Iznenađujuća stvar koju sam naučila jedreći sama oko svijeta

Što naučite kada sami oplovite svijet? Nakon što je jedriličarka Ellen MacArthur obišla globus sama - noseći sve što joj je potrebno sa sobom - vratila se s novim uvidom u način na koji svijet funkcionira, kao mjesto preklapajućih ciklusa i ograničenih resursa, gdje odluke koje donosimo danas utječu na ono što je ostavljeno za sutra. Smiono predlaže novo gledište na svjetske ekonomske sustave: ne kao linearne, nego kao kružne, gdje se sve vraća.

Dok si dijete,

sve i svašta je moguće.

Izazov je, često, da to zadržimo
dok odrastamo.

Kao četverogodišnjakinja,

imala sam priliku jedriti prvi puta.

Nikad neću zaboraviti uzbuđenje dok smo
se približavali obali.

Nikad neću zaboraviti

osjećaj avanture dok sam se penjala na
brod

i zurila u malenu kabinu prvi puta.

No, najbolji osjećaj je bio
osjećaj slobode,

osjećaj koji sam osjetila kad
smo pogidli jedra.

Četverogodišnjem djetetu je,

to bio najveći osjećaj slobode koji sam
ikad mogla zamisliti.

Tog sam dana, tamo i u tom trenutku,
odlučila da ću jednog dana,

oploviti svijet.

Tako da sam napravila što sam mogla
da se približim tom snu.

S deset godina, štedila sam ostatak
školskog džeparca za večeru.

Svaki dan tijekom osam godina sam
jela pire krumpir i zapečeni grah,

koji su koštali 4 penija svaki,
a umak je bio besplatan.

Svaki dan bih gomilala ostatak
na vrhu moje kutije za novac,

a kad bi hrpa dostigla jednu funtu,
ubacila bih ju unutra

i prekrižila jedan od 100 kvadratića
koje sam nacrtala na komadu papira.

Konačno, kupila sam jedan maleni čamac.

Provela sam sate sjedeći u vrtu i
sanjajući o svom cilju.

Pročitala sam svaku knjigu o jedrenju koju
sam mogla naći,

i naposlijetku sam,
kada su mi u školi rekli

da nisam dovoljno pametna da postanem
veterinar,

napustila školu sa 17 godina da bih
započela sa učenjem o jedrenju.

Zamislite kakav je osjećaj bio
samo četiri godine poslije

sjediti u prostoriji

ispred nekoga za koga znam da mi
može ostvariti san.

Osjećala sam da mi život ovisi o
tom trenutku,

i nevjerojatno, rekao je da.

Jedva sam suzdržala ushićenje
dok sam sjedila na tom prvom sastanku

gdje sam dizajnirala brod na kojem ću
jedriti

sama, neprestano, oko svijeta.

Od tog prvog sastanka
sve do završne linije utrke,

sve je bilo kao što sam i zamišljala.

Baš kao i u mojim snovima, postojali su
nevjerojatni djelovi i teški djelovi.

Promašili smo santu leda za 6 metara.

Devet puta sam se popela na vrh
27 metara visokog jarbola.

U Južnom oceanu nas je vjetar prevrnuo
na stranu.

No, zalasci sunca, divljina i
zabačenost

su potpuno oduzimali dah.

Nakon tri mjeseca na moru, u dobi od 24,

završila sam na drugom mjestu.

Toliko mi se svidjelo da sam unutar
šest mjeseci

odlučila ponovno oploviti svijet,
ali ovaj put ne u utrci:

nego da budem najbrža osoba ikad
koja je oplovila svijet sama bez stajanja.

No, za to mi je bilo potrebno
drukčije plovilo:

veće, šire, brže i snažnije.

Da dobijete osjećaj veličine,
mogla sam se popeti unutar jarbola

sve do vrha.

23 metra dugačak, 18 metara širok.

Iz milja sam ga zvala Moby.

Bio je to brod sa više trupova.

Kada smo ga sagradili, nitko
dotad nije oplovio svijet

bez stajanja odjednom,
iako su mnogi pokušali,

no, dok smo ga gradili, Francuz
sa 25 posto većim brodom

je uspio, i ne samo to,
spustio je rekord od 93 dana

na 72 dana.

Prepreka je sad bila mnogo, mnogo viša.

A ovim brodovima je vrlo uzbudljivo
ploviti.

Ovo je trening jedrenja blizu
francuske obale.

Ovo mi je vrlo poznato jer sam ja bila
jedna od pet članova posade.

Bilo je dovoljno pet sekundi
od stanja gdje je sve u redu

do našeg svijeta zavijenog u crno
kako su prozori ponirali ispod vode,

a tih pet sekundi prođe brzo.

Vidite koliko su ti ljudi
daleko od mora.

Zamislite ovu situaciju dok ste sami
u Južnom oceanu

uronjeni u ledenu vodu,
tisućama milja daleko od kopna.

Bio je Božić.

Ja sam hrlila u Južni ocean ispod
Australije.

Uvjeti su bili užasni.

Prilazila sam dijelu oceana

koji je udaljen 3200 kilometara
od najbližeg grada.

Najbliže kopno je bila Antarktika,
a najbliži ljudi

oni u Europskoj svemirskoj stanici
iznad mene.

(Smijeh)

Doslovno ste usred ničega.

Ako trebate pomoć,

a još ste živi,

potrebno je četiri dana brodu da
stigne do vas

a onda četiri dana da taj brod
stigne nazad do luke.

Helikopter ne može doći do vas,

a nijedan zrakoplov ne može sletjeti.

Ulazimo u ogromnu oluju.

Unutar koje je brzina vjetra od 150 km/h,

što je bilo daleko previše vjetra za
brod i za mene.

Valovi su već bili 12 do 15 metara visoki,

a prskanje sa slomljenih grebena

je puhalo vodoravno kao snijeg
tijekom mećave.

Da nismo jedrili dovoljno brzo,
oluja bi nas zahvatila,

i ili prevrnula ili razbila na djelove.

Doslovno smo se borili za
živote

koji su visili o niti.

Brzina koju sam očajnički trebala
je sa sobom donijela opasnost.

Svi znamo kako je voziti automobil
30 km/h, 40, 50.

Nije toliko stresno.
Možemo se usredotočiti.

Možemo uključiti radio.

Sada ubzajte tih 80, 90, 100 km/h na
140, 150, 160 km/h.

Sada imate bijele zglobove
i stežete volan.

Sada siđite sa ceste po noći

i skinite brisače stakla,
vjetrobran,

prednja svjetla i kočnice.

Takav je osjećaj u Južnom oceanu.

(Smijeh) (Pljesak)

Možete zamisliti

da je poprilično teško zaspati
u takvoj situaciji,

čak i kao putnik.

Ali niste putnik.

Sami ste na brodu na
kojem jedva možete uspravno stajati,

i morate donositi svaku odluku na brodu
sami.

Bila sam potpuno iscrpljena,
fizički i mentalno.

Osam promjena jedara u 12 sati.

Glavno jedro je težilo tri puta više
od mog tijela,

i nakon svake promjene,

bih se srušila na pod
oznojena

dok smrznuti zrak Južnog oceana
prži moje grlo.

No tamo, najniži od padova

je toliko često u kontrastu sa
najvišim od uspona.

Par dana kasnije, prestalo je
loše razdoblje.

I usprkos svemu, uspjeli smo
ići ispred rekorda

tijekom te depresije.

Nebo se razbistrilo, kiša stala,

i puls, monstruozno more oko nas
se pretvorilo

u najljepše mjesečinom obasjane planine.

Teško je objasniti, ali kad ste tamo
drukčije radite stvari.

Vaš brod je vaš cijeli svijet,

i ono što ponesete sa sobom je
sve što imate.

Kad bih vam rekla sad,
"Idite u Vancouver

i nađite sve što ćete trebati za opstanak
u sljedeća tri mjeseca."

to je popriličan zadatak.

To je hrana, gorivo, odjeća,

pa čak WC papir i pasta za zube.

To je ono što napravimo,

i kada odlazimo snalazimo se

sa zadnjom kapi dizela
i zadnjim paketom hrane.

Nijedno iskustvo u životu

mi nije moglo dati bolje razumijevanje
definicije riječi "ograničeno".

Ono što imamo tamo je sve što imamo.

Nema ničega više.

Nikad u životu nisam prenijela
tu definiciju ograničenosti,

koju sam osjećala na brodu,
na išta drugo osim jedrenja

sve dok nisam sišla s broda
na završnoj crti obarajući taj rekord.

(Pljesak)

Odjednom sam sve povezala.

Naša globalna ekonomija nije nimalo
drukčija.

Posve je ovisna o
ograničenim materijalima

koje imamo samo jednom u
povijesti čovječanstva.

Bilo je, pomalo, kao da nađeš nešto
što nisi očekivao ispod kamena

i imaš dva izbora:

Ili staviti kamen sa strane

i naučiti što više o tome,
ili vratiti kamen gdje je bio

i vratiti se svom poslu iz snova
što je jedrenje oko svijeta.

Izabrala sam prvo.

Stavila sam ga strane i počela
novo putovanje učenja,

razgovarajući sa izvršnim direktorima,
stručnjacima, znanstvenicima, ekonomistima

da bi razumjela kako
naša globalna ekonomija funkcionira.

Moja znatiželja me odvela na
neka izvanredna mjesta.

Ova fotografija je uslikana u plameniku
ugljena u elektrani.

Bila sam fascinirana ugljenom, temeljom
naše globalne energetske potražnje,

ali također, vrlo bliskim mojoj obitelji.

Moj pra-pradjed je bio rudar,

i proveo je 50 godina svog života
pod zemljom.

Ovo je njegova slika i kad pogledate
tu sliku,

vidite nekog iz druge ere.

Nitko više ne nosi hlače sa toliko
visokim strukom

u posljednje vrijeme. (Smijeh)

No, ipak ovo sam ja sa mojim
pradjedom,

i usput, to nisu njegove prave uši.
(Smijeh)

Bili smo bliski. Sjećam se da sam sjedila
na njegovom koljenu i slušala rudarske priče.

Pričao bi o prijateljstvu ispod zemlje,

i da su čuvali korice kruha
sa sendviča

da bi dali ponijima koji su s njima
radili pod zemljom.

Kao da je bilo jučer.

Na mom putu učenja,

otišla sam na web stranicu
Svjetskog udruženja za ugljen,

i na sredini početne stranice stoji,

"Imamo još 118 godina ugljena preostalo!"

Mislila sam, dakle,
to je izvan mog životnog vijeka,

i mnogo veća brojka nego predviđanja
za naftu.

Onda sam izračunala i shvatila da je
moj pradjed

rođen točno 118 godina prije te godine,

ja sam sjedila na njegovom koljenu
u svojoj 11 godini,

i shvatila da je to ništa

u vremenu, ili povijesti.

To me ponukalo da donesem odluku
koju sam mislila da nikad neću,

da napustim sport
solo jedrenja

i usredotočim se na najveći izazov
na koji ću ikad naići:

budućnost naše svjetske ekonomije.

Ubrzo sam shvatila da se ne
radi samo o energiji.

Nego i materijalima.

2008. godine, našla sam znanstveni rad

koji proučava koliko godina još imamo

za vađenje vrijednih materijala
iz zemlje:

bakar, 61; kositar, cink, 40; srebro, 29.

Ove brojke ne mogu biti potpuno točne,
no znamo da su ti materijali ograničeni.

Imamo ih samo jednom.

A ipak, naša brzina korištenja ovih
materijala se brzo povećala,

eksponencijalno.

Uz više ljudi na svijetu
sa više stvari,

uspješno smo vidjeli
100 godina padanja cijena

tih temeljnih pogodnosti,
obrisane u samo 10 godina.

To utječe na sve nas.

To je donijelo ogromu nestalnost
u cijenama,

toliku da je 2011. godine,

kod prosječnog europskog proizvođača
automobila

povećanje cijena sirovina

za 500 milijuna Eura,

izbrisalo polovicu njihovih radnih profita

putem nečeg nad čim nemaju
nikakvu kontrolu.

Što sam više naučila to sam
više mijenjala svoj život.

Počela sam manje putovati,
manje raditi, manje koristiti.

Kao da bi zapravo trebali manje
raditi.

To mi nije baš sjelo.

Nije mi izgledalo ispravno.

Kao da kupujemo još malo vremena.

Kao da izdržavamo još malo duže.

Čak i kad bi se svi promijenili,
to ne bi riješilo problem.

Ne bi popravilo sustav.

Bitno je u tranziciji,
ali ono što me je fasciniralo,

u tranziciji u što?
Što zapravo može funkcionirati?

Shvatila sam da je sustav sam po sebi,
okvir unutrar kojeg živimo,

u osnovi manjkav,

i napokon sam shvatila

da je naš sustav rada,
način na koji naša ekonomija funkcionira,

način na koji je naša ekonomija izgrađena,
je sustav sam po sebi.

Na moru sam morala razumijeti
složene sustave.

Morala sam uzeti višestruke ulazne
podatke,

morala sam ih obraditi,

i razumijeti sustav da bih pobijedila.

Morala sam naći smisla u tome.

Kad sam pogledala našu globalnu ekonomiju,
shvatila sam da je to isto sustav,

ali je sustav koji efektivno ne može
dugoročno raditi.

Shvatila sam da smo usavršavali
ono što je efektivno linearna ekonomija

150 godina,

gdje uzmemo materijal iz tla,

nešto napravimo s njim,
i konačno

taj proizvod bude bačen,
i da, nešto od toga recikliramo,

no više u pokušaju da izvučemo
što možemo iz toga,

ne po dizajnu.

To je ekonomija koja fundamentalno
ne može raditi dugoročno,

i ako znamo da imamo ograničene
materijale,

zašto onda gradimo ekonomiju koja
koristi stvari,

koja stvara otpad?

Život sam po sebi postoji
već milijarde godina

i kontinurano se prilagođava
učinkovitom korištenju materijala.

To je složen sustav,
no unutar njega, nema otpada.

Sve se metabolizira.

To nije linearna ekonomija uopće,
već kružna.

Osjećala sam se kao dijete u vrtu.

Po prvi puta na ovom novom putu, mogla
sam vidjeti gdje smo se točno uputili.

Kad bi mogli stvoriti ekonomiju koja bi
koristila stvari, umjesto da ih iskorištava,

mogli bismo stvoriti budućnost koja bi
dugoročno funkcionirala.

Bila sam uzbuđena.

Ovo je bilo nešto na čemu treba raditi.

Znamo točno gdje smo se uputili.
Moramo samo smisliti kako da dođemo tamo,

i sa tim na umu

smo stvorili zakladu Ellen MacArthur
u rujnu 2010. godine.

Mnoge škole mišljenja su podržale naše
razmišljanje i uputile na taj model:

industrijska simbioza, ekonomija izvedbe,
ekonomija dijeljenja, biomimikrija,

i naravno, dizajn podloga-do-podloge.

Materijali bi bili definirani ili kao tehnički,
ili kao biološki,

otpad bi bio potpuno dizajniran,

i imali bi sustav koji bi
funkcionirao

u potpunosti dugoročno.

Dakle, kako bi ova ekonomija mogla
izgledati?

Možda ne bi plaćali kućišta za svjetlo,
ali bi ipak plaćali uslugu svjetla,

a proizvođači bi mogli nadoknaditi
materijale

i promijeniti kućišta za svjetlo kad
bi imali učinkovitije proizvode.

Što ako pakiranje ne bi bilo toksično
nego razgradivo u vodi

koju konačno možemo piti?
Nikad ne bi postala otpad.

Što kad bi motori bili ponovno
upotrebljivi,

i kad bismo mogli oporaviti materijale
pojedinih komponenata

i znatno smanjiti energetsku potražnju.

Što kad bismo mogli oporaviti komponente
strujnih krugova, ponovno ih koristiti,

i u osnovi, izvući materijale iz njih

u drugom stupnju?

Što kad bismo skupljali otpatke hranu,
ljudski otpad?

Što kad bismo to mogli pretvoriti u
gnojiva, toplinu, energiju,

konačno ponovno povezujući sustave
hranjivih tvari

i izgrađujući prirodni kapital?

I automobili -- ono što je želimo je
kretanje.

Ne trebamo posjedovati vlastite materijale
za to.

Mogu li automobili postati usluga

koja nam pruža mobilnost u
budućnosti?

Sve ovo zvuči nevjerojatno, ali to nisu
samo ideje, nego i stvarnost,

koja stoji u prvom planu
kružne ekonomije.

Na nama je da ih proširimo i
uvećamo.

Kako biste se prebacili sa linearnog u
kružno?

Dakle, tim i ja iz zadruge smo mislili da
biste htjeli raditi

sa najboljim sveučilištima na svijetu,

sa vodećim tvrtkama na svijetu,

sa najvećim platformama za okupljanje
na svijetu,

i sa vladama.

Mislimo da biste željeli raditi sa
najboljim analitičarima

i pitati ih pitanje,

"Može li kružna ekonomija odvojiti
razvoj od ograničenja resursa?

Može li kružna ekonomija ponovno
sagraditi prirodni kapital?

Može li kružna ekonomija zamijeniti
trenutno korištenje kemijskih gnojiva?"

Da je odgovor na razdvajanje,

također, da, možemo zamjeniti trenutno
korištenje gnojiva

zapanjujućih 2.7 puta.

Ono što me najviše nadahnulo
kod kružne ekonomije

je sposobnost da nadahne mlade ljude.

Kada mladi ljudi vide ekonomiju
kao kružnu,

vide posve nove mogućnosti
na potpuno istom horizontu.

Mogu koristiti svoju kreativnost
i znanje

da ponovno izgrade cijeli sustav,

i to je tu, za uzimanje upravo sada,

i što brže to napravimo, tim bolje.

Dakle, možemo li to ostvariti
u njihovom životnom vijeku?

Je li to uopće moguće?

Ja vjerujem da jest.

Kada pogledate životni vijek mog
pradjeda, sve je moguće.

U vrijeme kad se on rodio, na svijetu je
bilo samo 25 automobila;

tek su bili izmišljeni.

Kad je imao 14 godina, prvi puta u
povijesti smo letjeli.

Sada postoji 100 000 letova

svaki dan.

Kad je imao 45 godina, napravili smo
prvo računalo.

Mnogi su rekli da neće uspjeti,
no uspio je, i samo 20 godina poslije

pretvorili smo ga u mikročip

kojih ima na tisuće samo u ovoj
prostoriji danas.

Deset godina prije nego je umro,
izumili smo prvi mobitel.

Nije bio tako prijenosan,
da budemo iskreni,

no, danas zaista je,

i kako je moj pradjed napuštao
Zemlju, pojavio se Internet.

Sada možemo sve,

no, bitnije,

sada imamo plan.

Hvala vam!

(Pljesak)