Zašto postoji svemir?

Zašto postoji nešto umjesto ničega? Drugim riječima: Zašto postoji svemir (i zašto smo mi u njemu?) Filozof i pisac Jim Holt na ovo pitanje nudi tri moguća odgovora. Ili četiri. Ili nijedan.

Zašto postoji svemir?

Zašto postoji — U redu. U redu. (Smijeh)

To je kozmički misterij.
Imajte poštovanja.

Zašto postoji svijet, zašto smo mi u njemu

te zašto postoji nešto umjesto ničega?

Mislim, to je najultimativnije
"zašto" pitanje.

Govorit ću o misteriju postojanja,

o zagonetki postojanja,

gdje smo sada u njenom rješavanju

te zašto vam treba biti stalo,

i nadam se da vam je stalo.

Filozof Arthur Schopenhauer je rekao

da su oni koji ne propituju
mogućnost svog postojanja,

ili mogućnost postojanja svijeta,

mentalno zaostali.

To je malo prestrogo, ali ipak. (Smijeh)

Ovo se smatra najuzvišenijim

i najimpresivnijim misterijem,

najdubljim i najdalekosežnijim pitanjem

koje čovjek može postaviti.

Opsjedalo je velike mislioce.

Ludwig Wittgenstein, vjerojatno najveći

filozof 20. stoljeća,

bio je zapanjen time
što svijet uopće postoji.

Napisao je u svom "Traktatu",
propozicija 4.66,

"Nije kakve su stvari na svijetu

ono što je mistično,

već to što svijet postoji."

Ako vam se ne sviđaju epigrami

filozofa, pokušajte sa znanstvenicima.

John Archibald Wheeler,

jedan od velikih fizičara 20. stoljeća

učitelj Richarda Feynmana,

autor pojma "crna rupa",

rekao je "Želim znati

odakle kvant,

odakle svemir, odakle postojanje?"

I moj prijatelj Martin Amis —

ispričavam se na mnogim prozivanjima
u ovom govoru,

pa se naviknite —

moj dragi prijatelj Martin Amis
jednom je rekao

da smo otprilike pet Einsteina od odgovora

na misterij o porijeklu svemira.

A ja ne sumnjam da je ovdje pet Einsteina

u publici večeras.

Ima li Einsteina? Dignite ruke.
Ne? Ne? Ne?

Nema Einsteina? U redu.

Dakle to pitanje, zašto postoji
nešto umjesto ničega,

ovo uzvišeno pitanje,
postavljeno je dosta kasno

u intelektualnoj povijesti.

Bilo je to krajem 17. stoljeća,

kada je filozof Leibniz pitao,

jako pametan čovjek, Leibniz,

koji je izumio kalkulus

neovisno o Isaacu Newtonu
u otprilike isto vrijeme,

ali za Leibniza koji je pitao
zašto postoji nešto umjesto ničega,

to nije bio velik misterij.

On je ili bio ili se pretvarao da je

ortodoksni kršćanin u svom
metafizičkom pogledu

te je rekao da je očito
zašto svijet postoji:

jer ga je Bog stvorio.

I Bog ga je stvorio, uistinu, iz ničega.

Eto kako je Bog moćan.

On ne treba nikakve već postojeće
materijale da bi od njih kreirao svijet.

On ga može stvoriti iz čiste ništice,

kreacija ex nihilo.

I usput,

to je ono što danas većina
Amerikanaca vjeruje.

Za njih nema misterija postojanja.

Bog ga je stvorio.

Pa stavimo to u jednadžbu.

Nemam nikakve slajdove,
pa ću je rukama pokazati,

pa koristite maštu.

Dakle, Bog + ništa = svijet.

U redu? Dakle, to je jednadžba.

I tako vi možda ne vjerujete u Boga.

Možda ste znanstveni ateist

ili neznanstveni ateist,
i ne vjerujete u Boga,

i niste sretni s tim.

Usput, čak i ako imamo ovu jednadžbu,

Bog + ništa = svijet,

već imamo problem:

Zašto Bog postoji?

Bog ne postoji samo zbog logike stvari,

osim ako ne vjerujete u
ontološki argument,

a nadam se da ne vjerujete, jer
to nije dobar argument.

Stoga možemo zamisliti, ako postoji Bog,

da se on možda pita:
ja sam vječan, ja sam svemoguć,

ali odakle sam ja došao?

(Smijeh)

Odakle sam onda ja?

Bog priča malo formalnijim jezikom.

(Smijeh)

I tako, jedna od teorija jest
da je Bogu dosadilo

razmišljati o zagonetki
vlastitog postojanja

da je stvorio svijet
samo da bi si odvukao pažnju.

Ali kako bilo, zaboravimo na Boga.

Izbacimo Boga iz jednadžbe: imamo

___________ + ništa = svijet.

Ako ste Budist,

možda se želite ovdje zaustaviti,

jer ono što u biti imate je

ništa = svijet,

i po simetriji identiteta, to znači da

svijet = ništa. U redu?

A Budistu je svijet
samo jedno veliko ništa.

On je samo jedna velika kozmička praznina.

I mi mislimo da tamo ima puno nečega,

ali to je zato jer smo zarobljeni
vlastitim željama.

Ako pustimo svoje želje da se otope,

vidjet ćemo svijet kakvim uistinu jest,

praznina, ništavilo,

i ući ćemo u sretno stanje nirvane

koje se definira kao

taman toliko života da uživamo
biti mrtvi. (Smijeh)

Dakle, to je budističko razmišljanje.

Ali ja sam zapadnjak
i mene još uvijek brine

zagonetka postojanja
te imamo

__________ + —

ovo će postati ozbiljno za minutu, dakle —

__________ + ništa = svijet.

Što ćemo staviti na tu praznu crtu?

Pa, što je sa znanošću?

Znanost je naš najbolji vodič
za prirodu stvarnosti,

a najfundamentalnija znanost je fizika.

Ona nam govori što je gola stvarnost,

ona nam otkriva ono što ja zovem PUNS,

Pravi i Ultimativni Namještaj Svemira.

Stoga možda fizika može
popuniti tu prazninu

i zaista, od otprilike kasnih 60-ih
ili oko 1970.,

fizičari su tvrdili da imaju

čisto znanstveno objašnjenje toga

kako je svemir poput našeg mogao nastati

iz običnog ničega,

kvantna fluktuacija iz praznine.

Stephen Hawking
jedan je od takvih fizičara,

u novije vrijeme Alex Vilenkin,

a cijelu stvar je popularizirao

jedan drugi vrlo dobar fizičar
i moj prijatelj,

Lawrence Krauss, koji je napisao knjigu
pod naslovom

"Svemir iz Ničega",

i Lawrence misli da je uspio —

on je borbeni ateist, usput,

da je maknuo Boga iz cijele slike.

Zakoni kvantne teorije polja,

najmodernije fizike, mogu pokazati kako

iz čistog ništavila,

bez prostora, bez vremena,
bez materije, ničega,

mali grumen lažnog vakuuma

može prijeći u postojanje,

i zatim, uz čudo inflacije,

eksplodirati u ovaj ogromni
i raznobojni kozmos

koji vidimo oko nas.

U redu, ovo je stvarno genijalan scenarij.

Jako je spekulativan. Fascinantan je.

Ali imam problem s njim,

a problem je sljedeći:

To je pseudo-religiozna točka gledišta.

Naime, Lawrence misli da je ateist,

ali još uvijek je u ropstvu
vjerskog svjetonazora.

On vidi zakone fizike
kao božanske zapovijedi.

Zakoni kvantne teorije polja su njemu

poput fiat lux, "Neka bude svjetlo".

Zakoni imaju neku vrstu
ontološke moći ili snage

tako da mogu stvoriti bezdan

koji može uroditi postojanjem.

Oni mogu dozvati svijet
u postojanje iz ničega.

Ali to je vrlo primitivan pogled

na ono što je zakon fizike, zar ne?

Mi znamo da su zakoni fizike usvtari

generirani opisima obrazaca i pravilnosti

u svijetu.

Oni ne postoje izvan svijeta.

Oni nemaju nikakav vlastiti ontički oblak.

Ne mogu dozvati svijet u postojanje

iz ničega.

To je vrlo primitivan pogled

na ono što je zakon znanosti.

I ako mi ne vjerujete,

poslušajte Stephena Hawkinga

koji je sam predstavio model svemira

koji je samodostatan,

i nije mu potreban nikakav vanjski uzrok,
nikakav stvoritelj

te nakon njegovog predlaganja,

Hawking je priznao da je i dalje zbunjen.

Rekao je da je ovaj model samo
puno jednadžbi.

Što udiše život jednadžbama

i stvara svijet koji one opisuju?

Bio je zbunjen time,

jer same jednadžbe nemaju čarobne moći,

ne mogu riješiti misterij postojanja.

A usput, čak i kad bi zakoni to mogli,

zašto baš ovaj skup zakona?

Zašto je baš kvantna teorija polja
ta koja opisuje

svemir s određenim brojem sila

i čestica i tako dalje?

Zašto ne potpuno drugačiji skup zakona?

Postoji jako puno matematički
konzistentnih skupova zakona.

Zašto uopće imamo zakone?
Zašto tu nije čisto ništavilo?

Tako da je to problem, vjerovali ili ne,

o kojem teoretski fizičari
puno razmišljaju

te su u ovom trenutku skloni metafizici,

primjerice, možda je skup zakona

koji opisuje naš svemir

samo jedan skup zakona

i opisuje jedan dio realnosti,

ali možda svaki konzistentni skup zakona

opisuje drugi dio realnosti,

i možda ustvari svi mogući
fizički svjetovi

zapravo postoje, svi su tamo negdje.

Mi samo vidimo jedan mali dio stvarnosti

koji je opisan zakonima
kvantne teorije polja,

ali postoji puno, puno drugih svjetova,

dijelova realnosti koji su opisani

pomoću znatno drugačijih teorija

koje se razlikuju od naših na načine
koje ne možemo zamisliti,

koji su nezamislivo egzotični.

Steven Weinberg, otac

standardnog modela fizike
elementarnih čestica,

je zapravo sam koketirao s tom idejom

da sve moguće stvarnosti zapravo postoje.

Također, kao mlađi fizičar, Max Tegmark,

koji vjeruje da
sve matematičke strukture postoje,

a matematičko postojanje je isto što

i fizičko postojanje,

tako da imamo veoma bogati multiverzum

koji obuhvaća svaku logičku mogućnost.

Dakle, u prihvaćanju ovog
metafizičkog izlaza,

ovi fizičari, a također i filozofi ustvari

posežu za vrlo starom idejom

koja potječe od Platona.

To je princip punoće ili plodnosti,

ili velikog lanca bića,

da je realnost zapravo potpuna
koliko je to moguće.

Toliko je udaljena od ništavila

koliko uopće može biti.

Tako da sada imamo ova dva ekstrema.

Imamo čisto ništavilo na jednom kraju

i ovu viziju realnosti

koja obuhvaća svaki zamislivi svijet

na drugom kraju ekstrema: najpotpunija
moguća stvarnost,

ništavilo, najjednostavnija
moguća stvarnost.

A što je između ova dva ekstrema?

Postoji puno vrsta srednjih stvarnosti

koje uključuju neke stvari,
a izostavljaju neke druge.

Pa je jedna od tih srednjih stvarnosti

recimo, matematički elegantna stvarnost

koja izostavlja neelegantne djeliće,

ružne asimetrije i tako dalje.

No, postoje neki fizičari koji će vam reći

da zapravo živimo
u najelegantnijoj stvarnosti.

Mislim da je Brian Greene u publici,

a on je napisao knjigu pod naslovom
"Elegantni Svemir".

On tvrdi da svemir u kojem živimo
matematički

je vrlo elegantan.

Ne vjerujte mu. (Smijeh)

To je pobožna nada,
želio bih da je istina,

ali mislim da mi je neki dan priznao

da je ovo ustvari ružan svemir.

Glupo je konstruiran,

ima previše proizvoljnih konstanti

i omjera masa

i suvišnih skupina elementarnih čestica,

i kog vraga je tamna energija?

To je jedna sklepana tvorevina.

Nije to elegantan svemir. (Smijeh)

I onda imamo najbolji
od svih mogućih svjetova

u etičkom smislu.

Osjetite svečanost trenutka,

jer svijet u kojem razumna bića

ne pate bespotrebno,

u kojem nema stvari poput

dječjeg raka ili Holokausta.

To je etički dizajn.

Kako bilo, dakle između ništavila

i najpotpunije moguće stvarnosti,

različite posebne stvarnosti.

Ništavilo je posebno. Najjednostavnije je.

Pa onda je tu najelegantnija
moguća stvarnost.

To je posebno.

Najpotpunija moguća stvarnost,
to je posebno.

Ali što izostavljamo?

Postoje također i bijedne,

generične stvarnosti

koje ni na koji način nisu posebne

na neki način su nasumične.

One su beskrajno udaljene od ništavila,

ali su beskrajno udaljene
i od kompletne punoće.

One su mješavina kaosa i reda,

matematičke elegancije i ružnoće.

Tako da bih ja opisao te stvarnosti

kao beskrajan, osrednji, nepotpun nered,

generička stvarnost,
vrsta kozmičkog smeća.

Ove stvarnosti,

postoji li božanstvo u nekoj
od ovih stvarnosti?

Možda, ali to božanstvo nije savršeno

kao što je judeokršćansko božanstvo.

To božanstvo nije dobrostivo i svemoguće.

Moglo bi ustvari biti 100 posto
zlonamjerno

ali samo 80 posto uspješno,

što poprilično opisuje svijet
koji vidimo oko nas, čini mi se. (Smijeh)

Pa bih volio predložiti da je rješenje

misterije postojanja

to da je stvarnost u kojoj postojimo

jedna od generičnih stvarnosti.

Stvarnost mora poprimiti nekakav oblik.

Može biti ili ništa

ili sve ili nešto između.

Ako ima nekakvu posebnu značajku,

da je vrlo elegantna ili vrlo puna

ili vrlo jednostavna, poput ništavila,

to bi zahtijevalo objašnjenje.

No ako je samo jedna od
generičnih stvarnosti,

nema daljnjeg objašnjenja za to.

I doista, rekao bih

da je to stvarnost u kojoj živimo.

To je ono što nam znanost govori.

Na početku tjedna

saznali smo uzbudljivu informaciju

da je teorija inflacije, koja predviđa
veliku,

beskrajnu, neurednu, proizvoljnu,
besmislenu stvarnost,

to je kao veliki pjenušavi šampanjac

beskonačno cureći iz boce,

prostrani svemir, uglavnom pustoš

s malim džepovima šarma i reda i mira,

to je već potvrđeno,

ovaj inflacijski scenarij,
pomoću opservacija

radio teleskopa na Antarktici

koji su gledali otiske
gravitacijskih valova

neposredno prije Velikog Praska.

Siguran sam da svi znate za ovo.

Dakle, u svakom slučaju,
mislim da postoje neki dokazi

da je ovo doista stvarnost
na koju smo osuđeni.

Pa sada, zašto bi vas bilo briga?

Pa — (Smijeh) —

pitanje "Zašto postoji svijet?"

to je kozmičko pitanje,
na neki način se rimuje

s jednim intimnijim pitanjem:

Zašto ja postojim? Zašto ti postojiš?

Znate, naše se postojanje čini
zadivljujuće nevjerojatnim,

zato jer postoji ogroman broj
genetski mogućih ljudi.

Ako to možete izračunati

gledajući broj gena i broj alela
i tako dalje,

brzinska računica pokazat će vam

da je otprilike 10 na deset tisućitu

broj genetski mogućih ljudi.

To je između googola i googolplexa.

A broj ljudi koji su do sada postojali

je 100 milijardi, možda 50 milijardi,

što je beskrajno malen dio,
tako da smo svi mi

pobijedili u ovoj nevjerojatnoj
kozmičkoj lutriji.

Ovdje smo. U redu.

Dakle, u kakvoj stvarnosti želimo živjeti?

Želimo li živjeti u posebnoj stvarnosti?

Što ako bismo živjeli u najelegantnijoj
mogućoj stvarnosti?

Zamislite egzistencijalni pritisak na nas

da živimo po tom mjerilu,
da budemo elegantni,

da se tako izrazim.

Ili, što ako bismo živjeli u najpotpunijoj
mogućoj stvarnosti?

Onda bi naše postojanje bilo garantirano

jer svaka moguća stvar

postoji u toj stvarnosti,

ali naši izbori bili bi beznačajni.

Ako vodim moralnu borbu i mučim se

te odlučim učiniti ispravnu stvar,

kakvog to učinka ima

budući da postoji beskonačan broj

verzija mene

koji također rade pravu stvar

i beskonačan broj onih
koje rade pogrešnu stvar.

Dakle, moji izbori su beznačajni.

Stoga ne želimo živjeti u toj
posebnoj stvarnosti.

A što se tiče posebne
stvarnosti ništavila,

ne bismo imali ovaj razgovor.

Tako da mislim da u životu u generičkoj
stvarnosti koja je osrednja,

postoje ružni dijelovi i lijepi dijelovi

i mogli bismo povećati te lijepe dijelove

a smanjiti one ružne

što nam daje neku svrhu u životu.

Svemir je apsurdan,

ali i dalje možemo konstruirati svrhu,

a ova je prilično dobra,

i sveukupna osrednjost stvarnosti

dobro se podudara s osrednjošću

koju svi osjećamo u svojoj srži.

I znam da to osjećate.

Znam da ste svi vi posebni,

ali ste ipak nekako potajno osrednji,

zar ne?

(Smijeh) (Pljesak)

Dakle, mogli biste reći da je
ova zagonetka, misterij postojanja

samo glupo prodavanje tajnovitosti.

Niste zadivljeni postojanjem svemira

i u dobrom ste društvu.

Bertrand Russel je rekao

"Trebao bih samo reći da svemir
jednostavno postoji i to je sve."

Samo prosta činjenica.

Ali moj profesor na Columbiji,
Sidney Morgenbesser,

veliki filozofski vragolan,

kada sam ga pitao
"Profesore Morgenbesser,

zašto postoji nešto umjesto ničega?"

On je rekao "Ah, čak i kada
ne bi bilo ničega

i dalje ne bi bio zadovoljan."

Stoga — (Smijeh) — u redu.

Niste zadivljeni. Nije me briga.

Ali reći ću vam nešto za kraj

što će vas zasigurno zadiviti,

jer je zadivilo sve briljantne,

predivne ljude koje sam upoznao
na ovoj TED konferenciji

kada sam im rekao, a to je:

Nikada u svom životu nisam imao mobitel.

Hvala.

(Smijeh) (Pljesak)