Kako odgojiti uspješnu djecu bez pretjerivanja s roditeljstvom

Nametanjem gomile velikih očekivanja djeci i upravljanjem njihovim životima do najsitnijih detalja, roditelji, zapravo, ne pomažu. Tako barem smatra Julie Lytchott-Haims. Bivša dekanica za brucoše na Stanfordu, strastveno i s dozom sarkastičnog humora, roditeljima poručuje da prestanu definirati uspjeh svoje djece ocjenama i rezultatima testova. Umjesto toga, tvrdi da bi se trebali okrenuti najstarijoj ideji - pružanju bezuvjetne ljubavi.

Znate, nisam planirala postati
stručnjak za roditeljstvo.

Zapravo, roditeljstvo kao takvo
ne zanima me pretjerano.

Ali u zadnje vrijeme postoji
jedan stil roditeljstva

koji stvara zbrku kod djece

i sprječava ih da se razviju u same sebe.

Danas postoji jedan stil roditeljstva

koji smeta.

Hoću reći

da provodimo mnogo vremena
veoma se brinući

o roditeljima koji nisu dovoljno
uključeni u život svoje djece,

u njihovo obrazovanje ili odgoj

i s pravom smo zabrinuti.

No, i na suprotnoj se strani spektra

događa mnogo toga lošeg.

Roditelji misle da dijete
ne može biti uspješno

ako oni nisu tu da ga štite
i sprječavaju na svakom koraku,

da nadgledaju i upravljaju
svime što se događa,

da usmjeravaju dijete ka šačici
fakulteta i karijera.

Kada na ovakav način odgajamo djecu,

a kažem mi,

jer sam, odgajajući dvoje tinejdžera,

i sama imala takve tendencije,

djetinjstva naše djece
unaprijed su isplanirana.

Ovako izgleda takvo djetinjstvo.

Brinemo se da su na sigurnom,

da jedu i piju,

a zatim se želimo pobrinuti za to
da idu u dobre škole,

da su u dobrim razredima dobrih škola

i da u dobrim razredima dobrih škola
imaju dobre ocjene.

Ali ne samo ocjene, već i prosjeke.

I ne samo ocjene i prosjeke,
već i priznanja, nagrade,

sportove, aktivnosti i predvodništvo.

Kažemo im, nemoj samo biti član kluba,

pokreni klub, to fakulteti žele vidjeti.

Bavi se i društvenim radom.

Pokaži fakultetima
da ti je stalo do drugih.

(Smijeh)

Sve to kako bi se dostigla
neka zamišljena diploma savršenstva.

Od djece očekujemo
savršenu raznu postignuća,

kakva od nas samih nikad nije tražena.

I baš zato što se toliko toga zahtijeva,

mislimo da se

kao roditelji, naravno, moramo
svađati sa svakim nastavnikom,

ravnateljem, trenerom i sucem

te svojem djetetu glumiti čuvara,

osobnog trenera

i tajnicu.

A zatim sa svojom tako dragom djecom

provodimo toliko vremena gurkajući,

nagovarajući, ukazujući, pomažući,
prepirući se, prigovarajući,

kako bismo bili sigurni da
sve rade kako treba,

da si ne zatvaraju vrata,

da si ne upropaštavaju budućnost,

to priželjkivano primanje

na šačicu fakulteta

koji odbijaju gotovo sve kandidate.

Evo kako je to biti dijete
isplaniranog djetinjstva.

Prije svega, nema vremena
za slobodnu igru.

Nema vremena poslijepodne

jer mislimo da sve mora biti obogaćujuće.

Kao da je svaka zadaća,
svaki test, svaka aktivnost

odlučujući trenutak za tu budućnost
koju za njih sanjamo

pa ih oslobađamo od pomaganja po kući,

oslobađamo ih i od dovoljno sna,

sve dok odrađuju stvari s popisa.

U isplaniranom djetinjstvu
kažemo da samo želimo da budu sretni,

ali kad se vrate iz škole,

prvo za što ih pitamo obično su

domaća zadaća i ocjene.

I oni na našim licima vide

da naše odobravanje, naša ljubav,

da sama njihova vrijednost,

dolazi od petica.

I onda ih pratimo u stopu

i glasno navijamo za njih
kao treneri s izložbe pasa u Westminsteru,

(Smijeh)

potičući ih da skoče još malo više
i vinu se još malo dalje,

iz dana u dan.

I kada dođu do srednje škole,

ne pitaju se: "Što bih htio učiti

ili što bih volio raditi?"

Idu savjetniku i pitaju:

"Što trebam napraviti
da upadnem na dobar fakultet?"

A kada krenu ocjene u srednjoj školi

i kada dobiju pokoju četvorku,

ili, ne daj Bože, trojku,

panično šalju poruke prijateljima

i pitaju: "Je li itko s ovim ocjenama
ikada uspio upisati dobar fakultet?"

I naša su djeca,

gdje god završila nakon srednje škole,

potpuno bez daha.

Krhka su.

Pomalo su istrošena.

Pomalo su ostarjela prije vremena,

želeći da su odrasli u njihovim životima
rekli: "Dovoljno ste napravili,

trud uložen u djetinjstvu je dovoljan."

A sada venu pod visokim stopama
anksioznosti i depresije

te se neki od njih pitaju

hoće li život ikada
biti vrijedan svega toga?

Pa, mi roditelji

prilično smo sigurni u to.

Ponašamo se

kao da doslovno mislimo
kako nemaju budućnost

ako ne upadnu na jedan
od šačice fakulteta i karijera

koje smo za njih zacrtali.

Ili se, možda, samo bojimo

da neće imati budućnost
kojom se možemo hvaliti

pred prijateljima i na naljepnicama
na pozadini automobila.

Da.

(Pljesak)

Ali, pogledate li što smo napravili,

ako imate hrabrosti da zbilja pogledate,

vidjet ćete da djeca ne samo da vjeruju
da njihova vrijednost proizlazi

iz ocjena i prosjeka,

već i da naša stalna prisutnost
u njihovim dragocjenim umovima u razvoju,

kao da smo u vlastitoj verziji filma
Biti John Malkovich,

našoj djeci šalje poruku:

"Slušaj, dijete, mislim da ti sve ovo
bez mene ne možeš postići."

I tako pretjeranim pomaganjem

i zaštitom, upravljanjem
i držanjem za ruku,

ne dajemo djeci priliku
da izgrade samoučinkovitost,

temeljno načelo ljudske psihe,

neusporedivo važnije
od samopouzdanja koje dobiju

svaki put kad im plješćemo.

Samoučinkovitost gradimo shvaćanjem
da naša vlastita djela daju rezultate,

a ne --

Eto.

(Pljesak)

Ne djela naših roditelja umjesto nas,

već naša vlastita djela daju rezultate.

Jednostavno rečeno,

želimo li da nam djeca razviju
samoučinkovitost, a moraju,

morat će daleko više razmišljati,
planirati, odlučivati,

djelovati, nadati se, izlaziti na kraj,
pokušavati i griješiti,

sanjati i proživljavati

samostalno.

Sada, govorim li

da je svako dijete marljivo i motivirano

i ne treba miješanje roditelja
i njihovih interesa u svojem životu,

i da se samo trebamo povući i pustiti ih?

Naravno da ne.

(Smijeh)

Ne govorim to.

Govorim da tretirajući ocjene,
prosjek, priznanja i nagrade

kao svrhu djetinjstva,

sve kako bi bili što bliže
željenom upisu na šačicu fakulteta

ili ulasku u mali krug karijera,

dolazimo do jako uske
definicije uspjeha za našu djecu.

I premda im možemo pomoći da ostvare
neke kratkoročne pobjede

pretjeranim pomaganjem,

poput boljih ocjena
pomognemo li im sa zadaćom,

možda će im biografija djetinjstva
biti duža uz našu pomoć -

želim reći da sve to dugoročno šteti

njihovoj svijesti o sebi.

Govorim da bismo se trebali manje brinuti

oko posebne grupe fakulteta

na koje će se moći prijaviti
ili ih upisati,

a daleko više o tome da imaju
navike, stav, vještine,

blagostanje kako bi svugdje bili uspješni.

Govorim da se zbog naše djece

moramo manje opterećivati
ocjenama i prosjecima

i biti daleko zainteresiraniji

za to da im djetinjstvo bude
osnova uspjeha

građenog na stvarima poput ljubavi

i kućanskih poslova.

(Smijeh)

(Pljesak)

Rekla sam kućanskih poslova?
Zbilja jesam.

Ali evo zašto.

Najdulje provedeno
longitudinalno istraživanje ljudi

zove se Harvard Grant Study.

Pokazalo je da profesionalni uspjeh,

koji želimo za našu djecu,

proizlazi iz obavljanja
kućanskih poslova u djetinjstvu,

i što prije počnete, to bolje,

da spremnost da
zasučemo rukave i pomognemo,

stav da i neugodan posao
mora biti obavljen,

mogu ga obaviti i ja,

stav koji kaže:

svojim ću djelima pomoći
poboljšanju cjeline,

tako se napreduje na radnom mjestu.

Svi mi to znamo. Vi to znate.

(Pljesak)

Svi to znamo, a ipak,
u isplaniranom djetinjstvu,

djecu oslobađamo obavljanja
kućanskih poslova,

a kada kao mladi ljudi počnu raditi,

još uvijek čekaju popis zadataka,

ali on ne postoji,

a još važnije, nemaju poticaj ni instinkt

da zasuču rukave i pomognu

i da se zapitaju:
"Kako mogu pomoći kolegama?

Kako ću predvidjeti
što bi moj šef mogao zatrebati?"

Drugo veliko otkriće Harvard Grant Studyja

kaže da životna sreća

proizlazi iz ljubavi,

ne iz ljubavi prema poslu,

već iz ljubavi prema ljudima:

supružniku, partneru,
prijateljima, obitelji.

Djetinjstvo našu djecu
mora naučiti voljeti,

a ne mogu voljeti druge
ako prvo ne vole sebe,

a neće voljeti sebe
ne pružimo li im bezuvjetnu ljubav.

(Pljesak)

Tako je.

Stoga,

umjesto opsjednutosti
ocjenama i prosjekom,

kad naši dragocjeni potomci dođu iz škole

ili kad se vratimo s posla,

moramo pogasiti ekrane, odložiti mobitele,

pogledati ih u oči

i dati im da vide
kako nam radost obasjava lice

jer prvi puta nakon nekoliko sati
vidimo svoju djecu.

A onda trebamo reći:

"Kako ste proveli dan?

Što se lijepoga danas dogodilo?"

I kada vam kći tinejdžerica kaže:
"Užina", kao moja,

a mene zanima test iz matematike,

a ne užina,

ipak vas mora zanimati užina.

Morate pitati: "Što je to danas bilo
super u vezi s užinom?"

Moraju znati da su nam važni kao osobe,

a ne zbog njihovog prosjeka.

U redu, sada mislite,
kućanski poslovi i ljubav,

sve to dobro zvuči, ali daj, pusti me.

Fakulteti žele vidjeti
vrhunske rezultate i ocjene,

priznanja i nagrade,
a ja ću vam reći da to i nije baš tako.

Najpoznatije razvikane škole
traže to od naših mladih,

ali evo dobre vijesti.

Suprotno onome u što nas
liste najboljih škola žele uvjeriti -

(Pljesak)

ne trebate pohađati
neku od razvikanih škola,

kako biste u životu bili
sretni i uspješni.

Sretni i uspješni ljudi
pohađali su državne škole,

male fakultete za koje nitko nije čuo,

pučka učilišta,

pohađali neki fakultet
pa s njega izletjeli.

(Pljesak)

U ovoj prostoriji i u našim zajednicama

dokaz je da je to istina.

I kada bismo proširili vidike,

razmotrili još koji fakultet,

možda uklonili svoj ego iz jednadžbe,

mogli bismo prihvatiti i prigrliti
tu istinu i shvatiti

da zbilja nije kraj svijeta

ako nam djeca ne pohađaju razvikane škole.

I što je još važnije,

bez tiranski isplaniranog djetinjstva,

kada upišu fakultet,

koji god bio,

odabrat će ga svojevoljno,

vođeni vlastitom željom,

sposobni i spremni da tamo uspiju.

Moram vam nešto priznati.

Imam dvoje djece, Sawyera i Avery.

Tinejdžeri su.

I nekad davno,

mislim da sam ih tretirala

kao mala bonsai drvca.

(Smijeh)

Samo ću ih pažljivo sjeckati, podrezivati

i oblikovati u neki savršen ljudski oblik

koji bi mogao biti dovoljno savršen
da im osigura upis

na jedan od najselektivnijih fakulteta.

Ali sam shvatila,
radeći s tisućama tuđe djece -

(Smijeh)

i odgajajući dvoje vlastite,

da moja djeca nisu bonsai drvca,

već divlje cvijeće

nepoznatog roda i vrste -

(Smijeh)

i da je moj posao osigurati im
njegujuću okolinu,

osnažiti ih kućanskim poslovima

i voljeti ih kako bi voljeli druge
i primali ljubav,

a fakultet, smjer, karijera,

to je na njima.

Moj posao nije učiniti od njih
ono što ja želim,

već podupirati ih pri postajanju
najboljih verzija sebe.

Hvala.

(Pljesak)