Demokracija. Mi na Zapadu činimo ogromnu grešku uzimajući je kao gotovu činjenicu. Demokraciju vidimo ne kao najkrhkiji cvijet, što ona ustvari jeste, već je vidimo kao dio pokućstva našeg društva. Skloni smo o njoj misliti kao o beskompromisnoj datosti. Pogrešno vjerujemo da kapitalizam neizbježno rađa demokraciju. To nije tako. Singapurski Lee Kuan Yew i njegovi veliki imitatori u Pekingu pokazali su, van svake sumnje, da je savršeno moguće imati napredni kapitalizam, spektakularni rast, dok politika ostaje bez demokracije. Uistinu, demokracija uzmiče na našem terenu, ovdje u Europi. Početkom ove godine, dok sam predstavljao Grčku -- novoizabranu grčku vladu -- u Eurogrupi, kao ministar financija, izravno mi je rečeno da demokratski proces naše zemlje -- naši izbori -- ne smiju ometati ekonomske mjere koje su se uvodile u Grčkoj. U tom času sam pomislio da ne može biti boljeg opravdanja za Lee Kuan Yewa, ili kinesku Komunističku partiju, zapravo i nekih mojih svojeglavih prijatelja koji su mi stalno govorili da će demokracija biti zabranjena ako ikada zaprijeti bilo kakvom promjenom. Večeras vam ovdje želim predstaviti ekonomski primjer jedne autentične demokracije. Želim od vas zatražiti da mi se pridružite u vjerovanju da Lee Kuan Yew, kineska Komunistička partija i zapravo Eurogrupa griješe vjerujući da možemo bez demokracije -- da nam je potrebna autentična, glasna demokracija. A bez demokracije, naša će društva biti opasnija, naša budućnost mračna i naše velike, nove tehnologije potraćene. Govoreći o rasipanju, dozvolite mi da istaknem jedan zanimljiv paradoks koji prijeti našim ekonomijama u ovom času dok pričamo. Ja to nazivam paradoks vrhova blizanaca. Jedan vrh razumijete -- znate ga, prepoznajete ga -- je brdo dugova koje baca dugačku sjenu preko Sjedinjenih država, Europe, cijelog svijeta. Svi mi prepoznajemo brdo dugova. Ali tek nekolicina razaznaju njegovog blizanca. Brdo neaktivne gotovine koja pripada bogatim štedišama i korporacijama, previše uplašenima da bi je investirali u produktivne djelatnosti koje mogu stvoriti dohotke od kojih možete iskorijeniti brdo dugova i koji mogu proizvesti sve one stvari koje čovječanstvo očajnički treba, kao što je zelena energija. Dozvolite da vam dam dva broja. Tijekom zadnja tri mjeseca u Sjedinjenim državama, u Britaniji i Eurozoni, investirali smo, kolektivno, 3,4 trilijuna dolara u sve robe koje proizvode bogatstvo -- stvari poput industrijskih postrojenja, strojeva, poslovnih zgrada, škola, cesta, pruga, strojeva i tako dalje i tako dalje. 3,4 trilijuna dolara zvuči kao mnogo novca dok to ne usporedite s 5,1 trilijun dolara koji su bili razbacani naokolo u tim istim zemljama, u našim financijskim ustanovama, ne čineći apsolutno ništa u tom istom razdoblju osim napuhavanja burzi i podizanja cijena stanova. Tako brdo dugova i brdo neaktivne gotovine tvore vrhove blizance, koji se ne uspijevaju međusobno poništiti kroz normalno funkcioniranje tržišta. Rezultat je stagnacija plaća, više od četvrtine ljudi u dobi od 25 do 45 u Americi, Japanu i Europi su bez posla. I stoga, niska agregatna potražnja, koja u beskonačnom ciklusu, učvršćuje pesimizam investitora koji je, bojeći se slabe potražnje, reproduciraju ne investirajući -- upravo kao Edipov otac koji je, užasnut proročanstvom da će mu sin odrasti i ubiti ga, nesvjesno isplanirao okolnosti koje su osigurale da ga Edip, njegov sin, ubije. To je moja svađa s kapitalizmom. Njegova glupa rasipnost, sva ta neaktivna gotovina, trebala bi biti aktivirana za poboljšanje života, za razvoj ljudskih talenata, i ustvari za financiranje svih tih tehnologija, zelenih tehnologija, koje su apsolutno ključne za spašavanje planete Zemlje. Jesam li u pravu vjerujući da bi demokracija mogla biti odgovor? Vjerujem da jesam, no prije nego što nastavimo, što mislimo pod demokracijom? Aristotel je demokraciju definirao kao uređenje u kojem slobodni i siromašni, budući da su u većini, kontroliraju vladu. Naravno da je atenska demokracija isključivala previše njih. Žene, migrante i, naravno, robove. No bilo bi pogrešno zanemariti značaj drevne atenske demokracije na osnovu toga koga je sve isključivala. Ono što je bilo značajnije, a i dalje je tako, za atensku demokraciju, bilo je uključivanje siromašnih radnika koji, ne samo da su stekli slobodu govora, već, što je još važnije, presudno, stekli su pravo na politička mišljenja koja su imala jednaku težinu u donošenju odluka o državnim pitanjima. Naravno, atenska demokracija nije dugo trajala. Kao svijeća koja jako gori, brzo je izgorjela. I, zapravo, naše današnje liberalne demokracije nemaju svoj korijen u drevnoj Ateni. One imaju svoj korijen u Velikoj povelji slobode, Magna carta, u Slavnoj revoluciji 1688., ustvari u Američkom ustavu. Dok se atenska demokracija fokusirala na građanina bez gospodara osnažujući siromašne radnike, naše liberalne demokracije su utemeljene na tradiciji Velike povelje slobode, koja je, naposljetku, povelja za gospodare. I uistinu, liberalna demokracija se pojavila tek kada je bilo moguće u potpunosti odvojiti političku sferu od ekonomske sfere, kako bi se demokratski proces u potpunosti ograničio na političku sferu, ostavljajući sferu ekonomije -- svijet korporacija, ako želite -- kao zonu bez demokracije. U našim današnjim demokracijama ovo odvajanje ekonomske od političke sfere, u trenutku kada se počelo događati, uzrokovalo je neizbježnu, epsku borbu između tih dviju sfera, gdje je ekonomska sfera kolonizirala političku sferu, nagrizajući njenu moć. Jeste li se upitali zašto političari više nisu što su nekad bili? To nije stoga što im je DNA degenerirala. (Smijeh) To je zato što se danas može biti u vladi i ne imati moć, zato jer je moć migrirala iz političke u ekonomsku sferu, koja je odvojena. Uistinu, govorio sam o svojoj svađi s kapitalizmom. Ako razmislite o tome, to je pomalo kao populacija predatora, koja je tako uspješna u desetkovanju plijena kojim se mora hraniti, da na koncu umire od gladi. Slično tome, ekonomska sfera je kolonizirala i proždirala političku sferu do te mjere da je samu sebe potkopala, uzrokujući ekonomske krize. Korporativna moć raste, politička dobra se obezvrijeđuju nejednakost raste, agregatna potražnja opada, a direktori su suviše preplašeni da bi investirali gotovinu svojih korporacija. Što je kapitalizam uspješniji u uklanjanju demosa iz demokracije, to su viši vrhovi blizanci i veće je rasipanje ljudskih resursa i bogatstva čovječanstva. Jasno, ako je ovo točno, mi moramo ponovo ujediniti političku i ekonomsku sferu i bolje da to učinimo pod kontrolom demosa, kao u drevnoj Ateni, no bez robova ili isključivanja žena i migranata. Ovo nije originalna ideja. Marksistička ljevica imala je tu ideju prije 100 godina i to nije baš dobro prošlo, zar ne? Lekcija koju smo naučili iz sovjetskog sloma je da će siromašni radnici jedino čudom biti ponovo emancipirani, kao što su bili u drevnoj Ateni, bez stvaranja novih oblika brutalnosti i rasipanja. No, postoji rješenje: eliminirati siromašne radnike. Kapitalizam to radi zamjenjujući radnike s niskim prihodima automatima, androidima, robotima. Problem je da dokle god su ekonomska i politička sfera odvojene, automatizacija čini vrhove blizance još višima, rasipanje obimnijim i društvene sukobe dubljima, uključujući -- vjerujem uskoro -- i u područjima poput Kine. Zato moramo preoblikovati, moramo ponovo ujediniti ekonomsku i političku sferu, ali bilo bi bolje da to učinimo demokratizacijom objedinjene sfere, kako ne bi na kraju imali hiper-autokraciju opsjednutu nadzorom u usporedbi s kojom film Matrix izgleda kao dokumentarac. (Smijeh) Dakle, pitanje nije hoće li kapitalizam preživjeti tehnološke inovacije čiji je začetnik. Zanimljivije pitanje je hoće li nakon kapitalizma slijediti nešto nalik na distopiju a la Matrix ili nešto puno bliže društvu a la Star Trek gdje mašine služe ljudima a ljudi svoju energiju ulažu u istraživanje svemira, prepuštajući se dugim raspravama o značenju života u nekoj high-tech agori poput atenskih. Ja mislim da si možemo dozvoliti da budemo optimistični. No, što bi bilo potrebno, kako bi to izgledalo da imamo utopiju a la Star Trek umjesto distopiju a la Matrix? U praksi, dozvolite mi da ukratko izložim par primjera. Na razini tvrtke, zamislite tržište kapitala, gdje radeći, istovremeno stječete kapital i gdje vas vaš kapital slijedi od jednog posla do drugog, od jedne tvrtke do druge, a tvrtka -- za koju god radili u tom času -- je vlasništvo isključivo onih koji u njoj u tom času rade. Tada sav prihod proizlazi iz kapitala, iz profita, a sam koncept najamnog rada zastarjeva. Nema više razdvajanja između onih koji posjeduju, ali ne rade u tvrtki i onih koji rade, ali nisu vlasnici tvrtke; nema više potezanja konopa između kapitala i rada; nema velikog jaza između investiranja i štednje; zapravo, nema visokih vrhova blizanaca. Na razini globalne političke ekonomije zamislite na trenutak da naše nacionalne valute imaju fluktuirajući tečaj, s univerzalnom, globalnom, digitalnom valutom koju bi izdavao Međunarodni monetarni fond, G-20, u ime cijelog čovječanstva. I zamislite nadalje da se sva međunarodna trgovina denominira u tu valutu -- hajdemo je nazvati "kozmos", u jedinice kozmosa -- i da svaka vlada pristane uplaćivati u zajednički fond iznos jedinica kozmosa proporcionalan trgovinskom deficitu dotične zemlje, ili trgovinskom suficitu te zemlje. I zamislite da se taj fond koristi za investiranje u zelene tehnologije, posebno u dijelovima svijeta s oskudnim investicijskim financiranjem. Ovo nije nova ideja. To je, praktički, predlagao John Maynard Keynes 1944. na konferenciji u Breton Woodsu. Problem je u tome što u to vrijeme nisu imali tehnologiju da bi to implementirali. Sada je imamo, posebno u kontekstu objedinjene političko-ekonomske sfere. Svijet koji vam opisujem istovremeno je libertarijanski, po tome što daje prednost emancipiranim pojedincima, marksistički, budući da će zatvoriti u ropotarnicu povijesti podjelu između kapitala i rada, i kejnzianski, globalno kejnzianski. No, prije svega, to je svijet u kojem ćemo moći zamisliti autentičnu demokraciju. Hoće li takav svijet osvanuti? Ili ćemo se spustiti u distopiju a la Matrix? Odgovor leži u političkom izboru koji ćemo kolektivno činiti. To je naš izbor, i bolje bi nam bilo da ga načinimo demokratski. Hvala. (Pljesak) Bruno Giussani: Yanis ... U svojoj biografiji sami ste se opisali kao libertarijanski marksist. Koja je važnost marksističke analize danas? Yanis Varoufakis: Pa, ako ima ikakve važnosti u onome što sam upravo rekao onda je Marx važan. Zato jer je cijela poanta objedinjavanja političkog i ekonomskog -- ako to ne učinimo, tehnološke inovacije će stvoriti takav masivni pad agregatne potražnje, kojeg Larry Summers naziva sekularna stagnacija. S ovom krizom koja migrira iz jednog dijela svijeta, kao što je to sada, to će destabilizirati ne samo naše demokracije, nego čak svijet koji nastaje, a koji nije baš sklon liberalnoj demokraciji. Pa, ako ova analiza ima smisla, onda je Marx apsolutno relevantan. Ali isto tako je i Hayek, zbog toga sam ja libertarijanski marksista, a isto tako i Keynes, pa sam zato potpuno zbunjen. (Smijeh) BG: Zaista, i vjerojatno nas je sad dvoje. (Smijeh) (Pljesak) YV: Ako niste zbunjeni, onda ne mislite, zar ne? BG: To ste rekli baš kao grčki filozof -- YV: Ustvari, to je bio Einstein -- BG: U svom govoru spomenuli ste Singapur i Kinu, a jučer na večeri za govornike, izniijeli ste prilično čvrst stav o tome kako Zapad gleda na Kinu. Biste li ga podijelili s nama? YV: Pa, postoji visok stupanj licemjerja. U našim liberalnim demokracijama mi imamo privid demokracije. To je zato jer smo ograničili, kao što sam već rekao, demokraciju na političku sferu, ostavljajući onu sferu u kojoj se sve zbiva -- ekonomsku sferu -- zonom potpuno lišenom demokracije. Na neki način, ako smijem biti provokativan, Kina je danas bliža Britaniji u 19. stoljeću. Jer, sjećate se, mi smo skloni liberalizam povezivati sa demokracijom -- to je pogrešno, povijesno. Liberalizam, liberal, to je kao John Stuart Mill. John Stuart Mill je bio posebno skeptičan u vezi demokratskog procesa. Pa ono što danas vidite u Kini je vrlo sličan proces onome što smo imali u Britaniji tijekom Industrijske revolucije, posebno prijelaza iz prve u drugu. I kažnjavanje Kine jer radi ono što je Zapad radio u 19. stoljeću, miriše na licemjerje. BG: Siguran sam da mnoge ljude ovdje zanima vaše iskustvo kao ministra financija Grčke, ranije ove godine. YV: Znao sam da ovo slijedi. BG: Da. BG: Šest mjeseci poslije, kako gledate unazad na prvu polovinu godine? YV: Izuzetno uzbudljivo, s mog osobnog stanovišta, i vrlo razočaravajuće, jer smo imali priliku iznova pokrenuti Eurozonu. Ne samo Grčku, Eurozonu. Odmaknuti se od samodopadnosti i stalnog poricanja da postoji masivni -- a postoji masivni arhitektonski rasjed kroz Eurozonu koji je ozbiljna prijetnja cijelom procesu Europske unije. Mi smo imali priliku da na temelju grčkog programa koji je, usput rečeno, bio prvi program koji je pokazao to poricanje -- to ispravimo. I, nažalost, moćnici u Eurozoni, u Eurogrupi, odabrali su nastaviti poricanje. No, znate što se događa. To je iskustvo Sovjetskog saveza. Kada pokušavate održati na životu ekonomski sustav koji arhitektonski ne može preživjeti, kroz političku volju i kroz autoritarnost, možda ćete uspjeti produžiti ga, no kada se dogode promjene to se događa vrlo naglo i katastrofično. BG: Kakvu vrstu promjene predviđate? YV: Pa, nema sumnje da ako ne promijenimo arhitekturu Eurozone, Eurozona nema budućnosti. BG: Jeste li činili greške dok ste bili ministar financija? YV: Svaki dan. BG: Na primjer? YV: Svatko tko pogleda unazad -- (Pljesak) Ne, ozbiljno. Ako postoji ijedan ministar financija, ili bilo čega drugog, koji vam kaže, nakon šest mjeseci na poslu, pogotovo u tako stresnoj situaciji, da nije učinio niti jednu grešku, to je opasan čovjek. Naravno da sam činio greške. Najveća greška bila je potpisivanje molbe za produljenje sporazuma o zajmu krajem veljače. Ja sam zamišljao da postoji istinski interes na strani kreditora da se nađe zajedničko rješenje. A nije ga bilo. Njih je zanimalo samo da sruše našu vladu, samo zato jer nisu željeli da se moraju baviti arhitektonskim rasjedima koji se se protezali kroz Europu. I zato jer nisu željeli priznati da su pet godina provodili katastrofalni program u Grčkoj. Mi smo izgubili trećinu našeg nominalnog BDP-a. To je gore od Velike depresije. A nitko nije priznao, od trojke zajmodavaca koja je nametala te mjere, i rekao, "Ovo je bila ogromna greška." BG: Unatoč svemu tomu, i unatoč agresivnosti diskusije, vi izgleda ostajete prilično pro-europski. YV: Apsolutno. Gledajte, moj kriticizam Europske unije i Eurozone dolazi od osobe koja živi i diše Europu. Moj najveći strah je da Eurozona neće preživjeti. Zato jer ako neće, centrifugalne sile koje će biti oslobođene bit će demonske, i uništiti će Europsku uniju. I to će biti katastrofalno, ne samo za Europu nego za cijelu globalnu ekonomiju. Mi smo vjerojatno najveća ekonomija na svijetu. I ako si mi dozvolimo da upadnemo u pravac postmodernih 1930.-tih, a meni se čini da je to ono što radimo, tada će to biti na uštrb budućih Europljana kao i ne-europljana. BG: Definitivno se nadamo da ste u krivu o tome. Yanis, hvala na dolasku na TED. YV: Hvala vama. (Pljesak)