Vjerojatno me ne poznajete
Ali ja sam jedan od onih 0.1 posto
o kojima slušate i čitate,
i ja sam po bilo kojoj
razumnoj definiciji plutokrat.
A večeras,
ono što bih volio je da se obratim izravno
drugim plutokratima, mojim ljudima,
jer osjećaj je da je vrijeme za sve nas
da porazgovaramo
Kao većina plutokrata, i ja sam ponosan
i bezobziran kapitalist
Osnovao sam
ili sam sudjelovao u osnivanju ili financirao
više od 30 kompanija u širokom rasponu djelatnosti.
Bio sam prvi neobiteljski ulagač u Amazon.com.
Sudjelovao sam u osnivanju kompanije aQuantive
koju smo prodali Microsoftu za 6,4 milijarde dolara.
Moji prijatelji i ja, mi posjedujemo banku
Govorim vam to — (Smijeh) —
nevjerojatno, jelda?
Govorim vam to kako bih pokazao
da je moj život nalik većine plutokrata
Imam širok pregled kapitalizma
i poslovnog svijeta,
i bio sam bestidno nagrađen za to
životom koji većina vas
ne može niti zamisliti:
više kuća, jahtom, svojim vlastitim avionom,
itd., itd., itd.
Ali budimo iskreni: ja nisam
najpametnija osoba koju ste ikad sreli
Sigurno nisam najmarljivija.
Bio sam prosječan student.
Nisam u tehnici niti malo.
Ne mogu napisati riječ koda.
Zbilja, moj je uspjeh poslijedica
spektakularne sreće,
u rođenju, u okolnostima i u tajmingu.
Ali jesam zaista vrlo dobar u nekoliko stvari.
Prvo, imam neobičnu visoku trpeljivost na rizik,
a druga je što imam dobar osjećaj,
dobru intuiciju o tome
što će se desiti u budućnosti,
a mislim da je ta intuicija o budućnosti
srž dobrog poduzetništva.
Pa što to vidim u našoj budućnosti danas,
pitate me?
Vidim vile,
kao u gnjevnoj gomili s vilama,
jer dok ljudi poput nas plutokrata
žive onkraj snova o pohlepi,
ostalih 99 posto naših kolega građana
ostaje sve dalje i dalje za nama.
1980, gornjih 1% Amerikanaca
je dijelio oko 8% nacionalnog [dohotka],
dok je donjih 50% Amerikanaca
dijelilo 18%.
Trideset godina kasnije, danas, gornjih 1%
dijeli preko 20% nacionalnog [dohotka],
Dok donjih 50% Amerikanaca
Dijeli 12% ili 13%.
Ako se trend nastavi,
Gornjih 1% će dijeliti
preko 30% nacionalnog [dohotka]
u slijedećih 30 godina,
dok će donjih 50% Amerikanaca
dijeliti samo 6%.
Vidite, problem nije da imamo
nekakvu nejednakost.
Nekakva je nejednakost potrebna
za visoko funkcionirajuću
kapitalističku demokraciju.
Problem je što je nejednakost
danas na povijesnoj razini
a postaje sve gora svaki dan.
A ako se bogatstvo, moć, i dohodak
nastave koncentrirati
na samom vrhu,
naše će se društvo promijeniti
iz kapitalističke demokracije
u neofeudalno društvo zakupaca
nalik Francuskoj 18. stoljeća.
To je Francuska
prije revolucije
i gnjevne gomile s vilama.
Tako da imam poruku za kolege plutokrate
i zilijunere
i za svakog koji živi
u ograđenom mjehuru:
Probudite se.
Probudite se. Ovo ne može potrajati.
Jer ako ne učinimo nešto
da popravimo bliješteće
ekonomske nejednakosti u našem društvu,
vile će doći po nas,
jer nijedno slobodno i
otvoreno društvo ne može dugo izdržati
ovu vrstu rastuće ekonomske nejednakosti.
Nikad se nije desilo. Nema nikakvih primjera.
Pokažite mi visoko nejednako društvo,
i ja ću vam pokazati policijsku državu
ili ustanak.
Vile će doći po nas
ako to ne riješimo.
Nije stvar hoće li, nego kada će.
A bit će strašno kada dođu
za sve,
ali posebno za ljude poput nas plutokrata.
Znam da moram zvučati kao neki liberalni dobrica.
Nisam. Ne zastupam moralni stav
da je ekonomska nejednakost nešto krivo.
Tvrdim da je podizanje ekonomske nejednakosti
glupo i u konačnici samoporažavajuće.
Podizanje ekonomske nejednakosti
ne samo da podiže rizik
od vila,
nego je također i strašno za posao.
Pa bi model za nas
bogatu ekipu trebao biti Henry Ford.
Kad je Ford slavno uveo dan od 5 dolara,
što je bilo duplo od prevladavajuće plaće u to doba,
nije samo povećao proizvodnost
svojih tvornica,
pretvorio je izrabljene
radnike koji su bili siromašni
u cvatuću srednju klasu
koja si je tada mogla priuštiti
da kupi proizvode koje su napravili.
Ford je intuitivno osjećao
ono što sada znamo da je istina
Da je ekonomiju najbolje
shvatiti kao ekosustav
koji se odlikuje istim vrstama
petlji povratnih sprega koje nalazite
u prirodnom ekosustavu,
petlje povratnih sprega
između kupaca i poslova.
Podizanje plaća povećava potražnju,
koja povećava zapošljavanje,
koje potom opet povećava plaće
i potražnju i prihode,
a taj vrli krug povećanja blagostanja
je točno ono što nedostaje
iz današnjeg ekonomskog oporavka.
I to je zašto moramo ostaviti iza sebe
politike slijevanja odozgo koje toliko gospodare
u obje političke stranke
i prigrliti nešto što nazivam srednje-van ekonomijom.
Srednje-van ekonomija odbacuje
neoklasičnu ekonomsku ideju
da su ekonomije učinkovite,
linearne, mehanicističke,
da teže ka ravnoteži i poštenju,
i umjesto njih
prihvaća ideju iz 21 stoljeća
da su ekonomije složene, prilagodljive,
ekosistemske,
da teže od ravnoteže i ka nejednakosti,
da uopće nisu učinkovite
ali su djelotvorne
ako se njima upravlja dobro.
Ovaj vidik iz 21. stoljeća
omogućuje vam da jasno vidite kako kapitalizam
ne radi [uspješno] raspodjeljujući
postojeće resurse.
Radi [uspješno] stvarajući nova rješenja
ljudskim problemima.
Genij kapitalizma
je da je on evolucionarni
sustav za nalaženje rješenja
Nagrađuje ljude za
rješavanje problema drugih ljudi
Razlika između siromašnog društva
i bogatog društva, očito,
je stupanj do kojeg je to društvo
stvorilo rješenja u obliku
proizvoda za svoje građane.
Zbroj rješenja
koje imamo u svojem društvu
je naše stvarno blagostanje,
i to objašnjava
zašto su kompanije poput Googla i Amazona
i Microsofta i Applea
i poduzetnici koji su stvorili te kompanije
toliko doprinijeli
blagostanju naše nacije.
Ova perspektiva 21-og stoljeća
također jasno pokazuje
da ono o čemu razmišljamo
kao o ekonomskom rastu
je najbolje razumjeti kao
brzinu kojom rješavamo probleme
Ali ta je brzina posve ovisna o tome
koliko rješavatelja problema —
različitih, sposobnih rješavatelja problema — imamo,
a time koliko naših kolega građana
aktivno sudjeluje,
jednako kao poduzetnici koji mogu ponuditi rješenja
i kao kupci koji ih koriste.
Ali ta stvar sa maksimizacijom sudjelovanja
se ne događa slučajno.
Ne događa se sama od sebe.
Zahtjeva trud i ulaganje,
što je zašto su sve
vrlo imućne kapitalističke demokracije
karakterizirane velikim ulaganjima
u srednji sloj i infrastrukturu
o kojoj ovise.
Mi plutokrati moramo ostaviti tu
stvar sa ekonomijom
'slijevanja odozgo' iza sebe,
tu ideju da što bolje ide nama,
to će bolje ići svima.
To nije istina. Kako bi moglo biti?
Zarađujem 1000 puta prosječnu plaću,
ali ne kupujem 1000 puta toliko stvari,
kupujem li?
Zapravo sam kupio dva para ovih hlača,
koje moj partner Mike zove
moje menadžerske hlače.
Mogao sam kupiti 2000 pari,
ali što bih radio s njima? (Smijeh)
Koliko puta se mogu šišati?
Koliko često mogu izaći na večeru?
Bez obzira koliko bogato
par plutokrata može postati,
nikad ne možemo pokretati
veliku državnu ekonomiju.
Jedino uspješan srednji sloj to može.
Ništa se ne može učiniti,
moji plutokratski prijatelji bi mogli reći.
Henry Ford je bio u drugačije vrijeme.
Možda ne možemo učiniti neke stvari.
Možda možemo učiniti neke stvari.
19. lipnja 2013.
Bloomberg objavljuje članak
koji sam napisao, naslova
"Kapitalistovo potraživanje
minimalne plaće od 15$"
Dobri ljudi u časopisu Forbes,
među mojim većim obožavateljima,
nazvali su ga:
"Nick Hanauerov gotovo sumanuti prijedlog"
Pa ipak, samo 350 dana
nakon što je članak objavljen,
gradonačelnik Seattle-a Ed Murray je potpisao
kao zakon odredbu koja povećava
minimalnu plaću u Seattle-u
na 15 dolara po satu,
više nego dvostruko
od federalno prevladavajuće stope od 7,25$
Kako se to dogodilo,
razumni se ljudi mogu zapitati.
Dogodilo se jer je grupa nas
podsjetila srednji sloj
da su oni izvor
rasta i blagostanja
u kapitalističkim ekonomijama
Podsjetili smo ih kako
kad radnici imaju više novca,
poslovi imaju više kupaca,
i trebaju više djelatnika.
Podsjetili smo ih da kad poslovi
plaćaju radnicima dobru plaću,
porezni su obveznici rasterećeni
od plaćanja programa za siromašne
poput bonova za hranu i medicinske pomoći
i stambene pomoći
koju ti radnici trebaju.
Podsjetili smo ih da slabo plaćeni radnici
čine užasne porezne platiše,
i da kad povećate minimalnu plaću
za sve poslove,
svi poslovi se okoriste
a ipak se svi mogu natjecati.
Sad ortodoksna reakcija, naravno
je kako povećanje minimalca košta. Jel tako?
Vaši političari uvijek ponavljaju
tu ideju slijevanja odozgo govoreći stvari poput
"Pa, ako povećate cijenu uposlenja,
pogodite što se dogodi? Dobijete ga manje."
Jeste li sigurni?
Jer postoje dokazi za obrnuto.
Od 1980, direktorske plaće u ovoj zemlji
su otišle od veličine oko 30 prosjećnih plaća
do veličine 500 .
To je povećanje cijene uposlenja.
Pa ipak, koliko mi je poznato,
nikad nisam vidio da je kompanija
izmjestila posao direktora, automatizirala ga,
izvezla posao u Kinu.
Zapravo, izgleda da upošljavamo
više direktora i
starijih poslovođa nego ikad prije
Također i za tehnologe
i djelatnike u financijskim uslugama,
koji zarađuju višestruke prosječne plaće
pa ih ipak zapošljavamo sve više i više,
tako da je jasno da se može
povećati cijenu uposlenja
i dobiti ga više.
Znam da većina ljudi
misli da je minimalna plaća od 15$
lud, riskantan ekonomski pokus.
Ne slažemo se s time.
Vjerujemo da je minimalna plaća od 15$
u Seattleu
zapravo nastavak
logične ekonomske politike.
Ona omogućuje našem gradu
da razlupa vaš grad.
Jer, vidite,
država Washington već ima
najvišu minimalnu plaću
među svim zemljama naše nacije.
Plaćamo sve radnike 9,32$,
Što je gotovo 30% više
od federalnog minimuma od 7,25$,
ali ključno, 427 posto više
od najnižeg federalnog minimuma, 2,13$.
Kada bi odozgo slijevajući mislioci bili u pravu,
država Washington bi
morala imati ogromnu nezaposlenost.
Seattle bi trebao klizati u ocean.
Pa ipak, Seattle
je najbrže rastući veliki grad u zemlji.
Država Washington stvara poslove u malim poduzećima
višom stopom od bilo koje velike države
u naciji.
Restoranski posao u Seattlu? Vrije.
Zašto? Jer temeljni je zakon kapitalizma,
kad radnici imaju više novca,
poslovi imaju više mušterija,
i trebaju više radnika.
Kad restorani plaćaju radnike u restoranima dovoljno
tako da čak i oni mogu jesti u restoranima,
to nije loše za restoranski posao.
To je dobro za njega,
bez obzira što bi vam neki
vlasnici restorana mogli reći.
Je li to složenije od ovoga kako iznosim?
Naravno da jest.
Puno je dinamike u igri.
Ali možemo li molim prestati navaljivati
da ako slabo plaćeni
radnici dobiju malo više,
nezaposlenost će uzletjeti do neba
a ekonomija se srušiti?
Nema dokaza za to.
Najpodmuklija stvar
glede ekonomije slijevanja odozgo
nije tvrdnja da ako bogati postaju bogatiji
je svima bolje.
Nego tvrdnja koju
iznose oni koji se suprotstavljaju
bilo kakvom povećanju minimalne plaće
da ako siromašni postanu bogatiji,
to će biti loše za ekonomiju.
To je besmislica.
Pa možemo li molim
prekinuti s tom retorikom
koja govori da su bogati momci poput mene
i mojih plutokratskih prijatelja
napravili ovi zemlju?
Mi plutokrati znamo,
čak i ako ne volimo to javno priznati,
kako da smo se rodili negdje drugdje,
a ne ovdje u Sjedinjenim državama,
mogli bi isto tako biti neki bosonogi likovi koji stoje
pored prašnjave ceste i prodaju voće.
Nije da nemaju dobre
poduzetnike u drugim mjestima,
čak i vrlo, vrlo siromašnim mjestima.
Jednostavno je stvar u tome da je to sve
što si mušterije tog poduzetnika mogu priuštiti.
Pa evo ideje za novu vrstu ekonomije,
novu vrstu politike
koju zovem novi kapitalizam.
Priznajmo da kapitalizam
nadmašuje alternativu,
ali također da što više ljudi uključimo,
jednako kao poduzetnike ili mušterije,
stvar bolje radi.
Smanjimo veličinu
upravnog aparata, svakako,
ali ne križanjem programa za siromašne,
već osiguravanjem
da su radnici dovoljno plaćeni
da im takvi programi
zbilja niti ne trebaju.
Uložimo dovoljno u srednji sloj
da učinimo našu ekonomiju
poštenijom i više uključujućom,
a pod poštenijom,
više zbiljski takmičarskom
a pod više zbiljski takmičarskom
sposobnijom da stvori rješenja
ljudskim problemima
koja su pravi upravljači rasta i blagostanja.
Kapitalizam je najveća društvena tehnologija
ikad izmišljena
za stvaranje blagostanja
u ljudskim društvima,
ako se njome dobro upravlja,
ali kapitalizam, zbog temeljne
višestrukosti dinamika
u kompleksnim sustavima
teži ka, neumoljivo, nejednakosti,
zgušnjavanju i kolapsu.
Posao demokracija
je da svedu na
najveću mjeru uključenost mnogih
da bi stvorile blagostanje,
ne da omoguće nekolicini da nagomila novac.
Upravni aparat zbilja stvara blagostanje i rast,
stvarajući uvjete koji dopuštaju
jednako poduzetnicima
i njihovim mušterijama
da uspijevaju.
Uravnoteženje moći kapitalista poput mene
i radnika nije loše za kapitalizam.
To je sama njegova srž.
Programi poput razumne minimalne plaće,
dostupne zdravstvene skrbi,
plaćenog bolovanja,
i progresivno oporezivanje nužno
da platiza plaćanje važne infrastrukture
nužne za srednji sloj poput
obrazovanja, istraživanja i razvoja,
to su neophodna oruđa
koje bi lukav kapitalist trebao prigrliti
da pokrene rast,
jer nikome ne koriste toliko
koliko nama.
Brojni ekonomisti bi vas uvjerili
da je njihovo polje objektivna znanost.
Ne slažem se, i mislim da je to jednako
oruđe koje ljudi koriste
da provedu i propišu
naša društvena i moralna preimućstva i predrasude
o statusu i moći,
što je zašto su plutokrati poput mene
uvijek morali iznalaziti uvjerljive priče
koje mogu pričaju svima drugima
o tome zašto su naše relativne pozicije
moralno ispravne i dobre za sve:
kao, mi smo nezamjenjivi, stvaratelji poslova,
a vi niste;
kao, naše porezne olakšice stvaraju rast,
ali ulaganje u vas
će napumpati naš dug
i bankrotirati našu divnu zemlju;
da smo mi od značaja;
da vi niste.
Kroz tisuće godina, te su se priče zvale
božansko pravo.
Danas, imamo odozgo slijevajuću ekonomiju.
Kako je očito, providno samoživo
sve ovo.
Mi plutokrati moramo vidjeti
da su nas stvorile
Sjedinjene Američke Države,
ne obrnuto;
Da je uspješna srednja klasa izvor
blagostanja u kapitalističkim ekonomijama,
ne njihova poslijedica.
I ne smijemo nikada zaboraviti
da i najbolji među nama
u najgorim okolnostima
stoje bosonogi pored ceste i prodaju voće.
Kolege plutokrati, mislim
da je vrijeme za nas
Da se iznova posvetimo svojoj zemlji,
da se posvetimo novoj vrsti kapitalizma
koji je istovremeno uključiviji i djelotvorniji,
kapitalizam koji će osigurati
da američka ekonomija ostane
najdinamičnija i najimućnija na svijetu.
Osigurajmo budućnost za sebe,
svoju djecu i njihovu djecu.
Ili alternativno, možemo ništa ne učiniti,
sakriti se u svoje ograđene zajednice
i privatne škole,
uživati u svojim avionima i jahtama
— one su zabavne —
i čekati vile.
Hvala.
(Pljesak)