Kako bi mlada krv mogla pomoći u obratu starenja. Da, stvarno.

Tony Wyss-Coray izučava utjecas starenja na ljudsko tijelo i mozak. U ovom govoru koji otvara oči, on dijeli novo istraživanje svog laboratorija na Stanfordu i drugih ekipa koje pokazuje da rješenje za neke manje aspekte starenja možda zapravo leži u nama.

Ovo je slika iz 16.stoljeća,
Lucas Cranacha starijeg.

Prikazuje poznatu Fontanu mladosti.

Ako popijete vodu iz nje ili se okupate
u njoj,dobit ćete zdravlje i mladost.

Svaka kultura, svaka civilizacija je
sanjala o pronalasku vječne mladosti.

Postojali su ljudi, poput Aleksandra
Velikog ili Ponce De Leona, istraživača,

koji su proveli većinu svog života u
potrazi za Fontanom mladosti.

Nisu ju pronašli.

Ali što ako ima nešto u tome?

Što ako ima nešto u Fontani
mladosti?

Podijelit ću apsolutno nevjerojatan razvoj
u istraživanju starenja

koji bi mogao revolucionirati način na
koji mislimo o starenju

i način na koji bismo u budućnosti
mogli tretirati bolesti povezane sa starenjem.

Počelo je s eksperimentima
koji su pokazali,

u nedavnim studijama o starenju,

da se životinje-- stari miševi--
koji dijele zalihu krvi s mladim miševima

mogu pomladiti.

To je slično onome što možete vidjeti
kod ljudi, kod sijamskih blizanaca,

znam da to zvuči pomalo jezivo.

Ali ono što je Tom Rando, istraživač
matičnih stanica, izvijestio 2007.

je da stari mišić miša može biti
pomlađen,

ako se izloži mladoj krvi zajedničkim
optokom.

Ovo je ponovno izvela Amy Wagers
na Harvardu, par godina poslije

te su i drugi pokazali slične učinke
pomlađivanja

gušterače, jetre i srca.

Ali ono što mene najviše uzbuđuje,
još neke laboratorije također,

je da se ovo može primijeniti čak
i na mozak.

Dakle, ono što smo otkrili je da stari miš
izložen mladom okolišu,

u ovom modelu zvanom parabioza,

pokazuje mlađi mozak--

i mozak koji bolje funkcionira.

I ponavljam:

stari miš koji dobiva mladu krv
zajedničkom cirkulacijom

izgleda mlađe i mozak mu
funkcionira mlađe.

Dok starimo--

možemo gledati različite aspekte
ljudske kognicije,

i možete vidjeti na ovom slajdu,

možemo vidjeti razumijevanje, verbalne
sposobnosti i tako dalje.

I do negdje 50. ili 60.godine
ove su funkcije netaknute

i dok gledam u mladu publiku u ovoj
prostoriji, mi smo svi još uvijek u redu.

(Smijeh)

Ali zastrašujuće je vidjeti kako
sve te krivulje padaju.

I kako starimo,

bolesti poput Alzheimera i drugih
se mogu razviti.

Znamo da s godinama veze između
neurona--

način na koji neuroni komuniciraju,
sinapse-- počinju propadati;

neuroni odumiru, mozak odumire,

povećana je podložnost tim
neurodegenerativnim bolestima.

Veliki problem koji imamo -- pokušati
razumjeti kako to doista funkcionira

na molekularnoj, mehaničkoj razini --

je da ne možemo detaljno proučavati
mozak u živučim ljudima.

Možemo vršiti kognitivne testove,
možemo oslikavati mozak--

razna sofisticirana testiranja.

Ali obično moramo čekati da osoba umre

da dobijemo mozak i uvid u to kako se stvarno
promijenio s godinama ili u bolesti.

To rade neuropatolozi, na primjer.

Kako bi bilo da zamislimo mozak kao
dio većeg organizma.

Bismo li mogli razumjeti više

o tome što se događa u mozgu na
molekularnoj razini,

kada bismo gledali mozak kao
dio cijelog tijela?

Dakle, ako tijelo stari ili se razboli,
utječe li to na mozak?

I obrnuto: ako mozak stari,
utječe li to na ostatak tijela?

A ono što povezuje sva različita tkiva
u tijelu

je krv.

Krv je tkivo koje, ne samo da prenosi
stanice koje nose kisik, na primjer,

crvene krvne stanice,

ili koje se bore sa zaraznim bolestima,

nego i prenosi glasničke molekule,

faktore slične hormonima koji
prenose informacije

iz jedne stanice u drugu, iz jednog
tkiva u drugo,

uključujući i mozak.

Dakle, ako pogledamo kako se krv
mijenja u bolesti ili s godinama

možemo li naučiti nešto o mozgu?

Znamo da se, dok starimo,naša
krv također mijenja,

tako da se ti faktori slični hormonima
mijenjaju dok starimo.

I većinom, faktori za koje znamo
da su potrebni

za razvoj tkiva, za održavanje tkiva-

njihov broj se smanjuje kako starimo,

dok se broj faktora uključenih u popravke,
kod ozljede ili upale--

povećava kako starimo.

Dakle, možemo reći da postoji neravnoteža
tih dobrih i loših faktora.

I da vam zornije prikažem što
možda možemo napraviti s tim,

želim vas provesti kroz eksperiment
koji smo proveli.

Imali smo gotovo 300 uzoraka krvi
iz zdravih ljudskih bića,

između 20. i 89. godine,

i izmijerili smo preko 100 ovih
komunikacijskih faktora,

ovih proteina sličnih hormonima koji
prenose informacije među tkivima.

I ono što smo prvo primijetili

je da se između najmlađe i najstarije
grupe

oko polovica faktora
značajno promijenila.

Dakle, naše tijelo živi u veoma drukčijem
okolišu dok starimo,

kada uzmemo u obzir te faktore.

I koristeći statističke i bioinformatičke
programe,

mogli smo pokušati otkriti te faktore
koji nabolje predviđaju dob--

na neki način, unatrag zbrojimo
relativnu dob osobe.

I kako to izgleda prikazano je grafom.

Dakle, na jednoj osi vidite stvarnu dob
koju je odoba doživjela,

kronološku dob.

Dakle, koliko su živjeli.

I onda izdvojimo ove gornje faktore
koje sam vam pokazao

i izračunamo relativnu dob,
biološku dob.

I ono što zamjećujete je da postoji
dosta dobra korelacija,

tako da možemo predvidjeti
relativnu dob osobe.

Ali ono što je doista uzbudljivo su,
iznimke,

kao što su često i u životu.

Ovdje možete vidjeti, osoba koju sam
naglasio zelenom točkom,

ima oko 70 godina,

ali izgleda da joj je biološka dob, ako
je ono što činimo stvarno istinito,

samo 45 godina.

Je li ovo osoba koja zapravo izgleda
puno mlađe od svojih godina?

Ali još važnije: hoće li ova osoba,
koja možda ima smanjen rizik

razvitka bolesti vezane uz starenje
i proživjeti dug život-

živjeti 100 ili više godina?

S druge strane, ova osoba,
naglašena crvenom točkom,

nema ni 40 godina, ali biološka
dob joj je 65.

Je li ovo osoba povećanog rizika
za razvoj bolesti vezane uz starenje?

U našem laboratoriju pokušavamo
bolje razumjeti ove faktore,

i mnoge druge grupe pokušavaju
razumjeti,

koji su stvarni faktori starenja

i možemo li nešto naučiti o njima
da bismo predvidjeli bolesti starenja?

Ono što sam vam do sada pokazao je
jednostavno u korelaciji, je li tako?

Možete reći: "Pa, ovi se faktori mijenjaju
s godinama",

ali ne znate zapravo imaju
li veze sa starenjem.

Ono što ču vam sada pokazati je
izvanredno

i predlaže da ovi faktori zapravo
mogu modulirati starost tkiva.

I tada se vraćamo ovom modelu
zvanom parabioza.

Dakle, parabioza se vrši na miševima,

tako da dva miša kirurški povežu

i to dovodi do dijeljenja krvnog
sustava,

sad se možemo pitati: " Kako mlada krv
utječe na

stari mozak koji joj je izložen?"

Za ovaj pokus koristimo mlade
miševe,

koji se jednaki 20-godišnjim ljudima,

i stare koji imaju otprilike
65 ljudskih godina.

Ono što smo otkrili je
prilično fascinatno.

Otkrili smo da ima više živčanih matičnih
stanica koje proizvode nove neurone

u tim starim mozgovima.

Povećana je aktivnost sinapsi,

mjesta vezanja između sva neurona.

Više je izraženih gena za koje se
zna da sudjeluju

u stvaranju novog pamćenja.

I ima manje upala.

Ali uočili smo da nema stanica koje
ulaze u mozak tih životinja.

Dakle, kada ih povežemo

zapravo nema stanica koje ulaze u stari
mozak, u ovom modelu.

Umjesto toga, zaključili smo da to moraju
biti topljivi faktori,

tako da jednostavno možemo prikupiti
topljivi dio krvi zvan plazma

i ubrizgati, ili mladu plazmu, ili
statu plazmu u te miševe

i mogli bismo proizvesti te
pomlađujuće učinke,

ali ono što također možemo napraviti

je testiranje pamćenja miševa.

Dok miševi stare, kao mi ljudi,
imaju probleme s pamćenjem.

Samo ih je teže pronaći,

ali za minutu ću vam pokazati kako.

Ali htjeli smo ovo odnijeti korak
dalje,

korak bliže mogućem značaju za ljude.

Ono što vam sada pokazujem su neobjavljene
studije,

u kojima smo koristili ljudsku plazmu,
mladu ljudsku plazmu,

i kao kontrolu, slanu otopinu,

ubrizgali smo ju u stare miševe

i pitali, možemo li opet pomladiti
te stare miševe?

Možemo li ih opametiti?

I da bismo to napravili, koristili smo
test. Zove se Barnesov labirint.

Ovo je veliki stol koji na sebi ima
mnogo rupa

i oko njih su kazala,

svijetli jako svijetlo, kao ovdje na
pozornici.

Miševi mrze to i pokušavaju
pobjeći

i pronađu jednu jedinu rupu na koju
pokazuje strelica,

ispod koje je cijev

kroz koju mogu pobijeći i osjećati se
ugodno u crnoj rupi.

Mi ih učimo, nekoliko dana,

da pronađu taj prostor na ovim
preprekama u prostoru,

a to možete usporediti s ljudima

kada traže svoj automobil na parkiralištu
nakon napornog dana kupovine.

(Smijeh)

Mnogi od nas su vjerojatno imali
problema s tim.

Hajmo pogledati ovog starog
miša.

Ovo je stari miš koji ima problema
s pamćenjem,

primijetit ćete to za trenutak.

Gleda u svaku rupu, ali nije stvorio
prostornu kartu

gdje je bila prošloga pokušaja
ili dana.

U snažnom kontrastu, ovaj je miš
jednako star brat,

ali bio je tretiran mladom ljudskom
plazmom tri tjedna,

malom injekcijom svaka tri dana.

Odmah primjećujete, gotovo gleda
uokolo, "Gdje sam?"--

i onda dohoda ravno do te rupe i
pobjegne.

Dakle, sjetio se gdje je bila rupa.

Dakle, ovaj se miš je prema svim
pokazateljima čini pomlađen--

funkcionira više kao mladi miš.

I to predlaže da također postoji nešto,

ne samo u plazmi mladog miša, nego i
u plazmi mladog čovjeka,

što ima kapacitet pomoći
ovom starom mozgu.

Dakle, da sažmem,

smatramo da je stari miš, i pogotovo
njegov mozak, u mogućnosti promjene.

Nisu zabetonirani; možemo ih mijenjati.

Može se pomladiti.

Faktori mlade krvi mogu preokrenuti
proces tarenja

i ono što vam nisam pokazao--

u ovom modelu, mladi miš zapravo
pati od izlaganja starom.

Dakle, postoji faktori stare krvi koji
mogu ubrzati starenje.

I najvažnije, ljudi možda imaju slične
faktore,

jer možemo uzeti mladu ljudsku krv
i postići sličan učinal.

Stara ljudska krv, nisam vam pokazao,
nema taj učinak;

ne pomlađuje miševe.

Dakle, je li ta magija primijenjiva
na ljudima?

Provodimo malu kliničku studiju
na Stanfordu,

u kojoj tretiramo ljude oboljele od
Alzheimera blagog oblika

s malo plazme mladih volontera,
20-godišnjaka,

činimo to jednom tjedno četiri tjedna

i zatim pogledamo njihove mozgove
oslikavanjem.

Kognitivno ih testiramo

i pitamo njihove njegovatelje za
dnevne životne aktivnosti.

Ono čemu se nadamo su neki znakovi
poboljšanja

od tog tretmana.

I ako se to dogodi, to bi nam moglo
dat nadu

da ono što sam vam pokazao da funkcionira
na miševima,

možda također funkcionira na ljudima.

Ne mislim da ćemo živjeti vječno.

Ali možda smo otkrili

da je Fontana mladosti zapravo u nama

i da je upravo presušila.

I ako ju opet možemo malo
uključiti,

možda možemo naći faktore koji sudjeluju
u tim učincima,

možemo sintetički proizvesti te faktore

i možemo tretirati bolesti vezane uz
starenje, poput Alzheimera

ili drugih demencija.

Puno vam hvala.

(Pljesak)