Kako pričati, a da ljudi žele da vas slušaju

Jeste li ikad osjećali kako vas niko ne sluša kod pričate? Tu je Džulijan Trežr da pomogne. U ovom korisnom govoru, ekspert za zvukove pokazuje brojne "kako" moćnog govora - od korisnih vježbi za govor do savjeta kako da pričate sa empatijom. Govor koji može pomoći svijetu da zvuči divnije.

Ljudski glas:

To je instrument koji svi sviramo.

To je najmoćniji zvuk na svijetu,
vjerovatno.

To je jedini koji može da pokrene rat

ili da kaže "Volim te."

A ipak mnogo ljudi je doživjelo

da ih drugi ljudi ne slušaju kada pričaju.

Zašto se to dešava?

Kako možemo da pričamo moćno

i unosimo promjene u svijetu?

Ono što bih ja želio da predložim je da

moramo da se odmaknemo od brojnih navika.

Uredio sam ovdje na vaše zadovoljstvo

sedam smrtnih grjehova govora.

Neću se pretvarati
da je ovo iscrpljujuća lista,

ali smatram da su ovih sedam
poprilično velike navike

koje mogu da nas obuzmu.

Prvo, ogovaranje,

pričanje lošeg o nekom ko nije prisutan.

Nije fina navika, i znamo savršeno dobro

da će osoba koja sad ogovara
pet minuta kasnije

ogovarati nas.

Drugo, osuđivanje.

Znamo ljude koji su ovakvi u konverzaciji,

i jako je teško slušati nekog

ako znaš da te ta osoba osuđuje

i da te čini glupim u isto vrijeme.

Treće, negativnost.

Možete upasti u nju.

Moja majka je,
posljednjih godina svog života,

postala jako, jako negativna,
i teško je slušati je.

Sjećam se da sam joj jednog dana rekao:

"Danas je prvi oktobar,"

na šta je odgovorila,
"Znam, nije li to užasno?"

(Smijeh)

Teško je slušati kada je neko
toliko negativan.

I još jedan oblik negativnosti, žaljenje.

Pa, ovo je nacionalna umjestnost
Ujedinjenog Kraljevstva.

To je naš nacionalni sport.

Mi se žalimo na vrijeme,
na sport, politiku, sve,

ali žaljenje je zapravo virusna bijeda.

Ono ne predstavlja širenje
sunčeve svjetlosti i lakoće kroz svijet.

Izgovori.
Svi smo mi upoznali ovog čovjeka.

Možda smo svi mi i bili ovaj čovjek.

Neki ljudi imaju bacače krivice.

Oni je samo prenose na sve druge

i ne preuzimaju odgovornost
za svoje postupke,

i opet, teško je slušati nekog
ko se tako ponaša.

Pretposljednji, šesti od sedam,

uljepšavanje, pretjerivanje.

Ono zapravo ponižava naš jezik ponekad.

Na primjer, ako ja vidim nešto

što je zaista strašno,

kako ga nazovem?

(Smijeh)

I onda, naravno,
ovo pretjerivanje postaje laganje,

potpuno laganje, a ne želimo da slušamo

ljude koji znamo da nas lažu.

I konačno, dogmatizam,

zbrka činjenica i mišljenja.

Kada se te dvije stvari spoje,

vi slušate u vjetar.

Znate ono kada vas neko bombarduje
sa njihovim mišljenjima

kao da su ona tačna.

Teško je slušati to.

Dakle, evo ih,
sedam smrtnih grjehova govora.

To su stvari koje smatram
da treba da izbjegavamo.

A postoji li pozitivan način
gledanja na ovo?

Da, postoji.

Rekao bih da postoje četiri

veoma snažna kamena temeljca, temelja

na kojima možemo da stojimo
ako želimo naš govor

da bude moćan
i da unosimo promjene u svijetu.

Srećom, ove stvari sačinjavaju riječ.

Ta riječ je "aklamirati,"
i ono ima i sjajnu definiciju.

Ne pričam o stvarima koje padaju s neba

i udaraju te u glavu.

Pričam o ovoj definiciji,

pozdraviti ili odobravati sa entuzijazmom,

a to je način na koji ja smatram
da će naše riječi biti primljene

ako stojimo na ovim četiri stvarima.

Šta to one predstavljaju?

Pokušajte da pogodite.

I, iskrenost, naravno,

biti iskren u onome što govoriš,
biti otvoren i jasan.

A je autentičnost, samo biti ono što jesi.

Jedan moj prijatelj ju je opisao kao

stajanje u sopstvenoj istini,

što mislim da je lijep način
da se objasni.

I je integritet, biti svoja riječ,

zapravo raditi ono što kažeš,

i biti neko kome ljudi mogu vjerovati.

I Lj je ljubav.

Ne mislim na romantičnu ljubav,

već na to da želimo dobro drugima,
iz dva razloga.

Prije svega, smatram da potpuna iskrenost

možda nije ono što želimo.

Mislim, bože dragi, izgledaš ružno jutros.

Možda to nije neophodno.

Ublažena ljubavlju, naravno,
iskrenost je sjajna stvar.

Takođe, ako stvarno želiš dobro nekom,

teško je osuđivati ih u isto vrijeme.

Čak nijesam ni siguran
da li te dvije stvari mogu da se rade

simultano.

Prema tome, aklamiranje.

Takođe, to je ono što kažete,

i ono je poput one stare pjesme,
stvar je u tome kako kazati,

ali takođe i na koji način kazati.

Imate jednu zadivljujuću kutiju s alatom.

Ovaj instrument je nevjerovatan,

ali opet je ovu kutuju s alatom
jako mali broj ljudi ikad otvorilo.

Ja bih rado malko preturao po njoj

sa vama i jednostavno izvukao
nekoliko alatki

koje biste rado ponijeli
sa sobom da se igrate,

koje bi uvećale moć vašeg govora.

Doseg, na primjer.

Falseto registar možda nije koristan
većinom vremena,

ali postoji jedan doseg u sredini.

Neću biti mnogo stručan povodom ovoga

za sve vas koji ste glasovni treneri.

Vi možete da locirate vaš glas.

Ako bih pričao gore iz nosa,
čuli biste razliku.

Ako bih spuštio glas u grlo,

odakle većina nas uglavnom priča.

Ali ako želite težinu,

morate da spuštite glas dolje do grudi.

Čujete li razliku?

Mi glasamo za političare
sa dubljim glasom, to je tačno,

zato što povezujemo dubinu sa moći

i autoritetom.

To je doseg.

Zatim imamo boju glasa.

To je način na koji osjećate svoj glas.

Opet, istraživanje pokazuje
da dajemo prednost glasovima

koji su bogati, glatki, topli,
kao vruća čokolada.

Ako to niste vi, nije smak svijeta

jer možete da trenirate.

Idite i nabavite glasovnog trenera.

Zadivljujuće su stvari
koje možete da uradite

sa disanjem, stavom, i vježbama

kojim biste unaprijedili boju glasa.

Zatim prozodija. Volim prozodiju.

Ovo je podizanje i spuštanje glasa
po šablonu, metajezik

koji koristimo
kako bismo udijelili značenje.

To je prvi korjen značenja u konverzaciji.

Ljude koji cijelo vrijeme pričaju
koristeći istu notu

je zaista dosta teško slušati

ako nemaju nimalo prozodije.

Odatle dolazi riječ monoton,

ili monotonost, monotonija.

Sada se pojavljuje
i ponavljanje prozodije,

i svaka rečenica
se završava kao da je pitanje

kada ona zapravo
nije pitanje već saopštenje.

(Smijeh)

I ako ponavljate jednu istu
iznova i iznova,

zapravo ograničavate svoju sposobnost

komuniciranja kroz prozodiju,

što smatram da je šteta,

prema tome, hajde da pokušamo
da se odviknemo od toga.

Tempo. Mogu da postanem jako,
jako uzbuđen

govoreći nešto jako, jako brzo,

ili mogu da usporim naglo
kako bih naglasio nešto,

i nakon svega toga je,
naravno, naš stari prijatelj

tišina.

Nema ništa lošeg u malo tišine

tokom razgovora, zar ne?

Ne moramo da je popunjavamo
sa "ovaj" i "onaj".

Njena uloga može da bude jako snažna.

Naravno, visina glasa obično ide uz tempo

da nagovijesti uzbuđenje,
ali to možete uraditi i samo sa visinom.

Gdje si ostavila moje ključeve?

Gdje si ostavila moje ključeve?

Imamo blago drukčje značenje

u ta dva izgovora.

I konačno, jačina glasa.

Mogu da postanem jako uzbuđen
korišćenjem jačine.

Izvinjavam se ako sam nekoga prepao.

Ili, mogu da vas natjeram da naćulite uši

tako što bih pričao veoma tiho.

Neki ljudi su previše bučni
cijelo vrijeme.

Pokušajte da ne radite to.

To se zove dovikivanje,

nametanje svog glasa na ljude oko sebe

bezbrižno i nepromišljeno. To nije fino.

Naravno, situacija u kojoj
ovo dolazi do najvećeg značaja

jeste kada želite nešto
veoma važno da uradite.

Mogao bih da stojim na bini kao sada

i da držim govor pred ljudima.

Mogao bih da prosim nekoga,

da tražim povišicu,
da držim govor na vjenčanju.

Šta god da je, ako je veoma bitno,

dugujete sebi da bacite pogled
u ovu kutiju s alatom

i motor pomoću kojeg će da radi,

a nijedan motor ne radi valjano
ako nije zagrijan.

Zagrijte svoj glas.

Zapravo, dozvolite mi da vam pokažem
kako da to uradite.

Da li biste svi ustali na trenutak?

Pokazaću vam šest vježbi
za zagrijavanje glasa

koje ja radim prije svakog svog govora.

Svaki put kada treba da pričate
sa nekim bitnim, uradite ovo.

Prvo, podignite ruke, duboko udahnite,

i izdahnite, aaa, ovako.

Još jednom.

Aaa, jako dobro.

Sada ćemo da zagrijemo vaše usne,

hajde svi da govorimo ba, ba, ba, ba,

ba, ba, ba, ba. Jako dobro.

A sad, brrrrrrrr,

kao kada ste bili dijete.

Brrrr. Sada bi vaše usne
trebalo da oživljavaju.

Sada ćemo da pređemo na jezik

sa pretjeranim
la, la, la, la, la, la, la, la, la.

Divno. Postajete veoma dobri u ovome.

A sad, zamotajte jedno R. Rrrrrrr.

To je poput šampanjca za jezik.

Konačno, kada bih mogao
samo jednu da uradim,

profesionalci je zovu sirena.

Veoma je dobra.
Počinje sa "vi" i ide ka "ju."

"Vi" je visoko, a "ju" je nisko.

Idemo, viiiijuuuuu, viiiiijuuuuu.

Sjajno. Dajte sebi jedan aplauz.

Sjednite, hvala. (Aplauz)

Prije nego sljedeći put budete pričali,
uradite ove vježbe.

Dozvolite mi da sad samo ubacim ovo
u kontekst i da zaključim.

Ovo je ozbiljna stvar.

Ovo je gdje smo sad, zar ne?

Pričamo ne previše dobro

sa ljudima koji jednostavno ne slušaju

u okruženju koje je puno buke
i loše akustike.

Pričao sam o tome na ovoj bini

u raličitim fazama.

Kako bi izgledao svijet

ako bismo pričali moćno

sa ljudima koji svjesno slušaju

u okruženjima koji zapravo odgovaraju
našim potrebama?

Ili da to malo proširim,

kako bi izgledao svijet

ako bismo svjesno proizvodili zvuk

i svjesno ga upijali

i dizajnirali sva naša okruženja

svjesno da odgovaraju zvuku?

To bi bio svijet koji bi zaista
zvuči prelijepo,

svijet u kojem bi razumijevanje

bila norma,

a to je ideja vrijedna širenja.

Hvala.

Hvala. (Aplauz)