TED Prize želja Sylvije Earle za zaštitu oceana

Sylvia Earle, legendarni istraživač oceana, dijeli zadivljujuće slike oceana -- i šokantne podatke o njegovom ubrzanom propadanju -- kako bi zaželjela svoju TED Prize želju: da joj se pridružimo u zaštiti vitalnog plavog srca našeg planeta.

Kada sam prije 50 godina počela istraživati ocean,

nitko -- niti Jacques Perrin, Jacques Cousteau ili Rachel Carson --

nije mogao zamisliti kako bi oceanu moglo naštetiti

ono što odlažemo u njega ili ono što odnosimo iz njega.

U to vrijeme, činilo se je da je to rajsko more,

ali danas znamo kako se suočavamo s izgubljenim rajom.

Želim podijeliti s vama

moje osobno stajalište o promjenama u moru koje utječu na nas sve

i obrazložiti zašto je bitno uzeti u obzir to što smo unatrag 50 godina, u kojima smo izgubili,

zapravo, u kojima smo uzeli, pojeli,

više od 90 posto velikih morskih riba,

zašto bi nas trebalo biti briga što je gotovo polovina koraljnih grebena nestala,

što zagonetan nedostatak kisika u velikim predjelima pacifika

ne bi trebao zabrinuti samo stvorenja koja umiru,

nego bi uistinu trebao zabrinuti sve nas.

A i tiče se nas.

Proganja me misao o onome što Ray Anderson zove "dijete budućnosti",

koje me pita zašto nismo pravovremeno poduzeli nešto

kako bi spasili morske pse, tunu, lignje i koraljne grebene i živi ocean

dok je za to još bilo vremena.

Sada je to vrijeme.

Nadam se vašoj pomoći

kako bi istražili i zaštitili divlji ocean

na načine koji će obnoviti zdravlje i,

čineći to, osigurati nadu čovječanstvu.

Zdravlje oceana znači zdravlje za nas.

I nadam se da želja Jill Tarter o sudjelovanju zemljana uključuje delfine i kitove

i ostala morska stvorenja

u toj potrazi za inteligentnim životom u svemiru.

Još se nadam, Jill, da ćemo jednog dana

pronaći dokaz da postoji inteligentan život među ljudima na ovoj planeti.

(Smijeh)

Jesam li to rekla? Izgleda da jesam.

Za mene, kao znanstvenicu,

sve je počelo 1953.

kada sam prvi puta probala roniti.

Tada sam prvi put spoznala kako riba može plivati

u nečemu drugom osim marinade.

Zapravo volim roniti po noći.

Noću se može vidjeti mnogo ribe koju inače ne bi mogli danju vidjeti.

Ronjenje danju i noću za mene je bilo vrlo lagano 1970.

kada sam predvodila tim akvanauta koji je ponekad živio tjednima pod vodom,

u isto vrijeme kada su astronauti ostavljali otiske svojih stopala na Mjesecu.

1979. pružila mi se prilika da ostavim vlastite otiske na dnu oceana

koristeći podvodno odijelo naziva Jim.

To je bilo gotovo 10 kilometara na pučini i 380 metara duboko.

To je jedno od mojih najdražih kupaćih kostima.

Od tada koristila sam oko 30 vrsta podmornica

i pokrenula tri tvrtke i neprofitnu zakladu naziva Deep Search

sa ciljem dizajniranja i izgradnje sistema

za pristup dubokom moru.

Predvodila sam petogodišnju ekspediciju National Geographica,

ekspediciju Sustainable Seas

koristeći ove malene podmornice.

Tako su jednostavne da njima čak i znanstvenik može upravljati.

Ja sam živi dokaz toga.

I astronauti i akvanauti

cijene važnost zraka, hrane, vode, temperature,

sve što je potrebno kako bi ostali živi u svemiru ili pod morem.

Čula sam kako je astronaut Joe Allen objasnio

kako je morao naučiti sve što je mogao o njegovom sustavu za održavanje života

kako bi onda učinio sve u njegovoj moći

da zaštiti njegov sustav za održavanje života.

Tada je pokazao ovdje i rekao: "Sustav za održavanje života."

Moramo naučiti sve što možemo o njemu

i moramo učiniti sve što možemo kako bi ga zaštitili.

Pjesnik Auden je napisao, "Tisuće su živjele bez ljubavi.

Nitko bez vode."

97 posto vode na Zemlji su oceani.

Bez plavog nema zelenog.

Ako mislite da ocean nije važan,

zamislite Zemlju bez njega.

Mars pada na pamet.

Bez oceana nema sustava za održavanje života.

Nedavno sam održala predavanje u Svjetskoj banci

i pokazala ovu čudesnu sliku Zemlje

i rekla, "Evo je! Svjetska banka!"

To je mjesto gdje se sva dobra nalaze!

Izlovljavali smo ih

mnogo brže nego što ih prirodni procesi mogu obnoviti.

Tim Worth kaže kako je ekonomija podružnica u stopostotnom vlasništvu okoliša.

Sa svakom kapi vode koju popijete,

sa svakim dahom koji udahnete,

povezani ste s morem.

Nije bitno gdje živite na Zemlji.

Većinu kisika u atmosferi proizvelo je more.

Tokom vremena, većina organskog ugljika na planeti

se apsorbirala i uskladištila tamo,

uglavnom uz pomoć mikroba.

Ocean upogonjuje klimu i vrijeme,

stabilizira temperaturu, oblikuje Zemljinu kemiju.

Voda iz mora formira oblake

koji je vraćaju na tlo i u mora

u obliku kiše, susnježice i snijega

i koja pruža dom za otprilike 97 posto života na svijetu,

moguće i u čitavom svemiru.

Bez vode nema života.

Bez plavog nema zelenog.

No i dalje gajimo tu misao da mi, ljudi,

da Zemlja -- čitava: oceani, nebesa --

su tako prostrana i otporna

da nije bitno što im činimo.

To je možda bila istina prije 10.000 godina,

možda čak i prije 1.000 godina,

ali unatrag posljednjih 100, a pogotovo untarag posljednjih 50 godina,

iscrpili smo dobra,

zrak, vodu, divljinu,

koja omogućuju naš život.

Nove tehnologije nam pomažu u shvaćanju

prirode prirode,

prirode onoga što se događa.

Pokazujući nam naš utjecaj na Zemlju.

Želim reći kako prvo morate znati da postoji problem.

I, srećom, u ovo naše vrijeme,

naučili smo više o problemima nego u cijelokupnoj povijesti.

I sa spoznajom dolazi briga.

A uz brigu dolazi nada

kako možemo pronaći trajno mjesto za nas

unutar prirodnih sistema koji nas uzdržavaju.

Ali prvo moramo znati.

Prije tri godine upoznala sam Johna Hankea,

koji je vođa Google Eartha

i rekla sam mu koliko volim mogućnost da držim svijet na svojim dlanovima

i posredno ga istražujem.

No, upitala sam ga: "Kada ćete dovršiti to?

Učinili ste odličan posao sa kopnom, prljavštinom.

Ali što sa vodom?"

Od tada sam imala zadovoljstvo rada s Googlerima,

s DOER Marine, s National Geographicom,

s desetcima najboljih svjetskih institucija i znanstvenika diljem svijeta,

onima koje smo mogli uposliti

da ucrtaju ocean u Google Earth.

Od ovog tjedna, prošlog ponedjeljka,

Google Earth je cjelina.

Razmislite o ovome: Počevši ovdje u konvencijskom centru,

možemo pronaći obližnji akvarij,

možemo vidjeti mjesto gdje trenutno sjedimo

i onda možemo krstariti duž obale do velikog akvarija, oceana,

i do četiri nacionalna morska utočišta u Kaliforniji,

do nove mreže državnih morskih rezervata

koji su tek započeli štititi i obnavljati neke od dobara.

Možemo letjeti preko Havaja

i vidjeti prave Havajske otoke ...

Ne samo onaj mali dio vidljiv sa površine,

nego i sve ono ispod.

Kako bi vidjeli -- čekajte malo, možemo ići bljuć! --

evo tamo, ha --

pod ocean, vidjeti sve što kitovi vide.

Možemo istražiti drugu stranu Havajskih otoka.

Zapravo, pomoću Google Eartha možemo plivati uokolo

i posjetiti kitove grbavce.

To su nježni divovi koje sam sa zadovoljstvom upoznala licem u lice

mnogo puta pod vodom.

Ne postoji ništa poput toga kada vas kit osobno pregleda.

Možemo odletjeti do najdublje točke:

11 tisuća kilometara duboke, Marijanske brazde

gdje su samo dvoje ljudi bili ikada.

Zamislite. Samo 11 tisuća kilometara,

no samo dvoje ljudi je bilo tamo, prije 49 godina.

Jednosmjerna putovanja su jednostavna.

Trebamo nove duboko-ponirajuće podmornice.

Što kažete na X Nagrade za istraživanje oceana?

Moramo istražiti duboke brazde, podvodne planine

i razumijeti život u dubokom moru.

Sada možemo otići na Arktik.

Prije samo deset godina stajala sam na ledu Sjevernog pola.

Arktički ocean može ostati bez leda već u ovom stoljeću.

To je loša vijest za polarne medvjede.

To je loša vijest za nas, također.

Višak ugljičnog dioksida ne pokreće samo globalno zatopljenje

već mijenja i kemiju oceana,

čini more kiselijim.

To je loša vijest za koraljne grebene i planktone koji proizvode kisik.

Također, loša vijest za nas.

Milijune tona plastike

i ostalog smeća odlažemo u more.

Milijune tona odbačenih ribarskih mreža,

opreme koja nastavlja ubijati.

Zatrpavamo ocean, trujemo krvotok planete

i odnosimo stotine milijuna tona divljine,

jedinke bazirane na ugljiku.

Morske pse barbarski ubijamo za juhu od peraja,

potkopavamo hranidbene lance koji oblikuju kemiju planeta

i mijenjamo ugljikov ciklus, dušikov ciklus,

ciklus kisika, hidrološki ciklus,

naš sustav za održavanje života.

Još uvijek ubijamo plavoperajnu tunu, uistinu ugroženu,

koja je mnogo vrijednija živa nego mrtva.

Svi ovi dijelovi čine naš životni sustav.

Ubijamo koristeći potezne mreže, s mamcima na udicama svakih nekoliko metara,

koje se protežu do 80 kilometara ili dulje.

Industrijske koče stružu po morskom dnu

poput buldoždera, odnoseći sve što im se nađe na putu.

Koristeći Google Earth možete posvjedočiti kako koče

u Kini, Sjevernom moru ili Meksičkom zaljevu

potresuju temelje našeg životnog sustava,

ostavljajući samo smrt na svome putu.

Idući put kada ćete jesti sushi ili sashimi,

ili odrezak od sabljarke ili škampe,

ili bilo koju poslasticu iz oceana,

razmislite o pravoj cijeni.

Za svaki kilogram mesa koji dođe do tržišta,

više od 4 kilograma, više od čak 45 kilograma

se odbacuje kao višak.

To je posljedica neznanja

da postoje granice na količinu koju vadimo iz mora.

Ovaj graf prikazuje propadanje oceanske divljine

od 1900. do 2000.

Najveće koncentracije su obojane crveno.

Za mog životnog vijeka, zamislite,

ubijeno je 90 posto velikih riba.

Većina kornjača, morskih pasa, tuna i kitova

je niske brojnosti.

Ali, ima i dobrih vijesti.

10 posto velikih riba još postoji.

Još uvijek je nekoliko plavih kitova živo.

Još uvijek ima nešto krilova na Antarktiku.

Još uvijek ima nešto kamenica u Chesapeake zaljevu.

Polovina koraljnih grebena su još uvijek u vrlo dobrom stanju,

ukrašen pojas oko sredine planeta.

Još uvijek ima vremena, ali ne previše,

kako bi preokrenuli stvari.

Ali, ako se nastavi posao po običaju, za 50 godina

možda neće više biti koraljnih grebena

i komercijalnog ribarstva, jednostavno zato što ribe više neće biti.

Zamislite ocean bez ribe.

Zamislite što to znači za naš životni sustav.

Prirodni sistemi na zemlji su u velikoj opasnosti, također,

problemi su očitiji,

i ponešto se poduzima kako bi se zaštitila drveća, razvođa i divljina.

Godine 1872., počevši s nacionalnim parkom Yellowstone,

Sjedinjene Američke Države započele su uspostavljati sustav parkova prirode

za koji neki tvrde da je najbolja ideja koja je Amerika ikada imala.

Oko 12 posto zemlje na svijetu je sada zaštićeno,

zemlje koja čuva biološku raznolikost, pruža odljev ugljika

stvara kisik, štiti razvođa.

I, 1972. SAD su započele uspostavljati sustav parkova na moru,

nacionalna utočišta na moru.

To je još jedna odlična ideja.

Dobra vijest je

da danas postoji više od 4.000 mjesta na moru, oko svijeta,

koja imaju neku vrstu zaštite.

I možete ih naći uz pomoć Google Earth.

Loša vijest je što

morate dobro gledati kako bi ih našli.

U posljednje tri godine, na primjer,

SAD je zaštitila 880.000 četvornih kilometara oceana kao nacionalne spomenike.

Ali to je povećanje sa 6 promila

do 8 promila zaštićenog oceana, globalno.

Zaštićena područja se uistinu oporavljuju,

ali potrebno je mnogo vremena kako bi se vratile

petesetogodišnje škarpine ili sklatovi, morski psi ili lubini,

ili 200 godišnji zvjezdook.

Ne konzumiramo 200 godišnje krave ili piliće.

Zaštićena područja pružaju nadu

da će stvorenja iz sna Eda Wilsona

o enciklopediji života, o popisu morskih bića

zaživjeti ne samo kao popis,

fotografija ili paragraf.

Zajedno sa znanstvenicima iz cijelog svijeta promatrala sam 99 posto oceana

u kojemu je dozvoljeno ribarenje, iskapanje, bušenje, odbacivanje i štoveć

kako bih tragala za mjestima nade

i pokušala pronaći način kako bih im, a i nama, osigurala budućnost.

Poput Arktika --

imamo jednu priliku, upravo sada, da učinimo ispravnu stvar.

Ili Antarktik, gdje je kontinent zaštićen,

ali okolni ocean je očišćen od krila, kitova i ribe.

Sargaško more, osam milijuna četvornih kilometara plutajuće šume,

se ubire kako bi se nahranile krave.

97 posto zemlje na Galapagosu je zaštićeno,

ali susjedno more je razoreno ribarenjem.

U Argentini također,

Patagonijski šelf je sada u ozbiljnim problemima.

Pučina, kojom kitovi, tuna i delfini putuju --

je najveći, ali i najmanje zaštićen ekosustav na Zemlji,

ispunjen svijetlećim stvorenjima

koja žive u mračnim, u prosjeku tri kilometara dubokim, vodama.

Ona bljeskaju, svjetlucaju i sjaje

svojim vlastitim živim svjetlom.

Još uvijek postoje drevna mjesta na moru, kakvim sam ih upoznala kada sam bila dijete.

Idućih 10 godina mogu biti od najveće važnosti,

a idućih 10.000 godina je najbolja prilika koju će naša vrsta imati

kako bi zaštitila ono što će ostati od prirodnih sustava koji nam omogućavaju život.

Kako bi se nosili s klimatskim promjenama, trebamo nove metode za stvaranje energije.

Trebamo nove načine, bolje načine, kako bi se nosili sa siromaštvom, ratovima i bolešću.

Potrebne su nam mnoge stvari kako bi sačuvali i održali svijet kao bolje mjesto.

Ali, ništa neće biti važno

ako ne uspijemo zaštititi ocean.

Naša sudbina i ocean su jedno.

Moramo učiniti za ocean ono što je Al Gore učinio za nebesa iznad nas.

Globalni plan djelovanja,

u suradnji s Međunarodnim savezom za očuvanje prirode (IUCN),

je u tijeku kako bi zaštitili biološku raznolikost,

ublažili i oporavili se od utjecaja klimatskih promjena.

Na pučini i u priobalnim područjima,

bilogdje gdje možemo identificirati kritična područja,

potrebne su nove tehnologije kako bi obilježili, fotografirali i istražili

95 posto oceana kojih još moramo vidjeti.

Cilj je zaštititi biološku raznolikost,

pružati postojanost i otpornost.

Potrebne su nam duboko ponirajuće podmornice,

nove tehnologije za istraživanje oceana.

Potrebna nam je, možda, ekspedicija --

TED na moru --

koja bi nam pomogla da odlučimo o sljedećim koracima.

I, na kraju, pretpostavljam da želite znati koja je moja želja.

Želim da vi iskoristite sva sredstva koja su vam na raspolaganju --

filmovi, ekspedicije, internet, nove podmornice --

kampanja za pokretanje javne podrške

za globalnu mrežu prirodnih parkova na moru,

mjesta nade dovoljno velika kako bi spasili i obnovili ocean,

plavo srce našeg planeta.

Koliko?

Neki kažu 10 posto, neki kažu 30 posto.

Vi odlučite koliko svoga srca želite zaštititi.

Koliko god to bilo,

djelić od jedan posto neće biti dovoljno.

Moja želja je velika želja,

ali, ako ju možemo ostvariti, onda ona uistinu može promijeniti svijet

i pomoći nam da osiguramo preživljavanje

zapravo -- kako to obično ispada -- moje najdraže vrste,

nas.

Za današnju djecu,

za djecu budućnosti,

kao nikada prije, vrijeme je sada.

Hvala vam.

(Pljesak)