Ovo je slika iz 16.stoljeća, Lucas Cranacha starijeg. Prikazuje poznatu Fontanu mladosti. Ako popijete vodu iz nje ili se okupate u njoj,dobit ćete zdravlje i mladost. Svaka kultura, svaka civilizacija je sanjala o pronalasku vječne mladosti. Postojali su ljudi, poput Aleksandra Velikog ili Ponce De Leona, istraživača, koji su proveli većinu svog života u potrazi za Fontanom mladosti. Nisu ju pronašli. Ali što ako ima nešto u tome? Što ako ima nešto u Fontani mladosti? Podijelit ću apsolutno nevjerojatan razvoj u istraživanju starenja koji bi mogao revolucionirati način na koji mislimo o starenju i način na koji bismo u budućnosti mogli tretirati bolesti povezane sa starenjem. Počelo je s eksperimentima koji su pokazali, u nedavnim studijama o starenju, da se životinje-- stari miševi-- koji dijele zalihu krvi s mladim miševima mogu pomladiti. To je slično onome što možete vidjeti kod ljudi, kod sijamskih blizanaca, znam da to zvuči pomalo jezivo. Ali ono što je Tom Rando, istraživač matičnih stanica, izvijestio 2007. je da stari mišić miša može biti pomlađen, ako se izloži mladoj krvi zajedničkim optokom. Ovo je ponovno izvela Amy Wagers na Harvardu, par godina poslije te su i drugi pokazali slične učinke pomlađivanja gušterače, jetre i srca. Ali ono što mene najviše uzbuđuje, još neke laboratorije također, je da se ovo može primijeniti čak i na mozak. Dakle, ono što smo otkrili je da stari miš izložen mladom okolišu, u ovom modelu zvanom parabioza, pokazuje mlađi mozak-- i mozak koji bolje funkcionira. I ponavljam: stari miš koji dobiva mladu krv zajedničkom cirkulacijom izgleda mlađe i mozak mu funkcionira mlađe. Dok starimo-- možemo gledati različite aspekte ljudske kognicije, i možete vidjeti na ovom slajdu, možemo vidjeti razumijevanje, verbalne sposobnosti i tako dalje. I do negdje 50. ili 60.godine ove su funkcije netaknute i dok gledam u mladu publiku u ovoj prostoriji, mi smo svi još uvijek u redu. (Smijeh) Ali zastrašujuće je vidjeti kako sve te krivulje padaju. I kako starimo, bolesti poput Alzheimera i drugih se mogu razviti. Znamo da s godinama veze između neurona-- način na koji neuroni komuniciraju, sinapse-- počinju propadati; neuroni odumiru, mozak odumire, povećana je podložnost tim neurodegenerativnim bolestima. Veliki problem koji imamo -- pokušati razumjeti kako to doista funkcionira na molekularnoj, mehaničkoj razini -- je da ne možemo detaljno proučavati mozak u živučim ljudima. Možemo vršiti kognitivne testove, možemo oslikavati mozak-- razna sofisticirana testiranja. Ali obično moramo čekati da osoba umre da dobijemo mozak i uvid u to kako se stvarno promijenio s godinama ili u bolesti. To rade neuropatolozi, na primjer. Kako bi bilo da zamislimo mozak kao dio većeg organizma. Bismo li mogli razumjeti više o tome što se događa u mozgu na molekularnoj razini, kada bismo gledali mozak kao dio cijelog tijela? Dakle, ako tijelo stari ili se razboli, utječe li to na mozak? I obrnuto: ako mozak stari, utječe li to na ostatak tijela? A ono što povezuje sva različita tkiva u tijelu je krv. Krv je tkivo koje, ne samo da prenosi stanice koje nose kisik, na primjer, crvene krvne stanice, ili koje se bore sa zaraznim bolestima, nego i prenosi glasničke molekule, faktore slične hormonima koji prenose informacije iz jedne stanice u drugu, iz jednog tkiva u drugo, uključujući i mozak. Dakle, ako pogledamo kako se krv mijenja u bolesti ili s godinama možemo li naučiti nešto o mozgu? Znamo da se, dok starimo,naša krv također mijenja, tako da se ti faktori slični hormonima mijenjaju dok starimo. I većinom, faktori za koje znamo da su potrebni za razvoj tkiva, za održavanje tkiva- njihov broj se smanjuje kako starimo, dok se broj faktora uključenih u popravke, kod ozljede ili upale-- povećava kako starimo. Dakle, možemo reći da postoji neravnoteža tih dobrih i loših faktora. I da vam zornije prikažem što možda možemo napraviti s tim, želim vas provesti kroz eksperiment koji smo proveli. Imali smo gotovo 300 uzoraka krvi iz zdravih ljudskih bića, između 20. i 89. godine, i izmijerili smo preko 100 ovih komunikacijskih faktora, ovih proteina sličnih hormonima koji prenose informacije među tkivima. I ono što smo prvo primijetili je da se između najmlađe i najstarije grupe oko polovica faktora značajno promijenila. Dakle, naše tijelo živi u veoma drukčijem okolišu dok starimo, kada uzmemo u obzir te faktore. I koristeći statističke i bioinformatičke programe, mogli smo pokušati otkriti te faktore koji nabolje predviđaju dob-- na neki način, unatrag zbrojimo relativnu dob osobe. I kako to izgleda prikazano je grafom. Dakle, na jednoj osi vidite stvarnu dob koju je odoba doživjela, kronološku dob. Dakle, koliko su živjeli. I onda izdvojimo ove gornje faktore koje sam vam pokazao i izračunamo relativnu dob, biološku dob. I ono što zamjećujete je da postoji dosta dobra korelacija, tako da možemo predvidjeti relativnu dob osobe. Ali ono što je doista uzbudljivo su, iznimke, kao što su često i u životu. Ovdje možete vidjeti, osoba koju sam naglasio zelenom točkom, ima oko 70 godina, ali izgleda da joj je biološka dob, ako je ono što činimo stvarno istinito, samo 45 godina. Je li ovo osoba koja zapravo izgleda puno mlađe od svojih godina? Ali još važnije: hoće li ova osoba, koja možda ima smanjen rizik razvitka bolesti vezane uz starenje i proživjeti dug život- živjeti 100 ili više godina? S druge strane, ova osoba, naglašena crvenom točkom, nema ni 40 godina, ali biološka dob joj je 65. Je li ovo osoba povećanog rizika za razvoj bolesti vezane uz starenje? U našem laboratoriju pokušavamo bolje razumjeti ove faktore, i mnoge druge grupe pokušavaju razumjeti, koji su stvarni faktori starenja i možemo li nešto naučiti o njima da bismo predvidjeli bolesti starenja? Ono što sam vam do sada pokazao je jednostavno u korelaciji, je li tako? Možete reći: "Pa, ovi se faktori mijenjaju s godinama", ali ne znate zapravo imaju li veze sa starenjem. Ono što ču vam sada pokazati je izvanredno i predlaže da ovi faktori zapravo mogu modulirati starost tkiva. I tada se vraćamo ovom modelu zvanom parabioza. Dakle, parabioza se vrši na miševima, tako da dva miša kirurški povežu i to dovodi do dijeljenja krvnog sustava, sad se možemo pitati: " Kako mlada krv utječe na stari mozak koji joj je izložen?" Za ovaj pokus koristimo mlade miševe, koji se jednaki 20-godišnjim ljudima, i stare koji imaju otprilike 65 ljudskih godina. Ono što smo otkrili je prilično fascinatno. Otkrili smo da ima više živčanih matičnih stanica koje proizvode nove neurone u tim starim mozgovima. Povećana je aktivnost sinapsi, mjesta vezanja između sva neurona. Više je izraženih gena za koje se zna da sudjeluju u stvaranju novog pamćenja. I ima manje upala. Ali uočili smo da nema stanica koje ulaze u mozak tih životinja. Dakle, kada ih povežemo zapravo nema stanica koje ulaze u stari mozak, u ovom modelu. Umjesto toga, zaključili smo da to moraju biti topljivi faktori, tako da jednostavno možemo prikupiti topljivi dio krvi zvan plazma i ubrizgati, ili mladu plazmu, ili statu plazmu u te miševe i mogli bismo proizvesti te pomlađujuće učinke, ali ono što također možemo napraviti je testiranje pamćenja miševa. Dok miševi stare, kao mi ljudi, imaju probleme s pamćenjem. Samo ih je teže pronaći, ali za minutu ću vam pokazati kako. Ali htjeli smo ovo odnijeti korak dalje, korak bliže mogućem značaju za ljude. Ono što vam sada pokazujem su neobjavljene studije, u kojima smo koristili ljudsku plazmu, mladu ljudsku plazmu, i kao kontrolu, slanu otopinu, ubrizgali smo ju u stare miševe i pitali, možemo li opet pomladiti te stare miševe? Možemo li ih opametiti? I da bismo to napravili, koristili smo test. Zove se Barnesov labirint. Ovo je veliki stol koji na sebi ima mnogo rupa i oko njih su kazala, svijetli jako svijetlo, kao ovdje na pozornici. Miševi mrze to i pokušavaju pobjeći i pronađu jednu jedinu rupu na koju pokazuje strelica, ispod koje je cijev kroz koju mogu pobijeći i osjećati se ugodno u crnoj rupi. Mi ih učimo, nekoliko dana, da pronađu taj prostor na ovim preprekama u prostoru, a to možete usporediti s ljudima kada traže svoj automobil na parkiralištu nakon napornog dana kupovine. (Smijeh) Mnogi od nas su vjerojatno imali problema s tim. Hajmo pogledati ovog starog miša. Ovo je stari miš koji ima problema s pamćenjem, primijetit ćete to za trenutak. Gleda u svaku rupu, ali nije stvorio prostornu kartu gdje je bila prošloga pokušaja ili dana. U snažnom kontrastu, ovaj je miš jednako star brat, ali bio je tretiran mladom ljudskom plazmom tri tjedna, malom injekcijom svaka tri dana. Odmah primjećujete, gotovo gleda uokolo, "Gdje sam?"-- i onda dohoda ravno do te rupe i pobjegne. Dakle, sjetio se gdje je bila rupa. Dakle, ovaj se miš je prema svim pokazateljima čini pomlađen-- funkcionira više kao mladi miš. I to predlaže da također postoji nešto, ne samo u plazmi mladog miša, nego i u plazmi mladog čovjeka, što ima kapacitet pomoći ovom starom mozgu. Dakle, da sažmem, smatramo da je stari miš, i pogotovo njegov mozak, u mogućnosti promjene. Nisu zabetonirani; možemo ih mijenjati. Može se pomladiti. Faktori mlade krvi mogu preokrenuti proces tarenja i ono što vam nisam pokazao-- u ovom modelu, mladi miš zapravo pati od izlaganja starom. Dakle, postoji faktori stare krvi koji mogu ubrzati starenje. I najvažnije, ljudi možda imaju slične faktore, jer možemo uzeti mladu ljudsku krv i postići sličan učinal. Stara ljudska krv, nisam vam pokazao, nema taj učinak; ne pomlađuje miševe. Dakle, je li ta magija primijenjiva na ljudima? Provodimo malu kliničku studiju na Stanfordu, u kojoj tretiramo ljude oboljele od Alzheimera blagog oblika s malo plazme mladih volontera, 20-godišnjaka, činimo to jednom tjedno četiri tjedna i zatim pogledamo njihove mozgove oslikavanjem. Kognitivno ih testiramo i pitamo njihove njegovatelje za dnevne životne aktivnosti. Ono čemu se nadamo su neki znakovi poboljšanja od tog tretmana. I ako se to dogodi, to bi nam moglo dat nadu da ono što sam vam pokazao da funkcionira na miševima, možda također funkcionira na ljudima. Ne mislim da ćemo živjeti vječno. Ali možda smo otkrili da je Fontana mladosti zapravo u nama i da je upravo presušila. I ako ju opet možemo malo uključiti, možda možemo naći faktore koji sudjeluju u tim učincima, možemo sintetički proizvesti te faktore i možemo tretirati bolesti vezane uz starenje, poput Alzheimera ili drugih demencija. Puno vam hvala. (Pljesak)