Zašto postoji svemir? Zašto postoji — U redu. U redu. (Smijeh) To je kozmički misterij. Imajte poštovanja. Zašto postoji svijet, zašto smo mi u njemu te zašto postoji nešto umjesto ničega? Mislim, to je najultimativnije "zašto" pitanje. Govorit ću o misteriju postojanja, o zagonetki postojanja, gdje smo sada u njenom rješavanju te zašto vam treba biti stalo, i nadam se da vam je stalo. Filozof Arthur Schopenhauer je rekao da su oni koji ne propituju mogućnost svog postojanja, ili mogućnost postojanja svijeta, mentalno zaostali. To je malo prestrogo, ali ipak. (Smijeh) Ovo se smatra najuzvišenijim i najimpresivnijim misterijem, najdubljim i najdalekosežnijim pitanjem koje čovjek može postaviti. Opsjedalo je velike mislioce. Ludwig Wittgenstein, vjerojatno najveći filozof 20. stoljeća, bio je zapanjen time što svijet uopće postoji. Napisao je u svom "Traktatu", propozicija 4.66, "Nije kakve su stvari na svijetu ono što je mistično, već to što svijet postoji." Ako vam se ne sviđaju epigrami filozofa, pokušajte sa znanstvenicima. John Archibald Wheeler, jedan od velikih fizičara 20. stoljeća učitelj Richarda Feynmana, autor pojma "crna rupa", rekao je "Želim znati odakle kvant, odakle svemir, odakle postojanje?" I moj prijatelj Martin Amis — ispričavam se na mnogim prozivanjima u ovom govoru, pa se naviknite — moj dragi prijatelj Martin Amis jednom je rekao da smo otprilike pet Einsteina od odgovora na misterij o porijeklu svemira. A ja ne sumnjam da je ovdje pet Einsteina u publici večeras. Ima li Einsteina? Dignite ruke. Ne? Ne? Ne? Nema Einsteina? U redu. Dakle to pitanje, zašto postoji nešto umjesto ničega, ovo uzvišeno pitanje, postavljeno je dosta kasno u intelektualnoj povijesti. Bilo je to krajem 17. stoljeća, kada je filozof Leibniz pitao, jako pametan čovjek, Leibniz, koji je izumio kalkulus neovisno o Isaacu Newtonu u otprilike isto vrijeme, ali za Leibniza koji je pitao zašto postoji nešto umjesto ničega, to nije bio velik misterij. On je ili bio ili se pretvarao da je ortodoksni kršćanin u svom metafizičkom pogledu te je rekao da je očito zašto svijet postoji: jer ga je Bog stvorio. I Bog ga je stvorio, uistinu, iz ničega. Eto kako je Bog moćan. On ne treba nikakve već postojeće materijale da bi od njih kreirao svijet. On ga može stvoriti iz čiste ništice, kreacija ex nihilo. I usput, to je ono što danas većina Amerikanaca vjeruje. Za njih nema misterija postojanja. Bog ga je stvorio. Pa stavimo to u jednadžbu. Nemam nikakve slajdove, pa ću je rukama pokazati, pa koristite maštu. Dakle, Bog + ništa = svijet. U redu? Dakle, to je jednadžba. I tako vi možda ne vjerujete u Boga. Možda ste znanstveni ateist ili neznanstveni ateist, i ne vjerujete u Boga, i niste sretni s tim. Usput, čak i ako imamo ovu jednadžbu, Bog + ništa = svijet, već imamo problem: Zašto Bog postoji? Bog ne postoji samo zbog logike stvari, osim ako ne vjerujete u ontološki argument, a nadam se da ne vjerujete, jer to nije dobar argument. Stoga možemo zamisliti, ako postoji Bog, da se on možda pita: ja sam vječan, ja sam svemoguć, ali odakle sam ja došao? (Smijeh) Odakle sam onda ja? Bog priča malo formalnijim jezikom. (Smijeh) I tako, jedna od teorija jest da je Bogu dosadilo razmišljati o zagonetki vlastitog postojanja da je stvorio svijet samo da bi si odvukao pažnju. Ali kako bilo, zaboravimo na Boga. Izbacimo Boga iz jednadžbe: imamo ___________ + ništa = svijet. Ako ste Budist, možda se želite ovdje zaustaviti, jer ono što u biti imate je ništa = svijet, i po simetriji identiteta, to znači da svijet = ništa. U redu? A Budistu je svijet samo jedno veliko ništa. On je samo jedna velika kozmička praznina. I mi mislimo da tamo ima puno nečega, ali to je zato jer smo zarobljeni vlastitim željama. Ako pustimo svoje želje da se otope, vidjet ćemo svijet kakvim uistinu jest, praznina, ništavilo, i ući ćemo u sretno stanje nirvane koje se definira kao taman toliko života da uživamo biti mrtvi. (Smijeh) Dakle, to je budističko razmišljanje. Ali ja sam zapadnjak i mene još uvijek brine zagonetka postojanja te imamo __________ + — ovo će postati ozbiljno za minutu, dakle — __________ + ništa = svijet. Što ćemo staviti na tu praznu crtu? Pa, što je sa znanošću? Znanost je naš najbolji vodič za prirodu stvarnosti, a najfundamentalnija znanost je fizika. Ona nam govori što je gola stvarnost, ona nam otkriva ono što ja zovem PUNS, Pravi i Ultimativni Namještaj Svemira. Stoga možda fizika može popuniti tu prazninu i zaista, od otprilike kasnih 60-ih ili oko 1970., fizičari su tvrdili da imaju čisto znanstveno objašnjenje toga kako je svemir poput našeg mogao nastati iz običnog ničega, kvantna fluktuacija iz praznine. Stephen Hawking jedan je od takvih fizičara, u novije vrijeme Alex Vilenkin, a cijelu stvar je popularizirao jedan drugi vrlo dobar fizičar i moj prijatelj, Lawrence Krauss, koji je napisao knjigu pod naslovom "Svemir iz Ničega", i Lawrence misli da je uspio — on je borbeni ateist, usput, da je maknuo Boga iz cijele slike. Zakoni kvantne teorije polja, najmodernije fizike, mogu pokazati kako iz čistog ništavila, bez prostora, bez vremena, bez materije, ničega, mali grumen lažnog vakuuma može prijeći u postojanje, i zatim, uz čudo inflacije, eksplodirati u ovaj ogromni i raznobojni kozmos koji vidimo oko nas. U redu, ovo je stvarno genijalan scenarij. Jako je spekulativan. Fascinantan je. Ali imam problem s njim, a problem je sljedeći: To je pseudo-religiozna točka gledišta. Naime, Lawrence misli da je ateist, ali još uvijek je u ropstvu vjerskog svjetonazora. On vidi zakone fizike kao božanske zapovijedi. Zakoni kvantne teorije polja su njemu poput fiat lux, "Neka bude svjetlo". Zakoni imaju neku vrstu ontološke moći ili snage tako da mogu stvoriti bezdan koji može uroditi postojanjem. Oni mogu dozvati svijet u postojanje iz ničega. Ali to je vrlo primitivan pogled na ono što je zakon fizike, zar ne? Mi znamo da su zakoni fizike usvtari generirani opisima obrazaca i pravilnosti u svijetu. Oni ne postoje izvan svijeta. Oni nemaju nikakav vlastiti ontički oblak. Ne mogu dozvati svijet u postojanje iz ničega. To je vrlo primitivan pogled na ono što je zakon znanosti. I ako mi ne vjerujete, poslušajte Stephena Hawkinga koji je sam predstavio model svemira koji je samodostatan, i nije mu potreban nikakav vanjski uzrok, nikakav stvoritelj te nakon njegovog predlaganja, Hawking je priznao da je i dalje zbunjen. Rekao je da je ovaj model samo puno jednadžbi. Što udiše život jednadžbama i stvara svijet koji one opisuju? Bio je zbunjen time, jer same jednadžbe nemaju čarobne moći, ne mogu riješiti misterij postojanja. A usput, čak i kad bi zakoni to mogli, zašto baš ovaj skup zakona? Zašto je baš kvantna teorija polja ta koja opisuje svemir s određenim brojem sila i čestica i tako dalje? Zašto ne potpuno drugačiji skup zakona? Postoji jako puno matematički konzistentnih skupova zakona. Zašto uopće imamo zakone? Zašto tu nije čisto ništavilo? Tako da je to problem, vjerovali ili ne, o kojem teoretski fizičari puno razmišljaju te su u ovom trenutku skloni metafizici, primjerice, možda je skup zakona koji opisuje naš svemir samo jedan skup zakona i opisuje jedan dio realnosti, ali možda svaki konzistentni skup zakona opisuje drugi dio realnosti, i možda ustvari svi mogući fizički svjetovi zapravo postoje, svi su tamo negdje. Mi samo vidimo jedan mali dio stvarnosti koji je opisan zakonima kvantne teorije polja, ali postoji puno, puno drugih svjetova, dijelova realnosti koji su opisani pomoću znatno drugačijih teorija koje se razlikuju od naših na načine koje ne možemo zamisliti, koji su nezamislivo egzotični. Steven Weinberg, otac standardnog modela fizike elementarnih čestica, je zapravo sam koketirao s tom idejom da sve moguće stvarnosti zapravo postoje. Također, kao mlađi fizičar, Max Tegmark, koji vjeruje da sve matematičke strukture postoje, a matematičko postojanje je isto što i fizičko postojanje, tako da imamo veoma bogati multiverzum koji obuhvaća svaku logičku mogućnost. Dakle, u prihvaćanju ovog metafizičkog izlaza, ovi fizičari, a također i filozofi ustvari posežu za vrlo starom idejom koja potječe od Platona. To je princip punoće ili plodnosti, ili velikog lanca bića, da je realnost zapravo potpuna koliko je to moguće. Toliko je udaljena od ništavila koliko uopće može biti. Tako da sada imamo ova dva ekstrema. Imamo čisto ništavilo na jednom kraju i ovu viziju realnosti koja obuhvaća svaki zamislivi svijet na drugom kraju ekstrema: najpotpunija moguća stvarnost, ništavilo, najjednostavnija moguća stvarnost. A što je između ova dva ekstrema? Postoji puno vrsta srednjih stvarnosti koje uključuju neke stvari, a izostavljaju neke druge. Pa je jedna od tih srednjih stvarnosti recimo, matematički elegantna stvarnost koja izostavlja neelegantne djeliće, ružne asimetrije i tako dalje. No, postoje neki fizičari koji će vam reći da zapravo živimo u najelegantnijoj stvarnosti. Mislim da je Brian Greene u publici, a on je napisao knjigu pod naslovom "Elegantni Svemir". On tvrdi da svemir u kojem živimo matematički je vrlo elegantan. Ne vjerujte mu. (Smijeh) To je pobožna nada, želio bih da je istina, ali mislim da mi je neki dan priznao da je ovo ustvari ružan svemir. Glupo je konstruiran, ima previše proizvoljnih konstanti i omjera masa i suvišnih skupina elementarnih čestica, i kog vraga je tamna energija? To je jedna sklepana tvorevina. Nije to elegantan svemir. (Smijeh) I onda imamo najbolji od svih mogućih svjetova u etičkom smislu. Osjetite svečanost trenutka, jer svijet u kojem razumna bića ne pate bespotrebno, u kojem nema stvari poput dječjeg raka ili Holokausta. To je etički dizajn. Kako bilo, dakle između ništavila i najpotpunije moguće stvarnosti, različite posebne stvarnosti. Ništavilo je posebno. Najjednostavnije je. Pa onda je tu najelegantnija moguća stvarnost. To je posebno. Najpotpunija moguća stvarnost, to je posebno. Ali što izostavljamo? Postoje također i bijedne, generične stvarnosti koje ni na koji način nisu posebne na neki način su nasumične. One su beskrajno udaljene od ništavila, ali su beskrajno udaljene i od kompletne punoće. One su mješavina kaosa i reda, matematičke elegancije i ružnoće. Tako da bih ja opisao te stvarnosti kao beskrajan, osrednji, nepotpun nered, generička stvarnost, vrsta kozmičkog smeća. Ove stvarnosti, postoji li božanstvo u nekoj od ovih stvarnosti? Možda, ali to božanstvo nije savršeno kao što je judeokršćansko božanstvo. To božanstvo nije dobrostivo i svemoguće. Moglo bi ustvari biti 100 posto zlonamjerno ali samo 80 posto uspješno, što poprilično opisuje svijet koji vidimo oko nas, čini mi se. (Smijeh) Pa bih volio predložiti da je rješenje misterije postojanja to da je stvarnost u kojoj postojimo jedna od generičnih stvarnosti. Stvarnost mora poprimiti nekakav oblik. Može biti ili ništa ili sve ili nešto između. Ako ima nekakvu posebnu značajku, da je vrlo elegantna ili vrlo puna ili vrlo jednostavna, poput ništavila, to bi zahtijevalo objašnjenje. No ako je samo jedna od generičnih stvarnosti, nema daljnjeg objašnjenja za to. I doista, rekao bih da je to stvarnost u kojoj živimo. To je ono što nam znanost govori. Na početku tjedna saznali smo uzbudljivu informaciju da je teorija inflacije, koja predviđa veliku, beskrajnu, neurednu, proizvoljnu, besmislenu stvarnost, to je kao veliki pjenušavi šampanjac beskonačno cureći iz boce, prostrani svemir, uglavnom pustoš s malim džepovima šarma i reda i mira, to je već potvrđeno, ovaj inflacijski scenarij, pomoću opservacija radio teleskopa na Antarktici koji su gledali otiske gravitacijskih valova neposredno prije Velikog Praska. Siguran sam da svi znate za ovo. Dakle, u svakom slučaju, mislim da postoje neki dokazi da je ovo doista stvarnost na koju smo osuđeni. Pa sada, zašto bi vas bilo briga? Pa — (Smijeh) — pitanje "Zašto postoji svijet?" to je kozmičko pitanje, na neki način se rimuje s jednim intimnijim pitanjem: Zašto ja postojim? Zašto ti postojiš? Znate, naše se postojanje čini zadivljujuće nevjerojatnim, zato jer postoji ogroman broj genetski mogućih ljudi. Ako to možete izračunati gledajući broj gena i broj alela i tako dalje, brzinska računica pokazat će vam da je otprilike 10 na deset tisućitu broj genetski mogućih ljudi. To je između googola i googolplexa. A broj ljudi koji su do sada postojali je 100 milijardi, možda 50 milijardi, što je beskrajno malen dio, tako da smo svi mi pobijedili u ovoj nevjerojatnoj kozmičkoj lutriji. Ovdje smo. U redu. Dakle, u kakvoj stvarnosti želimo živjeti? Želimo li živjeti u posebnoj stvarnosti? Što ako bismo živjeli u najelegantnijoj mogućoj stvarnosti? Zamislite egzistencijalni pritisak na nas da živimo po tom mjerilu, da budemo elegantni, da se tako izrazim. Ili, što ako bismo živjeli u najpotpunijoj mogućoj stvarnosti? Onda bi naše postojanje bilo garantirano jer svaka moguća stvar postoji u toj stvarnosti, ali naši izbori bili bi beznačajni. Ako vodim moralnu borbu i mučim se te odlučim učiniti ispravnu stvar, kakvog to učinka ima budući da postoji beskonačan broj verzija mene koji također rade pravu stvar i beskonačan broj onih koje rade pogrešnu stvar. Dakle, moji izbori su beznačajni. Stoga ne želimo živjeti u toj posebnoj stvarnosti. A što se tiče posebne stvarnosti ništavila, ne bismo imali ovaj razgovor. Tako da mislim da u životu u generičkoj stvarnosti koja je osrednja, postoje ružni dijelovi i lijepi dijelovi i mogli bismo povećati te lijepe dijelove a smanjiti one ružne što nam daje neku svrhu u životu. Svemir je apsurdan, ali i dalje možemo konstruirati svrhu, a ova je prilično dobra, i sveukupna osrednjost stvarnosti dobro se podudara s osrednjošću koju svi osjećamo u svojoj srži. I znam da to osjećate. Znam da ste svi vi posebni, ali ste ipak nekako potajno osrednji, zar ne? (Smijeh) (Pljesak) Dakle, mogli biste reći da je ova zagonetka, misterij postojanja samo glupo prodavanje tajnovitosti. Niste zadivljeni postojanjem svemira i u dobrom ste društvu. Bertrand Russel je rekao "Trebao bih samo reći da svemir jednostavno postoji i to je sve." Samo prosta činjenica. Ali moj profesor na Columbiji, Sidney Morgenbesser, veliki filozofski vragolan, kada sam ga pitao "Profesore Morgenbesser, zašto postoji nešto umjesto ničega?" On je rekao "Ah, čak i kada ne bi bilo ničega i dalje ne bi bio zadovoljan." Stoga — (Smijeh) — u redu. Niste zadivljeni. Nije me briga. Ali reći ću vam nešto za kraj što će vas zasigurno zadiviti, jer je zadivilo sve briljantne, predivne ljude koje sam upoznao na ovoj TED konferenciji kada sam im rekao, a to je: Nikada u svom životu nisam imao mobitel. Hvala. (Smijeh) (Pljesak)