Vjerojatno me ne poznajete Ali ja sam jedan od onih 0.1 posto o kojima slušate i čitate, i ja sam po bilo kojoj razumnoj definiciji plutokrat. A večeras, ono što bih volio je da se obratim izravno drugim plutokratima, mojim ljudima, jer osjećaj je da je vrijeme za sve nas da porazgovaramo Kao većina plutokrata, i ja sam ponosan i bezobziran kapitalist Osnovao sam ili sam sudjelovao u osnivanju ili financirao više od 30 kompanija u širokom rasponu djelatnosti. Bio sam prvi neobiteljski ulagač u Amazon.com. Sudjelovao sam u osnivanju kompanije aQuantive koju smo prodali Microsoftu za 6,4 milijarde dolara. Moji prijatelji i ja, mi posjedujemo banku Govorim vam to — (Smijeh) — nevjerojatno, jelda? Govorim vam to kako bih pokazao da je moj život nalik većine plutokrata Imam širok pregled kapitalizma i poslovnog svijeta, i bio sam bestidno nagrađen za to životom koji većina vas ne može niti zamisliti: više kuća, jahtom, svojim vlastitim avionom, itd., itd., itd. Ali budimo iskreni: ja nisam najpametnija osoba koju ste ikad sreli Sigurno nisam najmarljivija. Bio sam prosječan student. Nisam u tehnici niti malo. Ne mogu napisati riječ koda. Zbilja, moj je uspjeh poslijedica spektakularne sreće, u rođenju, u okolnostima i u tajmingu. Ali jesam zaista vrlo dobar u nekoliko stvari. Prvo, imam neobičnu visoku trpeljivost na rizik, a druga je što imam dobar osjećaj, dobru intuiciju o tome što će se desiti u budućnosti, a mislim da je ta intuicija o budućnosti srž dobrog poduzetništva. Pa što to vidim u našoj budućnosti danas, pitate me? Vidim vile, kao u gnjevnoj gomili s vilama, jer dok ljudi poput nas plutokrata žive onkraj snova o pohlepi, ostalih 99 posto naših kolega građana ostaje sve dalje i dalje za nama. 1980, gornjih 1% Amerikanaca je dijelio oko 8% nacionalnog [dohotka], dok je donjih 50% Amerikanaca dijelilo 18%. Trideset godina kasnije, danas, gornjih 1% dijeli preko 20% nacionalnog [dohotka], Dok donjih 50% Amerikanaca Dijeli 12% ili 13%. Ako se trend nastavi, Gornjih 1% će dijeliti preko 30% nacionalnog [dohotka] u slijedećih 30 godina, dok će donjih 50% Amerikanaca dijeliti samo 6%. Vidite, problem nije da imamo nekakvu nejednakost. Nekakva je nejednakost potrebna za visoko funkcionirajuću kapitalističku demokraciju. Problem je što je nejednakost danas na povijesnoj razini a postaje sve gora svaki dan. A ako se bogatstvo, moć, i dohodak nastave koncentrirati na samom vrhu, naše će se društvo promijeniti iz kapitalističke demokracije u neofeudalno društvo zakupaca nalik Francuskoj 18. stoljeća. To je Francuska prije revolucije i gnjevne gomile s vilama. Tako da imam poruku za kolege plutokrate i zilijunere i za svakog koji živi u ograđenom mjehuru: Probudite se. Probudite se. Ovo ne može potrajati. Jer ako ne učinimo nešto da popravimo bliješteće ekonomske nejednakosti u našem društvu, vile će doći po nas, jer nijedno slobodno i otvoreno društvo ne može dugo izdržati ovu vrstu rastuće ekonomske nejednakosti. Nikad se nije desilo. Nema nikakvih primjera. Pokažite mi visoko nejednako društvo, i ja ću vam pokazati policijsku državu ili ustanak. Vile će doći po nas ako to ne riješimo. Nije stvar hoće li, nego kada će. A bit će strašno kada dođu za sve, ali posebno za ljude poput nas plutokrata. Znam da moram zvučati kao neki liberalni dobrica. Nisam. Ne zastupam moralni stav da je ekonomska nejednakost nešto krivo. Tvrdim da je podizanje ekonomske nejednakosti glupo i u konačnici samoporažavajuće. Podizanje ekonomske nejednakosti ne samo da podiže rizik od vila, nego je također i strašno za posao. Pa bi model za nas bogatu ekipu trebao biti Henry Ford. Kad je Ford slavno uveo dan od 5 dolara, što je bilo duplo od prevladavajuće plaće u to doba, nije samo povećao proizvodnost svojih tvornica, pretvorio je izrabljene radnike koji su bili siromašni u cvatuću srednju klasu koja si je tada mogla priuštiti da kupi proizvode koje su napravili. Ford je intuitivno osjećao ono što sada znamo da je istina Da je ekonomiju najbolje shvatiti kao ekosustav koji se odlikuje istim vrstama petlji povratnih sprega koje nalazite u prirodnom ekosustavu, petlje povratnih sprega između kupaca i poslova. Podizanje plaća povećava potražnju, koja povećava zapošljavanje, koje potom opet povećava plaće i potražnju i prihode, a taj vrli krug povećanja blagostanja je točno ono što nedostaje iz današnjeg ekonomskog oporavka. I to je zašto moramo ostaviti iza sebe politike slijevanja odozgo koje toliko gospodare u obje političke stranke i prigrliti nešto što nazivam srednje-van ekonomijom. Srednje-van ekonomija odbacuje neoklasičnu ekonomsku ideju da su ekonomije učinkovite, linearne, mehanicističke, da teže ka ravnoteži i poštenju, i umjesto njih prihvaća ideju iz 21 stoljeća da su ekonomije složene, prilagodljive, ekosistemske, da teže od ravnoteže i ka nejednakosti, da uopće nisu učinkovite ali su djelotvorne ako se njima upravlja dobro. Ovaj vidik iz 21. stoljeća omogućuje vam da jasno vidite kako kapitalizam ne radi [uspješno] raspodjeljujući postojeće resurse. Radi [uspješno] stvarajući nova rješenja ljudskim problemima. Genij kapitalizma je da je on evolucionarni sustav za nalaženje rješenja Nagrađuje ljude za rješavanje problema drugih ljudi Razlika između siromašnog društva i bogatog društva, očito, je stupanj do kojeg je to društvo stvorilo rješenja u obliku proizvoda za svoje građane. Zbroj rješenja koje imamo u svojem društvu je naše stvarno blagostanje, i to objašnjava zašto su kompanije poput Googla i Amazona i Microsofta i Applea i poduzetnici koji su stvorili te kompanije toliko doprinijeli blagostanju naše nacije. Ova perspektiva 21-og stoljeća također jasno pokazuje da ono o čemu razmišljamo kao o ekonomskom rastu je najbolje razumjeti kao brzinu kojom rješavamo probleme Ali ta je brzina posve ovisna o tome koliko rješavatelja problema — različitih, sposobnih rješavatelja problema — imamo, a time koliko naših kolega građana aktivno sudjeluje, jednako kao poduzetnici koji mogu ponuditi rješenja i kao kupci koji ih koriste. Ali ta stvar sa maksimizacijom sudjelovanja se ne događa slučajno. Ne događa se sama od sebe. Zahtjeva trud i ulaganje, što je zašto su sve vrlo imućne kapitalističke demokracije karakterizirane velikim ulaganjima u srednji sloj i infrastrukturu o kojoj ovise. Mi plutokrati moramo ostaviti tu stvar sa ekonomijom 'slijevanja odozgo' iza sebe, tu ideju da što bolje ide nama, to će bolje ići svima. To nije istina. Kako bi moglo biti? Zarađujem 1000 puta prosječnu plaću, ali ne kupujem 1000 puta toliko stvari, kupujem li? Zapravo sam kupio dva para ovih hlača, koje moj partner Mike zove moje menadžerske hlače. Mogao sam kupiti 2000 pari, ali što bih radio s njima? (Smijeh) Koliko puta se mogu šišati? Koliko često mogu izaći na večeru? Bez obzira koliko bogato par plutokrata može postati, nikad ne možemo pokretati veliku državnu ekonomiju. Jedino uspješan srednji sloj to može. Ništa se ne može učiniti, moji plutokratski prijatelji bi mogli reći. Henry Ford je bio u drugačije vrijeme. Možda ne možemo učiniti neke stvari. Možda možemo učiniti neke stvari. 19. lipnja 2013. Bloomberg objavljuje članak koji sam napisao, naslova "Kapitalistovo potraživanje minimalne plaće od 15$" Dobri ljudi u časopisu Forbes, među mojim većim obožavateljima, nazvali su ga: "Nick Hanauerov gotovo sumanuti prijedlog" Pa ipak, samo 350 dana nakon što je članak objavljen, gradonačelnik Seattle-a Ed Murray je potpisao kao zakon odredbu koja povećava minimalnu plaću u Seattle-u na 15 dolara po satu, više nego dvostruko od federalno prevladavajuće stope od 7,25$ Kako se to dogodilo, razumni se ljudi mogu zapitati. Dogodilo se jer je grupa nas podsjetila srednji sloj da su oni izvor rasta i blagostanja u kapitalističkim ekonomijama Podsjetili smo ih kako kad radnici imaju više novca, poslovi imaju više kupaca, i trebaju više djelatnika. Podsjetili smo ih da kad poslovi plaćaju radnicima dobru plaću, porezni su obveznici rasterećeni od plaćanja programa za siromašne poput bonova za hranu i medicinske pomoći i stambene pomoći koju ti radnici trebaju. Podsjetili smo ih da slabo plaćeni radnici čine užasne porezne platiše, i da kad povećate minimalnu plaću za sve poslove, svi poslovi se okoriste a ipak se svi mogu natjecati. Sad ortodoksna reakcija, naravno je kako povećanje minimalca košta. Jel tako? Vaši političari uvijek ponavljaju tu ideju slijevanja odozgo govoreći stvari poput "Pa, ako povećate cijenu uposlenja, pogodite što se dogodi? Dobijete ga manje." Jeste li sigurni? Jer postoje dokazi za obrnuto. Od 1980, direktorske plaće u ovoj zemlji su otišle od veličine oko 30 prosjećnih plaća do veličine 500 . To je povećanje cijene uposlenja. Pa ipak, koliko mi je poznato, nikad nisam vidio da je kompanija izmjestila posao direktora, automatizirala ga, izvezla posao u Kinu. Zapravo, izgleda da upošljavamo više direktora i starijih poslovođa nego ikad prije Također i za tehnologe i djelatnike u financijskim uslugama, koji zarađuju višestruke prosječne plaće pa ih ipak zapošljavamo sve više i više, tako da je jasno da se može povećati cijenu uposlenja i dobiti ga više. Znam da većina ljudi misli da je minimalna plaća od 15$ lud, riskantan ekonomski pokus. Ne slažemo se s time. Vjerujemo da je minimalna plaća od 15$ u Seattleu zapravo nastavak logične ekonomske politike. Ona omogućuje našem gradu da razlupa vaš grad. Jer, vidite, država Washington već ima najvišu minimalnu plaću među svim zemljama naše nacije. Plaćamo sve radnike 9,32$, Što je gotovo 30% više od federalnog minimuma od 7,25$, ali ključno, 427 posto više od najnižeg federalnog minimuma, 2,13$. Kada bi odozgo slijevajući mislioci bili u pravu, država Washington bi morala imati ogromnu nezaposlenost. Seattle bi trebao klizati u ocean. Pa ipak, Seattle je najbrže rastući veliki grad u zemlji. Država Washington stvara poslove u malim poduzećima višom stopom od bilo koje velike države u naciji. Restoranski posao u Seattlu? Vrije. Zašto? Jer temeljni je zakon kapitalizma, kad radnici imaju više novca, poslovi imaju više mušterija, i trebaju više radnika. Kad restorani plaćaju radnike u restoranima dovoljno tako da čak i oni mogu jesti u restoranima, to nije loše za restoranski posao. To je dobro za njega, bez obzira što bi vam neki vlasnici restorana mogli reći. Je li to složenije od ovoga kako iznosim? Naravno da jest. Puno je dinamike u igri. Ali možemo li molim prestati navaljivati da ako slabo plaćeni radnici dobiju malo više, nezaposlenost će uzletjeti do neba a ekonomija se srušiti? Nema dokaza za to. Najpodmuklija stvar glede ekonomije slijevanja odozgo nije tvrdnja da ako bogati postaju bogatiji je svima bolje. Nego tvrdnja koju iznose oni koji se suprotstavljaju bilo kakvom povećanju minimalne plaće da ako siromašni postanu bogatiji, to će biti loše za ekonomiju. To je besmislica. Pa možemo li molim prekinuti s tom retorikom koja govori da su bogati momci poput mene i mojih plutokratskih prijatelja napravili ovi zemlju? Mi plutokrati znamo, čak i ako ne volimo to javno priznati, kako da smo se rodili negdje drugdje, a ne ovdje u Sjedinjenim državama, mogli bi isto tako biti neki bosonogi likovi koji stoje pored prašnjave ceste i prodaju voće. Nije da nemaju dobre poduzetnike u drugim mjestima, čak i vrlo, vrlo siromašnim mjestima. Jednostavno je stvar u tome da je to sve što si mušterije tog poduzetnika mogu priuštiti. Pa evo ideje za novu vrstu ekonomije, novu vrstu politike koju zovem novi kapitalizam. Priznajmo da kapitalizam nadmašuje alternativu, ali također da što više ljudi uključimo, jednako kao poduzetnike ili mušterije, stvar bolje radi. Smanjimo veličinu upravnog aparata, svakako, ali ne križanjem programa za siromašne, već osiguravanjem da su radnici dovoljno plaćeni da im takvi programi zbilja niti ne trebaju. Uložimo dovoljno u srednji sloj da učinimo našu ekonomiju poštenijom i više uključujućom, a pod poštenijom, više zbiljski takmičarskom a pod više zbiljski takmičarskom sposobnijom da stvori rješenja ljudskim problemima koja su pravi upravljači rasta i blagostanja. Kapitalizam je najveća društvena tehnologija ikad izmišljena za stvaranje blagostanja u ljudskim društvima, ako se njome dobro upravlja, ali kapitalizam, zbog temeljne višestrukosti dinamika u kompleksnim sustavima teži ka, neumoljivo, nejednakosti, zgušnjavanju i kolapsu. Posao demokracija je da svedu na najveću mjeru uključenost mnogih da bi stvorile blagostanje, ne da omoguće nekolicini da nagomila novac. Upravni aparat zbilja stvara blagostanje i rast, stvarajući uvjete koji dopuštaju jednako poduzetnicima i njihovim mušterijama da uspijevaju. Uravnoteženje moći kapitalista poput mene i radnika nije loše za kapitalizam. To je sama njegova srž. Programi poput razumne minimalne plaće, dostupne zdravstvene skrbi, plaćenog bolovanja, i progresivno oporezivanje nužno da platiza plaćanje važne infrastrukture nužne za srednji sloj poput obrazovanja, istraživanja i razvoja, to su neophodna oruđa koje bi lukav kapitalist trebao prigrliti da pokrene rast, jer nikome ne koriste toliko koliko nama. Brojni ekonomisti bi vas uvjerili da je njihovo polje objektivna znanost. Ne slažem se, i mislim da je to jednako oruđe koje ljudi koriste da provedu i propišu naša društvena i moralna preimućstva i predrasude o statusu i moći, što je zašto su plutokrati poput mene uvijek morali iznalaziti uvjerljive priče koje mogu pričaju svima drugima o tome zašto su naše relativne pozicije moralno ispravne i dobre za sve: kao, mi smo nezamjenjivi, stvaratelji poslova, a vi niste; kao, naše porezne olakšice stvaraju rast, ali ulaganje u vas će napumpati naš dug i bankrotirati našu divnu zemlju; da smo mi od značaja; da vi niste. Kroz tisuće godina, te su se priče zvale božansko pravo. Danas, imamo odozgo slijevajuću ekonomiju. Kako je očito, providno samoživo sve ovo. Mi plutokrati moramo vidjeti da su nas stvorile Sjedinjene Američke Države, ne obrnuto; Da je uspješna srednja klasa izvor blagostanja u kapitalističkim ekonomijama, ne njihova poslijedica. I ne smijemo nikada zaboraviti da i najbolji među nama u najgorim okolnostima stoje bosonogi pored ceste i prodaju voće. Kolege plutokrati, mislim da je vrijeme za nas Da se iznova posvetimo svojoj zemlji, da se posvetimo novoj vrsti kapitalizma koji je istovremeno uključiviji i djelotvorniji, kapitalizam koji će osigurati da američka ekonomija ostane najdinamičnija i najimućnija na svijetu. Osigurajmo budućnost za sebe, svoju djecu i njihovu djecu. Ili alternativno, možemo ništa ne učiniti, sakriti se u svoje ograđene zajednice i privatne škole, uživati u svojim avionima i jahtama — one su zabavne — i čekati vile. Hvala. (Pljesak)