Doživio sam svoj prvi državni udar s četiri godine. Zbog državnog udara moja obitelj morala je napustiti rodni kraj, Ganu i preseliti se u Gambiju. Sreća je htjela da, šest mjeseci nakon našeg dolaska, i kod njih se dogodio vojni udar. Živo se sjećam buđenja usred noći, sakupljanja imovine koliko smo mogli i hodanja otprilike dva sata do sigurne kuće. Tjedan dana smo spavali pod krevetima jer smo bili zabrinuti da će meci letjeti kroz prozore. U dobi od osam godina, preselili smo u Bocvanu. Ovaj put, bilo je drugačije. Nije bilo državnih udara. Sve je funkcioniralo. Odlično obrazovanje. Imali su toliko dobru infrastrukturu da su čak i tada imali telefonski sustav putem optičkih vlakana davno ranije nego što je takav sustav stigao do država Zapada. Jedino što nisu imali bila je njihova vlastita nacionalna televizija, stoga se sjećam kako sam gledao televiziju susjedne Južne Afrike i vidio Nelsona Mandelu u zatvoru kojemu su nudili šansu za izlazak ako bi odustao od borbe protiv apartheida. Odbio je to učiniti sve dok nije dostigao svoj cilj oslobađanja Južne Afrike od apartheida. Sjećam se osjećaja da samo jedan dobar vođa može napraviti toliku razliku u Africi. U dobi od 12 godina, obitelj me poslala u srednju školu u Zimbabve. U početku, tamo je također bilo odlično. Rastuća ekonomija, odlična infrastruktura, činilo se kao model za ekonomski razvoj u Africi. Maturirao sam srednju školu u Zimbabveu i otišao na fakultet. Šest godina kasnije, vratio sam se. Sve se promijenilo. Država je bila razbijena na komadiće. Milijuni su iselili, ekonomija je bila masakrirana, i činilo se da je 30 godina razvoja bez traga izbrisano. Kako država može toliko brzo krenuti niz brdo? Većina ljudi bi se složila da je sve zbog vodstva. Jedan čovjek, predsjednik Robert Mugabe, je gotovo isključivo zaslužan za uništenje ove države. Sva ova iskustva života u različitim dijelovima Afrike prilikom odrastanja su mi učinila dvije stvari. Prvo, zaljubio sam se u Afriku. Gdje god sam išao, doživio sam neizmjernu ljepotu našeg kontinenta i vidio otpornost i duh naših ljudi. Shvatio sam da želim posvetiti ostatak života čineći ovaj kontinent velikim. Shvatio sam i da ta tranzicija zahtjeva isticanje problema vodstva. Sve te države u kojima sam živio, državni udari i korupcija koju sam vidio u Gani, Gambiji i Zimbabveu, bili su u kontrastu s predivnim primjerima dobrog vodstva u Bocvani i Južnoj Africi. Shvatio sam da će se Afrika uzdići ili pasti zbog kvalitete naših vođa. Netko bi, naravno, mogao pomisliti kako je vodstvo važno svugdje. Ako ćete išta zapamtiti iz mojeg današnjeg govora, zapamtite ovo: U Africi, više nego bilo gdje u svijetu, razlika koju dobar vođa može napraviti je puno veća nego bilo gdje drugdje. To je zato što u Africi imamo slabe institucije, kao što su pravosuđe, ustav, civilno društvo i tako dalje. Generalno pravilo u koje vjerujem je: Kada društva imaju snažne institucije, razlika koju jedan vođa može napraviti je ograničena, a kada su institucije slabe, tada samo jedan dobar vođa može izgraditi ili slomiti tu državu. Dozvolite mi da budem precizniji. Postanete predsjednik SAD-a. Razmišljate, "Uh, Uspio sam. Ja sam najmoćniji čovjek na svijetu." Pa odlučite da biste mogli predložiti zakon. Odjednom, Kongres vas dotakne i kaže, "Ne, ne, ne, ne, ne, ne možeš to napraviti." Kažete, "Hajde da probam ovako." Senat dolazi i kaže "A-a, mislimo da ne možete to napraviti." Kažete, možda, "Dopustite mi da tiskam nešto novaca, mislim da ekonomija treba poticaj." Guverner banke će misliti da niste normalni. Možete biti opozvani za to. No, ako postanete predsjednik Zimbabvea, i kažete, "Stvarno mi se sviđa ovaj posao. Mislim da bih htio ovo raditi zauvijek." Jednostavno možete. Odlučite tiskati još novca. Nazovete guvernera banke i kažete, "Molim da udvostručite dotok novca." Reći će, "Da, gospodine. Postoji li još nešto što mogu učiniti za vas?" To je moć koju imaju Afrički vođe, i to je razlog zašto rade najveći utjecaj na kontinentu. Dobra vijest je ta da se kvaliteta vodstva u Africi popravlja. Imali smo tri generacije vođa. Prva generacija su oni koji su se pojavili u '50-ima i '60-ima. To su ljudi poput Kwamea Nkrumaha iz Gane i Juliusa Nyererea iz Tanzanije. Njihovo nasljedstvo je neovisnost Afrike. Oslobodili su nas kolonijalizma i dajmo im zaslugu za to. Naslijedila ih je druga generacija. To su ljudi koji nisu donijeli ništa Africi osim kaosa. Rat, korupcija, povrede ljudskih prava. To je stereotip tipičnog afričkog vođe kakvog se inače sjetimo: Mobutu Sese Seko iz Zairea, Sani Abacha iz Nigerije. Dobra vijest je da je većina tih vođa napustila te države, i zamijenjeni su trećom generacijom. To su ljudi poput pokojnog Nelsona Mandele i većine vođa koji su danas u Africi poput Paula Kagamea i tako dalje. Ovi vođe nisu ni u kojem slučaju savršeni, ali jedna stvar koju su napravili je da su počistili većinu nereda preostalog od druge generacije. Zaustavili su borbe, i ja ih nazivam generacijom stabilizatora. Puno su odgovorniji prema svojim ljudima, unaprijedili su makroekonomsku politiku, i po prvi puta vidimo da Afrika raste i, ustvari, je druga najbrže rastuća ekonomska regija u svijetu. Dakle ovi vođe nisu ni po čemu savršeni, ali su nadaleko najbolji koje smo vidjeli u zadnjih 50 godina. Dakle, kuda dalje? Vjerujem da sljedeća generacija koja dolazi, četvrta generacija, ima jedinstvenu priliku transformirati kontinent. Točnije, mogu učiniti dvije stvari koja prijašnje generacije nisu učinile. Prvo što moraju je stvoriti prosperitet za kontinent. Zašto je prosperitet toliko važan? Jer nijedna od prijašnjih generacija nije mogla ukrotiti problem siromaštva. Afrika danas ima najbrže rastuću populaciju u svijetu, ali je također i najsiromašnija. Do 2030., Afrika će imati veću radnu snagu od Kine. Do 2050., imat će najveću radnu snagu na svijetu. Milijardu ljudi će trebati posao u Africi, ako naše ekonomije ne izrastu dovoljno brzo, sjedimo na tempiranoj bombi, ne samo za Afriku nego za cijeli svijet. Pokazat ću vam primjer osobe koja živi dosljedno ovom nasljedstvu stvaranja prosperiteta: Laetitia. Laetitia je mlada Kenijka koja je odustala od škole s 13 godina jer njena obitelj nije mogla plaćati njeno školovanje. Započela je svoj posao uzgoja kunića, koji su delikatesa u tom dijelu Kenije odakle dolazi. Taj posao je tako dobro rastao, da je nakon godinu dana zapošljavala još 15 žena i generirala dovoljno prihoda da je mogla završiti školu, i kroz te ostale žene financirati školovanje još 65 djece. Profite koje je generirala, je iskoristila da izgradi školu, i danas podučava 400 djece u zajednici. Nedavno je tek navršila 18. (Pljesak) Drugi primjer je Erick Rajaonary. Erick dolazi s otoka Madagaskara. Erick je shvatio da je poljoprivreda ključ u kreiranju poslova u ruralnim područjima Madagaskara, no također je shvatio da je gnojivo vrlo skupo za većinu farmera na Madagaskaru. Madagaskar ima posebne šišmiše koji stvaraju izmet s vrlo visokim udjelom hranjivih tvari. 2006., Erick je odustao od posla ovlaštenog računovođe i započeo vlastitu tvrtku za proizvodnju gnojiva iz izmeta šišmiša. Danas, Erick je izgradio posao koji generira nekoliko milijuna dolara prihoda, zapošljava 70 ljudi trajno, i još 800 ljudi tijekom sezone kada šišmiši najviše izbacuju izmet. Ono što mi se sviđa kod ove priče je što pokazuje da se prilike za napredak nalaze gotovo bilo gdje. Erick je poznat kao Batman (čovjek šišmiš) (Smijeh) I tko bi pomislio da će biti moguće izgraditi multimilijunski posao koji zapošljava toliko ljudi, samo iz šišmiševe kakice? Druga stvar koju ova generacija treba učiniti je stvoriti institucije. Trebaju stvoriti institucije takve da nas više nikad ne mogu ucjenjivati individualci poput Roberta Mugabea. Sve ovo zvuči odlično, no gdje ćemo naći 4. generaciju? Da samo sjedimo i nadamo se da će iskrsnuti slučajno ili da će nam ih Bog podariti? Ne, mislim da ne. Previše nam je važan problem da bismo to ostavili slučajnosti. Vjerujem da trebamo stvoriti Afričke institucije, domaće proizvodnje, koje će identificirati i razviti te vođe na sistematičan i praktičan način. To radimo zadnjih 10 godina kroz Afričku akademiju vodstva. Laetitia je jedna od naših mladih vođa. Danas imamo njih 700 koje pripremamo za afrički kontinent, te kroz narednih 50 godina, očekujemo stvoriti njih 6,000. No, jedna stvar me mučila. Primamo oko 4,000 prijava godišnje za 100 mladih vođa koje možemo primiti u ovu akademiju, pa sam uvidio neizmjernu glad koja postoji za ovaj trening vodstva koji nudimo, ali ju nismo mogli utažiti. Stoga danas, najavljujem prvi puta javno produžetak vizije za Afričku akademiju vodstva. Gradimo 25 novih sveučilišta u Africi koja će odgojiti sljedeću generaciju afričkih vođa. Svaki kampus će imati 10,000 vođa istovremeno što znači da ćemo educirati i razvijati 250.000 vođa u svakom trenutku. (Pljesak) Kroz sljedećih 50 godina, ova institucija će napraviti 3 milijuna svestranih vođa za cijeli kontinent. Nadam se da će pola njih postati poduzetnici kakve trebamo, koji će proizvesti poslove koje trebamo, a druga polovica da će ići u vladu i politiku, te neprofitni sektor, i da će izgraditi institucije kakve trebamo. No, neće učiti samo školske predmete. Učiti će također i kako postati vođa i razvit će svoje vještine kao poduzetnici. Razmišljajte o ovome kao o afričkoj varijanti najboljih američih sveučilišta, no umjesto da ste primljeni zbog rezultata mature ili zbog toga koliko novaca imate ili iz koje obitelji dolazite, glavni kriterij za upis na ovo sveučilište će biti potencijal koji imate za transformaciju Afrike. No, ono što radimo je samo jedna grupa institucija. Ne možemo transformirati Afriku samostalno. Nadam se da će mnoge, mnoge druge domaće afričke institucije procvjetati, i da će se te institucije ujediniti sa zajedničkom vizijom razvoja sljedeće generacije afričkih vođa, četvrte generacije, i da će ih naučiti zajedničku poruku: stvarajte poslove, gradite naše institucije. Nelson Mandela je jednom rekao, "S vremena na vrijeme, generacija je pozvana da postane sjajna. Vi možete biti ta sjajna generacija." Vjerujem da ako pažljivo identificiramo i odgojimo sljedeću generaciju afričkih vođa, tada će ova, 4. generacija, koja dolazi, biti najveća generacija koju su Afrika i cijeli svijet ikada vidjeli. Hvala. (Pljesak)