Vođe koji su uništili Afriku i generacija koja ju može popraviti

Prije nego je navršio 18, Fred Swaniker je živio u Gani, Gambiji, Bocvani i Zimbabveu. Ono što je naučio iz djetinjstva diljem Afrike je da dobre vođe ne mogu napraviti veliku razliku u društvima sa snažnim institucijama, dok u državama sa slabim strukturama društva, vođa može slomiti ili uzdignuti državu. U strastvenom govoru Swaniker se osvrće na drugačije generacije Afričkih vođa i zamišlja kako razviti vodstvo budućnosti.

Doživio sam svoj prvi državni udar s
četiri godine.

Zbog državnog udara

moja obitelj morala je napustiti
rodni kraj, Ganu

i preseliti se u Gambiju.

Sreća je htjela da,

šest mjeseci nakon našeg dolaska,

i kod njih se dogodio vojni udar.

Živo se sjećam buđenja usred noći,

sakupljanja imovine koliko smo mogli

i hodanja otprilike dva sata

do sigurne kuće.

Tjedan dana smo spavali pod krevetima

jer smo bili zabrinuti da će meci
letjeti kroz prozore.

U dobi od osam godina,

preselili smo u Bocvanu.

Ovaj put, bilo je drugačije.

Nije bilo državnih udara.

Sve je funkcioniralo. Odlično obrazovanje.

Imali su toliko dobru infrastrukturu
da su čak i tada imali

telefonski sustav putem optičkih vlakana

davno ranije nego što je takav sustav
stigao do država Zapada.

Jedino što nisu imali

bila je

njihova vlastita nacionalna televizija,

stoga se sjećam kako sam gledao

televiziju susjedne Južne Afrike

i vidio Nelsona Mandelu u zatvoru

kojemu su nudili šansu za izlazak

ako bi odustao od borbe protiv apartheida.

Odbio je to učiniti

sve dok nije dostigao svoj cilj

oslobađanja Južne Afrike od apartheida.

Sjećam se osjećaja da samo
jedan dobar vođa

može napraviti toliku razliku u Africi.

U dobi od 12 godina,

obitelj me poslala u srednju školu
u Zimbabve.

U početku, tamo je također bilo odlično.

Rastuća ekonomija, odlična infrastruktura,

činilo se kao model

za ekonomski razvoj u Africi.

Maturirao sam srednju školu u Zimbabveu

i otišao na fakultet.

Šest godina kasnije, vratio sam se.

Sve se promijenilo.

Država je bila razbijena na komadiće.

Milijuni su iselili,

ekonomija je bila masakrirana,

i činilo se da je 30 godina

razvoja bez traga izbrisano.

Kako država može toliko brzo
krenuti niz brdo?

Većina ljudi bi se složila

da je sve zbog vodstva.

Jedan čovjek, predsjednik Robert Mugabe,

je gotovo isključivo

zaslužan za uništenje ove države.

Sva ova iskustva života u različitim

dijelovima Afrike prilikom odrastanja

su mi učinila dvije stvari.

Prvo, zaljubio sam se u Afriku.

Gdje god sam išao,

doživio sam neizmjernu ljepotu
našeg kontinenta

i vidio otpornost i duh naših ljudi.

Shvatio sam da želim posvetiti

ostatak života čineći ovaj kontinent
velikim.

Shvatio sam i da ta tranzicija

zahtjeva isticanje problema vodstva.

Sve te države u kojima sam živio,

državni udari

i korupcija koju sam vidio u Gani,

Gambiji i Zimbabveu,

bili su u kontrastu s predivnim primjerima
dobrog vodstva

u Bocvani i Južnoj Africi.

Shvatio sam da će se Afrika uzdići
ili pasti

zbog kvalitete naših vođa.

Netko bi, naravno, mogao pomisliti

kako je vodstvo važno svugdje.

Ako ćete išta zapamtiti iz mojeg današnjeg
govora, zapamtite ovo:

U Africi, više nego bilo gdje u svijetu,

razlika koju dobar vođa može napraviti

je puno veća nego bilo gdje drugdje.

To je zato što u Africi imamo
slabe institucije,

kao što su pravosuđe, ustav,

civilno društvo i tako dalje.

Generalno pravilo u koje vjerujem je:

Kada društva imaju snažne institucije,

razlika koju jedan vođa može napraviti
je ograničena,

a kada su institucije slabe,

tada samo jedan dobar vođa

može izgraditi ili slomiti tu državu.

Dozvolite mi da budem precizniji.

Postanete predsjednik SAD-a.

Razmišljate, "Uh, Uspio sam.

Ja sam najmoćniji čovjek na svijetu."

Pa odlučite da biste mogli
predložiti zakon.

Odjednom, Kongres vas dotakne

i kaže, "Ne, ne, ne, ne, ne, ne možeš
to napraviti."

Kažete, "Hajde da probam ovako."

Senat dolazi i kaže "A-a,

mislimo da ne možete to napraviti."

Kažete, možda, "Dopustite mi da tiskam
nešto novaca,

mislim da ekonomija treba poticaj."

Guverner banke će misliti
da niste normalni.

Možete biti opozvani za to.

No, ako postanete predsjednik Zimbabvea,

i kažete, "Stvarno mi se sviđa ovaj posao.

Mislim da bih htio ovo raditi zauvijek."

Jednostavno možete.

Odlučite tiskati još novca.

Nazovete guvernera banke i kažete,

"Molim da udvostručite dotok novca."

Reći će, "Da, gospodine.

Postoji li još nešto što mogu učiniti
za vas?"

To je moć koju imaju Afrički vođe,

i to je razlog zašto rade najveći utjecaj

na kontinentu.

Dobra vijest je ta da se

kvaliteta vodstva u Africi popravlja.

Imali smo tri generacije vođa.

Prva generacija su oni koji su se pojavili

u '50-ima i '60-ima.

To su ljudi poput Kwamea Nkrumaha iz Gane

i Juliusa Nyererea iz Tanzanije.

Njihovo nasljedstvo je neovisnost Afrike.

Oslobodili su nas

kolonijalizma i dajmo im zaslugu za to.

Naslijedila ih je druga generacija.

To su ljudi koji nisu donijeli ništa

Africi osim kaosa.

Rat, korupcija, povrede ljudskih prava.

To je stereotip tipičnog afričkog vođe

kakvog se inače sjetimo:

Mobutu Sese Seko iz Zairea,

Sani Abacha iz Nigerije.

Dobra vijest je da je većina tih vođa
napustila te države,

i zamijenjeni su trećom generacijom.

To su ljudi poput pokojnog Nelsona Mandele

i većine vođa koji su danas u Africi

poput Paula Kagamea i tako dalje.

Ovi vođe nisu ni u kojem slučaju
savršeni,

ali jedna stvar koju su napravili

je da su počistili većinu nereda
preostalog od druge generacije.

Zaustavili su borbe,

i ja ih nazivam generacijom stabilizatora.

Puno su odgovorniji prema svojim ljudima,

unaprijedili su makroekonomsku politiku,

i po prvi puta vidimo da

Afrika raste i, ustvari, je druga
najbrže rastuća

ekonomska regija u svijetu.

Dakle ovi vođe nisu ni po čemu
savršeni,

ali su nadaleko

najbolji koje smo vidjeli u
zadnjih 50 godina.

Dakle, kuda dalje?

Vjerujem da sljedeća generacija

koja dolazi, četvrta generacija,

ima jedinstvenu priliku

transformirati kontinent.

Točnije, mogu učiniti dvije stvari

koja prijašnje generacije nisu učinile.

Prvo što moraju

je stvoriti prosperitet za kontinent.

Zašto je prosperitet toliko važan?

Jer nijedna od prijašnjih

generacija nije mogla ukrotiti
problem siromaštva.

Afrika danas

ima najbrže rastuću populaciju u svijetu,

ali je također i najsiromašnija.

Do 2030., Afrika će imati veću radnu
snagu od Kine.

Do 2050., imat će najveću radnu
snagu na svijetu.

Milijardu ljudi će trebati posao u Africi,

ako naše ekonomije ne izrastu
dovoljno brzo,

sjedimo na tempiranoj bombi,

ne samo za Afriku nego za cijeli svijet.

Pokazat ću vam primjer

osobe koja živi dosljedno ovom

nasljedstvu stvaranja prosperiteta:
Laetitia.

Laetitia je mlada Kenijka

koja je odustala od škole s 13 godina

jer njena obitelj nije mogla plaćati
njeno školovanje.

Započela je svoj posao uzgoja kunića,

koji su delikatesa u tom dijelu

Kenije odakle dolazi.

Taj posao je tako dobro rastao, da je

nakon godinu dana zapošljavala
još 15 žena

i generirala dovoljno prihoda

da je mogla završiti školu,

i kroz te ostale žene

financirati školovanje još 65 djece.

Profite koje je generirala,

je iskoristila da izgradi školu,

i danas podučava

400 djece u zajednici.

Nedavno je tek navršila 18.

(Pljesak)

Drugi primjer je Erick Rajaonary.

Erick dolazi s otoka Madagaskara.

Erick je shvatio da je poljoprivreda

ključ u kreiranju poslova

u ruralnim područjima Madagaskara,

no također je shvatio da je gnojivo vrlo

skupo za većinu farmera na Madagaskaru.

Madagaskar ima posebne šišmiše

koji stvaraju izmet

s vrlo visokim udjelom hranjivih tvari.

2006., Erick je odustao od posla
ovlaštenog računovođe

i započeo vlastitu tvrtku za proizvodnju

gnojiva iz izmeta šišmiša.

Danas, Erick je izgradio posao

koji generira nekoliko milijuna
dolara prihoda,

zapošljava 70 ljudi trajno,

i još 800 ljudi tijekom sezone

kada šišmiši najviše izbacuju izmet.

Ono što mi se sviđa kod ove priče je što

pokazuje da se prilike za napredak

nalaze gotovo bilo gdje.

Erick je poznat kao Batman (čovjek šišmiš)

(Smijeh)

I tko bi pomislio da će biti moguće

izgraditi multimilijunski posao

koji zapošljava toliko ljudi,
samo iz šišmiševe kakice?

Druga stvar koju ova generacija
treba učiniti

je stvoriti institucije.

Trebaju stvoriti institucije takve da

nas više nikad ne mogu ucjenjivati

individualci poput Roberta Mugabea.

Sve ovo zvuči odlično,

no gdje ćemo naći 4. generaciju?

Da samo sjedimo i nadamo se
da će iskrsnuti slučajno

ili da će nam ih Bog podariti?

Ne, mislim da ne.

Previše nam je važan problem da
bismo to ostavili slučajnosti.

Vjerujem da trebamo stvoriti
Afričke institucije,

domaće proizvodnje, koje će identificirati
i razviti

te vođe na sistematičan i praktičan
način.

To radimo zadnjih 10 godina

kroz Afričku akademiju vodstva.

Laetitia je jedna od naših mladih
vođa.

Danas imamo njih 700 koje pripremamo

za afrički kontinent,

te kroz narednih

50 godina, očekujemo stvoriti
njih 6,000.

No, jedna stvar me mučila.

Primamo oko 4,000 prijava godišnje

za 100 mladih vođa koje možemo primiti

u ovu akademiju,

pa sam uvidio neizmjernu glad koja postoji

za ovaj trening vodstva koji nudimo,

ali ju nismo mogli utažiti.

Stoga danas, najavljujem prvi puta javno

produžetak vizije za Afričku
akademiju vodstva.

Gradimo 25 novih sveučilišta u Africi

koja će odgojiti sljedeću

generaciju afričkih vođa.

Svaki kampus će imati 10,000 vođa
istovremeno

što znači da ćemo educirati i razvijati

250.000 vođa u svakom trenutku.

(Pljesak)

Kroz sljedećih 50 godina, ova
institucija će

napraviti 3 milijuna svestranih vođa

za cijeli kontinent.

Nadam se da će pola njih postati

poduzetnici kakve trebamo, koji

će proizvesti poslove koje trebamo,

a druga polovica

da će ići u vladu i politiku,

te neprofitni sektor,

i da će izgraditi institucije
kakve trebamo.

No, neće učiti samo školske predmete.

Učiti će također i kako postati
vođa i razvit će

svoje vještine kao poduzetnici.

Razmišljajte o ovome kao o afričkoj
varijanti najboljih američih sveučilišta,

no umjesto da ste primljeni zbog
rezultata mature

ili zbog toga koliko novaca imate

ili iz koje obitelji

dolazite, glavni kriterij za upis na
ovo sveučilište

će biti potencijal koji imate

za transformaciju Afrike.

No, ono što radimo je samo jedna
grupa institucija.

Ne možemo transformirati
Afriku samostalno.

Nadam se

da će mnoge, mnoge druge domaće

afričke institucije procvjetati,

i da će se te institucije ujediniti

sa zajedničkom vizijom razvoja

sljedeće generacije afričkih vođa,

četvrte generacije,

i da će ih naučiti zajedničku poruku:

stvarajte poslove, gradite
naše institucije.

Nelson Mandela je jednom rekao,

"S vremena na vrijeme,

generacija je pozvana da postane sjajna.

Vi možete biti ta sjajna generacija."

Vjerujem da ako pažljivo identificiramo
i odgojimo

sljedeću generaciju afričkih vođa,

tada će ova, 4. generacija, koja dolazi,

biti najveća generacija koju su Afrika

i cijeli svijet ikada vidjeli.

Hvala.

(Pljesak)