranica rezultata -

o njoj nema ništa drugo.

U svojoj knjizi spominješ
jednu drugu priču

druge žrtve kojoj je menadžerska
tvrtka za popravljanje ugleda

pišući blogove i lijepe, bezopasne
priče o njezinoj ljubavi prema mačkama,

praznicima itd., uspjela tu priču maknuti

s prvih nekoliko stranica rezultata,
ali to nije potrajalo.

Nekoliko tjedana kasnije, ta priča
ponovno se počela vraćati na vrh.

Je li to potpuno izgubljena bitka?

JR: Mislim da je najbolja stvar
koju možemo napraviti jest

da kad vidite nepošteno
ili nejasno posramljivanje,

reagirajte jer mislim da je
najgora stvar koja se dogodila Justine

to što je nitko nije podržavao -
svi su bili protiv nje,

a to je iznimno traumatizirajuće -

da vam deseci tisuća ljudi
govori da se gubite.

No, ako se posramljivanje dogodi i
glasovi se uskomešaju, kao u demokraciji

gdje ljudi raspravljaju o tome,
mislim da je to puno manje štetno.

Mislim da tako možemo naprijed,

ali teško je jer ako se
zauzmete za nekoga,

to je užasno neugodno.

BG: Pričajmo o tvome iskustvu

jer si se ti zauzeo pišući ovu knjigu.

Inače, to je obvezno
štivo za sve vas, u redu?

Zauzeo si se jer ova knjiga pozornost
usmjerava prema onima koji posramljuju,

a pretpostavljam da te na Twitteru
nisu dočekali samo lijepi komentari.

JR: Neki ljudi to nisu
najbolje prihvatili.

(Smijeh)

Ne želim se koncentrirati samo na njih

jer je dosta ljudi razumjelo knjigu
i dobro ju je prihvatilo.

Ali da, trideset godina pišem
priče o zloupotrebi moći

i kad spominjem moćne ljude u vojsci

ili farmaceutskoj industriji,
svi me hvale,

ali čim kažem: "Sada smo mi ti koji
imamo moć i koji je zloupotrebljavamo",

ljudi mi govore: "Mora da si i ti rasist."

BG: Sinoć smo bili na večeri

i vodile su se dvije rasprave.

S jedne strane pričao si
s ljudima za stolom,

lijepa konstruktivna rasprava.

S druge strane svaki put
kad bi pogledao na mobitel,

snašla bi te poplava uvreda.

JR: Da, to se dogodilo sinoć.
Imali smo nešto kao TED-večeru.

Čavrljali smo i bilo je krasno,
a onda sam odlučio provjeriti Twitter.

Netko je napisao:
"Ti si za nadmoć bijelaca."

Onda sam se vratio svom stolu,
lijepo popričao s nekim,

a potom se vratio na Twitter.

Netko je napisao da je zbog samog
mog postojanja svijet gore mjesto.

Moj prijatelj Adam Curtis kaže

da je možda internet poput filma
Johna Carpentera iz 1980-ih -

na kraju će se svi početi
derati jedni na druge,

pucati jedni na druge i na kraju će svi

pobjeći na neko sigurnije mjesto.

Sve mi se to više čini
kao jako lijepa alternativa.

BG: Jon, hvala ti.
JR: Hvala tebi, Bruno.

(Pljesak)