Ljudski glas: To je instrument koji svi sviramo. To je najmoćniji zvuk na svijetu, vjerovatno. To je jedini koji može da pokrene rat ili da kaže "Volim te." A ipak mnogo ljudi je doživjelo da ih drugi ljudi ne slušaju kada pričaju. Zašto se to dešava? Kako možemo da pričamo moćno i unosimo promjene u svijetu? Ono što bih ja želio da predložim je da moramo da se odmaknemo od brojnih navika. Uredio sam ovdje na vaše zadovoljstvo sedam smrtnih grjehova govora. Neću se pretvarati da je ovo iscrpljujuća lista, ali smatram da su ovih sedam poprilično velike navike koje mogu da nas obuzmu. Prvo, ogovaranje, pričanje lošeg o nekom ko nije prisutan. Nije fina navika, i znamo savršeno dobro da će osoba koja sad ogovara pet minuta kasnije ogovarati nas. Drugo, osuđivanje. Znamo ljude koji su ovakvi u konverzaciji, i jako je teško slušati nekog ako znaš da te ta osoba osuđuje i da te čini glupim u isto vrijeme. Treće, negativnost. Možete upasti u nju. Moja majka je, posljednjih godina svog života, postala jako, jako negativna, i teško je slušati je. Sjećam se da sam joj jednog dana rekao: "Danas je prvi oktobar," na šta je odgovorila, "Znam, nije li to užasno?" (Smijeh) Teško je slušati kada je neko toliko negativan. I još jedan oblik negativnosti, žaljenje. Pa, ovo je nacionalna umjestnost Ujedinjenog Kraljevstva. To je naš nacionalni sport. Mi se žalimo na vrijeme, na sport, politiku, sve, ali žaljenje je zapravo virusna bijeda. Ono ne predstavlja širenje sunčeve svjetlosti i lakoće kroz svijet. Izgovori. Svi smo mi upoznali ovog čovjeka. Možda smo svi mi i bili ovaj čovjek. Neki ljudi imaju bacače krivice. Oni je samo prenose na sve druge i ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, i opet, teško je slušati nekog ko se tako ponaša. Pretposljednji, šesti od sedam, uljepšavanje, pretjerivanje. Ono zapravo ponižava naš jezik ponekad. Na primjer, ako ja vidim nešto što je zaista strašno, kako ga nazovem? (Smijeh) I onda, naravno, ovo pretjerivanje postaje laganje, potpuno laganje, a ne želimo da slušamo ljude koji znamo da nas lažu. I konačno, dogmatizam, zbrka činjenica i mišljenja. Kada se te dvije stvari spoje, vi slušate u vjetar. Znate ono kada vas neko bombarduje sa njihovim mišljenjima kao da su ona tačna. Teško je slušati to. Dakle, evo ih, sedam smrtnih grjehova govora. To su stvari koje smatram da treba da izbjegavamo. A postoji li pozitivan način gledanja na ovo? Da, postoji. Rekao bih da postoje četiri veoma snažna kamena temeljca, temelja na kojima možemo da stojimo ako želimo naš govor da bude moćan i da unosimo promjene u svijetu. Srećom, ove stvari sačinjavaju riječ. Ta riječ je "aklamirati," i ono ima i sjajnu definiciju. Ne pričam o stvarima koje padaju s neba i udaraju te u glavu. Pričam o ovoj definiciji, pozdraviti ili odobravati sa entuzijazmom, a to je način na koji ja smatram da će naše riječi biti primljene ako stojimo na ovim četiri stvarima. Šta to one predstavljaju? Pokušajte da pogodite. I, iskrenost, naravno, biti iskren u onome što govoriš, biti otvoren i jasan. A je autentičnost, samo biti ono što jesi. Jedan moj prijatelj ju je opisao kao stajanje u sopstvenoj istini, što mislim da je lijep način da se objasni. I je integritet, biti svoja riječ, zapravo raditi ono što kažeš, i biti neko kome ljudi mogu vjerovati. I Lj je ljubav. Ne mislim na romantičnu ljubav, već na to da želimo dobro drugima, iz dva razloga. Prije svega, smatram da potpuna iskrenost možda nije ono što želimo. Mislim, bože dragi, izgledaš ružno jutros. Možda to nije neophodno. Ublažena ljubavlju, naravno, iskrenost je sjajna stvar. Takođe, ako stvarno želiš dobro nekom, teško je osuđivati ih u isto vrijeme. Čak nijesam ni siguran da li te dvije stvari mogu da se rade simultano. Prema tome, aklamiranje. Takođe, to je ono što kažete, i ono je poput one stare pjesme, stvar je u tome kako kazati, ali takođe i na koji način kazati. Imate jednu zadivljujuću kutiju s alatom. Ovaj instrument je nevjerovatan, ali opet je ovu kutuju s alatom jako mali broj ljudi ikad otvorilo. Ja bih rado malko preturao po njoj sa vama i jednostavno izvukao nekoliko alatki koje biste rado ponijeli sa sobom da se igrate, koje bi uvećale moć vašeg govora. Doseg, na primjer. Falseto registar možda nije koristan većinom vremena, ali postoji jedan doseg u sredini. Neću biti mnogo stručan povodom ovoga za sve vas koji ste glasovni treneri. Vi možete da locirate vaš glas. Ako bih pričao gore iz nosa, čuli biste razliku. Ako bih spuštio glas u grlo, odakle većina nas uglavnom priča. Ali ako želite težinu, morate da spuštite glas dolje do grudi. Čujete li razliku? Mi glasamo za političare sa dubljim glasom, to je tačno, zato što povezujemo dubinu sa moći i autoritetom. To je doseg. Zatim imamo boju glasa. To je način na koji osjećate svoj glas. Opet, istraživanje pokazuje da dajemo prednost glasovima koji su bogati, glatki, topli, kao vruća čokolada. Ako to niste vi, nije smak svijeta jer možete da trenirate. Idite i nabavite glasovnog trenera. Zadivljujuće su stvari koje možete da uradite sa disanjem, stavom, i vježbama kojim biste unaprijedili boju glasa. Zatim prozodija. Volim prozodiju. Ovo je podizanje i spuštanje glasa po šablonu, metajezik koji koristimo kako bismo udijelili značenje. To je prvi korjen značenja u konverzaciji. Ljude koji cijelo vrijeme pričaju koristeći istu notu je zaista dosta teško slušati ako nemaju nimalo prozodije. Odatle dolazi riječ monoton, ili monotonost, monotonija. Sada se pojavljuje i ponavljanje prozodije, i svaka rečenica se završava kao da je pitanje kada ona zapravo nije pitanje već saopštenje. (Smijeh) I ako ponavljate jednu istu iznova i iznova, zapravo ograničavate svoju sposobnost komuniciranja kroz prozodiju, što smatram da je šteta, prema tome, hajde da pokušamo da se odviknemo od toga. Tempo. Mogu da postanem jako, jako uzbuđen govoreći nešto jako, jako brzo, ili mogu da usporim naglo kako bih naglasio nešto, i nakon svega toga je, naravno, naš stari prijatelj tišina. Nema ništa lošeg u malo tišine tokom razgovora, zar ne? Ne moramo da je popunjavamo sa "ovaj" i "onaj". Njena uloga može da bude jako snažna. Naravno, visina glasa obično ide uz tempo da nagovijesti uzbuđenje, ali to možete uraditi i samo sa visinom. Gdje si ostavila moje ključeve? Gdje si ostavila moje ključeve? Imamo blago drukčje značenje u ta dva izgovora. I konačno, jačina glasa. Mogu da postanem jako uzbuđen korišćenjem jačine. Izvinjavam se ako sam nekoga prepao. Ili, mogu da vas natjeram da naćulite uši tako što bih pričao veoma tiho. Neki ljudi su previše bučni cijelo vrijeme. Pokušajte da ne radite to. To se zove dovikivanje, nametanje svog glasa na ljude oko sebe bezbrižno i nepromišljeno. To nije fino. Naravno, situacija u kojoj ovo dolazi do najvećeg značaja jeste kada želite nešto veoma važno da uradite. Mogao bih da stojim na bini kao sada i da držim govor pred ljudima. Mogao bih da prosim nekoga, da tražim povišicu, da držim govor na vjenčanju. Šta god da je, ako je veoma bitno, dugujete sebi da bacite pogled u ovu kutiju s alatom i motor pomoću kojeg će da radi, a nijedan motor ne radi valjano ako nije zagrijan. Zagrijte svoj glas. Zapravo, dozvolite mi da vam pokažem kako da to uradite. Da li biste svi ustali na trenutak? Pokazaću vam šest vježbi za zagrijavanje glasa koje ja radim prije svakog svog govora. Svaki put kada treba da pričate sa nekim bitnim, uradite ovo. Prvo, podignite ruke, duboko udahnite, i izdahnite, aaa, ovako. Još jednom. Aaa, jako dobro. Sada ćemo da zagrijemo vaše usne, hajde svi da govorimo ba, ba, ba, ba, ba, ba, ba, ba. Jako dobro. A sad, brrrrrrrr, kao kada ste bili dijete. Brrrr. Sada bi vaše usne trebalo da oživljavaju. Sada ćemo da pređemo na jezik sa pretjeranim la, la, la, la, la, la, la, la, la. Divno. Postajete veoma dobri u ovome. A sad, zamotajte jedno R. Rrrrrrr. To je poput šampanjca za jezik. Konačno, kada bih mogao samo jednu da uradim, profesionalci je zovu sirena. Veoma je dobra. Počinje sa "vi" i ide ka "ju." "Vi" je visoko, a "ju" je nisko. Idemo, viiiijuuuuu, viiiiijuuuuu. Sjajno. Dajte sebi jedan aplauz. Sjednite, hvala. (Aplauz) Prije nego sljedeći put budete pričali, uradite ove vježbe. Dozvolite mi da sad samo ubacim ovo u kontekst i da zaključim. Ovo je ozbiljna stvar. Ovo je gdje smo sad, zar ne? Pričamo ne previše dobro sa ljudima koji jednostavno ne slušaju u okruženju koje je puno buke i loše akustike. Pričao sam o tome na ovoj bini u raličitim fazama. Kako bi izgledao svijet ako bismo pričali moćno sa ljudima koji svjesno slušaju u okruženjima koji zapravo odgovaraju našim potrebama? Ili da to malo proširim, kako bi izgledao svijet ako bismo svjesno proizvodili zvuk i svjesno ga upijali i dizajnirali sva naša okruženja svjesno da odgovaraju zvuku? To bi bio svijet koji bi zaista zvuči prelijepo, svijet u kojem bi razumijevanje bila norma, a to je ideja vrijedna širenja. Hvala. Hvala. (Aplauz)