Leymah Gbowee: Oslobodite inteligenciju, strast, veličinu djevojaka

Dobitnica Nobelove nagrade za mir Leymah Gbowee ima dvije moćne priče koje želi ispričati – priču o vlastitoj životnoj promjeni i o neiskorištenom potencijalu djevojaka širom svijeta. Možemo li promijeniti svijet otkrivanjem veličine djevojaka?

Mnogo puta

idem širom svijeta kako bih govorila

i ljudi me pitaju

o izazovima,

mojim trenucima,

nekim stvarima zbog kojih žalim.

1998.:

samohrana majka četvero djece,

tri mjeseca nakon rođenja svog četvrtog djeteta

otišla sam raditi

kao asistent na istraživanju.

Otišla sam u Sjevernu Liberiju.

I kao dio posla,

selo bi vam dalo smještaj.

Dali su mi smještaj sa samohranom majkom

i njenom kćerkom.

Ta je djevojka bila

jedina djevojka u cijelom selu

koja je dospjela

do 1. razreda srednje škole.

Bila je predmet ismijavanja u zajednici.

Njenoj su majci često druge žene govorile,

„Ti i tvoje dijete

ćete umrijeti u siromaštvu.“

Nakon dva tjedna rada u tom selu,

došlo je vrijeme za povratak.

Majka mi je prišla, kleknula

i rekla, „Leymah, uzmi moju kćer.

Želim da bude

medicinska sestra.“

Kako sam živjela u lošim uvjetima, u kući s roditeljima,

nisam si to mogla priuštiti.

Sa suzama u očima,

rekla sam, „Ne.“

Dva mjeseca kasnije,

otišla sam u drugo selo

s istim zadatkom

i zamolili su me da živim sa seoskim poglavarom.

Poglavarka žena u selu imala je malu djevojčicu,

svijetle boje poput mene,

no potpuno prljavu.

I cijele je dane hodala naokolo

samo u donjem rublju.

Kada sam upitala, „Tko je to?“

rekla je, „To je Wei.

Značenje njenog imena je svinja.

Majka joj je umrla tijekom poroda,

a nitko nije imao pojma tko joj je otac.“

Tijekom dva tjedna ona je postala moja prijateljica,

spavala je sa mnom.

Kupila sam joj rabljenu odjeću

i prvu lutku.

Noć prije no što sam otišla,

došla je u moju sobu

i rekla, „Leymah, nemoj me ostaviti ovdje.

Željela bih poći s tobom.

Željela bih ići u školu.“

U lošim životnim uvjetima, bez novaca,

živeći s roditeljima,

opet sam rekla, „Ne.“

Dva mjeseca kasnije

oba su sela upala u još jedan rat.

Dan danas, nemam pojma

gdje su te dvije djevojčice.

Da ubrzamo, 2004.:

Na vrhu našeg aktivizma,

liberijski ministar spolova me nazvao

i rekao, „Leymah, imam devetogodišnjakinju za tebe.

Želim da je uzmeš sa sobom kući

jer nemamo sigurnih domova.“

Priča ove male djevojčice:

Silovao ju je

djed s očeve strane

svakog dana, zadnjih šest mjeseci.

Došla je k meni otečena

i veoma blijeda.

Svake noći došla bih s posla i legla na hladan pod.

Ona bi legla pored mene

i rekla, „Teta, želim da mi bude bolje.

Želim ići u školu.“

2010.:

Mlada žena stoji ispred predsjednice Sirleaf

i svjedoči

o tome kako ona i njena braća žive zajedno

i kako su joj majka i otac poginuli tijekom rata.

Ima 19 godina; san joj je otići na fakultet

kako bi ih mogla uzdržavati.

Veoma je atletski građena.

Jedna od stvari koje se događaju

je ta da se ona prijavljuje za stipendiju.

Punu stipendiju. Dobiva ju.

Njen san da ide u školu

i želja da bude educirana

je konačno ovdje.

Krene prvi dan u školu.

Pročelnik za sport

koji je odgovoran za njeno uključivanje u program

moli je da izađe s nastave.

I sljedeće tri godine,

njena sudbina će biti

to da ima spolne odnose s njim svaki dan

kao uslugu za to što ju je ubacio u školu.

Globalno, imamo politiku,

međunarodne instrumente,

vođe poslova.

Veliki ljudi su se obvezali –

štitit ćemo našu djecu

od siromaštva i straha.

UN ima Konvenciju o pravima djece.

U zemljama poput Amerike čuli smo za stvari poput: Nijedno dijete neće biti zapostavljeno.

Druge zemlje imaju drugačije stvari.

Imamo Milenijski razvoj koji se zove „Tri“

i fokusira se na djevojke.

Svi ovi veliki radovi velikih ljudi

koji su ciljali na to da da dobiju mlade ljude

tamo gdje ih žele imati u globalu su,

mislim, podbacili.

U Liberiji, na primjer,

stopa tinejdžerske trudnoće

je tri na svakih 10 djevojaka.

Tinejdžerska prostitucija je na svom vrhuncu.

U jednoj zajednici, tako nam je rečeno,

ujutro se probudite

i možete vidjeti iskorištene kondome poput iskorištenog papira žvakačih guma.

Djevojčice od 12 godina prostituiraju se

za manje od jednog dolara na noć.

To je obeshrabrujuće, tužno je.

I onda me netko upitao,

baš prije mog TEDGovora, prije nekoliko dana,

„Pa, gdje je nada?“

Prije nekoliko godina, nekolicina mojih prijatelja

odlučila je da trebamo premostiti odvojenost

između naše generacije

i generacije mladih žena.

Nije dovoljno reći

da imate dva Nobelova laureata iz Republike Liberije

kad su djeca vaših cura tamo vani

i bez nade ili naizgled bez nade.

Stvorili smo sjedište

pod nazivom Projekt transformacije mladih djevojaka.

Idemo u seoske zajednice

i sve što radimo je, poput ovoga što smo napravili u ovoj prostoriji,

napravimo prostor za sastanak.

Kad te djevojke sjednu,

otkrijete inteligenciju,

otkrijete strast,

otkrijete opredjeljenje,

otkrijete fokus,

otkrijete velike vođe.

Do danas smo radili s preko 300 njih.

I neke su od tih djevojaka,

koje su vrlo stidljivo ušle u prostoriju,

poduzele hrabre korake, kao mlade majke,

izašle su i govorile

o pravima drugih mladih žena.

Jedna mlada djevojka koju sam upoznala,

majka tinejdžerica četvero djece,

nikad nije razmišljala o završavanju srednje škole,

ali je uspješno maturirala;

nikad nije pomislila da bi mogla na fakultet,

a upisala se na fakultet.

Jednog mi je dana rekla,

„Moja je želja završiti fakultet

i biti u stanju uzdržavati svoju djecu.“

Na mjestu je gdje ne može pronaći novac

kako bi išla u školu.

Prodaje vodu, prodaje bezalkoholna pića

i prodaje punjive kartice za mobitele.

I pomislili biste kako će uzeti taj novac

i uložiti ga u obrazovanje.

Ime joj je Juanita.

Uzme taj novac

i pronalazi samohrane majke u svojoj zajednici

kako bi ih poslala natrag u školu.

Kaže, „Leymah, moja je želja

da budem obrazovana,

a ako se ja ne mogu obrazovati,

kad vidim neku od svojih sestara kako se obrazuje,

moja je želja ispunjena.

Želim bolji život.

Želim hranu za svoju djecu.

Želim da seksualno zlostavljanje i iskorištavanje u školama prestane.“

To je san afričke djevojke.

Prije nekoliko godina,

postojala je jedna afrička djevojka.

Ta djevojka je imala sina

koji je želio komadić krafne

jer je bio jako gladan.

Ljuta, frustrirana,

veoma uznemirena

zbog stanja njenog društva

i stanja njenog djeteta,

ta je mlada djevojka započela pokret,

pokret običnih žena

koje se povezuju

kako bi izgradile mir.

Ispunit ću želju.

Ovo je želja druge afričke djevojke.

Nisam uspjela u ispunjenju želja tih djevojaka.

Nisam to uspjela učiniti.

To su stvari koje prolaze kroz glavu ove druge mlade djevojke –

nisam uspjela, nisam uspjela, nisam uspjela.

Pa ću učiniti ovo.

Žene su istupile,

protestirale protiv brutalnog vođe,

neustrašivo su govorile.

Ne samo da se ostvarila želja o komadiću krafne,

već se ostvarila i želja o miru.

Ova je mlada žena

također željela ići u školu.

Išla je u školu.

Ova mlada žena je željela da se druge stvari dogode

i dogodile su joj se.

Danas, ta mlada žena sam ja,

Nobelovka.

Sada sam na putovanju

da ispunim želju,

sa svojim malim kapacitetom,

ovih malih afričkih djevojaka –

želju da budu obrazovane.

Osnovali smo zakladu.

Dajemo punu četverogodišnju stipendiju

djevojkama iz sela u kojima vidimo potencijal.

Nema mnogo toga što bih mogla tražiti od vas.

Također, bila sam na mjestima u SAD-u

i znam da djevojke u ovoj zemlji

također imaju želje,

želju za boljim životom negdje u Bronxu,

želju za boljim životom

negdje u centru L.A.-a,

želju za boljim životom negdje u Teksasu,

želju za boljim životom negdje u New Yorku,

želju za boljim životom

negdje u New Jerseyu.

Hoćete li mi se pridružiti

kako bismo pomogli toj djevojci,

bez obzira je li ona afrička djevojka, američka djevojka

ili japanska djevojka,

ispuniti njene želje,

njen san,

dostići taj san?

Zato što svi ti

veliki inovatori i izumitelji

s kojima smo razgovarali i koje smo vidjeli

posljednjih nekoliko dana

također sjede u sićušnim kutovima

na različitim dijelovima svijeta

i mole nas da

stvorimo ta sjedišta

kako bismo otkrili inteligenciju,

otkrili strast,

otkrili sve te velike stvari

koje drže u sebi.

Krenimo zajedno. Krenimo zajedno.

Hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Puno vam hvala.

Što upravo sada

vidite u Liberiji

kao glavni problem koji vas muči?

LG: Zamolili su me da vodim

Liberijsku inicijativu pomirenja.

Kao dio svog rada,

imam te obilaske

različitih sela i gradova –

13, 15 sati na prljavim cestama –

i ne postoji zajednica u koju sam otišla,

a da nisam vidjela inteligentne djevojke.

Ali tužno,

vizija velike budućnosti

ili san o velikoj budućnosti

je samo san

jer imate sve te mane.

Tinejdžerska je trudnoća, kao što sam rekla, epidemija.

Ono što me muči

je to što sam bila na tom mjestu

i nekako na tom sam mjestu,

a ne želim biti jedina

na tom mjestu.

Tražim načine

kako bi druge djevojke mogle biti sa mnom.

Želim pogledati 20 godina unaprijed od ovog trenutka

i vidjeti da postoji djevojka iz Liberije,

djevojka iz Gane, djevojka iz Nigerije, djevojka iz Etiopije

i stoji na ovoj TED pozornici.

I možda, samo možda, govori,

„Zbog te sam Nobelovke

danas ovdje.“

Muči me

kada ih vidim kako nemaju nade.

No, nisam pesimistična

jer znam da im ne treba mnogo

da se ispune.

CA: Recite nam

jednu obećavajuću stvar

koju ste vidjeli da se događa prošle godine.

LG: Mogu vam ispričati mnogo obećavajućih stvari koje sam vidjela da se događaju.

Ali, prošle godine

otišli smo raditi u selo iz kojeg dolazi predsjednica Sirleaf,

radili smo s tim djevojkama.

Nismo mogli pronaći 25 djevojaka

koje idu u srednju školu.

Sve su te djevojke išle u rudnik zlata

i bile su pretežno prostituirane

radeći druge stvari.

Uzeli smo 50 djevojaka

i radili s njima.

To je bilo na početku izbora.

To je jedno mjesto gdje žene nikad nisu –

čak ni ove starije –

sjedile u krugu s muškarcima.

Te su se djevojke udružile i stvorile grupu

i pokrenule kampanju

za registraciju glasača.

Ovo je vrlo nerazvijeno selo.

A slogan koji su koristile je bio:

„Čak i lijepe djevojke glasuju.“

Bile su u mogućnosti mobilizirati mlade žene.

Ali ne samo da su to učinile,

otišle su k onima koji su se nadmetali za vladajuće pozicije

i pitale ih, „Što ćete

dati djevojkama u ovoj zajednici

kad pobijedite?“

A jedan od muškaraca

koji je već imao poziciju bio je jako –

zato što Liberija ima jedan od najjačih zakona vezanih za silovanje,

a on je bio jedan od onih koji se u parlamentu

borio za rušenje tog zakona

jer ga je nazivao divljačkim.

Silovanje nije divljačko, ali zakon, kaže, je divljački.

Kada su ga djevojke počele obvezivati,

bio je vrlo neprijateljski raspoložen prema njima.

Te su se male djevojke okrenule prema njemu i rekle,

„Izglasat ćemo da budete izbačeni iz ureda.“

Danas više nije u uredu.

(Pljesak)

CA: Leymah, hvala vam. Hvala vam što ste došli na TED.

LG: Nema na čemu. (CA: Hvala.)

(Pljesak)