Cvrčci samoubojice, zombi žohari i druge priče o parazitima

Ljudska vrsta stavlja veliku važnost na našu slobodnu volju i neovisnost...a ipak postoji sjenoviti utjecaj koji možda ne uzimamo u obzir. Kako nam znanstevni pisac Ed Yong objašnjava u ovom fascinantnom, smiješnom i uznemirujućem govoru, paraziti su usavršili umjetnost manipulacije do zapanjujuće razine. Pa utječu li na nas?Više je nego vjerojatno.

Stado divljih zvijeri, plova ribe

jato ptica.

Mnoge životinje se okupljaju u velike skupine

koje su među najdivnijim prizorima

u prirodnom svijetu.

Ali zašto se ove grupe formiraju?

Uobičajeni odgovori uključuju stvari kao

traženje sigurnosti u velikim brojkama ili lov u čoporu

ili skupljanje kako bi se parili ili razmnožavali

i sva ova objašnjenja,

iako su često točna,

prave veliku pretpostavku vezanu uz ponašanje životinja,

da životinje imaju kontrolu nad vlastitim akcijama,

da imaju kontrolu nad svojim tijelima.

Što često nije slučaj.

Ovo je Artemia, mali škamp.

Vjerojatno vam je poznatiji kao morski majmunčić.

Malen je, i uobičajeno živi sam,

ali se može skupiti u ove velike crvene rojeve

koji se prostiru metrima,

te se oni formiraju zbog parazita.

Ovi škampi zaraženi su trakavicom.

Trakavica je zapravo dugo, živuće crijevo

sa genitalijama na jednom kraju i ustima s kukicama na drugom.

Kao novinar slobodnjak, suosjećam.

(Smijeh)

Trakavica uzima hranjive tvari iz Artemiina tijela,

ali također čini i druge stvari.

Kastrira ih,

mijenja im boju iz prozirne u žarko crvenu,

tjera ih da dulje žive,

i kako je biolog Nicolas Rode utvrdio,

tjera ih da plivaju u grupi.

Zašto? Jer trakavica, kao i mnogi drugi paraziti

ima kompliciran životni ciklus

koji uključuje puno različitih domaćina.

Škampi su samo jedan korak na tom putovanju.

Njihovo krajnje odredište je ovo,

veliki flamingo.

Samo se u flamingu može razmnožavati trakavica,

te kako bi došla tamo, manipulira svog škampa domaćina

u formiranje ovih urotničkih obojenih rojeva

koji su lakši za uočavanje flamingu

kako bi ih pojeo,

i to je tajna Artemia roja.

Nisu druželjubivi svojom voljom,

nego zato što ih kontroliraju.

To nije sigurnost u brojkama.

To je čista suprotnost.

Trakavica otima njihove mozgove i tijela,

pretvarajući ih u vozila

kojima dolaze do flaminga.

I evo još jednog primjera

parazitske manipulacije.

Ovo je cvrčak samoubojica.

Ovaj cvrčak progutao je larvu Gordijskog crva,

ili crva konjske dlake.

Crv je narastao do svoje odrasle veličine u njemu,

ali treba doći u vodu kako bi se pario,

i to čini tako što ispušta proteine

koji utječu na cvrčkov mozak,

uzrokujući neočekivano ponašanje.

Kada se cvrčak približi vodi,

kao što je bazen,

on uskoči i utopi se,

i crv izmigolji van

iz svog suicidalnog leša.

Cvrčci su zaista prostrani. Tko bi rekao?

Trakavica i Gordijski crv nisu usamljeni.

Oni su dio čitave kavalkade

parazita koji kontroliraju um,

gljivica, virusa, crva i insekata i drugih

koji se specijaliziraju u rušenju i premošćivanju

volje njihovih domaćina.

Prvi puta sam saznao za ovakav način života

kroz "Iskušenja života" Davida Attenborougha

prije dvadesetak godina,

i onda kasnije kroz predivnu knjigu naziva

"Parazit Rex" moga prijatelja Carl Zimmera.

I od tada pišem o ovim bićima.

Malo tema u biologiji me više zaokuplja.

To je kao da su paraziti premostili moj vlastiti mozak.

Jer nakon svega oni su uvijek neodoljivi

i divno jezivi.

Kada pišete o parazitima,

vaš riječnik vrvi frazama kao što su

"živ pojeden" i "prsne iz svog tijela."

(Smijeh)

Ali ima više u tome od navedenog.

Ja sam pisac, i ostali pisci u publici

znaju da svi mi volimo priče.

Paraziti nas pozivaju da se odupremo privlačnosti

očitih priča.

Njihov svijet je svijet pun zapleta radnje

i neočekivanih objašnjenja.

Zašto, na primjer,

ova gusjenica

započne s nasilnim bacakanjem

kada joj se približi drugi insekt

i bijelim ličinkama koje izgledaju

kao da ih čuva?

Štiti li možda svoju braću?

Ne.

Ova je gusjenica napadnuta

od strane parazitske ose koja je u nju položila jaja.

Jaja su se izlegla i mlade ose

proždrle su gusjenicu živu

prije nego su se probile van iz njenog tijela.

Vidite što mislim?

Sad, gusjenica nije umrla.

Neke od osa su očito ostale

i kontrolirale ju da brani njihovu braću

koja su prolazila kroz metamorfozu

u odrasle jedinke u tim ličinkama.

Ova gusjenica je zombi čuvar koji mlati glavom

braneći potomke

bića koje ga je ubilo.

(Pljesak)

Imamo puno toga za proći.
Imam samo 13 minuta. (Smijeh)

Sad, neki od vas vjerojatno

očajnički traže neku utjehu

u ideji da su ove stvari samo nepravilnosti

prirodnog svijeta, da su to rijetki slučajevi,

i takav pogled je razumljiv,

jer po prirodi, paraziti su poprilično mali

i provode puno svog vremena

unutar tijela drugih stvari.

Lako ih je previdjeti,

ali to ne znači da nisu važni.

Prije nekoliko godina, čovjek imena Kevin Lafferty

poveo je grupu znanstvenika na tri Kalifornijska estuarija

i vagali su, razrezali

i zabilježili sve što su mogli naći,

i ono što su pronašli

bili su paraziti u ekstremno velikim brojkama,

Naročito uobičajeni bili su trematodi,

maleni crvi koji se specijaliziraju za kastraciju svojih domaćina

kao ovog nesretnog puža.

Sad, jedna trematoda je minijaturna, mikroskopska,

ali zajedno težile su

kao sve ribe u estuarijima

i od tri do devet puta više nego sve ptice.

I sjećate se Gordijskog crva kojeg sam vam pokazao,

stvar sa cvrčkom?

Jedan Japanski znanstvenik imena Takuya Saro

pronašao je da u jednom potoku,

ove stvari tjeraju toliko cvrčaka

i skakavaca na utapanje u vodi

da utopljeni insekti

čine oko 60 posto ishrane lokalnih pastrva.

Manipulacija nije nešto čudno.

To je kritični i uobičajeni dio

svijeta oko nas,

i znanstvenici su našli

stotine primjera takve manipulacije,

i što je još uzbudljivije, počinju razumjevati

točno kako ova bića kontroliraju svoje domaćine.

I ovo je jedan od meni najdražih primjera.

Ovo je Ampulex compressa,

smaragdna žoharova osa,

i to je istina koja je univerzalno prihvaćena,

da osa u posjedu

oplođenih jaja

mora biti u potrazi za žoharom.

Kada ga pronađe,

ubode ga žalcem

koji je također i taktilni organ.

Ovo otkriće dogodilo se prije otprilike tri tjedna.

Ubode ga žalcem koji je taktilni organ

opremljen malenim senzorskim kvrgama

koje joj dozvoljavaju da ispipa teksture

žoharova mozga.

Kao što osoba naslijepo kopa po torbi,

ona pronalazi mozak, i ubrizgava mu otrov

u dva vrlo specifična klastera neurona.

Izraelski znanstvenici Frederic Libersat i Ram Gal

pronašli su da je otrov posebna vrsta kemijskog oružja.

On ne ubija žohara, niti ga omamljuje.

Žohar bi mogao odšetati

ili odletjeti ili pobjeći ako bi to odlučio,

no ne odlučuje to,

jer mu otrov poništava motivaciju za hodanjem,

i čini samo to.

Osa u osnovi odznačuje kućicu za bježanje od opasnosti

u operacijskom sustavu žohara,

dozvoljavajući joj da vodi svoju bespomoćnu žrtvu

natrag u svoju jazbinu za njenu antenu

kao što osoba šeta psa.

I kad je tamo, polaže jaje na njega,

jaje se izlegne, proždire ga živog, probije se iz tijela,

bla bla bla, znate kako to ide.

(Smijeh) (Pljesak)

Sad, razmotrio bih stav, da kada je uboden,

žohar više nije žohar.

Više je produžetak ose,

baš kao što je cvrčak produžetak
Gordijskog crva.

Ovi domaćini neće preživjeti ili se reproducirati.

Imaju onoliko kontrole nad svojom sudbinom

koliko i moj automobil.

Jednom kada paraziti uđu,

domaćini nemaju pravo glasa.

Ljudima, naravno,

nije nepoznata manipulacija.

Uzimamo lijekove kako bismo pomaknuli kemiju našeg mozga

i promijenili svoje raspoloženje,

i što su argumenti ili oglašavanje ili velike ideje

ako ne pokušaj da utječemo na nečiji um?

Ali naš pokušaj da to učinimo

je jednostavan i nepromišljen u usporedbi

sa fino vezenom specifičnošću parazita.

Don Draper samo želi biti elegantan

i precizan kao smaragdna žoharova osa.

Sad, mislim da je ovo dio onoga što čini parazite

tako zlokobnima i zaokupljajućima.

Stavljamo takvu važnost na našu slobodnu volju

i našu neovisnost

da mogućnost gubitka tih kvaliteta

od strane neviđenih sila

potiče mnoge od naših najdubljih društvenih strahova.

Orwellovska distopija i sjenovita kabala

i super-zločinci koji kontroliraju umove --

ovo su stvari koje ispunjavaju našu najmračniju fikciju,

ali u prirodi, to se događa cijelo vrijeme.

Što me vodi do očitog

i uznemirujućeg pitanja:

Postoje li mračni, zlokobni paraziti

koji utječu na naše ponašanje

bez da mi znamo za to,

osim NSA?

Ako ima --

(Smijeh)(Pljesak)

Imam crvenu točku na čelu sad, zar ne?

(Smijeh)

Ako ih ima, ovo je dobar kandidat za njih.

Ovo je Toxoplasma gondii, ili skraćeno Toxo,

zato što zastrašujuća bića

uvijek zaslužuju simpatični nadimak.

Toxo može zaraziti sisavce,

širok raspon sisavaca,

ali se može seksualno razmnožavati jedino u mački.

I znanstvenici kao što je Joanne Webster pokazali su nam da

ako se Toxo nastani u mišu ili štakoru,

on pretvori glodavca u raketu koja traži mačke.

Ako zaraženi štakor namiriše divni miris

mačje mokraće,

trči prema izvoru mirisa

rađe nego u razumnom drugom smjeru.

Mačka pojede štakora. Toxo se može seksati.

To je klasična priča Jedi, lovi, voli.

(Smijeh)(Pljesak)

Vi ste vrlo velikodušni, dobrotvorni ljudi.

Hej, Elizabeth, svidio mi se tvoj govor.

Kako parazit kontrolira domaćina

na ovaj način?

Zaista ne znamo.

Znamo da Toxo ispušta enzim

koji stvara dopamin, supstancu koja je povezana

sa nagrađivanjem i motivacijom.

Znamo da cilja određene dijelove žoharova mozga,

ukljućujući i one koji su povezani sa seksualnim uzbuđenjem.

Ali kako se ovi dijelovi slagalice slažu

nije odmah jasno.

Jasno je da je ova stvar

jedna ćelija.

Ovo nema živčani sustav.

Nema svijest.

Nema čak ni tijelo.

Ali manipulira sisavcem?

Mi smo sisavci.

Mi smo inteligentniji od štakora, to je sigurno,

ali naš mozak ima istu osnovnu strukturu,

iste vrste stanica,

iste kemikalije koje teku kroz njih,

i iste parazite.

Procjene variraju, ali neke brojke sugeriraju

da jedna od tri osobe u svijetu

ima Toxo u svom mozgu.

Najčešće, ovo ne vodi u neke očite bolesti.

Parazit ostaje u latentnom stanju

duga vremenska razdoblja.

Ali postoje dokazi da ljudi

koji su nositelji imaju malo drugačije rezultate

na upitnicima ličnosti nego drugi ljudi,

da imaju nešto viši rizik od automobilskih nesreća,

i postoje neki dokazi da su ljudi koji imaju šizofreniju

ćešće zaraženi.

Vjerujem da su ovi dokazi još nepotpuni,

čak među istraživačima Toxo-a,

mišljenja su podijeljena oko toga može li parazit

zaista utjecati na naše ponašanje.

Ali zbog raširene prirode ovakvih manipulacija

bilo bi potpuno nevjerojatno

da su ljudi jedina vrsta

na koju nemaju sličan utjecaj.

I mislim da ovaj kapacitet da stalno

mijenjaju naš način razmišljanja o svijetu

čini parazite zadivljujućima.

Stalno nas pozivaju da gledamo svijet postrance,

i da se pitamo jesu li ponašanja koja vidimo

jednostavna i očita

ili zbunjujuća i složena,

nisu rezultat individualaca

koji djeluju po vlastitom nahođenju

nego zato što se povijaju

kontroli nečeg drugog.

I iako je ta ideja uznemirjuća,

iako su navike parazita vrlo grozne,

mislim da je mogućnost da nas iznenade

ono što ih čini divnima i karizmatičnima poput

bilo koje pande, leptira ili delfina.

Na kraju "O porijeklu vrsta,"

Charles Darwin piše o veličanstvenosti života,

i o beskrajnim predivnim oblicima

i najdivnijim,

i volio bih misliti da je lako mogao pričati

o trakavici koja čini škamp društvenim

ili osi koja vodi žohare u šetnju.

Ali možda, možda je to samo parazit koji progovara iz mene.

Hvala vam.

(Pljesak)