Znate, nisam planirala postati stručnjak za roditeljstvo. Zapravo, roditeljstvo kao takvo ne zanima me pretjerano. Ali u zadnje vrijeme postoji jedan stil roditeljstva koji stvara zbrku kod djece i sprječava ih da se razviju u same sebe. Danas postoji jedan stil roditeljstva koji smeta. Hoću reći da provodimo mnogo vremena veoma se brinući o roditeljima koji nisu dovoljno uključeni u život svoje djece, u njihovo obrazovanje ili odgoj i s pravom smo zabrinuti. No, i na suprotnoj se strani spektra događa mnogo toga lošeg. Roditelji misle da dijete ne može biti uspješno ako oni nisu tu da ga štite i sprječavaju na svakom koraku, da nadgledaju i upravljaju svime što se događa, da usmjeravaju dijete ka šačici fakulteta i karijera. Kada na ovakav način odgajamo djecu, a kažem mi, jer sam, odgajajući dvoje tinejdžera, i sama imala takve tendencije, djetinjstva naše djece unaprijed su isplanirana. Ovako izgleda takvo djetinjstvo. Brinemo se da su na sigurnom, da jedu i piju, a zatim se želimo pobrinuti za to da idu u dobre škole, da su u dobrim razredima dobrih škola i da u dobrim razredima dobrih škola imaju dobre ocjene. Ali ne samo ocjene, već i prosjeke. I ne samo ocjene i prosjeke, već i priznanja, nagrade, sportove, aktivnosti i predvodništvo. Kažemo im, nemoj samo biti član kluba, pokreni klub, to fakulteti žele vidjeti. Bavi se i društvenim radom. Pokaži fakultetima da ti je stalo do drugih. (Smijeh) Sve to kako bi se dostigla neka zamišljena diploma savršenstva. Od djece očekujemo savršenu raznu postignuća, kakva od nas samih nikad nije tražena. I baš zato što se toliko toga zahtijeva, mislimo da se kao roditelji, naravno, moramo svađati sa svakim nastavnikom, ravnateljem, trenerom i sucem te svojem djetetu glumiti čuvara, osobnog trenera i tajnicu. A zatim sa svojom tako dragom djecom provodimo toliko vremena gurkajući, nagovarajući, ukazujući, pomažući, prepirući se, prigovarajući, kako bismo bili sigurni da sve rade kako treba, da si ne zatvaraju vrata, da si ne upropaštavaju budućnost, to priželjkivano primanje na šačicu fakulteta koji odbijaju gotovo sve kandidate. Evo kako je to biti dijete isplaniranog djetinjstva. Prije svega, nema vremena za slobodnu igru. Nema vremena poslijepodne jer mislimo da sve mora biti obogaćujuće. Kao da je svaka zadaća, svaki test, svaka aktivnost odlučujući trenutak za tu budućnost koju za njih sanjamo pa ih oslobađamo od pomaganja po kući, oslobađamo ih i od dovoljno sna, sve dok odrađuju stvari s popisa. U isplaniranom djetinjstvu kažemo da samo želimo da budu sretni, ali kad se vrate iz škole, prvo za što ih pitamo obično su domaća zadaća i ocjene. I oni na našim licima vide da naše odobravanje, naša ljubav, da sama njihova vrijednost, dolazi od petica. I onda ih pratimo u stopu i glasno navijamo za njih kao treneri s izložbe pasa u Westminsteru, (Smijeh) potičući ih da skoče još malo više i vinu se još malo dalje, iz dana u dan. I kada dođu do srednje škole, ne pitaju se: "Što bih htio učiti ili što bih volio raditi?" Idu savjetniku i pitaju: "Što trebam napraviti da upadnem na dobar fakultet?" A kada krenu ocjene u srednjoj školi i kada dobiju pokoju četvorku, ili, ne daj Bože, trojku, panično šalju poruke prijateljima i pitaju: "Je li itko s ovim ocjenama ikada uspio upisati dobar fakultet?" I naša su djeca, gdje god završila nakon srednje škole, potpuno bez daha. Krhka su. Pomalo su istrošena. Pomalo su ostarjela prije vremena, želeći da su odrasli u njihovim životima rekli: "Dovoljno ste napravili, trud uložen u djetinjstvu je dovoljan." A sada venu pod visokim stopama anksioznosti i depresije te se neki od njih pitaju hoće li život ikada biti vrijedan svega toga? Pa, mi roditelji prilično smo sigurni u to. Ponašamo se kao da doslovno mislimo kako nemaju budućnost ako ne upadnu na jedan od šačice fakulteta i karijera koje smo za njih zacrtali. Ili se, možda, samo bojimo da neće imati budućnost kojom se možemo hvaliti pred prijateljima i na naljepnicama na pozadini automobila. Da. (Pljesak) Ali, pogledate li što smo napravili, ako imate hrabrosti da zbilja pogledate, vidjet ćete da djeca ne samo da vjeruju da njihova vrijednost proizlazi iz ocjena i prosjeka, već i da naša stalna prisutnost u njihovim dragocjenim umovima u razvoju, kao da smo u vlastitoj verziji filma Biti John Malkovich, našoj djeci šalje poruku: "Slušaj, dijete, mislim da ti sve ovo bez mene ne možeš postići." I tako pretjeranim pomaganjem i zaštitom, upravljanjem i držanjem za ruku, ne dajemo djeci priliku da izgrade samoučinkovitost, temeljno načelo ljudske psihe, neusporedivo važnije od samopouzdanja koje dobiju svaki put kad im plješćemo. Samoučinkovitost gradimo shvaćanjem da naša vlastita djela daju rezultate, a ne -- Eto. (Pljesak) Ne djela naših roditelja umjesto nas, već naša vlastita djela daju rezultate. Jednostavno rečeno, želimo li da nam djeca razviju samoučinkovitost, a moraju, morat će daleko više razmišljati, planirati, odlučivati, djelovati, nadati se, izlaziti na kraj, pokušavati i griješiti, sanjati i proživljavati samostalno. Sada, govorim li da je svako dijete marljivo i motivirano i ne treba miješanje roditelja i njihovih interesa u svojem životu, i da se samo trebamo povući i pustiti ih? Naravno da ne. (Smijeh) Ne govorim to. Govorim da tretirajući ocjene, prosjek, priznanja i nagrade kao svrhu djetinjstva, sve kako bi bili što bliže željenom upisu na šačicu fakulteta ili ulasku u mali krug karijera, dolazimo do jako uske definicije uspjeha za našu djecu. I premda im možemo pomoći da ostvare neke kratkoročne pobjede pretjeranim pomaganjem, poput boljih ocjena pomognemo li im sa zadaćom, možda će im biografija djetinjstva biti duža uz našu pomoć - želim reći da sve to dugoročno šteti njihovoj svijesti o sebi. Govorim da bismo se trebali manje brinuti oko posebne grupe fakulteta na koje će se moći prijaviti ili ih upisati, a daleko više o tome da imaju navike, stav, vještine, blagostanje kako bi svugdje bili uspješni. Govorim da se zbog naše djece moramo manje opterećivati ocjenama i prosjecima i biti daleko zainteresiraniji za to da im djetinjstvo bude osnova uspjeha građenog na stvarima poput ljubavi i kućanskih poslova. (Smijeh) (Pljesak) Rekla sam kućanskih poslova? Zbilja jesam. Ali evo zašto. Najdulje provedeno longitudinalno istraživanje ljudi zove se Harvard Grant Study. Pokazalo je da profesionalni uspjeh, koji želimo za našu djecu, proizlazi iz obavljanja kućanskih poslova u djetinjstvu, i što prije počnete, to bolje, da spremnost da zasučemo rukave i pomognemo, stav da i neugodan posao mora biti obavljen, mogu ga obaviti i ja, stav koji kaže: svojim ću djelima pomoći poboljšanju cjeline, tako se napreduje na radnom mjestu. Svi mi to znamo. Vi to znate. (Pljesak) Svi to znamo, a ipak, u isplaniranom djetinjstvu, djecu oslobađamo obavljanja kućanskih poslova, a kada kao mladi ljudi počnu raditi, još uvijek čekaju popis zadataka, ali on ne postoji, a još važnije, nemaju poticaj ni instinkt da zasuču rukave i pomognu i da se zapitaju: "Kako mogu pomoći kolegama? Kako ću predvidjeti što bi moj šef mogao zatrebati?" Drugo veliko otkriće Harvard Grant Studyja kaže da životna sreća proizlazi iz ljubavi, ne iz ljubavi prema poslu, već iz ljubavi prema ljudima: supružniku, partneru, prijateljima, obitelji. Djetinjstvo našu djecu mora naučiti voljeti, a ne mogu voljeti druge ako prvo ne vole sebe, a neće voljeti sebe ne pružimo li im bezuvjetnu ljubav. (Pljesak) Tako je. Stoga, umjesto opsjednutosti ocjenama i prosjekom, kad naši dragocjeni potomci dođu iz škole ili kad se vratimo s posla, moramo pogasiti ekrane, odložiti mobitele, pogledati ih u oči i dati im da vide kako nam radost obasjava lice jer prvi puta nakon nekoliko sati vidimo svoju djecu. A onda trebamo reći: "Kako ste proveli dan? Što se lijepoga danas dogodilo?" I kada vam kći tinejdžerica kaže: "Užina", kao moja, a mene zanima test iz matematike, a ne užina, ipak vas mora zanimati užina. Morate pitati: "Što je to danas bilo super u vezi s užinom?" Moraju znati da su nam važni kao osobe, a ne zbog njihovog prosjeka. U redu, sada mislite, kućanski poslovi i ljubav, sve to dobro zvuči, ali daj, pusti me. Fakulteti žele vidjeti vrhunske rezultate i ocjene, priznanja i nagrade, a ja ću vam reći da to i nije baš tako. Najpoznatije razvikane škole traže to od naših mladih, ali evo dobre vijesti. Suprotno onome u što nas liste najboljih škola žele uvjeriti - (Pljesak) ne trebate pohađati neku od razvikanih škola, kako biste u životu bili sretni i uspješni. Sretni i uspješni ljudi pohađali su državne škole, male fakultete za koje nitko nije čuo, pučka učilišta, pohađali neki fakultet pa s njega izletjeli. (Pljesak) U ovoj prostoriji i u našim zajednicama dokaz je da je to istina. I kada bismo proširili vidike, razmotrili još koji fakultet, možda uklonili svoj ego iz jednadžbe, mogli bismo prihvatiti i prigrliti tu istinu i shvatiti da zbilja nije kraj svijeta ako nam djeca ne pohađaju razvikane škole. I što je još važnije, bez tiranski isplaniranog djetinjstva, kada upišu fakultet, koji god bio, odabrat će ga svojevoljno, vođeni vlastitom željom, sposobni i spremni da tamo uspiju. Moram vam nešto priznati. Imam dvoje djece, Sawyera i Avery. Tinejdžeri su. I nekad davno, mislim da sam ih tretirala kao mala bonsai drvca. (Smijeh) Samo ću ih pažljivo sjeckati, podrezivati i oblikovati u neki savršen ljudski oblik koji bi mogao biti dovoljno savršen da im osigura upis na jedan od najselektivnijih fakulteta. Ali sam shvatila, radeći s tisućama tuđe djece - (Smijeh) i odgajajući dvoje vlastite, da moja djeca nisu bonsai drvca, već divlje cvijeće nepoznatog roda i vrste - (Smijeh) i da je moj posao osigurati im njegujuću okolinu, osnažiti ih kućanskim poslovima i voljeti ih kako bi voljeli druge i primali ljubav, a fakultet, smjer, karijera, to je na njima. Moj posao nije učiniti od njih ono što ja želim, već podupirati ih pri postajanju najboljih verzija sebe. Hvala. (Pljesak)