Svakodnevni predmeti, tragične povijesti

Ziyah Gafić fotografira svakodnevne predmete – satove, cipele, naočale. Ali ove fotografije su samo naizgled obične; na njima su predmeti ekshumirani iz masovnih grobnica nastalih u ratu u Bosni. Gafić, TED-ov stipendist rodom iz Sarajeva, fotografirao je svaki predmet iz tih grobova kako bi stvorio živu arhivu identiteta onih koje smo izgubili.

Ovo su obični predmeti:

satovi, ključevi, češljevi, naočale.

To su stvari koje su
žrtve genocida u Bosni

nosile sa sobom na svoje zadnje putovanje.

Svima su nam poznati ti obični,

svakodnevni predmeti.

Činjenica da su neke od žrtava nosile

osobne predmete kao što su
pasta i četkica za zube

je očit znak da nisu imali pojma

što će im se dogoditi.

Obično bi im rekli da će ih

razmijeniti za ratne zarobljenike.

Ovi predmeti su nađeni

u mnogim masovnim grobnicama
diljem moje domovine,

i u ovom trenutku,
forenzičari ekshumiraju tijela

iz novootkrivene masovne grobnice,

20 godina poslije rata.

Vrlo je vjerojatno da je to
najveća dosad otkrivena.

Tijekom četiri godine sukoba

koji su razarali bosansku
naciju u ranim devedesetima,

oko 30,000 građana, uglavnom civila,

je nestalo, pretpostavlja
se da je ubijeno,

i jos 100,000 je ubijeno

tijekom borbenih akcija.

Većina ih je ubijena

ili na početku rata

ili već pred kraj sukoba,

kad su U.N.-ove sigurne
zone poput Srebrenice

pale u ruke Srpske vojske.

Međunarodni sud

je donio nekoliko presuda

za zločine protiv humanosti i genocid.

Genocid je sustavno i namjerno

uništavanje rasne, političke, vjerske

ili etničke skupine.

Kolko se u genocidu radi o ubijanju

tolko se radi i o
uništavanju njihove imovine,

njihove kulturne baštine,

i na kraju, same misli
da su ikad postojali.

U genocidu se ne radi samo o ubijanju;

radi se o negiranju identiteta.

Uvijek postoje dokazi –

ne postoji savršen zločin.

Uvijek postoje ostaci stradalih

koji su izdržljiviji od
njihovih krhkih tijela,

i našeg selektivnog i
blijedećeg sjećanja na njih.

Ovi predmeti su nađeni

u mnogim masovnim grobnicama,

i glavni cilj ove kolekcije predmeta

je jedinstven proces

identifikacije onih koji su nestali

u prvom genocidu na europskom tlu

nakon Holokausta.

Ni jedno tijelo ne bi
trebalo ostati neotkriveno

niti neidentificirano.

Jednom nađeni,

ti predmeti koje su žrtve nosile sa sobom

na smaknuće

se pažljivo čiste, analiziraju,

kategoriziraju i spremaju.

Tisuće artefakata je
spakirano u bijele plastične vrećice

poput onih koje vidite na CSI-u.

Ti predmeti se koriste kao forenzički alat

u vizualnoj identifikaciji žrtava,

ali su također
vrlo vrijedni forenzički dokazi

u suđenjima za ratne zločine.

Ponekad se pozovu preživjeli

da probaju fizički
identificirati ove predmete,

ali fizičko pregledavanje je jako teško,

to je neučinkovit i bolan proces.

Jednom kad forenzičari
i doktori i odvjetnici

završe s tim predmetima,

oni postanu siročad ove priče.

Mnogo ih se uništi, vjerovali ili ne,

ili ih jednostavno gurnu na police,

daleko od očiju i od srca.

Prije par godina sam odlučio

fotografirati baš svaki
ekshumirani predmet

kako bi stvorio vizualnu arhivu

koju bi preživjeli lako
mogli pretraživati.

Kao pripovijedač, volim vraćati zajednici.

Volim raditi više od samog dizanja svijesti.

I u ovom slučaju, netko bi mogao

prepoznati ove stvari

ili bar njihove fotografije koje ostaju

kao trajni, nepristrani i točni podsjetnici

onoga što se dogodilo.

U fotografiji se radi o empatiji,

a poznavanje ovih
predmeta garantira empatiju.

U ovom slučaju, ja sam samo alat,

forenzičar, ako želite,

a rezultat je fotografija koja je najbliže

moguće opciji da bude dokument.

Jednom kad sve nestale
osobe budu identificirane,

samo će raspadajuća tijela u grobovima

i ovi svakodnevni predmeti ostati.

U svoj svojoj jednostavnosti,

ovi su predmeti posljednji zavjet

identitetu žrtava,

zadnji preostali podsjetnik

da su ti ljudi ikad postojali.

Hvala puno.

(Pljesak)