Kapitalizam će pojesti demokraciju -- ukoliko ne dignemo glas

Jeste li se upitali zašto političari nisu što su nekoć bili, zašto vlade izgledaju nesposobne za rješavanje stvarnih problema? Ekonomist Yanis Varoufakis, bivši ministar financija Grčke, kaže da je to zato što danas možete biti u politici, ali ne imati moć -- zato jer stvarna moć sada pripada onima koji kontroliraju ekonomiju. On vjeruje da mega-bogati i korporacije proždiru polititčku sferu uzrokujući financijske krize. U ovom govoru poslušajte njegov san o svijetu u kojem se kapital i rad više ne bore jedno protiv drugog, "svijet koji je istovremeno libertarijanski, marksistički i kejnzijanski."

Demokracija.

Mi na Zapadu

činimo ogromnu grešku
uzimajući je kao gotovu činjenicu.

Demokraciju vidimo

ne kao najkrhkiji cvijet,
što ona ustvari jeste,

već je vidimo kao dio
pokućstva našeg društva.

Skloni smo o njoj misliti
kao o beskompromisnoj datosti.

Pogrešno vjerujemo da kapitalizam
neizbježno rađa demokraciju.

To nije tako.

Singapurski Lee Kuan Yew
i njegovi veliki imitatori u Pekingu

pokazali su, van svake sumnje,

da je savršeno moguće
imati napredni kapitalizam,

spektakularni rast,

dok politika ostaje bez demokracije.

Uistinu, demokracija uzmiče
na našem terenu,

ovdje u Europi.

Početkom ove godine,
dok sam predstavljao Grčku --

novoizabranu grčku vladu --

u Eurogrupi, kao ministar financija,

izravno mi je rečeno
da demokratski proces naše zemlje --

naši izbori --

ne smiju ometati

ekonomske mjere
koje su se uvodile u Grčkoj.

U tom času sam pomislio

da ne može biti boljeg opravdanja
za Lee Kuan Yewa,

ili kinesku Komunističku partiju,

zapravo i nekih mojih svojeglavih
prijatelja koji su mi stalno govorili

da će demokracija biti zabranjena ako
ikada zaprijeti bilo kakvom promjenom.

Večeras vam ovdje želim predstaviti

ekonomski primjer
jedne autentične demokracije.

Želim od vas zatražiti da mi se
pridružite u vjerovanju

da Lee Kuan Yew,

kineska Komunistička partija

i zapravo Eurogrupa

griješe vjerujući da
možemo bez demokracije --

da nam je potrebna autentična,
glasna demokracija.

A bez demokracije,

naša će društva biti opasnija,

naša budućnost mračna

i naše velike, nove tehnologije potraćene.

Govoreći o rasipanju,

dozvolite mi da istaknem
jedan zanimljiv paradoks

koji prijeti našim ekonomijama
u ovom času dok pričamo.

Ja to nazivam paradoks
vrhova blizanaca.

Jedan vrh razumijete --

znate ga, prepoznajete ga --

je brdo dugova koje
baca dugačku sjenu

preko Sjedinjenih država, Europe,
cijelog svijeta.

Svi mi prepoznajemo brdo dugova.

Ali tek nekolicina razaznaju
njegovog blizanca.

Brdo neaktivne gotovine

koja pripada bogatim štedišama
i korporacijama,

previše uplašenima da bi je investirali

u produktivne djelatnosti koje
mogu stvoriti dohotke

od kojih možete iskorijeniti brdo dugova

i koji mogu proizvesti sve one stvari
koje čovječanstvo očajnički treba,

kao što je zelena energija.

Dozvolite da vam dam dva broja.

Tijekom zadnja tri mjeseca

u Sjedinjenim državama,
u Britaniji i Eurozoni,

investirali smo, kolektivno,
3,4 trilijuna dolara

u sve robe koje proizvode bogatstvo --

stvari poput industrijskih
postrojenja, strojeva,

poslovnih zgrada, škola,

cesta, pruga, strojeva
i tako dalje i tako dalje.

3,4 trilijuna dolara
zvuči kao mnogo novca

dok to ne usporedite s 5,1 trilijun dolara

koji su bili razbacani naokolo
u tim istim zemljama,

u našim financijskim ustanovama,

ne čineći apsolutno ništa
u tom istom razdoblju

osim napuhavanja burzi
i podizanja cijena stanova.

Tako brdo dugova i
brdo neaktivne gotovine

tvore vrhove blizance, koji se
ne uspijevaju međusobno poništiti

kroz normalno funkcioniranje tržišta.

Rezultat je stagnacija plaća,

više od četvrtine ljudi u dobi od 25 do 45
u Americi, Japanu i Europi su

bez posla.

I stoga, niska agregatna potražnja,

koja u beskonačnom ciklusu,

učvršćuje pesimizam investitora

koji je, bojeći se slabe potražnje,
reproduciraju ne investirajući --

upravo kao Edipov otac

koji je, užasnut proročanstvom

da će mu sin odrasti i ubiti ga,

nesvjesno isplanirao okolnosti

koje su osigurale da ga Edip,
njegov sin, ubije.

To je moja svađa s kapitalizmom.

Njegova glupa rasipnost,

sva ta neaktivna gotovina,

trebala bi biti aktivirana
za poboljšanje života,

za razvoj ljudskih talenata,

i ustvari za financiranje
svih tih tehnologija,

zelenih tehnologija,

koje su apsolutno ključne
za spašavanje planete Zemlje.

Jesam li u pravu vjerujući
da bi demokracija mogla biti odgovor?

Vjerujem da jesam,

no prije nego što nastavimo,

što mislimo pod demokracijom?

Aristotel je demokraciju definirao

kao uređenje u kojem
slobodni i siromašni,

budući da su u većini, kontroliraju vladu.

Naravno da je atenska demokracija
isključivala previše njih.

Žene, migrante i, naravno, robove.

No bilo bi pogrešno

zanemariti značaj
drevne atenske demokracije

na osnovu toga
koga je sve isključivala.

Ono što je bilo značajnije,

a i dalje je tako,
za atensku demokraciju,

bilo je uključivanje siromašnih radnika

koji, ne samo da su
stekli slobodu govora,

već, što je još važnije, presudno,

stekli su pravo na politička mišljenja

koja su imala jednaku težinu

u donošenju odluka o državnim pitanjima.

Naravno, atenska demokracija
nije dugo trajala.

Kao svijeća koja jako gori,
brzo je izgorjela.

I, zapravo,

naše današnje liberalne demokracije
nemaju svoj korijen u drevnoj Ateni.

One imaju svoj korijen u
Velikoj povelji slobode, Magna carta,

u Slavnoj revoluciji 1688.,

ustvari u Američkom ustavu.

Dok se atenska demokracija
fokusirala na građanina bez gospodara

osnažujući siromašne radnike,

naše liberalne demokracije su utemeljene
na tradiciji Velike povelje slobode,

koja je, naposljetku,
povelja za gospodare.

I uistinu, liberalna demokracija
se pojavila tek kada je bilo moguće

u potpunosti odvojiti političku sferu
od ekonomske sfere,

kako bi se demokratski proces
u potpunosti ograničio na političku sferu,

ostavljajući sferu ekonomije --

svijet korporacija, ako želite --

kao zonu bez demokracije.

U našim današnjim demokracijama

ovo odvajanje ekonomske
od političke sfere,

u trenutku kada se počelo događati,

uzrokovalo je neizbježnu,
epsku borbu između tih dviju sfera,

gdje je ekonomska sfera
kolonizirala političku sferu,

nagrizajući njenu moć.

Jeste li se upitali zašto političari
više nisu što su nekad bili?

To nije stoga što im je
DNA degenerirala.

(Smijeh)

To je zato što se danas
može biti u vladi i ne imati moć,

zato jer je moć migrirala iz
političke u ekonomsku sferu,

koja je odvojena.

Uistinu,

govorio sam o svojoj svađi
s kapitalizmom.

Ako razmislite o tome,

to je pomalo kao populacija predatora,

koja je tako uspješna u desetkovanju
plijena kojim se mora hraniti,

da na koncu umire od gladi.

Slično tome,

ekonomska sfera je kolonizirala
i proždirala političku sferu

do te mjere da je samu sebe potkopala,

uzrokujući ekonomske krize.

Korporativna moć raste,

politička dobra se obezvrijeđuju

nejednakost raste,

agregatna potražnja opada,

a direktori su suviše preplašeni da bi
investirali gotovinu svojih korporacija.

Što je kapitalizam uspješniji u
uklanjanju demosa iz demokracije,

to su viši vrhovi blizanci

i veće je rasipanje ljudskih resursa

i bogatstva čovječanstva.

Jasno, ako je ovo točno,

mi moramo ponovo ujediniti
političku i ekonomsku sferu

i bolje da to učinimo
pod kontrolom demosa,

kao u drevnoj Ateni,

no bez robova ili
isključivanja žena i migranata.

Ovo nije originalna ideja.

Marksistička ljevica imala je
tu ideju prije 100 godina

i to nije baš dobro prošlo, zar ne?

Lekcija koju smo naučili
iz sovjetskog sloma je

da će siromašni radnici jedino čudom
biti ponovo emancipirani,

kao što su bili u drevnoj Ateni,

bez stvaranja novih oblika
brutalnosti i rasipanja.

No, postoji rješenje:

eliminirati siromašne radnike.

Kapitalizam to radi

zamjenjujući radnike s niskim prihodima
automatima, androidima, robotima.

Problem je

da dokle god su ekonomska i
politička sfera odvojene,

automatizacija čini
vrhove blizance još višima,

rasipanje obimnijim

i društvene sukobe dubljima,

uključujući --

vjerujem uskoro --

i u područjima poput Kine.

Zato moramo preoblikovati,

moramo ponovo ujediniti
ekonomsku i političku sferu,

ali bilo bi bolje da to učinimo
demokratizacijom objedinjene sfere,

kako ne bi na kraju imali
hiper-autokraciju opsjednutu nadzorom

u usporedbi s kojom film Matrix
izgleda kao dokumentarac.

(Smijeh)

Dakle, pitanje nije hoće li
kapitalizam preživjeti

tehnološke inovacije čiji je začetnik.

Zanimljivije pitanje je

hoće li nakon kapitalizma slijediti
nešto nalik na distopiju a la Matrix

ili nešto puno bliže
društvu a la Star Trek

gdje mašine služe ljudima

a ljudi svoju energiju
ulažu u istraživanje svemira,

prepuštajući se dugim
raspravama o značenju života

u nekoj high-tech agori poput atenskih.

Ja mislim da si možemo
dozvoliti da budemo optimistični.

No, što bi bilo potrebno,

kako bi to izgledalo

da imamo utopiju a la Star Trek
umjesto distopiju a la Matrix?

U praksi,

dozvolite mi da ukratko izložim

par primjera.

Na razini tvrtke,

zamislite tržište kapitala,

gdje radeći, istovremeno stječete kapital

i gdje vas vaš kapital slijedi
od jednog posla do drugog,

od jedne tvrtke do druge,

a tvrtka --

za koju god radili u tom času --

je vlasništvo isključivo onih
koji u njoj u tom času rade.

Tada sav prihod proizlazi
iz kapitala, iz profita,

a sam koncept najamnog rada
zastarjeva.

Nema više razdvajanja između onih
koji posjeduju, ali ne rade u tvrtki

i onih koji rade,
ali nisu vlasnici tvrtke;

nema više potezanja konopa
između kapitala i rada;

nema velikog jaza
između investiranja i štednje;

zapravo, nema visokih vrhova blizanaca.

Na razini globalne političke ekonomije

zamislite na trenutak

da naše nacionalne valute
imaju fluktuirajući tečaj,

s univerzalnom, globalnom,
digitalnom valutom

koju bi izdavao
Međunarodni monetarni fond,

G-20,

u ime cijelog čovječanstva.

I zamislite nadalje

da se sva međunarodna trgovina
denominira u tu valutu --

hajdemo je nazvati "kozmos",

u jedinice kozmosa --

i da svaka vlada pristane
uplaćivati u zajednički fond

iznos jedinica kozmosa proporcionalan
trgovinskom deficitu dotične zemlje,

ili trgovinskom suficitu te zemlje.

I zamislite da se taj fond koristi
za investiranje u zelene tehnologije,

posebno u dijelovima svijeta
s oskudnim investicijskim financiranjem.

Ovo nije nova ideja.

To je, praktički, predlagao
John Maynard Keynes

1944. na konferenciji u Breton Woodsu.

Problem je u tome što

u to vrijeme nisu imali tehnologiju
da bi to implementirali.

Sada je imamo,

posebno u kontekstu
objedinjene političko-ekonomske sfere.

Svijet koji vam opisujem

istovremeno je libertarijanski,

po tome što daje prednost
emancipiranim pojedincima,

marksistički,

budući da će zatvoriti
u ropotarnicu povijesti

podjelu između kapitala i rada,

i kejnzianski,

globalno kejnzianski.

No, prije svega,

to je svijet u kojem ćemo moći
zamisliti autentičnu demokraciju.

Hoće li takav svijet osvanuti?

Ili ćemo se spustiti u
distopiju a la Matrix?

Odgovor leži u političkom izboru
koji ćemo kolektivno činiti.

To je naš izbor,

i bolje bi nam bilo da ga
načinimo demokratski.

Hvala.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Yanis ...

U svojoj biografiji sami ste se opisali
kao libertarijanski marksist.

Koja je važnost
marksističke analize danas?

Yanis Varoufakis: Pa, ako ima
ikakve važnosti u onome

što sam upravo rekao
onda je Marx važan.

Zato jer je cijela poanta objedinjavanja
političkog i ekonomskog --

ako to ne učinimo,

tehnološke inovacije će stvoriti

takav masivni pad agregatne potražnje,

kojeg Larry Summers naziva
sekularna stagnacija.

S ovom krizom koja migrira
iz jednog dijela svijeta,

kao što je to sada,

to će destabilizirati
ne samo naše demokracije,

nego čak svijet koji nastaje, a koji
nije baš sklon liberalnoj demokraciji.

Pa, ako ova analiza ima smisla,
onda je Marx apsolutno relevantan.

Ali isto tako je i Hayek,

zbog toga sam ja
libertarijanski marksista,

a isto tako i Keynes,

pa sam zato potpuno zbunjen.

(Smijeh)

BG: Zaista, i vjerojatno nas je sad dvoje.

(Smijeh)

(Pljesak)

YV: Ako niste zbunjeni,
onda ne mislite, zar ne?

BG: To ste rekli baš kao grčki filozof --

YV: Ustvari, to je bio Einstein --

BG: U svom govoru
spomenuli ste Singapur i Kinu,

a jučer na večeri za govornike,

izniijeli ste prilično čvrst stav
o tome kako Zapad gleda na Kinu.

Biste li ga podijelili s nama?

YV: Pa, postoji visok stupanj licemjerja.

U našim liberalnim demokracijama
mi imamo privid demokracije.

To je zato jer smo ograničili,
kao što sam već rekao,

demokraciju na političku sferu,

ostavljajući onu sferu
u kojoj se sve zbiva --

ekonomsku sferu --

zonom potpuno lišenom demokracije.

Na neki način,

ako smijem biti provokativan,

Kina je danas bliža Britaniji
u 19. stoljeću.

Jer, sjećate se,

mi smo skloni liberalizam
povezivati sa demokracijom --

to je pogrešno, povijesno.

Liberalizam, liberal,
to je kao John Stuart Mill.

John Stuart Mill je bio posebno
skeptičan u vezi demokratskog procesa.

Pa ono što danas vidite u Kini
je vrlo sličan proces

onome što smo imali u Britaniji
tijekom Industrijske revolucije,

posebno prijelaza iz prve u drugu.

I kažnjavanje Kine

jer radi ono što je Zapad
radio u 19. stoljeću,

miriše na licemjerje.

BG: Siguran sam da mnoge ljude ovdje
zanima vaše iskustvo

kao ministra financija Grčke,
ranije ove godine.

YV: Znao sam da ovo slijedi.

BG: Da.

BG: Šest mjeseci poslije,

kako gledate unazad na
prvu polovinu godine?

YV: Izuzetno uzbudljivo,
s mog osobnog stanovišta,

i vrlo razočaravajuće,

jer smo imali priliku
iznova pokrenuti Eurozonu.

Ne samo Grčku, Eurozonu.

Odmaknuti se od samodopadnosti

i stalnog poricanja da postoji masivni --

a postoji masivni arhitektonski rasjed

kroz Eurozonu

koji je ozbiljna prijetnja
cijelom procesu Europske unije.

Mi smo imali priliku da
na temelju grčkog programa

koji je, usput rečeno,

bio prvi program koji je
pokazao to poricanje --

to ispravimo.

I, nažalost,

moćnici u Eurozoni,

u Eurogrupi,

odabrali su nastaviti poricanje.

No, znate što se događa.

To je iskustvo Sovjetskog saveza.

Kada pokušavate održati na životu

ekonomski sustav
koji arhitektonski ne može preživjeti,

kroz političku volju
i kroz autoritarnost,

možda ćete uspjeti produžiti ga,

no kada se dogode promjene

to se događa vrlo naglo i katastrofično.

BG: Kakvu vrstu promjene predviđate?

YV: Pa, nema sumnje

da ako ne promijenimo
arhitekturu Eurozone,

Eurozona nema budućnosti.

BG: Jeste li činili greške
dok ste bili ministar financija?

YV: Svaki dan.

BG: Na primjer?
YV: Svatko tko pogleda unazad --

(Pljesak)

Ne, ozbiljno.

Ako postoji ijedan ministar financija,
ili bilo čega drugog,

koji vam kaže,
nakon šest mjeseci na poslu,

pogotovo u tako stresnoj situaciji,

da nije učinio niti jednu grešku,
to je opasan čovjek.

Naravno da sam činio greške.

Najveća greška bila je potpisivanje molbe

za produljenje sporazuma o zajmu

krajem veljače.

Ja sam zamišljao

da postoji istinski interes
na strani kreditora

da se nađe zajedničko rješenje.

A nije ga bilo.

Njih je zanimalo samo
da sruše našu vladu,

samo zato jer nisu željeli

da se moraju baviti
arhitektonskim rasjedima

koji se se protezali kroz Europu.

I zato jer nisu željeli priznati

da su pet godina provodili
katastrofalni program u Grčkoj.

Mi smo izgubili trećinu
našeg nominalnog BDP-a.

To je gore od Velike depresije.

A nitko nije priznao,

od trojke zajmodavaca
koja je nametala te mjere,

i rekao, "Ovo je bila ogromna greška."

BG: Unatoč svemu tomu,

i unatoč agresivnosti diskusije,

vi izgleda ostajete prilično pro-europski.

YV: Apsolutno.

Gledajte, moj kriticizam
Europske unije i Eurozone

dolazi od osobe koja živi i diše Europu.

Moj najveći strah je
da Eurozona neće preživjeti.

Zato jer ako neće,

centrifugalne sile koje
će biti oslobođene

bit će demonske,

i uništiti će Europsku uniju.

I to će biti katastrofalno,
ne samo za Europu

nego za cijelu globalnu ekonomiju.

Mi smo vjerojatno
najveća ekonomija na svijetu.

I ako si mi dozvolimo

da upadnemo u pravac
postmodernih 1930.-tih,

a meni se čini da je to ono što radimo,

tada će to biti na uštrb

budućih Europljana
kao i ne-europljana.

BG: Definitivno se nadamo
da ste u krivu o tome.

Yanis, hvala na dolasku na TED.

YV: Hvala vama.

(Pljesak)