Twitter je u svojim ranim danima bio poput mjesta radikalnog lišavanja srama. Ljudi su priznavali svoje sramotne tajne i drugi bi govorili: "Ajme, pa i ja to radim." Nečujni ljudi shvatili su da imaju glas koji je snažan i elokventan. Ako novine objave rasističku ili homofobnu kolumnu, shvatili smo da možemo djelovati po tom pitanju. Možemo ih "uloviti". Možemo ih pogoditi oružjem koje smo mi razumjeli, ali oni nisu - posramljivanje putem društvenih medija. Oglašivači su povlačili svoje reklame. Kad moćni ljudi zlorabe svoje privilegije, mi ćemo ih uloviti. Bilo je to poput demokratizacije pravde. Hijerarhije su se počele izjednačavati. Namjeravali smo popraviti stanje stvari. Ubrzo nakon toga posramljeni pisac popularne znanosti Jonah Lehrer, nakon što je ulovljen u plagiranju i lažnom citiranju, rekao mi je da je duboko posramljen i da se kaje. Imao je priliku javno se ispričati na ručku zaklade. Trebao je to biti najvažniji govor njegova života koji bi mu mogao pružiti spasenje. Prije nego što je stigao, znao je da će zaklada uživo prenositi taj događaj, ali sve dok nije došao, nije znao da su mu odmah uz glavu postavili ogroman ekran s Twitter-feedom. (Smijeh) Još jedan na ekranu na razini očiju. Mislim da zaklada to nije učinila iz zlobe. Mislim da nisu imali pojma: mislim da je to bio poseban trenutak u kojem se predivna naivnost Twittera približavala sve užasnijoj stvarnosti. Ovo su neki od tweetova koji su mu se pojavljivali na razini očiju dok se pokušavao ispričati: "Jonah Lehrer, smarajući nas pokušava nas natjerati da mu oprostimo." (Smijeh) I "Jonah Lehrer nije dokazao da je sposoban osjećati sram." Taj mora da je napisao najbolji psihijatar kad toliko zna o toliko malenoj figuri iza govornice. I "Jonah Lehrer je samo sociopat." Ova zadnja riječ je pravi ljudski čin - dehumaniziranje ljudi koje vrijeđamo jer želimo uništiti ljude, ali bez grižnje savjesti. Zamislite da je to pravi sud i da je osuđeni u mraku te moli za još jednu priliku, a porota viče: "Dosadno mi je! Sociopat!" (Smijeh) Kad gledamo drame iz sudnice, često se poistovjećujemo s obranom mekog srca, ali kad nam se da moć, postajemo poput sudaca koji osuđuju na vješala. Moć se brzo mijenja. Hvatali smo Jonaha jer se doimalo kao da zloupotrebljava svoje privilegije, ali tada je Jonah bio na podu, a mi smo ga i dalje udarali i međusobno si čestitali na udarcima. Počelo se činiti čudno i prazno kad se nije radilo o moćnoj osobi koja je zlouporabila privilegije, a koju bismo mogli kazniti. Dan bez posramljivanja počeo se činiti kao dan rezanja noktiju ili pretakanja iz šupljeg u prazno. Ispričat ću vam priču o ženi imena Justine Sacco. Ona je bila osoba za odnose s javnošću iz NY-a sa 170 sljedbenika na Twitteru i često bi im tweetala sakrastične šale poput ove na avionu iz NY-a za London: [Neki čudni Nijemac: Putuješ prvom klasom. G. je 2014. Nabavi dezodorans. -unutrašnji monolog dok udišem mirise. Hvala Bogu na tabletama!] Justine se nasmijala, pritisnula pošalji, nije dobila nijedan odgovor i osjetila onaj tužan osjećaj koji svi osjećamo kad nam internet ne čestita na duhovitosti. (Smijeh) Tamna tišina kad nam internet ne odgovara. Zatim je stigla u Heathrow i imala je dovoljno slobodnog vremena prije završne postaje, pa se dosjetila još jedne sarkastične dosjetke: [Idem u Afriku. Nadam se da neću dobiti AIDS. Šala, bjelkinja sam!] Opet se nasmijala sebi, poslala, sjela na avion, nije dobila nijedan odgovor, isključila mobitel, zaspala, probudila se 11 sati kasnije, uključila mobitel dok je avion silazio na pistu i odmah vidjela poruku od nekoga s kime nije pričala od srednje škole: "Žao mi je što ti se ovo događa." Zatim druga poruka od najbolje prijateljice: "Nazovi me odmah! Priča si broj jedan na Twitteru - diljem svijeta." (Smijeh) Naime, jedan od njezinih 170 sljedbenika poslao je taj tweet novinaru Gawkera koji ga je proslijedio svojim 15 000 sljedbenika. [Blagdanska šala IAC-ova voditelja za PR] Odjeknulo je kao bomba. Nedugo zatim razgovarao sam s tim novinarom Gawkera. Poslao sam mu mail da ga pitam kakav je bio osjećaj, odgovorio je: "Slastan." Zatim je rekao: "No, siguran sam da je ona dobro." Ali nije bila dobro jer dok je spavala, Twitter je preuzeo kontrolu nad njezinim životom i potpuno ga razrušio. Najprije su krenuli filantropi: [Ako vas nepromišljene riječi @JustineSacco smetaju, pridružite mi se u @CARE-ovu pokroviteljskom radu u Africi] [U svjetlu... odvratnog, rasističkog tweeta, danas ću donirati @care-u.] Zatim su stigli izbezumljeni: [Nemam riječi za odvratno rasistički tweet Justine Sacco. Posve sam izbezumljena.] Je li netko te noći bio na Twitteru? Nekolicina. Je li i vašu naslovnicu potpuno preplavila Justinina šala? Moj jest i pomislio sam ono što su svi pomislili te noći, a to je: "Jao, netko je u škripcu! Nečiji će život postati noćna mora!" Sjeo sam u krevet, stavio jastuk iza glave te pomislio kako nisam posve siguran da je ta šala trebala biti rasistička. Možda je umjesto vedrog šepurenja svoje privilegije, ona izrugivala vedro šepurenje privilegije. Postoji komedijska tradicija ovoga, poput South Parka ili Colberta ili Randyja Newmana. Možda je Justinin zločin bio u tome što nije bila vješta poput Newmana. Kad sam se nekoliko tjedana kasnije u baru sreo s Justine, bila je slomljena. Zamolio sam je da objasni šalu i rekla je: "Život u Americi stavlja nas pod stakleno zvono kada govorimo o tome što se događa u trećem svijetu. Ismijavala sam to zvono." Druga žena na Twitteru te noći, reporterka za New Statesman, Helen Lewis, u kritici na moju knjigu o javnom posramljivanju napisala je da je tweetala: "Nisam sigurna da je ta šala trebala biti rasistička." i rekla je da je odmah dobila gomilu tweetova poput: "Pa i ti si samo privilegirana kuja." Napisala je kako je na svoju sramotu samo zašutjela i gledala kako se Justinin život raspada. Postajalo je sve gore: [Svi prijavite ovu ku*ku @JustineSacco.] Zatim počeše stizati zahtjevi za njezinim otpuštanjem. [Sretno s traženjem posla u Novoj godini. #GettingFired] Tisuće ljudi diljem svijeta smatrali su svojom dužnošću osigurati joj otkaz. [@JustineSacco zadnji tweet u tvojoj karijeri. #SorryNotSorry] Uključile su se i korporacije u nadi da će prodati svoje proizvode na račun Justinina uništenja: [Sljedeći put kad poželiš tweetati nešto glupo prije nego poletiš, pobrini se da letiš uz @Gogo!] (Smijeh) Mnogo je kompanija te noći zaradilo masne pare. Justinino se ime prije toga guglalo 40 puta mjesečno, a tog mjeseca, između 20. prosinca i kraja prosinca, ime joj je guglano 1 220 000 puta. Jedan ekonomist za internet rekao mi je da to znači da je Google zaradio između 120.000$ i 468.000$ na račun Justinina uništenja, dok mi koji smo uistinu posramljivali nismo dobili ništa. (Smijeh) Bili smo poput Googleovih neplaćenih posramljivačkih pripravnika. (Smijeh) Zatim stigoše trolovi: [Ja se nekako i nadam da će Sacco zaraditi AIDS? LOL] Netko je drugi na to rekao: "Netko zaražen HIV-om trebao bi silovati ovu kuju da saznamo štiti li je boja kože od AIDS-a." I ta je osoba prošla nekažnjeno, nitko nije krenuo u lov na nju. Svi smo bili tako uzbuđeni oko Justinina uništenja, a naši su posramljivački mozgovi toliko jednostavni da nismo mogli podnijeti i uništavanje nekoga tko je na neprimjeren način uništavao Justine. Justine je te večeri zaista ujedinila mnogo različitih grupa, od filantropa do "siluj kuju". [@JustineSacco, nadam se da ćeš dobiti otkaz! Poremećena kujo... Samo reci cijelom svijetu da ne planiraš koristiti kondome dok si u Africi.] Ženama je uvijek gore nego muškarcima. Kad se muškarca posramljuje, to izgleda ovako: "Dobit ćeš otkaz." Kad se ženu posramljuje, ovako: "Dobit ćeš otkaz i silovat će te i izvaditi ti maternicu." Onda su se uključili Justinini poslodavci: [IAC na tweet @JustineSacco: Ovo je nečuven, uvredljiv komentar. Traženi zaposlenik trenutno nedostupan jer je na međunarodnom letu.] Tada se ljutnja pretvorila u uzbuđenje: [Za Božić želim samo vidjeti izraz lica @Justine Sacco kad joj avion sleti i ona provjeri poruke/govornu poštu.#fired] [Čovječe, @Justinesacco doživjet će najbolnije paljenje mobitela u povijesti kad joj avion sleti.] [Gledat ćemo kako ova kuja @JustineSacco dobiva otkaz. UŽIVO. Prije nego što i ona sama sazna.] Dobili smo dražestan narativ. Znali smo nešto što Justine nije. Postoji li išta manje osuđivački? Justine je spavala na avionu i nije se mogla opravdati, a njezina nesposobnost činila je ogroman dio komičnosti cijele situacije. Te smo noći na Twitteru bili poput djece koja puzaju prema pištolju. Netko je saznao na kojem je točno avionu, pa je postavio link na stranicu za praćenje leta. [British Airways Let 43 - po predviđenom rasporedu stiže za 1:34.] Cijelim svijetom počeo se širiti "hashtag": #hasJustineLandedYet? [Ludo je gledati nečije samouništenje, kojega oni nisu ni svjesni. #hasJustineLandedYet ] [Ozbiljno, samo hoću kući u krevet, ali cijeli je kafić toliko uživljen u #HasJustineLandedYet. Ne mogu odvratiti pogled. Ne mogu otići.] [#HasJustineLandedYet moglo bi biti najsvjetlija točka mog petka navečer.] [Zar nitko iz CT-a neće do aerodroma da nas obavijesti o sletanju? Hajde, Twitteru! Hoću slike] I znate što? Netko je htio. [@JustineSacco sletjela je na Cape Townovu zračnu luku.] A ako želite znati kako to izgleda kad otkrijete da vam je život u krhotinama zbog pogrešno shvaćene liberalne šale, ne zbog trolova, već zbog dragih ljudi poput nas, ovako to izgleda: [... odlučila se skriti pod naočalama.] Zašto smo to učinili? Mislim da su neki ljudi uistinu bili uzrujani, ali za neke druge ljude Twitter je više-manje stroj za uzajamno odobravanje. Okružimo se ljudima koji imaju ista stajališta kao i mi i međusobno se odobravamo. To je uistinu dobar osjećaj, a ako nam netko stane na put, isključimo ih. Znate li što je suprotno tome? Demokracija. Htjeli smo pokazati da marimo za ljude u Africi koji umiru od AIDS-a. Želja da budemo viđeni kao suosjećajni ljudi natjerala nas je da počinimo ovaj krajnje nesuosjećajan čin. Kao što je Meghan O'Bieblyn napisala u Boston Reviewu: "Ovo nije društvena pravda, već alternativa katarzi." Zadnje tri godine proputovao sam cijelim svijetom i upoznavao ljude poput Justine Sacco i vjerujte mi, ima jako puno ljudi poput nje. Svakim danom sve ih je više. Želimo vjerovati da su dobro, ali nisu. Ljudi koje sam upoznao bili su iskasapljeni. Pričali su mi o depresiji, anksioznosti, nesanici i samoubilačkim mislima. Jedna žena s kojom sam pričao, a čija je šala također dočekana na nož, ostala je kod kuće godinu i pol. Prije toga radila je s odraslima s poteškoćama u učenju i očito je bila jako dobra u svom poslu. Justine je, naravno, dobila otkaz jer su društveni mediji to zahtijevali. Ali to nije bio najgori dio - počela se gubiti. Budila se usred noći ne znajući tko je. Ulovljena je jer se smatralo da je zloupotrijebila svoje privilegije. Naravno, ljude je bolje loviti zbog toga nego zbog stvari zbog kojih smo nekoć lovili ljude, poput imanja vanbračne djece, ali fraza "zloupotreba privilegija" daje nam odriješene ruke da razorimo više-manje bilo koga koga hoćemo. Taj termin postaje obezvrijeđen i tjera nas da izgubimo sposobnost empatije i sposobnost razlikovanja ozbiljnih i neozbiljnih prijestupa. Justine je imala 170 sljedbenika na Twitteru, pa da bi to funkcioniralo, morala je biti fikcionalizirana. Pročulo se da je kćer rudarskog milijardera Desmonda Saccoa. [Ne dajte da vas #JustineSacco zavara, otac joj je južnoafrički rudarski milijarder. Nije joj žao, a ni njezinom ocu] Mislio sam da je to istina o Justine sve dok se nisam sreo s njom i pitao je za oca milijardera. Rekla je: "Moj otac prodaje sagove." Sjećam se ranih dana Twittera kad su ljudi priznavali svoje sramotne tajne, a drugi su odgovarali sa: "Ajme, pa i ja to radim!" Ovih dana traga se za tuđim sramotnim tajnama. Možete živjeti dobrim, moralnim životom, ali nespretno napisan tweet može sve prenapuhati, postati trag do vašeg tajnog unutarnjeg zla. Možda postoje dvije vrste ljudi: oni kojima su ljudi draži od ideologije i oni kojima je ideologija draža od ljudi. Meni su ljudi draži od ideologije, ali trenutno vode ideologije i pripremaju teren za neprestane umjetne drame u kojima je svatko ili veličanstven junak ili odvratan negativac, iako znamo da ljudi nisu takvi. Jesmo pametni i glupi, ali postoji i siva zona. Kod društvenih medija sjajno je bilo to što su dali glas nečujnim ljudima, ali sad stvaramo društvo nadzora u kojemu je najbolji način preživljavanja povratak na nečujnost. Nemojmo to učiniti. Hvala vam. (Pljesak) Bruno Giussani: Hvala ti, Jone. Jon Ronson: Hvala, Bruno. BG: Ne idi nikuda. U Justininoj priči zapanjilo me kako ako je danas proguglate, ova priča proteže se preko prvih sto stranica rezultata - o njoj nema ništa drugo. U svojoj knjizi spominješ jednu drugu priču druge žrtve kojoj je menadžerska tvrtka za popravljanje ugleda pišući blogove i lijepe, bezopasne priče o njezinoj ljubavi prema mačkama, praznicima itd., uspjela tu priču maknuti s prvih nekoliko stranica rezultata, ali to nije potrajalo. Nekoliko tjedana kasnije, ta priča ponovno se počela vraćati na vrh. Je li to potpuno izgubljena bitka? JR: Mislim da je najbolja stvar koju možemo napraviti jest da kad vidite nepošteno ili nejasno posramljivanje, reagirajte jer mislim da je najgora stvar koja se dogodila Justine to što je nitko nije podržavao - svi su bili protiv nje, a to je iznimno traumatizirajuće - da vam deseci tisuća ljudi govori da se gubite. No, ako se posramljivanje dogodi i glasovi se uskomešaju, kao u demokraciji gdje ljudi raspravljaju o tome, mislim da je to puno manje štetno. Mislim da tako možemo naprijed, ali teško je jer ako se zauzmete za nekoga, to je užasno neugodno. BG: Pričajmo o tvome iskustvu jer si se ti zauzeo pišući ovu knjigu. Inače, to je obvezno štivo za sve vas, u redu? Zauzeo si se jer ova knjiga pozornost usmjerava prema onima koji posramljuju, a pretpostavljam da te na Twitteru nisu dočekali samo lijepi komentari. JR: Neki ljudi to nisu najbolje prihvatili. (Smijeh) Ne želim se koncentrirati samo na njih jer je dosta ljudi razumjelo knjigu i dobro ju je prihvatilo. Ali da, trideset godina pišem priče o zloupotrebi moći i kad spominjem moćne ljude u vojsci ili farmaceutskoj industriji, svi me hvale, ali čim kažem: "Sada smo mi ti koji imamo moć i koji je zloupotrebljavamo", ljudi mi govore: "Mora da si i ti rasist." BG: Sinoć smo bili na večeri i vodile su se dvije rasprave. S jedne strane pričao si s ljudima za stolom, lijepa konstruktivna rasprava. S druge strane svaki put kad bi pogledao na mobitel, snašla bi te poplava uvreda. JR: Da, to se dogodilo sinoć. Imali smo nešto kao TED-večeru. Čavrljali smo i bilo je krasno, a onda sam odlučio provjeriti Twitter. Netko je napisao: "Ti si za nadmoć bijelaca." Onda sam se vratio svom stolu, lijepo popričao s nekim, a potom se vratio na Twitter. Netko je napisao da je zbog samog mog postojanja svijet gore mjesto. Moj prijatelj Adam Curtis kaže da je možda internet poput filma Johna Carpentera iz 1980-ih - na kraju će se svi početi derati jedni na druge, pucati jedni na druge i na kraju će svi pobjeći na neko sigurnije mjesto. Sve mi se to više čini kao jako lijepa alternativa. BG: Jon, hvala ti. JR: Hvala tebi, Bruno. (Pljesak)