Čuvajte se, kolege plutokrati, dolaze vile

Nick Hanauer je bogati čovjek, nepokolebljivi kapitalist — i ima nešto za reći svojim kolegama plutokratima: Probudite se! Rastuća nejednakost se sprema gurnuti naša društva u stanje koje nalikuje Francuskoj prije revolucije. Poslušajte njegovu raspravu zašto bi dramatično povećanje minimalne plaće moglo povećati srednji sloj, dovesti ekonomsko blagostanje ... i spriječiti revoluciju.

Vjerojatno me ne poznajete

Ali ja sam jedan od onih 0.1 posto

o kojima slušate i čitate,

i ja sam po bilo kojoj
razumnoj definiciji plutokrat.

A večeras,
ono što bih volio je da se obratim izravno

drugim plutokratima, mojim ljudima,

jer osjećaj je da je vrijeme za sve nas

da porazgovaramo

Kao većina plutokrata, i ja sam ponosan

i bezobziran kapitalist

Osnovao sam
ili sam sudjelovao u osnivanju ili financirao

više od 30 kompanija u širokom rasponu djelatnosti.

Bio sam prvi neobiteljski ulagač u Amazon.com.

Sudjelovao sam u osnivanju kompanije aQuantive

koju smo prodali Microsoftu za 6,4 milijarde dolara.

Moji prijatelji i ja, mi posjedujemo banku

Govorim vam to — (Smijeh) —

nevjerojatno, jelda?

Govorim vam to kako bih pokazao

da je moj život nalik većine plutokrata

Imam širok pregled kapitalizma

i poslovnog svijeta,

i bio sam bestidno nagrađen za to

životom koji većina vas

ne može niti zamisliti:

više kuća, jahtom, svojim vlastitim avionom,

itd., itd., itd.

Ali budimo iskreni: ja nisam
najpametnija osoba koju ste ikad sreli

Sigurno nisam najmarljivija.

Bio sam prosječan student.

Nisam u tehnici niti malo.

Ne mogu napisati riječ koda.

Zbilja, moj je uspjeh poslijedica

spektakularne sreće,

u rođenju, u okolnostima i u tajmingu.

Ali jesam zaista vrlo dobar u nekoliko stvari.

Prvo, imam neobičnu visoku trpeljivost na rizik,

a druga je što imam dobar osjećaj,

dobru intuiciju o tome
što će se desiti u budućnosti,

a mislim da je ta intuicija o budućnosti

srž dobrog poduzetništva.

Pa što to vidim u našoj budućnosti danas,

pitate me?

Vidim vile,

kao u gnjevnoj gomili s vilama,

jer dok ljudi poput nas plutokrata

žive onkraj snova o pohlepi,

ostalih 99 posto naših kolega građana

ostaje sve dalje i dalje za nama.

1980, gornjih 1% Amerikanaca

je dijelio oko 8% nacionalnog [dohotka],

dok je donjih 50% Amerikanaca

dijelilo 18%.

Trideset godina kasnije, danas, gornjih 1%

dijeli preko 20% nacionalnog [dohotka],

Dok donjih 50% Amerikanaca

Dijeli 12% ili 13%.

Ako se trend nastavi,

Gornjih 1% će dijeliti

preko 30% nacionalnog [dohotka]

u slijedećih 30 godina,

dok će donjih 50% Amerikanaca

dijeliti samo 6%.

Vidite, problem nije da imamo

nekakvu nejednakost.

Nekakva je nejednakost potrebna

za visoko funkcionirajuću
kapitalističku demokraciju.

Problem je što je nejednakost

danas na povijesnoj razini

a postaje sve gora svaki dan.

A ako se bogatstvo, moć, i dohodak

nastave koncentrirati

na samom vrhu,

naše će se društvo promijeniti

iz kapitalističke demokracije

u neofeudalno društvo zakupaca

nalik Francuskoj 18. stoljeća.

To je Francuska

prije revolucije

i gnjevne gomile s vilama.

Tako da imam poruku za kolege plutokrate

i zilijunere

i za svakog koji živi

u ograđenom mjehuru:

Probudite se.

Probudite se. Ovo ne može potrajati.

Jer ako ne učinimo nešto

da popravimo bliješteće
ekonomske nejednakosti u našem društvu,

vile će doći po nas,

jer nijedno slobodno i
otvoreno društvo ne može dugo izdržati

ovu vrstu rastuće ekonomske nejednakosti.

Nikad se nije desilo. Nema nikakvih primjera.

Pokažite mi visoko nejednako društvo,

i ja ću vam pokazati policijsku državu

ili ustanak.

Vile će doći po nas

ako to ne riješimo.

Nije stvar hoće li, nego kada će.

A bit će strašno kada dođu

za sve,

ali posebno za ljude poput nas plutokrata.

Znam da moram zvučati kao neki liberalni dobrica.

Nisam. Ne zastupam moralni stav

da je ekonomska nejednakost nešto krivo.

Tvrdim da je podizanje ekonomske nejednakosti

glupo i u konačnici samoporažavajuće.

Podizanje ekonomske nejednakosti
ne samo da podiže rizik

od vila,

nego je također i strašno za posao.

Pa bi model za nas
bogatu ekipu trebao biti Henry Ford.

Kad je Ford slavno uveo dan od 5 dolara,

što je bilo duplo od prevladavajuće plaće u to doba,

nije samo povećao proizvodnost

svojih tvornica,

pretvorio je izrabljene
radnike koji su bili siromašni

u cvatuću srednju klasu
koja si je tada mogla priuštiti

da kupi proizvode koje su napravili.

Ford je intuitivno osjećao
ono što sada znamo da je istina

Da je ekonomiju najbolje
shvatiti kao ekosustav

koji se odlikuje istim vrstama

petlji povratnih sprega koje nalazite

u prirodnom ekosustavu,

petlje povratnih sprega
između kupaca i poslova.

Podizanje plaća povećava potražnju,

koja povećava zapošljavanje,

koje potom opet povećava plaće

i potražnju i prihode,

a taj vrli krug povećanja blagostanja

je točno ono što nedostaje

iz današnjeg ekonomskog oporavka.

I to je zašto moramo ostaviti iza sebe

politike slijevanja odozgo koje toliko gospodare

u obje političke stranke

i prigrliti nešto što nazivam srednje-van ekonomijom.

Srednje-van ekonomija odbacuje

neoklasičnu ekonomsku ideju

da su ekonomije učinkovite,
linearne, mehanicističke,

da teže ka ravnoteži i poštenju,

i umjesto njih
prihvaća ideju iz 21 stoljeća

da su ekonomije složene, prilagodljive,

ekosistemske,

da teže od ravnoteže i ka nejednakosti,

da uopće nisu učinkovite

ali su djelotvorne
ako se njima upravlja dobro.

Ovaj vidik iz 21. stoljeća

omogućuje vam da jasno vidite kako kapitalizam

ne radi [uspješno] raspodjeljujući

postojeće resurse.

Radi [uspješno] stvarajući nova rješenja

ljudskim problemima.

Genij kapitalizma

je da je on evolucionarni
sustav za nalaženje rješenja

Nagrađuje ljude za
rješavanje problema drugih ljudi

Razlika između siromašnog društva

i bogatog društva, očito,

je stupanj do kojeg je to društvo

stvorilo rješenja u obliku

proizvoda za svoje građane.

Zbroj rješenja

koje imamo u svojem društvu

je naše stvarno blagostanje,
i to objašnjava

zašto su kompanije poput Googla i Amazona

i Microsofta i Applea

i poduzetnici koji su stvorili te kompanije

toliko doprinijeli

blagostanju naše nacije.

Ova perspektiva 21-og stoljeća

također jasno pokazuje

da ono o čemu razmišljamo
kao o ekonomskom rastu

je najbolje razumjeti kao

brzinu kojom rješavamo probleme

Ali ta je brzina posve ovisna o tome

koliko rješavatelja problema —

različitih, sposobnih rješavatelja problema — imamo,

a time koliko naših kolega građana

aktivno sudjeluje,

jednako kao poduzetnici koji mogu ponuditi rješenja

i kao kupci koji ih koriste.

Ali ta stvar sa maksimizacijom sudjelovanja

se ne događa slučajno.

Ne događa se sama od sebe.

Zahtjeva trud i ulaganje,

što je zašto su sve

vrlo imućne kapitalističke demokracije

karakterizirane velikim ulaganjima

u srednji sloj i infrastrukturu

o kojoj ovise.

Mi plutokrati moramo ostaviti tu

stvar sa ekonomijom
'slijevanja odozgo' iza sebe,

tu ideju da što bolje ide nama,

to će bolje ići svima.

To nije istina. Kako bi moglo biti?

Zarađujem 1000 puta prosječnu plaću,

ali ne kupujem 1000 puta toliko stvari,

kupujem li?

Zapravo sam kupio dva para ovih hlača,

koje moj partner Mike zove

moje menadžerske hlače.

Mogao sam kupiti 2000 pari,

ali što bih radio s njima? (Smijeh)

Koliko puta se mogu šišati?

Koliko često mogu izaći na večeru?

Bez obzira koliko bogato
par plutokrata može postati,

nikad ne možemo pokretati
veliku državnu ekonomiju.

Jedino uspješan srednji sloj to može.

Ništa se ne može učiniti,

moji plutokratski prijatelji bi mogli reći.

Henry Ford je bio u drugačije vrijeme.

Možda ne možemo učiniti neke stvari.

Možda možemo učiniti neke stvari.

19. lipnja 2013.

Bloomberg objavljuje članak
koji sam napisao, naslova

"Kapitalistovo potraživanje
minimalne plaće od 15$"

Dobri ljudi u časopisu Forbes,

među mojim većim obožavateljima,

nazvali su ga:
"Nick Hanauerov gotovo sumanuti prijedlog"

Pa ipak, samo 350 dana

nakon što je članak objavljen,

gradonačelnik Seattle-a Ed Murray je potpisao

kao zakon odredbu koja povećava
minimalnu plaću u Seattle-u

na 15 dolara po satu,

više nego dvostruko

od federalno prevladavajuće stope od 7,25$

Kako se to dogodilo,

razumni se ljudi mogu zapitati.

Dogodilo se jer je grupa nas

podsjetila srednji sloj

da su oni izvor

rasta i blagostanja
u kapitalističkim ekonomijama

Podsjetili smo ih kako
kad radnici imaju više novca,

poslovi imaju više kupaca,

i trebaju više djelatnika.

Podsjetili smo ih da kad poslovi

plaćaju radnicima dobru plaću,

porezni su obveznici rasterećeni

od plaćanja programa za siromašne

poput bonova za hranu i medicinske pomoći

i stambene pomoći

koju ti radnici trebaju.

Podsjetili smo ih da slabo plaćeni radnici

čine užasne porezne platiše,

i da kad povećate minimalnu plaću

za sve poslove,

svi poslovi se okoriste

a ipak se svi mogu natjecati.

Sad ortodoksna reakcija, naravno

je kako povećanje minimalca košta. Jel tako?

Vaši političari uvijek ponavljaju

tu ideju slijevanja odozgo govoreći stvari poput

"Pa, ako povećate cijenu uposlenja,

pogodite što se dogodi? Dobijete ga manje."

Jeste li sigurni?

Jer postoje dokazi za obrnuto.

Od 1980, direktorske plaće u ovoj zemlji

su otišle od veličine oko 30 prosjećnih plaća

do veličine 500 .

To je povećanje cijene uposlenja.

Pa ipak, koliko mi je poznato,

nikad nisam vidio da je kompanija

izmjestila posao direktora, automatizirala ga,

izvezla posao u Kinu.

Zapravo, izgleda da upošljavamo

više direktora i
starijih poslovođa nego ikad prije

Također i za tehnologe

i djelatnike u financijskim uslugama,

koji zarađuju višestruke prosječne plaće

pa ih ipak zapošljavamo sve više i više,

tako da je jasno da se može
povećati cijenu uposlenja

i dobiti ga više.

Znam da većina ljudi

misli da je minimalna plaća od 15$

lud, riskantan ekonomski pokus.

Ne slažemo se s time.

Vjerujemo da je minimalna plaća od 15$

u Seattleu

zapravo nastavak

logične ekonomske politike.

Ona omogućuje našem gradu

da razlupa vaš grad.

Jer, vidite,

država Washington već ima

najvišu minimalnu plaću

među svim zemljama naše nacije.

Plaćamo sve radnike 9,32$,

Što je gotovo 30% više

od federalnog minimuma od 7,25$,

ali ključno, 427 posto više

od najnižeg federalnog minimuma, 2,13$.

Kada bi odozgo slijevajući mislioci bili u pravu,

država Washington bi
morala imati ogromnu nezaposlenost.

Seattle bi trebao klizati u ocean.

Pa ipak, Seattle

je najbrže rastući veliki grad u zemlji.

Država Washington stvara poslove u malim poduzećima

višom stopom od bilo koje velike države

u naciji.

Restoranski posao u Seattlu? Vrije.

Zašto? Jer temeljni je zakon kapitalizma,

kad radnici imaju više novca,

poslovi imaju više mušterija,

i trebaju više radnika.

Kad restorani plaćaju radnike u restoranima dovoljno

tako da čak i oni mogu jesti u restoranima,

to nije loše za restoranski posao.

To je dobro za njega,

bez obzira što bi vam neki
vlasnici restorana mogli reći.

Je li to složenije od ovoga kako iznosim?

Naravno da jest.

Puno je dinamike u igri.

Ali možemo li molim prestati navaljivati

da ako slabo plaćeni
radnici dobiju malo više,

nezaposlenost će uzletjeti do neba

a ekonomija se srušiti?

Nema dokaza za to.

Najpodmuklija stvar

glede ekonomije slijevanja odozgo

nije tvrdnja da ako bogati postaju bogatiji

je svima bolje.

Nego tvrdnja koju
iznose oni koji se suprotstavljaju

bilo kakvom povećanju minimalne plaće

da ako siromašni postanu bogatiji,

to će biti loše za ekonomiju.

To je besmislica.

Pa možemo li molim
prekinuti s tom retorikom

koja govori da su bogati momci poput mene

i mojih plutokratskih prijatelja

napravili ovi zemlju?

Mi plutokrati znamo,

čak i ako ne volimo to javno priznati,

kako da smo se rodili negdje drugdje,

a ne ovdje u Sjedinjenim državama,

mogli bi isto tako biti neki bosonogi likovi koji stoje

pored prašnjave ceste i prodaju voće.

Nije da nemaju dobre
poduzetnike u drugim mjestima,

čak i vrlo, vrlo siromašnim mjestima.

Jednostavno je stvar u tome da je to sve

što si mušterije tog poduzetnika mogu priuštiti.

Pa evo ideje za novu vrstu ekonomije,

novu vrstu politike

koju zovem novi kapitalizam.

Priznajmo da kapitalizam

nadmašuje alternativu,

ali također da što više ljudi uključimo,

jednako kao poduzetnike ili mušterije,

stvar bolje radi.

Smanjimo veličinu
upravnog aparata, svakako,

ali ne križanjem programa za siromašne,

već osiguravanjem
da su radnici dovoljno plaćeni

da im takvi programi
zbilja niti ne trebaju.

Uložimo dovoljno u srednji sloj

da učinimo našu ekonomiju
poštenijom i više uključujućom,

a pod poštenijom,
više zbiljski takmičarskom

a pod više zbiljski takmičarskom

sposobnijom da stvori rješenja

ljudskim problemima

koja su pravi upravljači rasta i blagostanja.

Kapitalizam je najveća društvena tehnologija

ikad izmišljena

za stvaranje blagostanja
u ljudskim društvima,

ako se njome dobro upravlja,

ali kapitalizam, zbog temeljne

višestrukosti dinamika
u kompleksnim sustavima

teži ka, neumoljivo, nejednakosti,

zgušnjavanju i kolapsu.

Posao demokracija

je da svedu na
najveću mjeru uključenost mnogih

da bi stvorile blagostanje,

ne da omoguće nekolicini da nagomila novac.

Upravni aparat zbilja stvara blagostanje i rast,

stvarajući uvjete koji dopuštaju

jednako poduzetnicima
i njihovim mušterijama

da uspijevaju.

Uravnoteženje moći kapitalista poput mene

i radnika nije loše za kapitalizam.

To je sama njegova srž.

Programi poput razumne minimalne plaće,

dostupne zdravstvene skrbi,

plaćenog bolovanja,

i progresivno oporezivanje nužno

da platiza plaćanje važne infrastrukture

nužne za srednji sloj poput
obrazovanja, istraživanja i razvoja,

to su neophodna oruđa

koje bi lukav kapitalist trebao prigrliti

da pokrene rast,
jer nikome ne koriste toliko

koliko nama.

Brojni ekonomisti bi vas uvjerili

da je njihovo polje objektivna znanost.

Ne slažem se, i mislim da je to jednako

oruđe koje ljudi koriste

da provedu i propišu

naša društvena i moralna preimućstva i predrasude

o statusu i moći,

što je zašto su plutokrati poput mene

uvijek morali iznalaziti uvjerljive priče

koje mogu pričaju svima drugima

o tome zašto su naše relativne pozicije

moralno ispravne i dobre za sve:

kao, mi smo nezamjenjivi, stvaratelji poslova,

a vi niste;

kao, naše porezne olakšice stvaraju rast,

ali ulaganje u vas

će napumpati naš dug

i bankrotirati našu divnu zemlju;

da smo mi od značaja;

da vi niste.

Kroz tisuće godina, te su se priče zvale

božansko pravo.

Danas, imamo odozgo slijevajuću ekonomiju.

Kako je očito, providno samoživo

sve ovo.

Mi plutokrati moramo vidjeti

da su nas stvorile
Sjedinjene Američke Države,

ne obrnuto;

Da je uspješna srednja klasa izvor

blagostanja u kapitalističkim ekonomijama,

ne njihova poslijedica.

I ne smijemo nikada zaboraviti

da i najbolji među nama
u najgorim okolnostima

stoje bosonogi pored ceste i prodaju voće.

Kolege plutokrati, mislim
da je vrijeme za nas

Da se iznova posvetimo svojoj zemlji,

da se posvetimo novoj vrsti kapitalizma

koji je istovremeno uključiviji i djelotvorniji,

kapitalizam koji će osigurati

da američka ekonomija ostane

najdinamičnija i najimućnija na svijetu.

Osigurajmo budućnost za sebe,

svoju djecu i njihovu djecu.

Ili alternativno, možemo ništa ne učiniti,

sakriti se u svoje ograđene zajednice

i privatne škole,

uživati u svojim avionima i jahtama

— one su zabavne —

i čekati vile.

Hvala.

(Pljesak)