Moja kćerka, Malala

Pakistanski odgajatelj Ziauddin Yousafzai podsjeća svijet na jednostavnu istinu koju mnogi ne žele čuti: Žene i muškarci zaslužuju jednake mogućnosti za obrazovanje, autonomiju i nezavisni identitet. Govori priče iz sopstvenog života i života svoje kćerke, Malale, u koju su 2012 godine pucali Talibani samo zato što se usudila ići u školu. "Zašto je moja kćerka tako jaka?" pita Yousafzai. "Jer joj nisam potkresao krila".

U mnogim patrijarhalnim
i plemenskim društvima

očevi su obično poznati po svojim sinovima,

ali ja sam jedan od rijetkih očeva

koji je poznat po svojoj kćerci

i ponosim se time.

(Aplauz)

Malala je pokrenula svoju kampanju za obrazovanje

i zauzela se za svoja prava 2007. godine,

a kada su njeni napori nagrađeni 2011,

i kada joj je dodijeljena nacionalna omladinska nagrada za mir,

i kada je postala jako poznata,

jako popularna mlada djevojka u svojoj zemlji;

prije toga, bila je moja kćerka,

a sada sam ja njen otac.

Dame i gospodo,

ako se samo osvrnemo na ljudsku historiju,

priča o ženama

je priča o nepravdi,

nejednakosti

nasilju i eksploataciji.

Vidite,

u patrijarhalnim društvima,

od samog početka,

kada se rodi djevojčica,

njeno rođenje se ne slavi.

Njoj se ne raduju

ni otac, ni majka.

Komšiluk dolazi

i suosjeća s majkom,

a ocu niko ne čestita.

A majci je neugodno

što je rodila djevojčicu.

Kada rodi prvu djevojčicu,

prvu kćerku, tužna je.

Kada poslije prve rodi i drugu kćerku,

šokirana je,

a u očekivanju sina,

kada rodi treću kćerku,

osjeća se krivom kao kriminalac.

Ne pati samo majka,

već i kćerka, novorođena kćerka,

kada odraste

također pati.

Kada napuni pet godina,

kada bi trebala krenuti u školu,

ona ostaje kod kuće

dok su njena braća primljena u školu.

Do 12-e godine, nekako,

ima dobar život.

Može se zabavljati.

Može se igrati sa svojim prijateljima na ulici,

i može se kretati ulicama,

kao leptir.

Ali kada uđe u pubertet,

kada napuni 13 godina,

zabranjeno joj je da izađe iz kuće

bez muške pratnje.

Zatočena je unutar četiri zida svog doma.

Ona više nije slobodna individua.

Ona postaje takozvana čast

svoga oca i svoje braće

i svoje porodice,

i ako prekrši

kodeks takozvane časti,

ubit će je.

Također je interesantno da taj takozvani

kodeks časti

ne pogađa samo život djevojčice,

već pogađa i živote

muških članova porodice.

Poznajem obitelj u kojoj je
sedam sestara i jedan brat,

i taj jedan brat,

emigrirao je u zemlje Zaljeva

da bi mogao zaraditi za život svojih sedam sestara

i svojih roditelja,

jer smatra da bi bilo ponižavajuće da

njegovih sedam sestara savladaju vještine

i izađu iz kuće

i zarade za život.

Tako ovaj brat

žrtvuje radosti u sopstvenom životu

i sreću svojih sestara

na oltaru takozvane časti.

I postoji još jedna norma

patrijarhalnih društava

koja se zove poslušnost.

Dobra djevojka treba biti

jako tiha, vrlo skromna

i jako ponizna.

To je kriterij.

Uzorna djevojka treba biti jako tiha.

Od nje se očekuje da šuti

i od nje se očekuje da prihvati odluke

svog oca i svoje majke

i odluke starijih,

čak i ako joj se to ne sviđa.

Ako je udaju za muškarca koji joj se ne sviđa

ili je udaju za starca,

ona to mora prihvatiti,

jer ne želi da je proglase

neposlušnom.

Ako je jako rano udaju,

ona to mora prihvatiti.

U suprotnom će je proglasiti neposlušnom.

I šta se na kraju dešava?

Riječima pjesnikinje,

udata je, stavljena u krevet

i rađa nove sinove i kćeri.

A ironija u svemu je

što ta majka

podučava istoj lekciji poslušnosti

svoju kćerku

i istoj lekciji časti svoje sinove.

I strašni krug se nastavlja i nastavlja.

Dame i gospodo,

teškoće miliona žena

mogu prestati

ako bismo drugačije razmišljali,

ako bi i muškarci i žene drugačije razmišljali,

ako bi i muškarci i žene u plemenskim i patrijarhalnim društvima

u zemljama u razvoju,

prekršili poneku normu

porodice ili društva;

ako bi ukinuli diskriminatorne zakone

sistema u njihovim državama,

koji su protivni osnovnim ljudskim pravima

žena.

Draga braćo i sestre, kada je Malala rođena,

po prvi put,

vjerujte mi,

moram biti iskren, ne volim novorođenčad,

ali kada sam otišao i pogledao u njene oči,

vjerujte mi,

bio sam izuzetno počastvovan.

A dugo prije njenog rođenja

sam razmišljao o njenom imenu

i bio fasciniran herojskim,

legendarnim borcem za slobodu u Afganistanu.

Njeno ime je bilo Malalai od Maiwanda

i po njoj sam nazvao svoju kćer.

Nekoliko dana nakon Malalinog rođenja,

nakon rođenja moje kćerke,

došao je moj rođak -

i to je bila slučajnost -

došao je u moj dom

i donio porodično stablo,

porodično stablo familije Yousafzai,

i kada sam pogledao to porodično stablo,

pratilo je 300 godina naših predaka.

Ali, kada sam pogledao, svi su bili muškarci.

Uzeo sam olovku,

povukao liniju od mog imena

i upisao "Malala".

I kada je porasla,

kada je imala četiri i po godine,

upisao sam je u moju školu.

Zapitat ćete se zašto spominjem

upis djevojčice u školu?

Da, moram to spomenuti.

To se možda uzima zdravo za gotovo u Kanadi,

u Americi, u mnogim razvijenim zemljama,

ali u siromašnim zemljama,

u patrijarhalnim društvima, u plemenskim društvima,

to je veliki događaj u životu djevojčice.

Upis u školu znači

prepoznavanje njenog identiteta i njenog imena.

Prijem u školu znači

da je ušla u svijet snova

i nadanja

u kojem može istraživati svoje mogućnosti

za svoj budući život.

Ja imam pet sestara,

i nijedna od njih nije mogla ići u školu,

i, zapanjit će vas,

prije dvije sedmice,

kada sam popunjavao formular za kanadsku vizu,

ispunjavao sam dio sa podacima o porodici,

nisam se mogao sjetiti

prezimena nekih mojih sestara.

A razlog za to

je to što nikada, nikada nisam vidio imena

mojih sestara napisana na bilo kojem dokumentu.

Iz tog sam razloga

cijenio svoju kćerku.

Ono što moj otac nije mogao pružiti mojim sestrama,

svojim kćerkama,

ja sam smatrao da moram promijeniti.

Nekad sam cijenio inteligenciju

i brilijantnost moje kćerke.

Ohrabrivao sam je da sjedi samnom

kada bi dolazili moji prijatelji.

Ohrabrivao sam je da ide samnom
na različite sastanke.

I sve ove dobre vrijednosti

sam pokušao ugraditi u njenu ličnost.

I to nije bila samo ona, samo Malala.

Pružao sam ove dobre vrijednosti

u svojoj školi, jednako i učenicama
i učenicima.

Obrazovanje sam koristio za emancipaciju.

Učio sam svoje djevojčice,

učio sam svoje učenice,

da se oduče od lekcije poslušnosti.

Učio sam svoje učenike

da se oduče lekcije takozvane pseudo - časti.

Draga braćo i sestre,

težili smo većim pravima za žene,

i borili se da dobijemo više,

više i više prostora za žene u društvu.

Ali smo naišli na novi fenomen.

To je bilo pogubno za ljudska prava,

a posebno za prava žena.

To je Talibanizacija.

To znači potpuno negiranje

učešća žena

u svim političkim, ekonomskim i
društvenim aktivnostima.

Izgubljeno je stotine škola.

Djevojčicama je zabranjeno ići u školu.

Žene su prisiljene da nose velove

i zabranjeno im je ići na pijace.

Muzičari su ušutkani,

djevojke šibane,

a pjevači ubijani.

Milioni su patili,

ali malo ko je progovorio,

a najstrašnija stvar je,

kada ste okruženi takvim ljudima,

koji ubijaju i šibaju,

zagovarati svoja prava.

To je zaista zastrašujuća stvar.

Sa 10 godina,

Malala je ustala i založila se za pravo

na obrazovanje.

Pisala je dnevnik za BBC blog,

volontirala je

za dokumentarce New York Timesa

i oglašavala se sa svake platforme sa koje je mogla.

I njen glas je bio najsnažniji.

Širio se kao krešendo širom svijeta.

I to je bio razlog zašto Talibani

nisu mogli tolerisati njenu kampanju;

9. oktobra 2012,

njoj su iz blizine pucali u glavu.

Za mene i moju porodicu, to je bio sudnji dan.

Svijet se pretvorio u veliku crnu rupu.

Dok je moja kćerka bila

na ivici života i smrti,

šapnuo sam svojoj ženi,

"Da li sam ja kriv za ovo što se desilo

mojoj i tvojoj kćerki?"

I presjekla me je,

"Molim te, ne krivi sebe.

Zalagao si se za pravu stvar.

Stavio si svoj život na kocku

za istinu,

za mir

i za obrazovanje,

i inspirisao si svoju kćerku

i ona ti se pridružila.

Oboje ste bili na pravom putu

i Bog će je zaštititi".

Ovih nekoliko riječi mi je mnogo značilo

i više nikada nisam postavio to pitanje.

Dok je Malala bila u bolnici

i bila u jakim bolovima,

sa jakim glavoboljama

jer joj je presječen facijalni nerv,

viđao sam tamnu sjenu

kako prelazi preko lica moje žene.

Ali, moja se kćerka nikad nije žalila.

Znala nam je reći,

"Ne smeta mi moj iskrivljeni osmijeh

i utrnulo lice.

Biću uredu. Molim vas, ne brinite".

Bila nam je utjeha,

i ona je tješila nas.

Draga braćo i sestre,

od nje smo se učili otpornosti

u najtežim vremenima,

i drago mi je što s vama dijelim

da je, bez obzira što je ikona

prava žena i djece,

ona kao i svaka druga 16-godišnjakinja.

Plače kada ne dovrši zadaću.

Svađa se sa braćom,

i jako sam sretan zbog toga.

Ljudi me pitaju

šta je posebno u mom mentorstvu

što je napravilo Malalu tako hrabrom,

tako odvažnom, glasnom i pribranom?

Kažem im, ne pitajte šta sam uradio.

Pitajte šta nisam.

Nisam joj potkresao krila, i to je sve.

Hvala vam mnogo.

(Aplauz)

Hvala. Hvala vam mnogo. Hvala.
(Aplauz)